Morlaci

Izvor: Wikipedia
Morlaci
Morlachia.jpg
Karta Morlacchije iz 18. vijeka
Ukupna populacija

22

Regioni sa značajnim brojem pripadnika
 Hrvatska (Istra) 22 [1]
Jezik/ci
Dalmatski i njegove varijante
Religija
Katolici, Pravoslavci
Srodne etničke grupe
Vlasi

Morlaci ili Mavrovlasi, Morovlasi, Crni Vlasi (talijanski: Morlacchi, grčki: Μαυροβλάχοι) je talijansko ime za narod nomadskih pastira koji je nekoć živio po planinama u zaleđu Jadranskog mora, od Epira do Istre, a najviše po Dinaridima.

Oko etnogeneze tog naroda, kao i porijekla njegova imena i danas postoji velika zbrka i nedoumice. [2]

Etimologija riječi Morlak[uredi - уреди]

Ime Morlak (plural Morlaci), dolazi od grčke riječi Μαυροβλάχοι, mavrovlahoi, što bi značilo crni vlah, a vlah (lah, leh) je značio latin (rimski građanin) i to na staroslavenskom, Grci su to vjerojatno samo zabilježili. Kasnije je ta riječ ušla u talijanski (preko Venecije koja je upravljala tim prostorom) kao morlaccho (plural: Morlacchi), u latinskim izvorima se spominju kao Nigri Latini (crni Latini) dakle to je samo doslovni prijevod sa grčkog.

Postoji više tumačenja nastanka te sintagme moro - vlasi / mavro - vlasi, ono mavro (crn) je oznaka za sjever, jer su Turci bojama označavali strane svijeta - pa bi to bila geografska odrednica tih Vlaha, dakle oni su - Sjeverni vlasi. Tu tezu iznio je ondašnji historičar Joannes Lucius (Ivan Lučić). Postoji i teorija (koja je najmanje vjerojatna) da su ime dobili po crnoj boji svoje nošnje, jer u ranim vjekovima (12. - 13. vijek) - kad su dobili ime, vjerojatno uopće nisu bojali vunu. Postoji i teorija da se ono crno odnosi na njihove logore i katune, koje su voljeli podizati po šumarcima - dakle po tamnim (crnim) mjestima. [3] Pa i teorija da ono mor dolazi od Morava, jer da su oni došli iz krajeva uz rijeku Moravu (koja isto tako krajnje nategnuta).[3]

Alberto Fortis koji je obišao morlačke krajeve u 18. vijeku u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia (1774), iznio tezu da Morovlasi znači moćni ili osvajači s mora, jer moro, po njemu dolazi od slavenskog more, [4] a ne kako je Lucius mislio Crni Vlasi / Crni Latini. Fortis je tu unio dobru zbrku, jer je posjetio stanovnike ondašnje Dalmatinske zagore, koji možda i jesu bili vlaškog / morlačkog porijekla, ali su već dobrano bili slavenizirani, u svakom slučaju oni su sebe zvali Vlasima, pa je on iskonstruirao da Vlah nikako nebi moglo značiti porobljeni Latin, već plemenit ili moćan. [4]

Morlaci iz okolice Splita, crtež Théodore Valérija iz 19. vijeka

Po Morlacima Talijani i danas zovu Velebitski kanal - Canale della Morlacca, [5]u starijim knjigama tako se zvao i Velebit - Montagne della Morlacca[5], a čitav kraj Morlachia. [6]

Porijeklo[uredi - уреди]

Morlaci su latinizirani stanovnici istočne jadranske obale, nastali najvjerojatnije stapanjem rimskih kolonista i autohtonog balkanskog stanovništva poput Ilira, Tračana i Dačana. Provalom barbarskih plemena u te krajeve koji počinje od 4. vijeka - Ostrogoti, Huna 5. vijek, Slaveni i Avari - 6. / 7. vijek, oni se iz naselja na obali i po nizinama, povlače u teško pristupačne planine, gdje žive izolirano kao nomadski pastiri.

