Renesansna književnost

Izvor: Wikipedia

Razvoj štamparske mašine je ohrabrio pisce da pišu na maternjem jeziku, umjesto pisanja na klasičnim jezicima, grčkom i latinskom. Na ovaj način se krug čitalaca povećao i renesansne ideje su se lakše i brže mogle širiti.

Neki od najpoznatijih pisaca renesanse su Dante Alighieri, Giovanni Pico della Mirandola, Desiderius Erasmus, Sir Thomas More, Giovanni Boccaccio, Niccolò Machiavelli, Baldassare Castiglione, Michel de Montaigne, Miguel de Cervantes, Luís de Camões i William Shakespeare.

Stilovi[uredi - уреди]

U doba renesanse književnost je pisana na latinskom i na maternjim jezicima pisaca. Pisala se uglavnom poezija, historijska djela, i proza koja se ugledala na klasične rimske i grčke modele. U ovo doba se nije smatralo pogrešnim imitirati najveće pjesnike, nego je uspješna imitacija modela i njegova preobrazba u nešto drugo smatrana djelom velikih umjetnika. Tako da su svi renesansni pisci svoju inspiraciju crpili ili iz klasičnih djela ili iz folklora.

U ovom periodu su se često pisale kratke uokvirene priče čiji je uspjeh podržan mogućnošću njihovog javnog čitanja. Tako da se dešavalo da pismeni ljudi iz perioda čitaju djela i priče nepismenim na raznim, često porodilnim, okupljanjima. Tematika ovih priča je bila raznovrsna, od sofisticirane do vulgarne.

Najznačajnija nova forma renesanse je sonet.

Zemlje sa najznačajnijim renesansnim djelima[uredi - уреди]

Italija[uredi - уреди]

U 13. vijeku počinje italijanska renesansa i počinje se koristiti italijanski jezik u književnsoti. Najznačajnije promjene u poeziji su se počele dešavati i prije nastupanja renesanse.

Nakon početka štampanja knjiga, veliki broj djela se počeo javljati i na maternjem jeziku pisaca, a ne samo na klasičnim jezicma. Ipak su djela Stare Grčke i Rima, štampana na latinskom i grčkom, predstavljala najznačajnija djela ovog perioda. Karakteristično je i uvođenje sekularnih stavova u književnost, iako je kršćanstvo ipak bila glavna inspiracija piscima ovog perioda. Došlo je i do značajnog broja prevoda sa klasičnih jezika na italijanski, koja su ne samo prvođena, nego pri tome i modificirana.

Najznačajniji autori su Francesco Petrarca. Iako je pisao na latinskom, i većinom epove, danas se najviše pamti po svojoj zbirci lirskih pjesama Kanconijer pisanoj na italijanskom. Pisao je sonete, i pri prevodima njegovih djela došlo je do ustaljivanja soneta kao forme i u ostalim jezicima i književnostima svijeta.

Giovanni Boccaccio je drugi značajni predstavnik koji je postao poznat po svojoj zbirci pripovjedaka, Dekameron. Ovdje deset različitih pripovjedača zarobljenih zajedno u jednoj prostoiji u vrijeme kuge priča svojih 100 priča. Ovo djelo je imalo velikog uticaja na brojne pisce, poput engleskog Geoffrey Chaucera ili William Shakespearea

U doba renesanse znalajna je bila i filozofija, a italijanski pisac predstavnik filozofskih gledišta u literaturi je Niccolò Machiavelli. Njegovo najpoznatije djelo je Princ koji opisuje karakter danas poznat kao makijavelanski karakter ili lik.

Engleska[uredi - уреди]

Šablon:Proširiti sekciju


Poljska[uredi - уреди]

U Poljskoj je maternji jezik u književnosti popularizirao Mikołaj Rej, a renesansni pjesnikJan Kochanowski je usavršio poetski poljski jezik postao jednim od najslavnijih slavenskih pjesnika do početka 19. vijeka. Ton poljskih pjesama je bio u skladu sa plemstvom i njihovim stavovima o matrijalnom svijetu i duhovnim vrijednostima. Stoga su pjesme većinom bile vezane za ponašanje i manire ali i vrijednost agrikulture, tako da je na primjer Rej slavio život i rad plemstva, a Kochanowski je pisao o čarima prirode.

Holandija[uredi - уреди]

U holandskoj književnosti najznačajnija imena su Vondel, Hooft, Cats i Huijgens.

Hrvatska[uredi - уреди]

Najpoznatiji hrvatski književnici su Marko Marulić, Marin Držić, Hanibal Lucić, Dinko Zlatarić, Petar Zoranić.

Češka[uredi - уреди]

Najznačajniji češki pisac je Jan Amos Komenský.

Mađarska[uredi - уреди]

Književnosti Mađarske je cvjetala u vrijeme Kralja Matije (14581490). Janus Pannonius, iako je pisao na latinskom, se smatra najznačajnijim piscem mađarske književnosti, a bio je i jedini značajniji mađarski pisac ovog perioda. Nakon pada Mađarske pod tursku vlast dođlo je do brojnih kulturoloških promjena. Najznačajniji pjesnici ovg perioda su bili Bálint Balassi (15541594) i Nikola Zrinski (16201664). Balassijeva poezija odaje karakteristike srednjeg vijeka, a tematika je vezana za ratove, ljubav i vjeru.

Škotska[uredi - уреди]

U ranom 16. vijeku škotski pjesnik Gavin Douglas je preveo Eneidu. Ipak su klasični jezici bili najviše zastupljeni u škotskoj literaturi, a anjznačajniji pisci ovog perioda su bili Robert Henryson, William Dunbar, i David Lyndsay.

Francuska[uredi - уреди]

Dekameron, uokvirena zbirka pripovjedaka od Giovanni Boccaccia, je imala ogroman uticaj na francuske renesansne pisce koji su većinom i pisali pripovjetke. Grupa pisaca danas poznata kao La Pléiade se oformila oko Joachim Du Bellay, Pierre de Ronsard i Jean Antoine de Baïf. Njihov glavni cilj je bio promocija francuskog jezika kojeg su smatrali jednako vrijednim za literarni izraz kao i jezik Dantea ili Patrarke.

Španija[uredi - уреди]

U katalonskoj literaturi je u vrijeme Alfonsa V (15. vijek) vladalo zlatno doba književnosti. Ovaj vladar je podržavao sve renesansne ideje što je dovelo i do procvata književnosti. Ausiàs March je bio jedan od prvih pisaca koji su koristili maternji jezik. On je u značajnoj mjeri oponašao Petrarku. Boscán je u španski jezik i stil uveo italijansku metriku čije su epske pjesme označile početak zapadnjačkog romana.

Svakako najznačajni predstavnik renesansne književnosti Španije je, vjerovatno i jedan od najvećih koga je svijet ikada imao, Miguel de Cervantes (1547-1616), koji se stvorio najprevođenije djelo posle Biblije - "Don Kihot".