Slovenska književnost

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Književnost
Osnovni oblici
Osnovni žanr
Mediji
Tehnike
Historija
Književnost po jezicima i porijeklu
Rasprave


Slovenska ili slovenačka književnost, naziv za sva književna djela Slovenaca, južnih Slavena naseljenih u istočnim Alpama i sjevernom jadranskom primorju, nastala na slovenskom jeziku.[1]

Srednji vijek[uredi | uredi kod]

Vidi takođe: Historija Slovenije

Prave slovenske književnosti nemamo do Trubara. Do tada imamo dosta povijesti.

U 6. stoljeću Slaveni su naselili područje između Alpa i Jadranskog mora u dva uzastopna migracijska vala: prvi val stigao je iz moravske zemlje oko 550. godine, dok je drugi val, koji je došao s jugoistoka, krenuo nakon povlačenja Langobarda prema Italiji 568. godine. Od 623. do 658. slavenski narodi između gornjeg toka Labe i planinskog lanca Karavanke ujedinili su se pod vodstvom kralja Samosa. Nakon Samosove smrti 658. godine ostala je manja slavenska plemenska kneževina zvana Karantanija sa središtem u današnjoj Koruškoj.

Prvi pisani trag slovenskog jezika je molitva zapisana u tzv. Frajzinškom rukopisu. Rukopis je sastavljen negdje između 972. i 1039. u dolini rijeke Möll a nosi ime po gradu Freisingu, gdje je nekad bila jedna od najmoćnijih biskupija na prostorima današnje Bavarske i Austrije[α 1]. Potom, pored Frajzinškog rukopisa, imamo nekoliko drugih dokumenata od 12. do 15. stoljeća koji nam svjedoče o postojanju i razvitku narodnog slovenskog jezika koji se koristio na tlu istočnih Alpa: Rateški rukopis (Rateče, oko 1380), Stiški rukopis (Stična, oko 1428-1440), Videnski rukopis (15. vijek), Černjejski rukopis (kraj 15. vijeka), Starogorski rukopis (Čedad, oko 1492-1498). Često se radi o molitvama ili homilijama koje su svećenici zapisivali na lokalnom slavenskom jeziku kojim je se narod služio da bi ih pokrstili.

Stranica Frajzinškog rukopisa.

U godinama 1130–1144 pojavljuje se Gebhard I.[α 2] kao grof u Savinjskoj dolini. Od njega počinje dinastija Celjskih grofova, najuticajnija plemićka obitelj na ovim prostorima. U rukopisu Nomina defunctorum (1161.) znamo o postojanju Ljubljanske tvrđave, koja vjerojatno nastaje početkom stoljeća kao Castrum Leibach, vezan za Akvilejsku patrijaršiju. Bitna povijesna promjena dešava se 1273. godine kada grof Rudolf postaje Njemačko-rimski kralj da bi 1282. godine darovao svojim sinovima u nasljedsvto zemlje Koruške (Kärnten) i Marcae Vindicae (tj. Slovenska krajina ili Dolenjska). Samo nekoliko godina kasnije (1308.) Celjski grofovi postaju habsburški vazali. Dakle današnje slovenske zemlje ulaze u okvir politike moćne Habsburške dinastije, tako da će se slovenski jezik razviti kroz puna šest stoljeća u austrijskom prostoru i pratiti tokove austrijske kulture. Istočne Alpe i dolina rijeke Save su bili porodični nasljedni posjedi Habsburgovaca[α 3], drugačije rečeno nasljednik habsburške dinastije je na danu ustoličenja nasljeđivao među ostalim i današnju Sloveniju, što nije važilo za Mađarsku a u nekim slučajevima ni za Česku. Slovenija je bila strateški značajna periferija, odnosno unutarnja strana južne habsburške granice.
1382. godine grad Trst predaje se Habsburgovcima ne bi li se obranio od Mletačke republike. 1408. Barbara Celjska se udaje za češko–njemačkog princa Sigismunda, koji je udovac od kraljice Marije Anžuvinske i preko njene linije nosi krunu Mađarske i Hrvatske. Nakon rata protiv Husita, papa Eugen IV. (Mlječanin Gabriele Condulmer) okrunuje 1433. Sigismunda i on postaje kralj Rimskog carstva. Carica Barbara je uticajna politička figura u dvoru, ima značajnu ulogu pri stvaranju Zmajskog reda dok protivnici pričaju o njoj kao o »Mesalini Germanije«. 1437. car Sigismund je naredio da carica Barbara bude uhićena i zatočena u Požun zbog dvorske zavjere koju je spremala zajedno za poljskim kraljem Vladislavom Jagelovićem. Sigismund je umro iste godine a Barbara je puštena na slobodu, nakon čega se nastavio njezin buran život u Mađarskoj, Poljskoj i Českoj. Njezina i Sigismundova kćeri Elizabeta 1421. udala se za cara Albrechta II. Habsburškog. Nakon smrti nasljednika Ladislava V. u Pragu 1457. otvara se kriza u nasledstvu Habsburške dinastije. Međutim kada 1456. godine Ulrik Celjski umire u osmanskoj opsadi Beograda protiv sultana Mehmeda II., nestaje muška linija u obitelji Celjskih grofova te njihovo imanje prelazi u ruke Habsburgovaca kada Friedrich III. iskorištava krhkost Celjske lokalne vlasti u korist svog nacrta da se usredotoči vlast nad Austrijskim zemljama i nad Germanskom carstvu. U čast svoga nacrta, Friedrich III. stvara 1461. biskupiju Laibach (dioecesis Labacensis) čija središnjica je u bazilici sv. Nikole u Ljubljani. Prvi ljubljanski biskup je Sigismund von Lamberg, plemić iz Steyra sklon humanizmu. 1478. godine Habsburzi grade Schloß Marburg. Potom baš u prvoj polovici 15. stoljeća dinastija Habsburg (Albrecht II. i Friedrich III.) je utemeljila svoj monopol nad krunom Svetog Rimskog Carstva, tako da slovenskim prostorom neprestano teku (preko Beča) mnoge srednjoeuropske struje koje ostavljaju tragove carskih problema.