Historija[uredi - уреди]

U ranom srednjem vijeku žive po planinama sjeverne Albanije, Crne Gore, Hercegovine i južne Dalmacije, zna se da su osnovali tadašnju Ragusu - današnji Dubrovnik. [2] U tom vremenu imaju zajednički etnonim Vlasi, pa ih se neda razdvojiti od onih grupa koje žive duboko po Bosni (planina Romanija nosi ime po njima, jer su je oni zvali Romansk[3], a sebe Romanji), Srbiji, Makedoniji i Epiru. Morlaci su se u svojim razbacanim plemenskim grupicama uspjeli održali kao autohtona etnička skupina sve do 14. - 15. vijeka kad su masovno slavenizirani. [1]

Prvi zapis o njima pod imenom Morlaci je iz zadarskih izvora iz 1352. kao što je to zabilježio Vjekoslav Klaić u svom spisu Vlasi u Hrvatskoj tečajem 14. i 15. stoljeća

Wikicitati

„Godine, 1352 dne 24. lipnja učini grad Zadar pogodbu sa republikom mletačkom, kojom joj prodade svu sol, što se je tvorila u Zadru; – ali da ipak svake godine ostane u Zadru jedan dio za domaće potrebe i za nutarnju zemlju. Tuj se kaže: “Detractis modiis XII. milie salis predicti quolibet anno que remaneant in Jadra pro usu Jadre et districtu, et pro exportatione solita fi eri per Morlachos et alios per

terram tantum…”“
()

[7]

Prodorom Osmanlija na Balkanski poluotok koji počinje od 14. vijeka, Morlaci počinju migrirati na sjever prema Kvarneru. [2] Prvi zapis o njihovoj prisutnosti na Krku je iz 1321. [7] ima ih i u Senju i okolici. U Istri se pojavljuju od početka 15. vijeka gdje su se raštrkali po unutrašnjosti sve Trsta. Od njih je danas ostalo nešto malo, znani su kao Ćići. [2]

Morlački muzičari, crtež Théodore Valérija iz 19. vijeka

Molobrojni ostaci Morlaka održali su se i u kraškom zaleđu Dalmatinske zagore, i fragmentarno očuvali svoj poluromanski morlački govor još do početka 19. vijeka. On je kasnije nakon djelomičnog slaviziranja nazvan Murlaška besjeda. Posljednji ostatci Morlaka živjeli su kao polunomadski pastiri na planinama oko Livanjskog polja, ali su tokom 20. vijeka i te posljednje grupice nestale i pretopile se u većinsko stanovništvo. Kao jezični trag tih posljednjih Morlaka, danas su ostali samo neobični toponimi za vrhove, sedla i izvore na planinama oko Livna (Ajvatat, Blejnadorna, Sturba...) i Posušja (Nuga, Oruga...)

Posljednji ostatci Morlaka u današnjoj Hrvatskoj su današnji Ćići u Istri od kojih najveći broj živi u selu Žejane i okolici. Po posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva iz 1991. 22 osoba izjasnilo se Ćićima, a 2001 samo 3 troje.

Morlaci i Mletačka Republika[uredi - уреди]

