Šibenik

Izvor: Wikipedia
Šibenik
Kaštel, Vijećnica, Knjižnica, Katedrala, Dolac, Sv. Mihovil, P. Krešimir IV., D. Petrović
Kaštel, Vijećnica, Knjižnica, Katedrala, Dolac, Sv. Mihovil, P. Krešimir IV., D. Petrović
Grb Šibenika
Grb
Koordinate: 43°44′N 15°53′E / 43.733, 15.883
Država Hrvatska
Županija Šibensko-kninska
Prvi spomen 25.12.1066.
Vlast
 - Gradonačelnik Željko Burić (HDZ)
Površina
 - Ukupna 408 km² [1]
Stanovništvo (2011.)
 - Grad 46 332
 - Gustoća 113,56 st./km²
 - Urbano područje 34 302
Vremenska zona Srednjoevropsko vrijeme (UTC+1)
 - Ljeto (DST) Srednjoeuropsko ljetnje vrijeme (UTC+2)
Poštanski broj 22 000
Pozivni broj 022
Službena stranica Šibenik.hr
Karta
Šibenik na karti Hrvatske
Šibenik
Šibenik
Šibenik na karti Hrvatske
Šibenik na karti Šibensko-kninska županija
Šibenik
Šibenik
Šibenik na karti Šibensko-kninske županije

Šibenik je najstariji samorodni slavenski i hrvatski grad na Jadranu, glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko središte Šibensko-kninske županije. Grad se nalazi u istoimenom zaljevu na istočnoj obali Jadranskog mora u srednjem dijelu Dalmacije. Leži amfiteatralno oko jedne od najboljih jadranskih prirodnih luka i na padinama brežuljaka koji je okružuju, u estuariju rijeke Krke koja tvori šibenski zaljev koji s morem spaja 2,5 km dug kanal. Jedini je veći obalni grad koji nisu utemeljili Rimljani, nego Hrvati pa je od osobita značaja za hrvatsku povijest.

Etimologija[uredi - уреди]

Postoji više tumačenja porijekla imena Šibenika no niti jedno nije prihvaćeno kao potpuno sigurno i točno. Juraj Šižgorić u jednom svom djelu kaže da je grad nazvan tako jer je bio okružen šibama. I drugi istraživači, mletački i lokalni, misle slično te smatraju da je prvotni Šibenik bio mjesto šibljem okruženo, od njega napravljeno i ograđeno. Drugo tumačenje povezuje ime grada sa šumom posredstvom toponima “Sibinicum”, koji je pokrivao užu mikroregiju Šibenika.[2] Moderni povjesničari navode da je karakteristično da se Šibenikom nazivaju još neke glavice i vrhovi brda, a i nekoliko naselja na uzvisinama ima šib u korijenu pa se smatra da se radi o staroslavenskoj riječi za uzvisine. Neki ga dovode u vezu s češkom riječi šibenice koja znači vješala i gubilište, pa se pretpostavlja da je u starom jeziku ta riječ mogla imati isti smisao i označavati brijeg gdje su se osuđenici dovodili na šibanje i pogubljenje. Postoje i poetičnija objašnjenja poput onog da je "Šibenik vjetrom i morem stalno šiban".[3][4]

Geografija[uredi - уреди]

Šibenik se nalazi u hrvatskom dijelu primorja koje zahvaća južni dio sjeverne Dalmacije, između zadarskog primorja na sjeverozapadu a splitskog na jugoistoku. U zaleđu ono prelazi postepeno u Bukovicu i drniško-kninski kraj, dok mu labirintski razvedeno otočno pročelje ublažava neposredan kontakt s pučinom Jadranskog mora. lako je svojim položajem primorski grad, kao što su i susjedni Zadar i Split, Šibenik se nalazi u prostoru s nešto drukčijim prirodno-geografskim obilježjem. Reljef njegove neposredne okolice di­namičniji je nego onaj oko Zadra, dok je u uspo­redbi s reljefom splitske okolice skromnijih dimen­zija. Nema otvorenoga horizonta prema zaleđu kao što ima Zadar, niti ga od zaleđa odvaja kom­paktan zid primorskih planina, kao što su one kod Splita. Petrografski sastav zemljišta nepovoljniji je nego u okolici Splita i Zadra. Nema prostranijih i vodom izdašnih glinovito-laporastih zona. Otuda veća škrtost i prostorna ograničenost rahlog tla šibenskoga kraja. Vode je manje, izuzme li se alogena Krka. Iz takvog sastava zemljišta te iz voda i surovije klime proistječe i razmjerno jača degradacija bilj­nog pokrova i naglašenija surovost šibenskoga kraja. U šibenskom se kraju ističu tri geografski raz­ličita dijela: otoci, obala i zagora. Otoci ispred Šibenika izdvajaju se svojim polo­žajem, brojem i prostornom skučenošću. Manji su i ogoljeniji od zadarskih i splitskih otoka. Velika razvedenost je oso­bitosti šibenskog arhipelaga. Paradoksalno zvuči činjenica da je to arhipelag s najviše pustih otoka (Kornati) ali i otoka s najvećom relativnom gusto­ćom naseljenosti (Krapanj, Prvić) na Jadranu. Obalni je pojas omeđen vapnenačkim grebe­nima Trtra i njegova planinskog niza iza kojeg se proteže prostrana i sve do Promine i Moseća otvorena vapnenačka zaravan, Zagora.

Reljef ovoga kraja karakteriziraju paralelni obli­ci dinarskog pravca pružanja i sukcesivno se smje­njuju od otoka do Zagore. Dominiraju tri longitu­dinalno izražena morfološka elementa: udoline, grebeni i zaravni. Ovi su elementi karakteristični više ili manje i na otocima i na obali i u Zagori. Uz njih se može kao četvrti elemenat istaći i trans­verzalna probojnica Krke. Zaravan je najprostraniji element reljefa ši­benskoga kraja. Nije samo prostrana u Zagori ne­go i u znatnom dijelu obalnog pojasa. Razvijena je na vapnencima paleogenske i kredne starost. Grebeni su najizrazitiji u unutrašnjem dijelu obalnog pojasa i na otocima. Dominira nekoliko nizova paralelnih vapnenačkih i dolomitičnih gre­bena. Visine ovih grebena padaju, kao i visine zaravni, od zaleđa prema moru. Najviši je brdski niz Trtra (Vela glava 544 m), zatim Kamenara (257 m) a na granici između šibenskog i splitskog primorja diže se Vilaja (739m)[5]. Udoline manje i veće, kraće i duže, protežu se između navedenih grebena od Trtra do Žirja. I one su najprostranije u unutrašnjem dijelu obal­nog pojasa Na otocima su mnogo manje i položitije. Od potopljenih udolina najprostranije su Morinje, šibenski zaliv i Prukljan. Tako su po­tapanjem kopna smanjene ionako ograni­čene obradive površine u ovom kamenjarskom po­dručju. Kompleksnosti reljefa šibenskoga kraja prido­nose svakako i poprečne probojnice, kanjoni i kanali iz Prukljana u šibenski zaliv (Sv. Josip), iz šibenskog zaliva u otočni pojas (Sv. Ante) i iz Morinja u Krapanjsko more (Sv. Križ).

Tla su relativno izdašna ali veoma skučena. Svega 20% ukupne površine šibenskoga kraja ot­pada na obradivo zemljište, a od toga je 50% skeletnog plitkog tla (krša). Opća pejzažna slika odražava agrarnu pasiv­nost kraja. U sivilu kamenjara ističu se pjege u ranijim stoljećima uzurpiranih privatnih "ograda" i "zidina". U potonjim regenerira prirodna vege­tacija; alepski i primorski bor, česvina i druge sastojine eumediteranske makije na otocima i obali, a hrast, grab, jasen, smrič i druge sastojine submediteranske šikare u Zagori. Ali, u povolj­nijim se lokalitetima, poljima i docima gaji kulturno bilje (maslina, vinova loza, smokva itd.).

Malo je naselja i luka na inače raskošno raz­vedenoj istočnoj obali Jadrana koja imaju tako slikovit i privlačan topografski položaj kao što ga ima Šibenik. I ne samo da je slikovit nego je i funkcionalan. Slikovitosti mu pridonosi reljefna kompleksnost otočnog i obalnog pojasa s obiljem bizarnih okomito i vodoravno razvedenih oblika. Stoga mu je zračna duljina obale 56,2 km, a stvarna čak 805,9 km. Funkcionalnost njegovog lokalnog položaja proističe iz duboko uvaljenog i dobro zaklonjenog te razmjerno pristupačnog morskog zaliva primjerene dubine i plovidbenih svojstava. A otoci Zlarin i Prvić dodatno štite kanal s pučine stoga je Šibenik odavno postao značajna jadranska luka. Zbog svih navedenih posebnost, bizarnosti i raskošnosti pejzaža na području županije nalaze se i dva nacionalna parka, Krka i Kornati.[6]

Meteorološke značajke[uredi - уреди]

U primorskom dijelu regije klima je izrazito mediteranska, a njezin je veliki utjecaj i na kontinentalnom prostoru regije. Na obalnom prostoru vrlo je visoka srednja godišnja osunčanost (2710 sati), prema unutrašnjosti insolacija se smanjuje. Temperature su ljeti relativno visoke, međutim ublažuje ih ugodan vjetar maestral koji puše s mora na kopno. Uz obalu su zime umjerene ili blage. Oborina je najviše zimi, a ljeta su pretežno suha. Ukupna godišnja količina oborina je 803mm. U najvećem dijelu šibenske regije prevladavaju vjetrovi bura i jugo, uz obalni pojas ljeti osvježavajući maestral.