Trubar i reformacija[uredi | uredi kod]

Primož Trubar

Slovenska književnost zapravo počinje polovicom 16. stoljeća i njezin početnik se zove Primož Trubar (1508–1586). No, valja naglasiti da su među narodima bivše Jugoslavije, Slovenci jedini značajan slučaj pobune protiv Papinstva i prihvaćanja ideala od protestantske reformacije. Znamo da Austrijske vlasti pišu kako su se seljaci 1515. godine u okolici Kranja pobunili protiv lokalnih gospodara i da su vikali »Le vkup, le vkup, uboga gmajna«[2][3], što nam govori i o društvenoj uznemirenost u centralnoj Europi koja će dovesti do Lutherove pobune 1517. protiv pape Lava X. Mediči i do Seljačkog rata (1524–1525) u Švabskom kraju i diljem njemačkim zemljama. Trubar je bio svećenik obrazovan između Trsta i Rijeke uz biskupa Pietra Bonoma, postepeno je se zbližio sa Lutherovim idejama i zbog toga je otjeran iz Ljubljane. Dok je bio u službi kao svećenik u Rothenburgu (Bavarska) napisao je Katekizem i Abecedarium, tekstove koje je Peter Frentz tiskao 1550. godine i koji su prve knjige na slovenskom jeziku. Uz podršku humaniste Vergerija, Trubar će neposredno prevesti na slovenskom i Novi Zavjet. Katolička crkva će oštro progoniti te prve knjige koje dolaze u Korošku i Kranjsku iz Švapske oblasti. Trubar je doživio teški progon a srećom je našao zaštitnika u grofa Hansa Ungnada (1493–1564). Kao i drugdje, Lutherova revolucija je ugušena a nakon zaključenja Tridentskog koncila (1545–1563) opći progon postaje oštriji. Slovenski protestantizam će nestati i Habsburzi će uspostaviti tvrdu liniju protureformacijskog katoličanstva u njihovim zemljama. Na slovensko-hrvatskoj oblasti 1573. imamo čuvenu seljačku pobunu protiv plemstva koju je vodio Matija Gubec.[4] I ta pobuna je silom pobijena. Pak Trubarova reforma će imati nekoliko nasljednika koji će utemeljiti prve osnove slovenskog jezika: Adam Bohorič (pribl. 1520–1598), Sebastijan Krelj (1538–1567), Jurij Dalmatin (pribl. 1547–1589).

