Miroslav Krleža

Izvor: Wikipedia

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.) je bio književnik i enciklopedista, po mnogima najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka.

Sadržaj/Садржај 1 Biografija 2 Djela 2.1 Književna djela 2.2 Drame 2.3 Originalni filmski scenariji 3 Reference 4 Vanjski linkovi

[uredi - уреди] Biografija

Krleža je rođen 1893. godine u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa, a koja je, prema nekim izvorima ^[1], poticala iz današnje Makedonije. Krleža je kao dječak pohađao vojnu kadetsku školu u Pečuhu. U doba balkanskih ratova je postao vatreni sljedbenik jugoslavenstva te je godine 1913. prekinuo vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji i preko Pariza i Soluna došao u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Srpske vlasti su ga osumnjičile kao austro-ugarskog špijuna te protjerale. U Zemunu je bio uhapšen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Nakon izbijanja prvog svjetskog rata je mobiliziran je kao domobran u austro-ugarsku vojsku te poslan na istočni front u Galiciju, gdje je na svojoj koži iskusio Brusilovljevu ofanzivu. Na bojištu je bio kratko vrijeme, a ostatak rata proveo po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja. Tada je objavio prve književne i novinske tekstove.

Krležu su ratna iskustva te trijumf oktobarske revolucije u Rusiji potakli da se nakon stvaranja Kraljevine SHS aktivno angažira na političkoj ljevici novonastale države, te da kroz snažnu spisateljsku djelatnost promiče komunističke ideje. Pri tome su mu služili književni časopisi kao što su Plamen (1919), Književna republika (1923 - 1927), Danas (1934) i Pečat (1939-40). Iako je od 1919. godine član kasnije zabranjene Komunističke partije Jugoslavije, zahvaljujući književnom ugledu nije bio proganjan od strane tadašnjih vlasti te potkraj 1920-ih postaje dominantan lik književne scene u Jugoslaviji.

1930-ih Krleža doživljava svoj kreativni vrhunac, objavljujući neka od svojih najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika). Sredinom iste decenije Krleža se, pak, počinje sukobljavati sa svojim partijskim drugovima i dotadašnjim ideološkim istomišljenicima, a kao glavni uzrok je bilo njegovo odbijanje da se podvrgne dogmi tzv. socrealizma kao jedinog dozvoljenog književnog pravca. Kasnije je Krleža odbio javno podržati Staljinove čistke. Rezultat svega toga je bila serija polemika u kojoj su sudjelovali mnogi značajni pisci, kasnije nazvana Sukob na ljevici. Partija je pokušala Krležu vratiti "na liniju" uz posredovanje Josipa Broza Tita; taj pokušaj nije uspio te je Krleža izbačen iz Partije godine 1939. ali je s Titom ostao dobar prijatelj.

Krleža je drugi svjetski rat dočekao osamljen, a nakon travanjskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske život mu je, kao ljevičaru, bio u opasnosti. Vlasti NDH su, međutim, smatrale kako bi im Krleža bio korisniji živ zbog svog svjetskog ugleda, a u nekoliko navrata je pozivan da s njima javno surađuje. Krleža je to odbio učiniti, isto kao što je odbio sugestije da - kao Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić - napusti Zagreb kako bi otišao u partizane. Vjeruje se da je Krležu na to potaklo stradanje Augusta Cesarca i mnogih istaknutih hrvatskih ljevičara u nespretno organiziranom bijegu iz ustaškog kerestinečkog zatvora 1941. godine.

Kada su u Zagreb došli pobjednički partizani, Krležin život je ponovno visio o niti, s obzirom da jse među novim vlastodršcima nalazio i Krležin smrtni neprijatelj Milovan Đilas. Prijateljstvo s Titom ga je, međutim, ne samo spasilo od progona, nego i omogućilo da postane potpredsjednik JAZU i da mu se o državnom trošku izdaju sabrana djela. Godine 1948. je rezolucija Informbiroa, odnosno Titov sukob sa Staljinom omogućila Krležinu rehabilitaciju. Tako je Krleža ponovno postao član Partije, a godine 1950. pokrenuo Jugoslavenski leksikografski zavod, instituciju koja se danas zove Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Krleža je nakon toga dobio neslužbeni status Titovog, odnosno jugoslavenskog, "državnog pisca", ali je 1967. godine nakratko došao u nemilost potpisavši "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika", čime je priskrbio epitet hrvatskog nacionalista te bio prisiljen dati ostavku na mjesto u Centralnom komitetu SKH. U doba MASPOKa, odnosno Hrvatskog proljeća, Krleža je ispočetka simpatizirao taj pokret, ali se od njega brzo distancirao. Tako je sačuvao dovoljno političkog uticaja da nakon njegovog sloma kod vlasti lobira protiv grubog tretmana za njegove sudionike, uključujući intervenciju kojom je smanjena zatvorska kazna Franji Tuđmanu.

Krleža je posljednje godine života proveo u svojoj vili na Gvozdu, duboko deprimiran Titovom smrću kao i smrću supruge Bele. Vila na Gvozdu je danas istoimeni memorijalni centar.

[uredi - уреди] Djela

[uredi - уреди] Književna djela

• "Pjesme" I i II, (1918)
• "Pjesme" III, (1919)
• "Hrvatski bog Mars" (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.)
• "Pjesme u tmini" (1937)
• "Novele" (1924)
• "Hiljadu i jedna smrt" (1932)
• "Povratak Filipa Latinovicza" (1932)
• "Novele" (1937)
• "Balade Petrice Kerempuha" (1936)
• "Na rubu pameti" (1938)
• "Banket u Blitvi" (1938), (1939), (1962)
• "Zastave" (1969)

[uredi - уреди] Drame

• "Kraljevo" (1915)
• "Kristofor Kolumbo" (1917)
• "Michelangelo Buonarroti" (1918)
• "U logoru" (1920)
• "Vučjak" (1924)
• "Gospoda Glembajevi" (1929)
• "U agoniji", (1928)
• "Leda", (1930)
• "Aretej", (1959)

[uredi - уреди] Originalni filmski scenariji

• "Petar Dobrović" (1954) (dokumentarni)
• "Put u raj" (1970)

[uredi - уреди] Reference

[uredi - уреди] Vanjski linkovi

• Miroslav Krleza in South Slavic Literature Library
• Leksikografski zavod Miroslav Krleža
• Informacija o njegovom grobu
• Novi Plamen - list koji tvrdi da zastupa nasljedje Miroslava Krleze
• Miroslav Krleža na Internet Movie Database