Klimatološki medijani za Šibenik
mjesec jan-sij feb-velj mar-ožu apr-tra maj-svi jun-lip jul-srp aug-kol sep-ruj okt-lis nov-stu dec-pro godina
apsolutni maksimum, °C 21.4 22.7 26.2 28.8 34.0 37.6 38.2 39.2 35.4 30.3 28.4 20.3 39.2
srednja dnevna, °C 6.9 7.4 10 13.7 18.4 22.3 25.1 24.7 20.6 16.3 11.8 8.3 15.5
apsolutni minimum, °C -10.2 -11 -7.5 -0.5 2.3 8.3 11.6 10.2 6.9 2.1 -6.6 -8.9 -11
oborine, mm 73.4 58.7 62.3 62.8 48.4 51.9 29.5 43.3 75.9 83.7 111.1 94.9 795.9
Izvor: Državni hidrometeorološki zavod[7]

Povijest[uredi - уреди]

Hrvatski i ugarski vladari[uredi - уреди]

O najstarijoj povijesti Šibenika ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je bio utemeljen u doba kneza Domagoja u IX. st. Isprva se razvijao kao utvrda (castrum) sa starijim predgrađem (suburbium) na području Dolca i mlađim na istočnoj strani kaštela, gdje je u XII. st. sagrađena crkva sv. Krševana, oko koje se poslije razvila jezgra srednjovjekovnoga grada. Šibenik je pripadao skupini tzv. hrvatskih gradova, a izniknuo je na brijegu 70 m iznad mora na mjestu današnje tvrđave sv. Ane[8] koja se prvi put spominje 998. Sibeniquo se se put spominje 25.12.1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV, koji je tada boravio u Šibeniku i vijećao o državnim poslovima zbog čega se Šibenik često naziva i Krešimirov grad. Iz doba narodnih vladara nalazimo još par spomena Šibenika. U Supetarskom kartularu čuvaju se upisi o prvom poznatom stanovniku Šibenika, Vsemiru Šibenčaninu i o njegovoj prodaji roba Rakonje, te spis koji nam potvrđuje da je kralj Zvonimir stolovao u Šibeniku 1078. godine. Postoji i isprava koja potvrđuje da je kralj Stjepan II godine 1089. održao na polju kod castruma Šibenika sabor plemstva, svećenstva i puka. Nakon bitke na Petrovoj gori 1097. i pogibije hrvatskog vladara Petra, Šibenik je 1107. god. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana. 1116. zauzeli su ga Mlečani i razorili "do temelja". Oko 1124. vratio se pod hrvatsko-ugarsku vlasti a nakon što su sljedeće godine Mlečani sravnili sa zemljom Biograd na moru primio je izbjeglice iz tog grada i naglo mu se povećao broj stanovnika. Grad je 1167. god. stekao autonomiju, te je od tada slobodno birao kneza i suca. Od 1168. do 1180. grad je bio u bizantskim rukama. Od kraja XII. st. priznavao je vlast hrvatskih knezova, isprva kneza Domalda (1200–26), a zatim knezova Bribirskih (do 1322). Za vladavine potonjih Šibenik je nakon stoljetne žestoke borbe s trogirskom biskupijom postao biskupskim sjedištem 1298. te je stekao civitet. Kako je gospodarski zaostajao zbog velikih nameta i obveza izbila je pobuna protiv Mladena II Bribirskog uz potporu Mletačke Republike. Iako je formalno od 1322. do 1357. bio pod hrvatsko-ugarskim kraljem vlast je imala Venecija preko svojih kneževa. Za to vrijeme je grad svoj teritorij proširio do Žirja i Murtera. Nakon poraza Mlečana u ratu s Ludovikom I. Anžuvincem 1358. grad je došao pod anžuvinsku vlast. Od 1378. do 1381. i naši primorski gradovi su uključen u rat između Genove i Venecije, tako je 28.10.1378. Šibenik teško stradao u napadu Mletaka kad je nakon herojskog otpora građana porušen i zapaljen skoro cijeli grad i pobijeni svi stanovnici koji se nisu spasili bijegom u tvrđavu. Od 1390. priznavao je vlast bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića, početkom XV. st. bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Ladislava Napuljskoga.[9][4]

Mletačka republika[uredi - уреди]

Godine 1409. Ladislav Napuljski prodao je Šibenik, kao i cijelu Dalmaciju Mlečanima za 100.000 dukata. Šibenčani su, čim su čuli za prodaju Dalmacije, započeli pripreme za obranu obnavljajući zidine grada. Iste godine Mlečani stižu pred Šibenik i traže predaju. Grad odbija ultimatum i pune 3 godine odoljeva mletačkim napadima, pa su se Mlečani utaborili na poluotoku Mandalina. U međuvremenu se unutar grada desio i sukob između pučana i promletački plemića koji su istjerani iz grada. Oni su zauzeli kule na ulazu u luku između kojih je bio rastegnut lanac koji je sprečavao ulaz Mletačkih brodova te su prešli na njihovu stranu. Za ovu izdaju su i novčano nagrađeni od Mletaka. Pučani kapetani su 1412. godine u potpunosti preuzeli vlast. Ali kralj Žigmund, koji je isto bio u ratu s Venecijom, tada šalje svoga vikara da pogubi pučke kapetane i vrati plemstvo na vlast. Nakon toga je i pučka strana, koja je do tad bila uz austro-ugarskog kralja, izgubila volju za daljnjim ratom te je 30. listopada 1412. iscrpljen opsadom,glađu i bolestima, grad obustavio otpor i priznao vlast Venecije koja je trajala sljedeća 4 stoljeća. Kralj Žigmund se sporazumom iz 1433. odrekao Dalmacije a 1463. nakon što su Turci osvojili Bosnu i počeli provaljivati i pustošiti neposrednu šibensku okolicu nestale su sve nade u povratak pod hrvatsko-ugarsku krunu. Venecija sužava komunalnu autonomiju i onemogućuje slobodni ekonomski razvitak Šibenika. Najvažnija osoba političkog života grada, knez, više nije biran od strane Velikog vijeća već je obavezno morao biti mletački plemić kojeg je birala Venecija. Sav uvoz i izvoz se morao odvijati preko Venecije i prevoziti mletačkim lađama a trgovina soli koja je bila ključna za Šibenik je stavljena pod strogu kontrolu.[10] Uza sve to šibensku komunu su napadali knez cetinski Ivaniš Nelipić do 1434., hrvatski ban Petar Talovac i njegovi nasljednici, a 1496. odredi Ivaniša Korvina i kneza Bernardina Frankopana. Prvi put se Turci pojavljuju na teritoriji Šibenika 1414., 1432. pljačkaju Srimu a 1468. su mu nanijeli najveće štete. O tom najvećem turskom pokolju do tad Juraj Šižgorić je spjevao elegiju. Mletački providur u jednom svom izvješću procjenjuje da je u drugoj polovici XV stoljeća iz šibenskog kraja odvedeno u ropstvo 70.000 ljudi. Tako da tad započinje naseljvanje malih otočića uz šibensku obalu pa nastaju: Krapanj, Primošten, Tribunj... Od 1499. do 1502 u novom ratu između Venecije i Osmanlija šibenski kotar je ponovno opustošen. Nakon pada gradova u zaleđu, Knina i Skradina, pod osmansku vlast 1522. počinju česte osmanske navale i pustošenja. Nakon toga osmanlijske se čete zaljeću do gradski zidina a njihovi brodovi 1523. zahtjevaju prolaz za Skradin, što Mletačko vijeće dopušta no Šibenčani odbijaju. Novi turski napadi na grad počinju ratom koji traje 1537-1540, Turci napadaju solane u Zablaću, a Mlečani ruše mlinice na Krki i sve što se nalazilo van gradskih zidina kako ne bi poslužilo osvajačima.

Tada slijedi razdoblje 30 godina mira u kojem se grad ekonomski podigao i postao najmnogoljudniji grad u Dalmaciji, iako mu se kotar drastično smanjio sa 300 na 15 naseljenih sela i zauzimao 25 milja u širinu i samo 2 do 5 milja u širinu, tj samo uski obalni pojas. Grad je imao najviše koristi od trgovine sa svojim zaleđem. Morlaci su donosili meso, sir, žito i vunu a iznosili vino, ulje, suhu ribu i finu robu iz Šibenika. No najvažnija je bila proizvodnja i prodaja soli u šibenskim solanama koja je postala temelj za razvoj intenzivne trgovine sa zaleđem. Mletački sindik bilježi da bi u grad odjednom znalo doći 600 zagoraca radi kupovine soli i da je ta trgovina donosila gradu dobit od 50.000 dukata godišnje. Isti mletački sindik izvještava da se kroz 150 godina mletačke vladavine u Šibeniku nije izmijenio njegov etnički karakter: "odijelo, govor i ophođenje ovih Šibenčana sve je hrvatsko. Samo po koji, vrlo rijetki plemić oblači se po talijanski. Sve se žene oblače i nose po hrvatsku i skoro ni jedna ne zna govoriti talijanski". Također se može saznati da je bez obzira na neposrednu tursku opasnost državne mletačke vojske bilo manje od 100 ljudi no da je bilo 1210 građana spremnih za oružje.