Naslovnica Bohoričeve Arcticae horulae succisivae

Boštjan Krelj iz Vipave studirao je u Jeni, prije nego što je postao protestantski svećenik uz Trubara i vodio prvu jezgru slovenske protestantske crkve u Ljubljani. Imao je nesretnu sudbinu i umro je mlad od tuberkuloze. Bio je načitani poliglot i odigrao je bitnu ulogu u kodifikaciji prvog slovenskog jezika. Uz njega je bio Adam Bohorič iz Brestanice, autor 1584. godine Arcticae horulae succisivae (Slobodni zimski časovi) na latinskom jeziku, prve slovenske gramatike i prvog slovenskog normativnog vodiča. U ovom spisu Bohorič šifrira prvu slovensku abecedu (Bohoričicu) koja će se koristiti na slovenskom prostoru sve do 1840-ih, kada će ju zamijeniti Gajica. Naposljetku imamo Jurja Dalmatina iz Krškog, svećenika u Ljubljani i autora brojnih vjerskih tekstova. Njemu dugujemo cjeloviti prijevod Biblije na slovenskom jeziku (Bibilija, 1583).

Prije toga, imamo zanimljiv slučaj Matthiasa Quallea (1470–1518), akademik humanist u Beču, autor 1513. knjige Commentarii in parvulum philosophiae naturalis na latinskom. Qualle je prvi pisac Slovenac – izuzev Hermana Dalmate – a uz njega će se obrazovati Joachim Vadian, čuveni švicarski reformator, Zwinglijev prijetelj i vrlo blizak Konradu Grebelu.
Također zanimljivo je djelo Hieronymusa Megisera, Nijemca iz Stuttgarta i intelektualca u službi nadvojvode Karla II. Štajerskog. Megiser je 1592. izdao u Grazu djelo pod naslovom Dictionarium quatuor linguarum, četverojezični riječnik i gramatika (talijanskog, slovenskog, njemačkog i latinskog jezika).

Godine protureformacije i baroka[uredi | uredi kod]

Latinski tekst Sacrum promptiuarium od Janeza Svetokriškog.

Zatim razdoblje Slovenske reformacije naglo se gubi u mraku vojne represije (napose habsburške) i kulturalne katoličke propagande (talijanske). Godine između 1595. i 1630. teku pod znakom protureformacije koju ovdje sprovodi jezuit Tomaž Hren (Thomas Chrön, 1560–1630), ljubljanski biskup, i uz njega Janez Čandek (Johannes Tschandek, 1581–1624), koji preuzima rad Dalmatina i preoblikuje ga po katoličkom predavanju. Pisana riječ na slovenskom uglavnom govori o vjerskim stvarima (molitve, homilije, evanđelja itd.) i služi širenju vjere, a u drugoj polovici 17. stoljeća knjige tiskane na slovenskom potpuno nestaju. Možda najistaknutija književna ličnost iz baroknog razdoblja ovdje je austrijski plemić Johann W. Valvasor (1641–1693), intelektualac nemirnog duha i potaknut znanstvenim istraživanjem, koji nam je ostavio djelo Die Ehre des Hertzogthums Crain (Ponos Kranjskog vojvodstva, 1689) na njemačkom, prvo historiografsko djelo o kranjskom prostoru. Potom strastveni izražaj baroka nalazimo u katoličkoj propagandi, naročito u primorskom kraju, kod kapucinera i mistika Tobije Lionellija iz Vipave (1647–1714), autor nekih 230 propovijedi sakupljenih u djelu Sacrum promptuarium (1691–1707); ili kod kapucinera Lovrenca Marusiča (1676–1748), autora Škofjeloškog pasijona (oko 1715/1727), prve slovenske predstave.
Istodobno teče sasvim izolovani potok luteranizma u slovenskoj kulturi. U Prekmurju – gdje se prelivaju vode njemačke, mađarske i slovenske kulture – imamo niz autora, većinom evangeličnih duhovnika, koji su skromno nastavili trubarjevu tradiciju: Adam Bokany, Štefan Küzmič (Male szlovenszki katekizmus, 1752; ABC kni'snicza, 1753; Nouvi Zákon, 1771), Mikloš Küzmič (Szvéti evangyeliomi, 1780), Miháo Bakoš (Krszcsánszke peszmene knige, 1791).

Tragovi prosvjetiteljstva[uredi | uredi kod]

