Marko Marulić

Izvor: Wikipedia
Marko Marulić

Marko Marulić (Split, 18.8. 1450. - Split, 5.1. 1524.), hrvatski književnik i kršćanski humanist, istaknuti hrvatski latinist i "otac hrvatske književnosti". Svoja djela potpisivao je kao Marko Marulić Splićanin, Marko Pečenić, Marcus Marulus Spalatensis ili Marcus Marulis Dalmata.

Marko Marulić bio je plemenitog porijekla i poticao je iz aristokratske obitelji Pečenića. Humanističko obrazovanje stekao je u Splitu, a pravo je završio na Sveučilištu u Padovi, nakon čega je veći dio života proveo u svome rodnom gradu, gdje je bio sudac. Kao središnja ličnost splitskoga humanističkog kruga, Marulić je svoju inspiraciju crpio iz Biblije, antičke književnosti, napose rimske, te kršćanskih hagiografija, te je za sobom ostavio golem književni opus kako na latinskom tako i na hrvatskom jeziku. Marulić je aktivno sudjelovao u borbama protiv Turaka Osmanlija koji su u to doba napadali na hrvatska područja. Tako je, između ostaloga, napisao Poslanicu papi Hadrijanu VI (Epistola ad Adrianum VI pontificem maximum, 1522), u kojem ga moli za pomoć u zajedničkoj borbi protiv nevjernika.

Djela na latinskom jeziku[uredi - уреди]

Marulić je svoju slavu širom Europe stekao uglavnom zahvaljujući svojim djelima napisanim na latinskom jeziku, koja su doživjela mnogobrojna izdanja tijekom 16. i 17. stoljeća i bila prevedena na mnoge europske jezike. Njegova Psihologija o temelju ljudske duše (Psichiologia de ratione animae humanae) – kojoj znamo samo naslov sačuvan u popisu Marulićevih radova koji je ostavio pjesnikov sugrađanin, suvremenik i prijatelj Franjo Božičević Natalis u svojem “Životu Marka Marulića iz Splita” (Vita Marci Maruli Spalatensis) – sadrži prvo spominjanje termina "psihologija" u književnim izvorima. Djelo Upućivanje u čestit život prema primerima svijetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1506) – koje je danas poznatije prema naslovu 4. izdanja iz 1530. godine Upućivanje u čestit i blažen život (De institutione bene beateque vivendi), predstavlja moralističko-didaktički traktat inspiriran Biblijom u kojem se daju savjeti o postizanju kršćansih kreposti. Slični su Evanđelistar (Evangelistarium, 1516), gdje se sustavno izlažu kršćanska etička načela, te Pedeset pripovjesti (Quinquaginta parabolae).

Godine 1517. tiskao je Marulić Davidijadu (Davidias), svoj junačko-povjesni spjev u 14 knjiga sa 6.765 heksametarskih stihova, koji je spajao starozavjetne i antičke motive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom. Spjev je napisan po Vergilijevom književnom postupku u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primesama biblijskog i srednjovjekovnog latiniteta, i posjeduje znatne umjetničke kvalitete.

Među ostalim latinskim djelima jesu: O poniznosti i slavi Krista (De humilitate et gloria Christi, 1518, u kome dokazuje da je Krist obećani starozavjetni Mesija); Dijalog o Herkulu koga su nadvisili Kristovi štovatelji (Dialogus de Hercule a Christicolis superato, tiskano 1524), u kojem Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije i alegorije u pjesništvu; te mnoga druga, naročito religijskog karaktera, koja – nekoć čitana diljem Europe – danas leže u zaboravu, djeleći tako sudbinu gotovo cijelog humanističkog stvaralaštva.

Djela na narodnom jeziku[uredi - уреди]

Svojim djelima na narodnom hrvatskom jeziku Marulić je postao jednim od najistaknutihih hrvatskih književnika. Njegovo središnje djelo na hrvatskom jeste Judita (napisana 1501, tiskana u Veneciji 1521). To je spjev zasnovan na starozavjetnoj pripovjesti o Juditi i napisan na čakavskom narječju. Druga su mu djela na hrvatskom: Suzana (također zasnovana na biblijskom motivu o babilonskoj Židovki lažno optuženoj za preljub; Poklad i korizma, Spovid koludric od sedam smrtnih grihov, Anka satir, Tuženje grada Hjerosolima, Molitva suprotiva Turkom.

Njegova djela na hrvatskom ipak su i estetski i stilski lošija od djela njegovih dubrovačkih suvremenika. Ona su estetski slabija od lirike Hanibala Lucića i nemaju dramatske živosti Marina Držića. Čakavsko narječje kojim je pisao nije igralo nikakvu ulogu u procesu formiranja standardnog književnog hrvatskog jezika, za razliku od književnog stvaralaštva dubrovačkih, korčulanskih i hvarskih pisaca i pjesnika kao što su Hanibal Lucić ili Petar Hektorović. Čak su nekih tri desetljeća prije Marulića Džore Držić i Šiško Menčetić već pisali jednim ranim oblikom savremenog štokavskog narječja.

Marulić zauzima istaknut položaj u hrvatskoj književnosti prije svega zahvaljujući tome što nitko od njegovih prethodnika ili suvremenika nije za života postigao europsku slavu, osobito ne tako veliku. Osim toga, njegovi duboko kršćanski i patriotski stihovi nadvisili su često površnu i neizvornu poeziju njegovih suvremenika iz južne Dalmacije. Sa svojom Juditom koja utjelovljuje hrvatski narod u borbi protiv Turaka, Marulić je postao središnjom ličnošću hrvatskog renesansnog patriotizma.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]