Dalibor Brozović

Izvor: Wikipedia
Datoteka:Brozovic.jpg
Dalibor Brozović

Dalibor Brozović (Sarajevo, 1927 - Zagreb, 2009) je bio hrvatski jezikoslovac i glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda od 1991. do 2001.

Sadržaj/Садржај

Biografija[uredi - уреди]

Pučku školu pohađao je u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu 1951. diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i 1952. apsolvirao talijanski jezik. Doktorirao 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, lektor i predavač na Sveučilištu u Ljubljani. Od 1956. do 1990. profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru.

Brozović je jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je označila početak kraja srpsko-hrvatskoga jezika. Redovni član JAZU od 1986., potonje HAZU. Član uredništva Evropskoga i Općeslavenskoga dijalektološkoga atlasa. Potkraj osamdesetih suosnivač i potpredsjednik HDZ-a (potpredsjednik predsjedništva Republike Hrvatske, saborski zastupnik). Od 1991. do 2000. glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Dalibor Brozović je 1990-ih, kao glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda, poslao u rezalište uništiti 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Njegov motiv tumače mržnjom prema Jugoslaviji.[1] Uništavanje Enciklopedije Jugoslavije vršeno u okviru opsežne tajne operacije knjigocida u Hrvatskoj - masovnog čišćenja hrvatskih biblioteka od nepoželjnih knjiga, prema striktnome kriteriju: zato jer su one tiskane na srpskome jeziku i(li) ćirilici, ili zato jer su ih objavili srpski izdavači, ili zato jer su im autori Srbi ili ideološki nepoćudni pisci.[2]

Djela[uredi - уреди]

Brozović je objavio mnoštvo radova iz područja općega jezikoslovlja, slavistike te dijalektologije i povijesti hrvatskoga standardnoga jezika. Izuzetno su važne njegove studije iz standardologije slavenskih jezika (poglavito u knjizi "Standardni jezik", 1970). Uz obilje studija iz hrvatske dijalektologije, fonologije i povijesnoporedbene lingvistike, Brozović je, koristeći konceptualni instrumentarij strukturalne lingvistike (Havranek, Trubeckoj, Jakobson) ocrtao posve novu sliku hrvatske jezične povijesti koja je zamijenila prikaz kakav je vladao u udžbenicima koji su slijedili mladogramatičarski pojmovni aparat i pristup. U studiji Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, 1978, Brozović je podijelio hrvatski jezičnopovijesni razvoj u 3 predstandardna razdoblja i 3 standardna, s početcima standardizacije oko 1600. i uznapredovalim procesom 1750- time bitno promijenivši doatada vladajuće predočbe koje su se sredotočile na ulogu Hrvatskoga narodnog preporoda i Ljudevita Gaja.

Ostala djela:

  • Rječnik jezika ili jezik rječnika: varijacije na temu varijanata (Zagreb, 1969)
  • Standardni jezik: teorija usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja (Zagreb, 1970)
  • Deset teza o hrvatskome jeziku (Zagreb, 1971)
  • Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski (s Pavlom Ivićem, izvadak iz Enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda; Zagreb, 1988)
  • Fonologija hrvatskoga književnog jezika u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991); posebno otisnuto kao Fonologija hrvatskoga standardnog jezika (Zagreb, 2007)
  • Prvo lice jednine (Zagreb, 2005)
  • Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda (Zagreb, 2006)
  • Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika (Zagreb, 2008)

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]