Vrijednost narodnog jezika (slovenskog) polako opet izvire na kranjskoj oblasti u drugoj polovici 18. stoljeća. Pokušaj kodifikacije slovenskog jezika nalazimo kod Augustinaca Marka Pohlina (1735–1801), autor sljedećih djela: Kraynska grammatika (1768, na njemačkom), Kraynske kroneke (1770, jedna povijest Kranjske oblasti po uzoru Mavra Orbinija), Pisanice (1779, zbirka narodnih pjesama), Tu malu besedishe treh jesikov (trojezični riječnik). Kraynskom grammatikom je Pohlin pokušao modernizirati Bohoričevu gramatiku. Iako će kasnije njegove jezične inovacije nasljednici odbaciti, radi se o iskrenom pokušaju oživljavanja slovenske kulture. U Pohlinovom krugu nalazimo Augustinca Feliksa Deva (1732–1786) i Dizmu Zakotnika (1755–1793). Izričito Dev je živahan i plodan pisac te i prevodilac. Njegov je libreto za operu Belin a pisao je također epske i lirske pjesme i druga djela.
Otuda nastaje spor između raznih intelektualaca oko slovenskog jezika. Jasno je da se radi o autonomnom jeziku, s potpuno specifičnim glasovima, ali u prvi mah nije jasno kako pisano izraziti zvukove slovenskog jezika. Među prvim idejama imamo prijedlog Petra Dajnka (1787–1873), njegov fonetski alfabet je zamijenio pravopis koji je predložio Bohorič (bohoričicu). Alternativa mu dolazi iz njemačkog teksta Lehrgebäude der slowenischen Sprache autora F. S. Metelka (metelčica), jedno vrijeme prihvaćena u predaji slovenskog u školama, a potom je metelčica oštro kritikovana od strane suvremenog filologa Matije Čopa (1797–1835), glavnog Metelkovog protivnika, koji će uvjeriti lokalne austrijske prosvjetne vlasti da zabrane Metelkovu abecedu u školama. Surpotno inovacijama Dajnka i Metelka ide jezikoslovni rad Jezuita Jurja Japelja (1744–1807). Japelj je bio sekretar ljubljanskog biskupa Johanna Karla von Herberstein i blizak jansenizmu. Uz podršku svog mecene, prevodio je vjerske tekstove na slovenskom i u njima je predlagao jezik slovenskih protestanata 16. stoljeća, osobito oblike po Dalmatinu i Bohoriču. Zajedno s Blažom Kumerdejem započeo je novi prijevod Biblije na slovenski jezik počevši od prijevoda Jurja Dalmatina, a zatim prevodio je i brojne pjesnike (Metastazja, Klajsta, Rasina, Hagedorna, Poupa) i skladao pjesame po ukusu klasicizma, rokokoa i sentimentalizma.

Povezano[uredi | uredi kod]

Spoljašne poveznice[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Nadbiskupija München i Freising, ustanovljena 739. od Sv. Bonifacija. Grad München će tek 1158. osnovati vojvoda Saksonije Henrik III Lav.
  2. ↑ Gebhard de Saune, floruit 1130-1144, plemić rodonačelnik porodice Celjskih grofova.
  3. ↑ Porodični nasljedni posjedi Habsburgovaca: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska i Slovenska krajina.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Henry R. Cooper, Jr., Slovene literature”, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica Inc., 20. lipnja 1998. (pristupljeno 19. svibnja 2018.)
  2. ↑ „Levkup! Simpozij ob petstoletnici »Slovenskega« kmečkega upora leta 1515”. Slovenska matica ZRC SAZU, Zgodovinski inštitut Milka Kosa, Oddelek za zgodovino Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, Posavski muzej Brežice. 9/10. november 2015. pp. 44. 
  3. ↑ (de) Fugger, Johann Jakob; Birken, Sigmund von (1668). Spiegel der Ehren des Hoechstloeblichsten Kayser- und Koeniglichen Erzhauses Oesterreich. Nürnberg. 
  4. ↑ „Gubec, Matija”. HE. Pristupljeno 27. 4. 2023. 

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • (sl) AA. VV. (1925–1991). Slovenski biografski leksikon (SBL). Ljubljana: ZRC SAZU. 
  • Anton Slodnjak, Slovensko slovstvo: ob tisočletnici Brižinskih spomenikov, Ljubljana, Mladinska knjiga, 1968.
  • Janko Kos, Primerjalna zgodovina slovenske literature, Ljubljana, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete v Ljubljani, 1987¹, 2001².
  • Janko Kos, Duhovna zgodovina Slovencev, Ljubljana, Slovenska matica, 1996.
  • Denis Poniž, Slovenska lirika 1950–2000, Ljubljana, Slovenska matica, 2001.
  • Boris Paternu, Pogledi na slovensko književnost, I–II, Ljubljana, Partizanska knjiga, 1974.
  • Tine Hribar, Sodobna slovenska poezija, Maribor, Obzorja, 1984.
  • (sl) Smrekar, Andrej. „Slovenska moderna”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-26. Pristupljeno 24. 11. 2022. 
  • (sl) (PDF) Ahačič, Kozma (2013.). „Nova odkritja o slovenski protestantistiki”. Slavistična revija. Pristupljeno 24. 11. 2022. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Slovenska_književnost&oldid=41845279