Civitas

Izvor: Wikipedia


Civitas (plural: Civitates) je latinska riječ koja je značila građanstvo - državljanstvo, to je bio i pravni termin koji se odnosio na stanovnike ali i čitava naselja i političke zajednice i određivao njihov pravni status. Ponekad se koristio samo izraz civis, a odnosio se na stanovnika.

Rimljani su taj izraz kao i mogo toga preuzeli iz starijeg grčkog termina πολιτεία (politea) koji je u osnovi značio isto.

Razvoj značenja[uredi - уреди]

Na samom početku rađanja Rimskog Carstva, za vrijeme Rimskog kraljevstva, status rimskog građanina (Civitas Romanus) imali su isključivo patriciji (starosjedioci) Rima, dok plebejci (novopridošlice) nisu imali nikakva politička prava niti mogućnost sklapanja brakova s patricijima. Ravnopravnost su stekli tek početkom Rimske Republike.

Kako se vlast Rima širila izvan Lacija novosvojeni krajevi i njihovi stanovnici dobijali su status; pobijeđenih ili robova (dediticii) ili saveznika (civitates foederatae) ovi potonji su imali pravo zadržali neke slobode, ovisno o sporazumu koji su potpisali sa Rimom.

Krajem republikanskog perioda, između 90 i 87. pne. svi građani Apeninskog polluotoka dobili su status civitas.

Pri kraju Rimskog Carstva car Karakala izdao je 212 edikt nazvan Constitutio Antoniniana, njime su status civitas stekli svi slobodni stanovnici Carstva, osim dediticii (robova)

Status Civitates[uredi - уреди]

Prestižna i ekonomski važna naselja, kao Massilia (današnji Marseille) i Messina (današnja Mesina) bila su primjer okupiranih područja kojima je data poluautonomni status za vrijeme Rimske Republike. Otok Malta dobio je taj status kao nagradu za odanost Rimu za vrijeme Drugog punskog rata. Nova romanizira urbana naselja savezničkih naroda, zvana su civitates, obično su to bila potpuno nova naselja podizana pored starijih koja su bila važna za taj kraj.

U osnovi postojale su tri grupe statusa;

  • civitas stipendiaria (zajednice koje su plaćale porez)
  • civitas foederata (savezničke zajednice, oslobođene od plaćanja poreza i pokoravanja rimskim zakonima)
  • civitas libera (slobodne zajednice)

Civitates se razlikovao od lošije planiranih naselja vicus koja bi spontano nastajala oko nekog legionarskog garnizona, ili kolonije umirovljenih legionara ili naselja koja su izrasla iz postojećih municipija. Civitates su bili regionalni trgovački i administrativni centri sa svom potrebnom infrastrukurom; bazilike, forum i sve ostale javne zgrade. Zemljište određeno da postane dio civitasa, je službeno dijeljeno, jedan dio dodijeljen je lokalnim stanovnicima, a dio zemljišta ostao je državnom vlasništvu. Zacrtana je osnovna mreža ulica, ali je razvoj naselja ostao na stanovnicima, uz rezervaciju zemljišta za pojedine javne objekte koje su podizane uz carsku pomoć. Njihova primarna funkcija bila je poticanje lokalne privrede, radi što većeg poreznog prihoda i proizvodnje sirovina.

Svim ovim aktivnostima upravljao je ordo ili curia, vijeće civitasa sastavljeno od prominentnih ličnosti koje su se mogle kandidirati za tu javnu funkciju. Civitates obično nisu imali nikakvih obrambenih zidina, osim provizornih zemljanih palisada koje bi se podizale u slučaju opasnosti.

Za vrijeme kasnog carstva, Civitas se nije dodjeljivao samo prijateljskim i savezničkim narodima i njihovim gradovima, već i svim miroljubivim pokrajinama koja su imala neku lokalnu upravu. Na kraju carstva, civitates su imale vlastitu miliciju na čelu s decurionom, to su često bile jedine obrambene snage u udaljenim područjima carstva kojima su prijetili barbari.

Status Civitas[uredi - уреди]

Rimski građanin (Civitas Romanus) bio je dio rimskog naroda (Populus Romanus) i imao pravo da bude biran (ius honorum) i da se natječe za javne funkcije, da glasa (ius suffragii), na odbranu pred sudom ukoliko je za nešto bio optužen, da se ženi, i na pristup svim rimskim javnim institucijama. Prvenstvena dužnost mu je bila da služi vojsku i plaća porez (ovo je bilo različito u raznim fazama carstva).[1]

Stjecanje statusa[uredi - уреди]

  • Rođenjem;
  • Oslobođenjem iz ropstva (manumissio);
  • Donatio civitatis: osobe, a u nekim slučajevima i čitava naselja i teritoriji, dobivala su status na temelju odluke magistrata ili rimskih careva.

Gubitak statusa[uredi - уреди]

  • Gubitkom slobode (zbog pada u zarobljeništvo, ili prodaje u ropstvo ili zbog dezerterstva i sličnih prekršaja
  • Egzilom (interdictio aque et igni [1] - doslovno zabrana upotrebe vode i vatre);
  • Progonstvom (deportatio)[1] .

Gubitak ili uskraćivanje građanskih prava zvao se demimitio capitis, gubitkom slobode (capitis deminutio maxima[1] ), gubilo se i pravo na rimsko građanstvo, ali se građansko pravo moglo izgubiti i bez gubitka slobode u nekim slučajevima (capitis deminutio media[1] ). U pojedinim slučajevima moglo se natrag dobiti status rimskog građanina i sva stečena prava, kad bi se tko uspio osoboditi iz neprijateljskoga zarobljeništva.

Ograničenje statusa[uredi - уреди]

  • Oslobođenim robovima
  • Osobama pod cenzorskom zabilješkom (nota cenzoria), tj. osobama koje se oglušuju na moralna pravila;
  • Kršćanima, Židovima i drugim hereticima.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]