Roman

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Roman (razvrstavanje).

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog).

Romanom se kolokvijalno nazivaju i neka druga umjetnička djela. Tako se svaki strip čija je radnja činila koliko-toliko zaokruženu cjelinu nazivao crtanim romanom. Odnedavno se za stripove koji po svojoj strukturi, sadržaju i opsegu odgovaraju romanu koristi izraz grafički roman (engleski: graphic novel). Za televizijske sapunice koje čine zaokruženu narativnu cjelinu se ponekad koristi izraz teleroman, što je doslovan prijevod španskog izraza telenovela.

Antički roman[uredi - уреди]

Glavni članak: Starogrčka književnost

Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je sa razvojem filozofije. Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).

Srednjovjekovni roman[uredi - уреди]

U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike. Neki od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski (Roman o Troji). Pojavljuju se i viteški i pikarski roman. Viteški roman opisivao je djela slavnih viteza i plemenitost njihovih dama, te njihov život put romantike, čarobnih događaja i slično. U pikarskom romanu, glavni lik bio je nešto prizemniji, picaro - sitni lopov, obješenjak ili slično, koji se lukavstvom provlači kroz život (popularna tema do današnjih dana).

Klasični roman[uredi - уреди]

U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.

Karakteristike klasičnog romana[uredi - уреди]

  • čvrsta fabula
  • kronološki slijed događaja
  • duže vrijeme radnje
  • jednostavnost
  • sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela[uredi - уреди]

  1. prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, dječji, ...
  2. prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
  3. prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
  4. prema formi:
  • lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
  • zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
  • prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
  • lančani (stupnjeviti) - priče se kao djelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne je početak druge
  • prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogužuje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
  • paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
  • roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana

Moderni roman[uredi - уреди]

Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu Zločin i kazna, a prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).

Karakteristike[uredi - уреди]

  • psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
  • dogadjaji kroz reprodukciju čovjekove svijesti
  • unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
  • težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
  • defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o subjektivnim doživljajima lika)
  • česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu, aktuelnim društvenim pitanjima,
  • pripovjedač je različit, od subjektivnog u 1. licu jednine do neodređenog, promenljivog, polifonog i sveznajućeg u 3. licu jednine,
  • jezik je usmeren ka dubljim značenjima, uz upotrebu simbola (metajezik), metafora i drugih stilskih figura.

Podjela[uredi - уреди]

  • roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama
  • struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
  • ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
  • filozofski - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena

Suvremeni roman[uredi - уреди]

Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

V. također[uredi - уреди]