Radovi na Šibenskoj katedrali su započeli 1431., deset godina kasnije gradnju preuzima majstor Juraj Dalmatinac a 1477. gradnju nastavlja njegov učenik Nikola Firentinac. Radovi su završeni tek 1536. U međuvremenu (1447-53) su izgrađena "Četiri bunara" golema javna cisterna kapaciteta 1900m3. Nakon što su završili katedralu Šibenčani su nasuprot nje podigli prekrasnu javnu građevinu - Gradsku vijećnicu, građenu od 1533. do 1546. Da bi se bolje obranili s morske strane na ulazu u kanal sagrađena je tvrđava sv. Nikole (1540–47). Gradnja katedrale pretvorila je Šibeniku u centar graditeljske djelatnosti čitave Dalmacije, Juraj Dalmatinac stvorio je graditeljsku školu pa je grad postao stjecište mnogih domaćih i stranih majstora. Prije toga se grad još uvijek dobrim dijelom sastojao od drvenih kuća no tad je Veliko vijeće 1485. donijelo odluku kojom je poticana gradnja kamenih kuća i regulira urbanizam čime je postignut veliki napredak i izgrađene mnoge palače.

Pučke pokrete protiv plemića u Šibeniku možemo pratiti još od 1358. godine kad su plemići istjerani iz grada i formirano "vijeće građana i puka" koje je trajalo do 1359. No vrhunac mnogobrojnih sukoba desio se u vremenu 1510-1512. kad su plemići ponovno bili istjerani iz grada i kad su pučani 1511. poslali izaslanstvo duždu sa zahtjevima koji bi riješili njihova socijalno-politička traženja. Dužd ih odbija i krvavo završava pobunu 1512. godine kad su vođe puka obješene. Još jedna krvava pobuna se desila 1589. kad su pobunjenici tražili od kneza puštanje utamničenih težaka.

Tursko mletački Ciparski rat traje od 1570 do 1573 a već 1569. turske čete napadaju Šibenik kojeg brane žene dok nisu stigli muškarci koji su tad bili van grada. U ovom ratu stradali su Zablaće i solane, vode se žestoke bitke oko Vrpoljca, Rogoznice, Donjeg polja, Zlosela, Zatona i Vodica. Ljeti 1572. 12 turskih lađa opustošilo je Žirje i napravilo pokolj. Mletačke snage su u protuudaru spalile Skradin. U strahu da slabo utvrđene kule na ulazu s gradske strane u kanal ne padnu u ruke Turaka one su srušene do temelja i obrana s morske strane povjerena tvrđavi sv. Nikole koja je izgrađena na pučinskom ulazu u kanal. U pomorskoj bitci kod Lepanta sudjelovala je i šibenska galija "Sv. Juraj".

Prvi šibenski statut nastao je oko 1260. godine no taj je dokument propao prilikom mletačkog paljenje grada 1378. Godine 1608. Šibenik tiska svoj statut koji se počeo stvarati 1379. od kad potječe najstarija reformacija.[4]

Pred Kandijski rat 1646. započela je brza izgradnja tvrđava Sv. Ivana i Šubićevac kako bi se grad obranio od turskih napada s kopna. Turci su stigli u opsadu već u listopadu iste godine i mjesec dana su trajale bitke u kojima se presudnom pokazala nova tvrđava sv. Ivana s koje je artiljerija gađala vojne položaja Turaka. Najveći i najopasniji napad Turaka na Šibenik desio se 1647. kad je Husein-paša Takelija krenuo preko Drniša sa 23.000 ljudi osvojiti grad. U gradu je obranu vodio baron Kristof Martin Degenefeld koji je imao 5000 ljudi spremnih za obranu. 17.8.1647. Turci su stigli u Konjevrate i krenuli u ophodnje te zaključili da je nužno osvojiti okolne tvrđave kako bi se mogao osvojiti Šibenik. Turskom paši nije uspjelo zaposjesti jugoistočnu obalu kanala zahvaljujući jakoj topovskoj vatri tvrđave sv. Nikola no uspjeli su osvojiti dio tvrđave sv. Ivana zvan "tanaja" tj. kliješta. 8.9. u 9 sati navečer Turci su započeli odlučni napad s tanaje na sv. Ivana, no nakon najstrašnije noći u povijesti Šibenika branitelji su uspjeli obraniti tvrđavu. Bitke su trajale još par dana no 11.9. u luku su uplovile mletačke ratne lađe s novim vojnim pojačanjima pa su se nakon mjesec dan krvavih borbi 16.9.1647. paša Tekelija i njegova preostala vojska povukli.

Godine 1553. zabilježeno je da je Šibenik imao 8200 stanovnika a na njegovom teritoriju od Rogoznice do Zlosela još 8000 stanovnika što ga je činilo najmnogoljudnijim gradom u Dalmaciji u to vrijeme. No iscrpljujući ratovi i čak 18. epidemija kuge kroz XV. i XVI. stoljeće opustošile su grad. 1649. godine pojavljuje se najveća epidemija kuge koja je pokosila preko 10.000 stanovnika grada i okolice a u samom gradu tri četvrtine stanovništva te ga ostavila na samo 1500 stanovnika, nakon čega mu je trebalo dva stoljeća da se oporavi[11]

Druga polovina XVII je izuzetno turobna za Šibenik i okolicu. Solane su uništene, stručnjaci koji su ih vodili su nestali u ratovima i epidemijama a nije bilo ni dovoljno radne snage, to je značilo da nema više ni trgovine sa zaleđem koju je preuzeo Split. Novopridošlo stanovništvo se teško navikavalo na gradski život, a od 150 plemićki obitelji prije kuge ostalo ih je u gradu samo 10. Još ga samo posjećuju Turci 1654. god i odvode u ropstvo preostalo stanovništvo iz okolice. 1659. god. 15.000 Turaka ponovno napada gradske bedeme i uništava su predgrađe Crnicu. Uza sve to 1663. godine Šibenik je doživio još jednu nesreću kad je grom pogodio kaštel sv. Mihovila, prodro u magazin municije nakon čega je u zrak odletio zapadni dio utvrde zajedno s drvenom crkvicom sv. Mihovila po kojoj se tvrđava do tada zvala. Kamenja, koja su letjela na sve strane sručila su se na kuće podno tvrđave i napravila mnogo štete. Turci su ga još jednom napali 1664. godine u velikom broju no dotjerani sustav tvrđava i njihova artiljerija je bio spremna. Nakon 25 godina kandijskog rata razgraničenje s Turcima u šibenskom zaleđu je ostalo skoro pa isto osim što mu je pripao Skradin pa se moglo krenuti u obnovu mlinica na Krki. Sedmi tursko-mletački rat (1684.-1699.) nije opustošio šibenske krajeve kao oni prije, u ovom ratu Šibenčani su se uglavnom borili na granici s Turcima i kao veslači u mletačkim galijama. A nakon osvajanja Knina 1688. god. napokon je prestala 250-godišnja opasnost od Turaka za Šibenik.

Poslije mira u Požarevcu 1718. god. i povlačenja granice linijom Monciego 1723. koja se kretala Dinarom i zadržala se do danas, započelo je razdoblje mira koje traje do pada Republike 1797. No na žalost u tom razdoblju desila se stagnacija pa i nazadovanje. Gradski bedemi više nisu imali svrhu pa se i izgubila važnost grada. Venecija se ponašala prema Dalmaciji kao prema koloniji i ništa više ne ulaže u nju. U Šibenku su skoro svi pučani odreda bili Vlasi (tal. Morlaki) kako su se nazivali svi došli iz Zagore bez obzira na etničku pripadnost a koji su bili naviknuti na junački život u brojnim ratovima. Grad sa svojim predgrađima u kojima žive ti novi pučani broji 4000 ljudi i kroz cijelo XVIII stoljeće dalje od toga ne ide. Mnoge kuće unutar grada ostaju zapuštene i propadaju jer došljaci ne žele poštovati gradske statute a i treba im prostor za stoku i vrt pa se naseljavaju van gradskih zidina. U toj učmaloj provincijskoj sredini koja samo životari stvara se poseban dalmatinski mentalitet, onaj malih gradova, znan kao kampanilizam.[12][4]

Habsburška monarhija[uredi - уреди]