Kad su Osmanlije počele svoj prodor prema Hercegovini sredinom 14. vijeka, Morlaci su i nadalje živjeli u svojim malim dobro organiziranim zatvorenim planiskim zajednicama, sa svojim stadimma, spremni da se brane, i da se osvete onom ko ih ugrožava. Te njihove karakteristike svidjele su se vlastima Mletačke Republike po jadranskim gradovima, pa im je ona ponudila da se nasele na njihovim teritorijima, kako bi oni činili štit prema Osmanlijama. Sličnu stvar radila je i Austrija sa Srbima, željevši na taj način zaustaviti tursko napredovanje [3]koje su oni zvali Vlasi. Čak su i Osmanlije radili sličnu stvar, naseljavavši duž granica - svoje nomadske Vlahe (za njih su to bili svi oni koji nisu muslimani). Morovlasi su ipak bili suviše samoživi, pa su svoju novonastalu poziciju počeli koristiti u svoju korist, trgujući i švercajući sa obje zaraćene strane. Slična se stvar dešavala i sa pokušajima da ih se iskoristi kao vojnike, - oni su i tad rado mjenjali strane - nudeći se onoj strani koja plati više. [3] Od 16. vijeka Venecijanci zovu Morlacima svo ruralno stanovništvo u zaleđu svojih posjeda, bez obzira na jezične, vjerske i običajne razlike. [8] [1] Dobar dio tih Morlaka, od kojih je većina bila pravoslavaca, prešao je na venecijansku stranu i konvertirao na katoličanstvo. [8]Jedan dio onih koji je ostao u Bosni i Hercegovini konvertirao je na islam.

Mlečanima je uspjelo tek 1645. organizirati morlačku vojsku, u čije redove je ušao velik broj plaćenika koji su se do tad borili za Osmanlije. Tad je i oko 5 000 morlačkih porodica prešlo u Dalmaciju (od Zadra do Boke Kotorske) uz venecijansko odobrenje. [3]

Morlaci i Alberto Fortis[uredi - уреди]

Nakon što je Alberto Fortis objavio opis Morlaka i njihovih običaja u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia (1774), tadašnja učena Evropa, oduševila se tim posljednjim nomadima, koji su živjeli u mitskoj Arkadiji, neiskvareni civilizacijom - kao u vrijeme Homera. Ne treba smetnuti s uma da je to bilo doba Jean-Jacquesa Rousseaua i njegovog povratka prirodi - tako da su Morlaci bili en vogue u to vrijeme.

Morlački jezik[uredi - уреди]

Morlaci su govorili dalmatskim koji se vremenom pod utjecajem venecijanskog do 19. vijeka pretvorio u vlastiti dijalekt. [3]

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 Nicola Antolini. "Slavi e Latini in Istria tra cinquecento e novecento: origini storiche e problemi del contesto multietnico istriano" (talijanski). Università degli Studi di Bologna e ArchetipoLibri. http://www.storicamente.org/02antolini.htm. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 "Vlach" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/631511/Vlach. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 "I Vlasi o Morlacchi, i latini delle alpi dinariche" (talijanski). ilbenandante. http://ilbenandante.altervista.org/testi/vlasi.htm. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  4. 4.0 4.1 "Alberto Fortis: Put po Dalmaciji" (hrvatski). wordpress. http://albertofortis.wordpress.com/. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  5. 5.0 5.1 "Morlacchi" (talijanski). Treccani encyclopedia Italiana. http://www.treccani.it/enciclopedia/morlacchi/. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  6. "MAURO-VALACHICA" (engleski). DANUBIANA, European Network for Danubian Studies and Cultural Actions. https://notendur.hi.is//~maurizio/danubiana/maurovalachica.htm. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  7. 7.0 7.1 "Vlasi u Hrvatskoj tečajem 14. i 15. stoljeća" (hrvatski). mo-vrebac. http://www.mo-vrebac-pavlovac.hr/attachments/article/186/02-Vjekoslav%20Klaic_Vlasi%20u%20Hrvatskoj%20tecajem%2014.%20i%2015.%20stoljeca%20%281880%29-2%20dio.pdf. pristupljeno 2. 09. 2012. 
  8. 8.0 8.1 Tommaso Stefini. "Irregolarità e rapporti di forza nella Dalmazia" (talijanski). bogaziciuniversity. http://bogaziciuniversity.academia.edu/tommasostefini/Papers/1530328/Irregolarita_e_rapporti_di_forza_nella_Dalmazia_del_Cinquecento. pristupljeno 2. 09. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]