Rimsko državljanstvo

Izvor: Wikipedia

Državljanstvo je u drevnoj rimskoj državi predstavljao privilegirani društveni status ograničen na određene dijelove stanovništva, a koji je sa sobom donosio određena prava ili obaveze. Kategorije stanovništva koje su se mogle smatrati rimskim državljanima su se mijenjale kroz historiju, ali su se okvirno rimskim državljanima smatrali isključivo muškarci čiji je otac i sam bio rimski državljanin.

Stanovništvo koje nije ulazilo u okvir rimskih državljana se okvirno može podijeliti na stanovnike područja pod rimskom vlašću, odnosno podanike klijentskih država ili rimskih saveznika; žene koje nemaju političkih i drugih prava, te robove koji nemaju nikakvih prava.

Prava rimskih državljana[uredi - уреди]

Rimski državljanin je okvirno mogao uživati sljedeća prava:

  • Jus suffragiorum: Pravo glasa u rimskim skupštinama.
  • Jus honorum: Pravo da se natječe za javne funkcije.
  • Jus commercii: Pravo da sklapa valjane ugovore i ima vlasništvo kao rimski državljanin.
  • Jus gentium: Posebna vrsta prava koja se u Rimu razvila u 3. vijeku pne. zbog intenziviranja kontakata Rimljana s drugim narodima i državama, odnosno potrebe za rješavanje raznih situacija koje nastaju u kontaktima rimskih državljana i stranaca.. Jus gentium je bila svojevrsna rimska kodifikacija tadašnjeg međunarodnog prava, temeljena na tada visokorazvijenom trgovačkom pravu grčkih gradova-država i drugih pomorskih sila.[1] Prava iz jus gentium su mogle uživati sve osobe, bile državljani ili nhe.
  • Jus connubii: Pravo na sklapanje braka kao rimski državljanin, pravo na ovlasti paterfamiliasa i vlast nad svojom porodicom, te da se djeca iz tog braka smatraju rimskim državljanima.
  • Jus migrationis: Pravo da se razina državljanstva održi i nakon preseljenja u polis adekvatnog statusa. Na primjer, osobe sa statusom cives romani (v. dolje) su zadržavali svoj civitas i kada bi odselili u rimsku koloniju (colonia civium Romanorum). Latini bi čuvali svoj status i jus Latii ako bi se preselili u drugu latinsku državu ili latinsku koloniju (Latina colonia). Ovo pravo se, međutim, nije zadržavalo prilikom preseljenja u koloniju nižeg pravnog statusa; rimski državljani koji bi se preselili u naselje Latina colonia su imali prava reducirana na jus Latii, te je takvo preseljenje moralo biti dobrovoljno.
  • Pravo na imunitet od nekih poreza i drugih pravnih obveza, pogotovo koji se tiču lokalnih pravila i običaja.[2]
  • Pravo na pokretanje i vođenje tužbe pred sudom.
  • Pravo na obranu pred sudom.
  • Pravo na žalbu na svaku odluku magistrata ili nižeg suda.
  • Rimski građanin nije smio biti podvrgnut mučenju niti bičevan, niti je smio biti osuđen na smrt, osim kada je u pitanju bila izdaja.
  • Ako bi ga se optužilo za izdaju, rimski državljanin je imao pravo na suđenje u samom Rimu; ako bi bio osuđen na smrt, rimski državljanin nije smio biti osuđen na razapinjanje. (Iako su osuđeni za isto djelo, Pavao iz Tarza i Simon Petar su dobili različite kazne - Pavlu je odrubljena glava, dok je Petar, zato što nije bio rimski državljanin, bičevan a potom razapet.)

Rimsko državljanstvo je bilo uvjet za regrutaciju u rimske legije, iako se to pravilo znalo ignorirati. Ne-građani su se mogli prijaviti u pomoćne trupe (auxillia) te kroz službu zaslužiti državljanstvo.

V. također[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. "Roman Law" (English) (HTML). The Columbia Encyclopedia, Sixth Edition.. New York: Columbia University Press. http://www.bartleby.com/65/ro/Romanlaw.html. pristupljeno 28. 07. 2007.. 
  2. Catholic Resources