Slomom mletačke države Šibenik se od 1797. nalazi pod vlašću Austrije. Tome su prethodili pučki nemiri predvođeni proaustrijskim klerom koje je bilo u strahu od sekularista i buržoaske revolucije koju je sa sobom donijela Francuska okupacija Mletačke republike pa su vidjeli neprijatelje u svim dotadašnjim mletačkim činovnicima. U tim su nemirima u Šibeniku glavom je platila cijela obitelj počasnog francuskog konzula a većina ostalih plemića je pobjegla na susjedne otoke. Početkom 1806. u grad ulazi francuska vojska i Šibenik postaje dio Francuskog carstva a od 1810. autonomne Ilirske pokrajine kad je nakon mnogo stoljeća "ilirski" nakratko postao službeni jezik. Početkom stoljeća počela je gradnja ceste do Knina preko Konjevrata i Drniša koja je završena 1802., a po dolasku Francuza unapređuje se cestovna mreža prema Splitu i Zadru. Francuski providuri su bili zaprepašteni zaostalošću venecijanske Dalmacije pa su pokušali modernizirati poljoprivredu u njoj, uspostavljaju školski sustav, grade prvu bolnicu, sirotište, provode protivepidemiološku zaštitu stanovništva te moderniziraju upravu i sudstvo. Nakon Napoleonova poraza austrijska vojska osvaja Dalmaciju i ulazi u Šibenik krajem 1813.[13][4]

Šibenik ostaje dio Habsburške Monarhije do 1918. godine kao i ostatak Kraljevine Dalmacije. Početak drugog dijela Austrijske apsolutističke vlasti predstavlja period mrtvila na svim poljima života. Austrija podiže jaku graničnu kontrolu prema Bosni i brani karavansku trgovinu, također opada i pomorska trgovina zbog gubitka jedrenjaka a i zbog austrijskog ne imanja pomorske strategije, zbog čeka Šibenik opet stagnira. Godine 1839. pojavljuju se prvi znakovi nacionalnog buđenja točnije Ilirskog pokreta i to od strane dvojice šibenski Srba, Božidara Petranovića i Špire Popovića, koji su stvarali zajedničku hrvatsko-srpsku frontu protiv talijanizacije Dalmacije. Njih su 1941. u dva navrata posjetili Gaj i Mažuranić. Istovremeno je među obrazovanim građanima još jača i raširenija bila autonomaška i talijanaška struja koja svog idola vidi u Šibenčaninu Nikoli Tommaseu, koji postaje i ministar u vladi nakratko obnovljene Mletačke Republike. Tek 1848/49. godine snažnije se manifestira politička aktivnost Šibenika pod austrijskom vlašću kad se nakratko izabralo narodno općinsko zastupstvo nakon nadmoćne pobjede nad autonomašima. U gradu je ojačao hrvatski narodni preporod pa ga je 1851. posjetio ban Jelačić, u kojega je narod polagao nade da će ujediniti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju pa mu je grad priredio doček veći nego je bio onaj kad ga je 1818. posjetio car Franjo, no u predvečerje Bachova apsolutizma Jelačić u pozdravnom govoru niti jednom riječju nije spomenuo sjedinjenje.[14] Za vrijeme diktature sva politički život je zamro na cijelo desetljeće i zabranjene su sve proslavenske ideje što je omogućilo ponovno jačanje autonomaša koji su dobili prve sljedeće izbore 1865. godine. Osobito značajan događaj za daljnji razvoj narodnog preproda se desio 1866. god. kad je osnovana Narodna slavjanska čitaonica, a za razliku od drugih gradova Šibenčani su sami sagradili kazalište 1870. bez pomoći Vlade i Općine.[15] Preokret se događa na izborima za Dalmatinski sabor 1870. god. kad u Šibeniku i okolici Narodna stranka odnosi nadmoćnu pobjedu.[16] Godine 1872. narodnjaci su pobijedili na općinskim izborima i sljedeće godine osnovali prvu hrvatsku općinsku upravu s Antom Šupukom kao gradonačelnikom koji je uvelike pridonio gospodarskom i komunalnom napretku grada koji je do tada bio najveći težački grad na Jadranu. Za njegova je mandata u općinsku administraciju uveden hrvatski jezik kao službeni, 1877. Šibenik se priključio na željezničku prugu Siverić–Split, 1879. postavljen je vodovod, 1883. izgrađena velika i moderna bolnica a 1896. dovršena je palača suda. Njegovo poduzeće sagradilo je na rijeci Krki 1895. prvu hidroelektranu Krka pa je Šibenik tada bio treći grad u svijetu koji je dobio javnu rasvjetu na izmjeničnu struju. Godine 1904. njegovo je poduzeće sagradilo i novu hidroelektranu Jaruga II, koja i danas radi.[17] Od osobite je važnosti za razvoj grada bio početak rada Tvornice kalcijeva karbida "SUFID" 1903. g. Već 1903. godine osnovan je u Šibeniku "Savez među radnicima", koji za praznik rada 1905. organiziraju prvi štrajk zbog radnog dana koji je trajao 10 i više sati. Šibenik je 1907. bio treća luka Austro-Ugarske nakon Trsta i Rijeke.[18] Te godine su se pojavile i prve novine u Šibeniku - Hrvatska Rieč, glasilo Stranke Prava, 1908. prve radničke novine "Glas Maloga Puka" a 1912. "Crveni barjak" glasilo Socijalno-demokratske stranke u Dalmaciji. Politički život je početkom stoljeća bio jako buran, u početku se radilo o borbi između narodnjaka i pravaša, koji su se nakon narodnog pokreta 1903. ujedinili u Hrvatsku stranku kako bi zajednički radili na južnoslavenskom ujedinjenju. U to vrijeme se pojavljuju i naprednjaci koji šire napredne Masarykove demokratske ideje i panslavenstvo, te su osnovali 1899. Hrvatsko muzikalno društvo "Kolo" koje i danas djeluje. Koliko god se stavovi pravaša i naprednjaka razlikovali oko nekih nacionalnih pitanja, poglavito oko jedinstva srpskog i hrvatskog naroda, uvođenje diktature komesarijata 1912. i početak balkanski ratova potpuno su ujedini sve strane u antiaustrijskom raspoloženju.[4][19]

Prvi svjetski rat[uredi - уреди]

Početkom 1. svjetskog rata, austrijske vlasti uvode strogi vojni režim. Većina političara koji su jugoslavenski orijentirani završili su u zatvorima i zabranjene su novine. Mnoštvo Šibenčana odlazi na frontu u sklopu 23. šibenske dalmatinske domobranske pukovnije. Prvo ratuju na fronti prema Srbiji i Crnoj Gori gdje masovno ginu na planini Zajčici i Milenkovu kamenu na Drini. Probijaju se u unutrašnjost Srbije, sve do Užica i Šapca. Budući da se bilježe sve češći prebjezi srpskoj vojsci a i pošto "Dalmatinci nerado ratuju protiv naroda svojega jezika" prebacuje ih se sredinom 1915. na talijansku frontu, gdje su bili motiviraniji. Na sočanskoj bojišnici šibenska 23. odbija talijanske ofenzive na Podgoru uz goleme gubitke.[20] Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske, tako je i u šibenskoj luci 4.10. započela pobuna mornara protiv oficira na torpiljarki br. 11, nakon što su ovladali torpiljarkom s njom su pobjegli u Italiju.[21] Nakon raspada Austro Ugarske i osnivanja još nepriznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba Talijani kreću u okupaciju istočne obale Jadrana koji su joj trebali pripasti po tajnom londonskom ugovoru. Šibenik okupiraju 6.11.1918. kad su u luku uplovila četiri ratna broda.[22] Narodno vijeće grada prosvjeduje protiv iskrcavanja talijanske vojske i donosi odluku da priznaje samo Narodno vijeće SHS u Zagrebu i Zemaljsku vladu Dalmacije u Splitu. Oko 400 karabinjera i talijanskih mornara 20.11.1918. opkolio je sjedište Narodnog vijeća i silom ih istjeralo. U siječnju 1919. uspješno je proveden plebiscit kad je od 24.475 stanovnika njih čak 23.675 glasalo protiv talijanske okupacije i potpisalo da hoće da se šibensko područje sjedini sa Kraljevinom SHS. Na osnovi Rapalskog ugovora, Talijani napuštaju Šibenik, a 13. lipnja 1921. Šibenčani na velikoj svečanosti na Poljani dočekuju jugoslavensku vojsku.[23] Uspostavljena je tada, nakon punih pet stoljeća tuđinske vladavine u Šibeniku, nacionalna uprava.[24]

Kraljevina Jugoslavija[uredi - уреди]

Šibenik se teško oporavljao nakon rata s obzirom na dvije i pol godine talijanske okupacije. U međuvremenu, funkcije najznačajnijeg gospodarskog, prometnog i upravnog središta za Dalmaciju od Zadra, koji ostaje talijanska enklava, preuzima Split koji se tad naglo razvija pa i preuzima od Šibenika funkciju važne izvozne luke. Lička pruga je napokon dovršena 1925., 52 godine od donošenja odluke o gradnji, čime Šibenik i Dalmacija napokon dobivaju brzu vezu s ostatkom Hrvatske. To je dalo poticaja i radovima na proširenju šibenske luke koji su bili gotovi 1928. godine čime postaje druga luka Jugoslavije po operativnoj površini. Globalna gospodarska kriza 30-tih najteže je pogodila veliki dio otpuštenih radnika iz tvornice La Dalmatienne u Crnici, koja je krajem 1931. godine zaustavila proizvodnju a istovremeno je seljake u zaleđu pogodila glad nakon što je žetva pobacila i do 70%. Od 1921. do 1932. godine u gradskoj vlasti izmijenilo se 10 općinskih uprava i načelnika što je dodatno doprinijelo krizi. Najvažniji političar iz razdoblja nakon krize postaje Marko Kožul koji je od 1935. do 1937. bio ministar građevine u vladi Milana Stojadinovića. Zahvaljujući njemu obnovljene su i regulirane mnoge prometnice a najvažnija ostavština je izgradnja "Državne realne gimnazije viteškog kralja Aleksandra i ujedinitelja" i Carinarnice.[25]Tvornica aluminija u Lozovcu počela je s proizvodnjom 1937. te je njena elektroliza bila prva u ovom djelu Europe i na području Jugoslavije. Prije toga se punih četrdeset godina sav boksit iz rudnika u Siveriću izvozio kao neprerađena sirovina a tad je napokon iskorišten i potencijal hidrocentrale na Krki iznad koje je sagrađena.[26]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Talijanska okupacija[uredi - уреди]

