Faust Vrančić

Izvor: Wikipedia
Faust Vrančić

Faust Vrančić ili Fausto Veranzio (lat. Faustus Verantius, rođen 1551. u Šibeniku, umro 1617. u Veneciji) bio je hrvatski polihistor, leksikograf i konstruktor.

Život i obrazovanje[uredi - уреди]

Početno humanističko obrazovanje stekao je u Bratislavi kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednog diplomate, humanista, nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo. Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II 1579. godine, Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne nauke i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susretao s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom, što je ostavilo jak uticaj na njegov rad.

Godine 1594. Vrančić je napustio dvor u Pragu te živeo malo u Šibeniku, a uglavnom u Mlecima. Od 1598. deluje u Mađarskoj kao biskup Čanada (danas gradić u Tamiškom okrugu u Rumuniji), te kao kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije. Već 1605. napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu. Zbog bolesti 1615. napustio je Rim jer je želeo svoje poslednje dane proživeti u rodnom Šibeniku, no zaustavio se u Veneciji. U Veneciji je i umro 27. februara 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je telo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na ostrvu Prvić kraj Šibenika).

Tehnička istraživanja[uredi - уреди]

Prvi četvorougaoni padobran

Kao čovek do nauke, mnogostran i orginalan, Vrančić je u Rimu istraživao konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznao je tehničke crteže Leonarda da Vincija. To je rezultiralo njegovim najvažnijim delom Nove sprave (Machinae novae, 1595), u kome je anticipirao niz novijih tehničkih pronalazaka. U delu je opisano 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika (bakroreza) velikog formata s komentarima na latinskom, italijanskom, španskom, francuskom i nemačkom jeziku. Želeći da djelo bude neka vrsta priručnika, Vrančić u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši tako da pokazuju kako je od već poznatih projekata izmenama i usavršavanjima došlo do novih, koji su bili izvorno njegovi.

Prva skica visećeg mosta

Među značajnije opise iz ovog dela spadaju viseći most i Homo volans (lat. "leteći čovek"), prikaz padobranca. Nacrt visećeg mosta Fausta Vrančića je prvi nacrt ove vrste mosta na svetu. Nacrt padobrana je, u odnosu na Leonardove nacrte, revolucionaran utoliko što je Leonardov padobran bio piramidalnog oblika, dok je Vrančićev četvorougaonog oblika, kakav se koristi kod velike većine današnjih padobrana. Štaviše, postoje pisani tragovi o tome da je Vrančić, padobranom napravljenom po nacrtu, čak i izveo skok, što bi značilo da je to bio prvi skok padobranom u istoriji.

Pored ovoga, u ovoj knjizi Vrančić iznosi mnoge ideje o dobijanju energije za pokretanje mlinova - od ljudske snage, preko konjske snage i brojnih nacrta različitih vetrenjača, do mlina koji bi se pokretao pomoću plime i oseke, što je, ponovo, do tada neviđen koncept (prva elektrana na plimu i oseku puštena je u rad tek krajem 20. veka). U knjizi se još nalaze nacrti za štamparsku presu, mašinu za čišćenje morskog dna itd. Sve izume odlikuje jasnoća i jednostavnost, kako nacrtâ, tako i eventualne praktične primene.

Rečnik i druga dela[uredi - уреди]

Faust Vrančić: Dictionarium, 1595: pretisak

Vrančić je 1595. izdao i petojezični rečnik (latinski, italijanski, nemački, hrvatskosrpski jezik i mađarski) pod naslovom Rečnik pet najplemenitijih jezika Evrope (Dictionarium qunique nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae). U rečniku je za svaki jezik dato 5,000 odrednica. U to se vreme termin "dalmatinski" upotrebljavao za slovenski jezik kojim se govorilo u oblastima između Jadranskog mora i reka Dunava i Save i ne treba ga mešati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga porekla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rečnika, prošireno sa češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rečnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i "dalmatski" preimenovan u "hrvatski jezik".

U prilogu rečnika Vrančić je štampao Popis dalmatinskih reči koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži reči koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rečnik izvršio snažan uticaj na pravopis kako hrvatskog tako i mađarskog jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi predlozi za upotrebu ly, ny, sz i cz. To je takođe bio i prvi rečnik mađarskog jezika, a doživeo je četiri izdanja: u Veniciji (1595), Pragu (1606), Bratislavi (1834) i Zagrebu (1971).

Filozofiji su posvećeni spisi Nova logika (Logica nova) i Hrišćanska etika (Ethica christiana). Oba ova dela objavljena su zajedno 1606. u Veneciji i obrađuju teološke probleme u vezi sa sukobom reformacijskog pokreta i katoličanstva. Od Vrančićevih istorijskih dela malo je sačuvano: Dvorska pravila mađarskog kraljevstva (Regulae cancellariae regni Hungariae) i O Slovenima ili Sarmatima u Dalmaciji (De Slavinis seu Sarmatis in Dalmatia) sačuvani su u rukopisu, dok je spis Pisci mađarske istorije (Scriptores rerum hungaricum) štampan 1789. godine.

Na svom maternjem jeziku, koji je Vrančić smatrao najlepšim i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606) – zbornik hagiografija, prvenstveno svetica posebno poštovanih u primorskim krajevima, te kratak spis o slovenskim jezicima i narodima, u kome ustvrđuje: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]