Za vrijeme drugog svjetskog rata Šibenik je nekoliko puta mijenjao uprave i jako propatio. Već u jutro 6.4.1941. eskadrila talijanskih aviona koja je poletjela sa zadarskog aerodroma bombardirala je Šibenik. Slijedilo je nekoliko dana uzastopni bombardiranja brodova usidrenih u luci.[27] Po osnivanju NDH 10.4.1941. ustaše su unatoč protivljenju narodnih zastupnika krenule preuzimati vlast i razoružavati jugoslavensku vojsku i mornaricu koje su u gradu imali snažno uporište ali su i bile u totalnom rasulu nakon invazije Sila osovine. No već četiri dana kasnije u grad ulaze prve talijanske divizije a 15.4.1941.[28] je i okupiran kad je uspostavljeno talijansko zapovjedništvo koje je preuzelo vojnu i civilnu vlast, sve zastave i simbole zamijenilo talijanskim te razoružalo ustaše i "razjurilo ih"[29] Potpisivanjem Rimskih ugovora 18.5.1941. Šibenik je i službeno anektiran od strane Kraljevine Italije te ulazi u sastav Guvernatorata Dalmacije. Nakon uspostave talijanske fašističke vlasti provode se mnoge mjere denacionalizacije i talijanizacije Šibenika u tolikoj mjeri da su i građanstvu talijanizirali osobna imena. U gradu i okolnim selima se javlja otpor i antifašistički pokret. Srednjoškolci se bune i pale knjige, razbijaju izloge s Duceovim slikama ili ih gađaju tintom zbog čeka neki završavaju na vješalima a cijeli razredi (ženski Učiteljski) bivaju internirani. Žene koje demonstriraju na ulicama zbog gladi bivaju uhapšene i odvezene u logore na Molatu i Italiji. Prvi šibenski partizanski odred je okupio 31-og borca i krenuo je s brda Pisak 12.8.1941. put Bosne. Kod Drniša je imao prvi okršaj s Talijanima a probijajući se dalje sukobio se s četnicima kod Knina i pretrpio znatne gubitke. Samo jedna trećina boraca probila se do Bosanskog Grahova, a većina ih je izginula u borbama koje su slijedile. Kako bi se KP u Dalmaciji što brže oporavio od udarca koji joj je zadan stradanjem prvih partizanskih odreda iz Zagreba je poslan Rade Končar koji posjećuje partizanske organizacije u Šibeniku i Splitu kako bi im pomogao pojačati aktivnosti u gradu u vidu: sabotaža, diverzija i napada na okupatore i njihove špijune. Nakon jednog povratka iz Šibenika u Split, karabinjeri mu upadaju u kuću, Rade bježi i biva ranjen u nogu, te uhićen. Nakon što su uz pomoć ustaškog redarstva Talijani saznali kako visokog funkcionera KPH imaju, fašistički prijeki sud u Šibeniku osuđuje ga na smrt streljanjem. Streljan je na Šubićevcu zajedno s 25 drugova. A istog dana je pogubljeno i 20 seljaka iz Tribunja.[30] U gradu je posebno bio omražen Antonio Šokon, tajnik Fašističke stranke rodom iz Šibenika, koji je tokom ljeta 1941. poslao u zatvor stotine građana, na desetine poslao u logor, neke poslao na streljanje a i osobno ih ubijao. SKOJ-evci odlučuju likvidirati Šokona što su i učinili 11.10. Fašisti nakon toga nasumično hapse 27. omladinaca i streljaju šestoricu 13.10. U gradu raste bijes zbog smrti njihove djece i jača NOP. Ilegalci 27.10. iz osvete napadaju samu zgradu predsjedništva Fascia, nakon što su je demolirali, naišli su na kamion talijanskih vojnika na kojeg su sasuli bombe. Fašisti ponovno hapse veći broj građana, dio šalju u logore a četvoricu streljaju.[31] Članovi Primorske partizanske čete kroz godinu 1942. neprestano su u akciji u okolini Šibenika, uglavnom zapadno od Krke, napadaju patrole, ometaju komunikacije, sječu dalekovode i uspješno se bore protiv četničke antikomunističke milicije. Potapaju redovitu prugu za snabdijevanje Talijana Šibenik-Zaton-Skradin, te brod s koji je prevozio trupe iz Šibenika u Skradin. Toliko su odvažni da upadaju i u centar Šibenika i ubijaju i zarobljavaju crnokošuljaše u kantini, ometaju fašističke parade po rivi gađajući ih mitraljeskom vatrom s Martinske. 31. 12. 1942. godine formiran je Sjevernodalmatinski batuljon u sastavu od tri manje čete, i to: Prominsko-bukovačka, Primorska i Šibensko-drniška. Čete su napadale kolone neprijateljski trupa, patrole i posade u selima, rušile stupove dalekovoda i telefona.[32]

Njemačka okupacija[uredi - уреди]

8.9.1943. kapitulira Italija pa je među talijanskim vojnicima i građanstvom nastalo "ogromno oduševljenje" a u gradu su izvješene crvene zastave i hrvatske zastave s crvenom petokrakom zvijezdom. Već sljedeći dan u Šibenik ulazi jedan od bataljuna Šibensko-trogirskog odreda koji s Talijanima vode pregovore o predaje oružja i organiziranju zajedničke obrane grada od Nijemaca. Talijanska komanda u Šibeniku, da bi dobila na vremenu, odugovlačila je pregovore, jer se svakog časa očekivao dolazak Nijemaca. Nakon neuspjelih pregovora krenuli su razoružavati pojedine trupe talijanskih trupa kao bi naoružali novoformirane jedinice šibenskih dobrovoljaca. Čim su pripadnici 114. lovačke divizije ušli u grad 11.9., talijanska komanda predala im je garnizon bez otpora. Od njemačke okupacije do početka 1944. sa šibenskog područja u partizane je otišlo još 8700 osoba.[29] A 10.9. je osnovana i Šibenska 8. dalmatinska udarna brigada. Kako bi zaplašili narod, koji se masovno priključio u NOB, okupatori po cijeloj Dalmaciji rade neviđene zločine. Naročita zvjerstva izvršili su četnici popa Đujića zajedno s Nijemcima 21.2.1944. u selima Danilo-Biranj i Danilo-Dubrava. Dok su Nijemci po okolnim čukama držali osiguranje, četnici su upali u ova sela i noževima poklali 31 osobu, većinom žene i djecu.[33]

Dolaskom Nijemaca Šibenik je administrativno priključen NDH i proglašen sjedištem župe Bribir no to se nikad nije u stvarnosti ostvarilo nit je veliki župan ikad preselio u Šibenik. Čak su i stanovnici morali imati njemačke osobne iskaznice bez koji su mogli biti uhapšeni a talijanska lira i talijanske poštanske markice su i dalje bile u opticaju zbog nikakve komunikacije s ostatkom raspadajuće kvinsliške tvorevine. Zanimljiv događaj se desio kad se u grad vratio brod s 600 Šibenčana, logoraša s Molata po koje je poslan brod odmah nakon kapitulacije Italije. Brod se vratio ukrašen crvenim suknima jer su bivši zatočenici mislili da se u Šibeniku još nalaze partizani. Ipak su pušteni kućama a dio je kasnije otišao u partizane. Nakon dolaska Nijemaca u Šibenik su se vratili i četnici a u gradu su bili i pripadnici talijanske fašističke milicije (crnokošuljaši). Krajem 1943. u Šibenik je upućena i po jedna domobranska satnija iz Knina i jedna ustaška jedinica iz Drniša pa se tako u gradu našla cijela paleta raznih vojski pod njemačkom kontrolom. Krajem 1943. počinju i česta saveznička bombardiranja Šibenika, njegovih lučkih objekata i ratni brodova pri čemu je poginuo i ranjeno desetine civila i njemačkih vojnika te srušena Gradska vijećnica i nekolicina stambeni objekata u samom centru.[30] Zbog toga je većina stanovništva zajedno sa gradonačelnikom kojeg je postavila NDH napustilo grad. Stanovnici se vraćaju početkom 1944. kad jenjavaju bombardiranja. A za novog gradonačelnika je postavljen kapetan korvete Miren Blaž za kojeg se kasnije ispostavilo je da je bio u vezi s partizanima. Isto je bilo i s predstojnikom redarstva Matom Mijanovićem pa su ih Njemci zbog suradnje s partizanima uhapsili na ljeto 1944. O protuustaškoj atmosferi u gradu najbolje svjedoči podatak da je na ljeto 1944. novoosnovana Ustaška mladež s 15-ak članova morala djelovati “prikriveno obzirom na sadašnje mjestne prilike”. Ustaška izvješća govore i da se partizani dolaze svaki dan u gradu i ispisuju parole. Da vlasti NDH nemaju nikakvu stvarnu vlast u Šibeniku znaju i oni sami pa se u jednom izvješću MUPa može pročitati "Niemci se ponašaju kao suvereni gospodari, a ne kao saveznici". Cijelo to vrijeme u gradu vlada strašna glad i ljudi svakodnevno umiru zbog nje, po gradu se skiće oko 400 siročića koji se doslovno hrane korijenjem, koje se opisuje kao "mala poludivlja bića", "bosa, gola ili u dronjcima, očajna".[29]

Oslobođenje[uredi - уреди]

Oslobođenjem Splita i okolice došle su na područje Boraje jedinice Prve i XI. dalmatinske brigade, odakle zajedno s ostalim snagama 26. divizije kreću u pravcu Šibenika i Drniša. Prva dalmatinska i III. prekomorska brigada dobile su zadatak, da napadnu neprijatelja i oslobode grad Šibenik, dok su XI. i XII. brigada upućene na komunikaciju Šibenik—Drniš. Kako su već u to vrijeme jedinice 19. divizije oslobodile Benkovac i Skradin i zaposjele čitavo područje na desnoj obali rijeke Krke, jedina komunikacija, kojom se neprijatelj mogao izvući iz Šibenika, bila je cesta Šibenik—Drniš. Bataljoni XI. i XII. brigade dobili su zadatak, da još prije nego što otpočne napad na grad, izbiju na spomenutu cestu i napadnu neprijateljske snage, ako ove pokušaju da se izvuku prema Drnišu.

Bitka za oslobođenje Šibenika otpočela je u noći uoči 3.11. Dijelovi 19. divizije na desnoj obali rijeke Krke otvorili su žestoku vatru na njemačke položaje na sjeverozapadnim prilazima gradu. Za to vrijeme jedinice I. dalmatinske i III. prekomorske brigade, po prvi put potpomognute s 35 Stuarta i 12 Blindija Prve tenkovske brigade NOVJ te artiljerijom[34], probile su prve neprijateljske linije kod mjesta Vrpolja na cesti Split—Šibenik i odmah krenule naprijed goneći neprijateljske trupe, koje se povlače prema gradu. Međutim, njemačke snage ukopane na dominantnoj uzvisini Sv. Juraj, uz samu cestu, pružile su jedinicama NOV žestoki otpor i zaustavile njihov prodor prema gradu. Tada je bila dovedena artiljerija 26. divizije, koja je dugo zasipala njemačke rovove na Sv. Jurju. Nakon toga jedinice I. dalmatinske prešle su u novi siloviti napad i u ogorčenoj borbi prsa o prsa uspjele izbaciti Nijemce s te uzvisine. Pritisnute sa svih strana, njemačke trupe napuštaju grad a prethodno su sustavno uništile čitavu obalu[30], lučka postrojenja i potopili brodove u luci. Bataljoni I. dalmatinske, III. prekomorske i dijelovi 19. sjeverodalmatinske divizije ušli su u Šibenik u zoru 3.11.1944. dok se neprijatelj još nalazio u tvrđavi Šubićevac. Bez obzira na to što su meci još fijukali iz tvrđave Šibenčani su izašli na ulice da pozdrave oslobodioce: Narod ih ljubi, donosi smokava, rakije i što bolje ima. I već oko 9 sati počima mimohod. Partizani svečano ulaze sa sjeverne strane u grad. Narod ih posipa cvijećem i viče: Živio drug Tito. U tom mimohodu bilo više od tisuću dobro naoružanih i odjevenih partizana.[29] Za to vrijeme na cesti Šibenik—Drniš, na predjelu od Konjevrata do Pokrovnika. povela se bespoštedna borba, u kojoj je napadnuta njemačka kolona upinjala sve snage, da se izvuče prema Drnišu. Međutim, ukliještena jedinicama XI. i XII. dalmatinske brigade koje su bile potpomognute tenkovima, izložena unakrsnoj vatri svih automatskih oružja, neprijateljska je kolona potpuno razbijena i na kraju uništena. Na cesti su nakon borbe ležale hrpe pobijenih vojnika, uništenog oružja i razlupanih vozila. Povlačeći se zajedno s njemačko-ustaškom kolonom, u borbi blizu Konjevrata uništen je jedan čitav četnički korpus, koji je brojio oko 300 četnika.[35][36]

Žrtve[uredi - уреди]

U današnjoj općini Šibenik je prije rata živjelo nešto više od 37.000 stanovnika, ali je tijekom 1944. taj broj pao na oko 16.000[29], a u samom gradu je ostalo još samo 6.000 stanovnika[37] Sa područja šibenske općine koja je nekoć obuhvaćala južnu trećinu današnje županije i brojila 1941. g. 68.000 stanovnika do kraja 1942. godine aktivno je sudjelovalo u NOB-u 12% stanovništva ili 8.182 stanovnika. Do kraja rata i oslobođenja taj broj popeo se na 18.814 učesnika ili 21% stanovništva. Kada se tom broju pribroje 5.362 osobe koje su zbog pripadnosti NOP-u odvedene u zatvore i logore, onda je u raznim vidovima antifašističke borbe bilo uključeno 24.176 osoba što je čak 35,5% stanovnika općine. Ukupno 4.572 osobe su poginule u partizanima, kao žrtve fašističkog terora ili žrtve rata. Od toga su 3.023 poginule u borbama diljem bivše Jugoslavije, a 1.549 su druge žrtve od kojih su 1.123 žrtve fašističkog terora od kojih je 729 streljano. U naseljima je ubijeno 1.194 žrtava, u logorima 197, a 158 ih se smatra žrtvama rata. Nacionalni sastav poginulih je bio: Hrvati 3.080, Srbi 1.450, Židovi 20 i ostali 22.[38] Nakon kapitulacije Italije i pred terorom njemačkih nacista, 6.500 žena i djece je otišlo u zbjeg u El Shatt[39] Samo u bitci na Sutjeci sudjelovalo je 1.316 boraca iz općine Šibenik a poginulo 787, više nego iz bilo koje druge općine.[40] Narodnim herojima su proglašeni ovi borci iz Šibenika: Slobodan Macura Bondo, Vladimir Peran, Miro Višić, Mate Staničić, Dinko Šurkalo, Nikola Sekulić Bunko, Ljubo Truta.

Socijalistička Jugoslavija[uredi - уреди]

1.1.1945. Šibenik postaje središte ZAVNOH-a, tada najvišeg organa vlasti u Hrvatskoj, pa se može reći da je do oslobađanja Zagreba nakratko bio glavni grad Hrvatske. U Šibeniku tada borave: Centralni komitet KPH, Glavni odbor AFŽ, Glavni odbor USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske), Pokrajinski komitet SKOJ-a, Centralna kazališna družina narodnog oslobođena Hrvatske i druge organizacije.[37] U tom kratkom i slavnom razdoblju u Šibeniku je otvoreno kino "Sloboda", tiskan je prvi poslijeratni književni časopis u Hrvatskoj "Književnik", otvorena Muzička škola, Škola za učenike u privredi i osnovano profesionalno Narodno kazalište.

1947. započete su dvije vrlo važne obnove ratom porušenog grada. Obnavlja se sakristija katedrale sv. Jakova, koja se morala potpuno rastaviti i ponovno sazidati te je dovršena 1949. Faksimilska rekonstrukcija potpuno srušene Gradske vijećnice obavljala se najrafiniranijim konzervatorskim radovima u to vrijeme, te je završena 1960. godine uz mnogobrojna priznanja. 1948. se obnavlja i proširuje teško oštećena luka nakon njemačkog miniranja, te se osniva Dom narodnog zdravlja useljen u bivšu zgradu Burze rada. 1950. Ivo Vitić gradi prvu osnovnu školu Sime Matavulja. 1951. započinju radovi na izgradnji Tvornice i valjaonice aluminija Ražine-Šibenik. Za potrebe te tvornice a ujedno i za grad započinje gradnja novog vodovoda od Slapova Krke koji je završen 1953. U međuvremenu preimenovana Tvornica lakih metala "Boris Kidrič" je dovršena 1955. Izgrađeni su i prvi objekti budućeg Vinoploda-Vinarije godine 1952. Godine 1956. osniva se brodarsko poduzeće "Obalna plovidba", buduća "Slobodna plovidba". A 1957. osnovana je "Komunalna banka" koja 1965. mijenja ime u "Jadransku banku Šibenik". Od 19. do 25.7.1958. održan je prvi Jugoslavenski dječji festival. Od 1958. do 1961. po projektu Ive Vitića gradi se veliki kompleks recentne arhitekture u povijesnoj jezgri Šibenika koji uključuje: hotel "Jadran", kino "Šibenik" i zgradu općine Šibenik. A uz Poljanu maršala Tita Vitić gradi objekt Doma JNA, za koji je arhitekt dobio "Borbinu" nagradu za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Hrvatskoj 1960. Od 1959. do 1961. grade se prvi šibenski neboderi a u svoje vrijeme i prvi u Dalmaciji, "crveni" i "plavi neboder". A 1961. se u njihovoj blizini završava i osnovna škola "Lepa Šarić". 1962. godine je otvoren i velebni "Spomen park streljanih". Godina 1966. prolazi u obilježavanju 900 godina spomena grada Šibenika. Predsjednik Tito, pokrovitelj velikog jubileja, tad ponovno posjećuje Šibenik, što je već prije učinio: 1948., 1953., 1955., 1958. i 1965. A iste godine je napokon pušten u promet most "Šibenik" na Jadranskoj magistrali i znatno poboljšao prometnu povezanost grada kojeg su do tad sa zapadnom stranom Krke povezivali trajekti. Pred kraj slavljeničke godine počela je gradnja turističkog naselja Solaris čiji je četvrti i posljednji hotel Andrija završen 1971. Godine 1971. u Crnici je izgrađena osnovna škola "Mate Bujas". A na Baldekinu započeta osnovna škola "Maršal Tito" dovršena 1973. Gradi se i tvornica plastični prerađevina "Poliplast", te je započeta gradnja autobusnog kolodvora u Dragi i dvorane Baldekin iste te 1971.. Od 1973. do 1975. arhitekt Ante Vulin radi na rekonstrukciji Kneževe palače u "Muzej grada Šibenika", a njegovo maestralno rješenje je dobilo "nagradu Vladimir Nazor". Godine 1979. u Šibeniku je održan dio natjecanja 8. mediteranskih igara: odbojka, nogomet i kajak u Zatonu. Godine 1980. otvorena je najveća robna kuća u Dalmaciji "Šibenka" a započinje gradnja najvećeg stambenog naselja u Šibeniku "Vidici" dovršena 1984. Nakon 8 godina gradnje dovršena je Poliklinika, prvi objekt u gradu građen u brutalističkom stilu. 9.4.1983. košarkaški klub Šibenka pobjedom u majstorici nad K.K. Bosnom nakon slobodnih bacanja Dražena Petrovića postaje prvak Jugoslavije. Nakon toga navijači su u gradu priredili neviđeno slavlje pa se taj dan smatra i danom osnivanja navijačke skupine "Šibenski funcuti". U godinu dana je izgrađena osnovna škola "Rade Končar" na Šubićevu i predana na korištenje 1984. Sljedeće godine je dovršena i izgradnja "nove pošte", objekt je nagrađen kao najbolje arhitektonsko ostvarenje u Hrvatskoj 1985. Nakon izgradnje Vidika kreće se u izgradnju novog stambenog naselja Krvavice i novi stambeni kompleksi na Šubićevcu a 1988. i na Meterizama. 1989. završena je i izgradnja novog srednješkolskog centra. 9.4.1991. košarkašice "Elemesa" pobjeđuju košarkašice "Crvene zvijezde" i postaju prvakinje Jugoslavije.

Od prijeratnog težačkog grada s oko 16 tisuća stanovnika, Šibenik je u ovom razdoblju prerastao u značajno središte industrijske proizvodnje (obojeni metali, crna metalurgija, plastične prerađevine), pomorske privrede (veliko brodarsko poduzeće "Slobodna plovidba", Mornaričko-tehnički zavod "Velimir Škorpik") i lučko-tranzitnog prometa za specijalne rasute terete (fosfat i umjetno gnojivo), te proizvodnje i prometa vina i alkoholnih pića (Vinoplod-Vinarija), itd. s 41-u tisuću stanovnika 1991. Šezdesetih, sedamdesetih a poglavito osamdesetih godina naglo se razvija i turizam kad se grade veliki turističko-ugostiteljski objekti širom rivijere. A zahvaljujući prirodnim potencijalima unutar tadašnje općine Šibenik proglašavaju se čak dva Nacionalna parka, "Kornati" 1980. i "Krka" 1985. Tako da je 1990. na šibenskoj rivijeri boravilo 400.000 uglavnom stranih turista koji je ostvarilo 3,5 milijuna noćenja. Urbana aglomeracija se više nego udvostručila. Pedesetih su izgrađeni su prvi "ležeći" neboderi na Baldekinu a osamdesetih godina niču i velika stambena naselja na Vidicima, Krvavicama, Šubićevcu i Meterizama. izgrađeno je više školskih objekata, od toga osam velikih školskih zgrada, Poliklinika, sportski stadion Šubićevac, dvorana Baldekin, otvoreni bazen na Crnici i zatvoreni u Solarisu, itd.[30]

Domovinski rat[uredi - уреди]

Grad Šibenik i okolica su se na početku rata u Hrvatskoj našli na udaru krajinskih snaga iz dalmatinskog zaleđa, kojima je s vremenom sve više potpore davala JNA. Kada su u rujnu 1991. blokirane kasarne i drugi objekti JNA, Kninski korpus pod generalom Ratkom Mladićem je pokrenuo veliku ofenzivu na Šibenik. Nakon višednevnih žestokih borbi, poznatih kao tzv. rujanski rat, snage JNA su prisiljene na povlačenje, te su se ti događaji smatrali jednom od prvih velikih hrvatskih pobjeda u ratu. Sam Šibenik je relativno malo stradao u tim događajima, ali biva podvrgnut stalnom bombardiranju s krajinskih položaja, koji su izazvali razaranja i ljudske žrtve. Ratne operacije u okolici Šibenika su završile s Operacijom Oluja na ljeto 1995.

Nakon rata teška industrija je uništena a turizam je zamro. Uništenju industrije su najviše kumovali problemi s distribucijom struje i politika. TEF je uništen umjesto relociran na već pripremljenu poslovnu zonu Podi. TLM je obnovljen nakon ratnih oštećenja al ne u potpunosti zbog politike prema BiH. A ostali proizvodni pogoni, brodarske firme, trgovačka poduzeća su uništeni privatizacijama. U hotelima je stanovalo preko 18.000 prognanika i izbjeglica nakon kojih su turistički resursi ostali uništeni. Rezultat svega toga je to da se jedan od najbogatijih gradova SFRJ krajem 20. stoljeća pretvorio u "grad slučaj". A broj stanovnika stalno opada i ima ih 9 tisuća manje nego 1991. godine.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prema popisu stanovništva iz 2011. Grad Šibenik broji 46.332 stanovnika. Nacionalni sastav stanovnika: Hrvati 94,6%, slijede Srbi zastupljeni s 3,1%. Stanovnišvo prema vjeri: katolici 88%, pravoslavci 3%, ateisti, agnostici, ne izjašnjeni 7,5% [41] Prosječna starost građana grada Šibenika iznosi 43,4 godine. S tim da je taj prosjek za Šibenčanke veći i iznosi 44,8 a za Šibenčane 41,8 godina. Šibenčana ima 22 408 a Šibenčanki 23 924. [42]

Prema popisu stanovništva iz 2001. Šibenik broji 51.553 stanovnika.Nacionalni sastav stanovnika: Hrvati 94%, slijede Srbi zastupljeni sa 3%.

Popis stanovništva 1991. je temeljen na drugim lokalnim jedinicama pa je teže uspoređivati podatke za općinu Šibenik koja je tad zauzimala jednu trećinu Županije Šibensko-kninske. Pa je Općina Šibenik tad imala 85 002 stanovnika od toga 84% Hrvata, 10,5% Srba te 1,2% Jugoslavena. Ako se gleda samo grad Šibenik on broji 41 012 građana, od toga 83,5% Hrvata, 9,5% Srba te 1,9% Jugoslavena. Ako gradu dodamo naselja koja sad spadaju pod Grad Šibenik broj stanovnika bi bio 55 842.

Izvor: Državni zavod za statistiku

Gradske četvrti i naselja[uredi - уреди]

Grad Šibenik sastoji se od 31 naselja[43]:

Privreda[uredi - уреди]

Danas je Šibenik glavni grad, kulturno-prosvjetno, administrativno i gospodarsko središte Šibensko-Kninske županije koje broji 51 553 stanovnika ( 2001., zajedno s prigradskim naseljima). Do 80-ih godina 20. stoljeća Šibenik je bio jaki industrijski centar (tvornice "TEF" i "TLM"), šibenska luka je bila među najvećima u bivšoj Jugoslaviji, no dolazi do gospodarskog pada, a u 90-ima TEF prestaje s radom (tvornica je uklonjena), a TLM koji je znatno oštećen u ratu, znatno je smanjio proizvodne kapacitete.

Kultura[uredi - уреди]

Od 1960. godine redovito se održava Međunarodni dječji festival (počinje krajem lipnja i traje 2 tjedna), najveći kulturni događaj u Šibeniku, koji okuplja plesne, dramske, likovne i druge umjetnike i društva iz cijeloga svijeta. Turizam ima sve veću važnost.

Od 2011. godine u napuštenoj vojarni između centra grada i hotelskog naselja Solaris održava se jedan od najbolji ljetnih glazbenih festivala Terraneo. Umjetnički direktor festavala i jedan od najzaslužniji da je ovaj veliki projekt zaživio je Šibenčanin Mate Škugor. [44] Prvo izdanje festivala Terraneo u kolovozu 2011. godine privuklo je u Šibenik više od 30 000 posjetitelja iz cijele Europe. Glazbeni program u trajanju od 5 dana sa više od 120 izvodača na 3 open-air pozornice i dva dj hangara bio je koncipiran na način da zadovolji i najistančanije glazbene ukuse. 2012. godine broj posjetitelja je već narastao na 45 000 nakon izvrsnih reakcija na prvo izdanje festivala. [45]

Prometna povezanost[uredi - уреди]

Grad Šibenik ima izuzetno značajan prometni položaj, dobre veze omogućuju izravne komunikacije. Okosnica je Jadranska magistrala s odvojcima do Drniša (32 km) i Knina (56 km) te dalje u unutrašnjost Hrvatske. Odvojak ove ceste vodi do Skradinskog buka i Skradina, a drugi odvojak do Roškog slapa. Od Knina se nastavlja cesta preko Dinare. do graničnog prijelaza Strmica. U lipnju 2005., dovršetkom nekoliko dionica autoceste Zagreb-Split, Šibenik je povezan sa Zagrebom autocestom. Značajna je prometnica i željeznička pruga koja vodi prema Zagrebu i Splitu. Zračni se promet odvija preko zračne luke Split (50 km od Šibenika) i zračne luke Zadar (70 km od Šibenika).

Obrazovanje[uredi - уреди]

Osnovne škole: "Meterize", "Vidici", "Fausta Vrančića", "Jurja Šižgorića", "Jurja Dalmatinca", "Petra Krešimira IV", "Tina Ujevića".

Srednje škole: "Ekonomsko-upravno-birotehnička i trgovačka škola", "Turističko ugostiteljska škola", "Tehnička škola", "Gimnazija Antuna Vrančića", "Industrijsko obrtnička škola", "Škola za obrtnička zanimanja", "Medicinska i kemijska škola", "Prometno-tehnička škola", Glazbena škola "Ivana Lukačića".

Visoko školstvo: Veleučilište u Šibeniku obrazuje polaznike u području društvenih i tehničkih znanosti, turizma, organizacije i informatike.[46]

Sport[uredi - уреди]

Šibenik je i grad mladih i grad sporta. U gradu Šibeniku sportašima je na raspolaganju četrdeset sportskih objekata: tri nogometna igrališta, dva bazena (otvorenog i zatvorenog tipa), velika sportska dvorana na Baldekinu za razne namjene, devet manjih sportskih dvorana, dva kompleksa teniskih igrališta, više automatskih kuglana, Veslački centar u Zatonu te na obali u Šibeniku...

Poznati Šibenčani[uredi - уреди]

Spomenici i znamenitosti[uredi - уреди]

Panorame[uredi - уреди]

Panorama na šibensku rivu s mula Krke

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Izmjene i dopune (IV) prostornog plana uređenja grada Šibenika- Prijedlog plana za javnu raspravu, Službene stranice grada Šibenika
  2. Tamara Vrdoljak, ŠIBENIK - Najstariji samorodni hrvatski grad, HR svijet, 12.3.2010.
  3. Dr. Miroslav Kravar : O imenu grada Šibenika; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 59-74
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 Slavo Grubišić: "Šibenik kroz stoljeća", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1974.
  5. Vilaja - Crni vrh, Hrvatski planinarski savez
  6. Dr. Mladen Friganović: Geografske osnove položaja i razvoja Šibenika; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 13-17
  7. Srednje mjesečne vrijednosti klimatoloških elemenata, Državni hidrometeorološki zavod
  8. Hrvatska enciklopedija - Šibenik
  9. Prof. Frano Dujmović: Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 13-17
  10. Prof. Slavo Grubišić: Šibenik i Venecija 1409-1412. godine; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 121-132
  11. Tomislav Donđivić, Šibenik je po broju stanovnika najveći grad u Dalmaciji!, ŠibenikIN, 05.05.2013.
  12. Dr Grga Novak: Šibenik u razdoblju mletačke vladavine (1412-1797); "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 133-288
  13. Dr Ferdo Čulinovič: Šibenik od pada Venecije do sloma francuske vlasti (1797-1813); "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 289-315
  14. Dr Stjepo Obad: Ekonomski, socijalni i politički razvoj Šibenika od 1814. do 1859. godine; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 329-376
  15. Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku - Kazališna povijest
  16. Prof. Julije Grabovac: Trijumf narodne misli u Šibeniku; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 377-408
  17. Ante Šupuk, Hrvatska enciklopedija
  18. Ivo Livaković, Crtice iz šibenske povijesti 3, ŠibenikIN, 04.11.2012.
  19. Prof. Slavo Grubišić: Pregled povijesti Šibenika 1873-1921; "Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1976. str. 409-442
  20. Davor Krile, Sočanska bojišnica - najveće dalmatinsko groblje, Slobodna Dalmacija, 13.04.2014.
  21. Revolucionarni pokret Jugoslavenskih mornara u Šibeniku god. 1917.-1918., »Pobilježio hronološkim redom jedan bivši revolucionarac.«, Split, u veljači 1919.
  22. Fotogalerija-Dolazak Talijana u Šibenik 6.11.1918 i Odlazak nakon 30 mjeseci okupacije, Sebenico.com
  23. Fotogalerija-Povratak Šibenika pod okrilje Kraljevine SHS 13.6.1921., Sebenico.com
  24. Ivo Livaković, Crtice iz šibenske povijesti 4, ŠibenikIN, 16.12.2012.
  25. Milivoj Blažević, Prilog za povijest lučko-trgovačkog i željezničkog prometa Šibenika od 1921. do 1941. godine, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.49 Prosinac 2007.
  26. Mario Šmit, Izgradnja hrvatske aluminijske industrije, TLM Šibenik, 1997.
  27. Sibe Kvesić, DALMACIJA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI, Zagreb 1960. str. 59, 67
  28. Fotogalerija-Dolazak Talijana u Šibenik 15.4.1941., Sebenico.com
  29. 29.0 29.1 29.2 29.3 29.4 Nikica Barić, Šibenik pod upravom Nezavisne Države Hrvatske,Časopis za suvremenu povijest, Vol.35 No.2 X. 2003. str. 515
  30. 30.0 30.1 30.2 30.3 Ivo Livaković: "Tisućljetni Šibenik", Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2002.
  31. Sibe Kvesić, DALMACIJA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI, Zagreb 1960. str. 147,148,180,187-206
  32. Sibe Kvesić, DALMACIJA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI, Zagreb 1960. str. 414,415,449,486
  33. Sibe Kvesić, DALMACIJA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI, Zagreb 1960. str. 612,613,617,688
  34. DANAS SLAVIMO OSLOBOĐENJE ŠIBENIKA U 2. SVJETSKOM RATU, Šibenik IN, 03.11.2013.
  35. Sibe Kvesić, DALMACIJA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI, Zagreb 1960. str. 712-714
  36. Mirko Novović, Stevan Petković: Prva dalmatinska proleterska brigada, Oslobođenje Šibenika, Beograd : Vojnoizdavački zavod
  37. 37.0 37.1 Hrvoje Matković, Paško Paić: "Šibenik i okolni krajevi", Zagreb 1985.
  38. V. Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije 1941.-1945., Zagreb, Globus, 1992. str. 259.
  39. Općinski odbor SUBNOR-a Šibenik, ZBORNIK POGINULIH BORACA, ŽRTAVA FAŠISTIČKOG TERORA I ŽRTAVA RATA ŠIBENSKE OPĆINE OD 1941—1945. GODINE, Šibenik 1978.
  40. Broj boraca sa Sutjeske po općinama rođenja
  41. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku str. 44,45,125
  42. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. Stanovništvo prema spolu i starosti str. 72,524
  43. Statut grada Šibenika
  44. Intervju Mate Škugora
  45. o terraneu
  46. Veleučilište u Šibeniku - O nama

Literatura[uredi - уреди]

  • Slavo Grubišić: "Šibenik kroz stoljeća", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1974.
  • Slavo Grubišić: "Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici", Šibenik, 1976.
  • Hrvoje Matković, Paško Paić: "Šibenik i okolni krajevi", Zagreb 1985.
  • Ivo Livaković: "Tisućljetni Šibenik", Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2002.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Gradovi i općine Šibensko-kninske županije
Gradovi

Drniš | Knin | Skradin | Šibenik | Vodice


Općine


Bilice | Biskupija | Civljane | Ervenik | Kijevo | Kistanje | Murter-Kornati | Pirovac | Primošten | Promina | Rogoznica | Ružić | Tisno | Tribunj | Unešić

Ostale općine i gradovi u Hrvatskoj

Zagrebačka županija | Krapinsko-zagorska županija | Sisačko-moslavačka županija | Karlovačka županija | Varaždinska županija | Koprivničko-križevačka županija | Bjelovarsko-bilogorska županija | Primorsko-goranska županija | Ličko-senjska županija | Virovitičko-podravska županija | Požeško-slavonska županija | Brodsko-posavska županija | Zadarska županija | Osječko-baranjska županija | Šibensko-kninska županija | Vukovarsko-srijemska županija | Splitsko-dalmatinska županija | Istarska županija | Dubrovačko-neretvanska županija | Međimurska županija


Popis općina u Hrvatskoj | Popis gradova u Hrvatskoj


Cscr-featured.png Članak Šibenik je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.