Vinko Brešan
 | |||||||||
| Biografske informacije | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Rođenje | 3. 2. 1964. Zagreb, Hrvatska(tada  SFR Jugoslavija) | ||||||||
| Nacionalnost | Hrvat | ||||||||
| Državljanstvo | jugoslavensko (1964-1992) hrvatsko | ||||||||
| Supružnik | Sandra Botica | ||||||||
| Roditelji | Ivo Brešan (otac) | ||||||||
| Profesionalne informacije | |||||||||
| Zanimanje | režiser, scenarist | ||||||||
| Opus | |||||||||
| Djelatni period | 1988. - | ||||||||
| Žanrovi | komedija, drama | ||||||||
| Znamenita djela | |||||||||
| |||||||||
| Inspiracija | |||||||||
Od | |||||||||
Vinko Brešan (Zagreb, 3. veljače 1964.), hrvatski filmski redatelj.
Životopis[uredi | uredi kod]
Vinko Brešan je rođen u Zagrebu 3. veljače 1964. u obitelji scenarista Ive Brešana i spisateljice Jele Godlar. Sa majčine strane je židovskog podrijetla.[1] Nakon što je završio gimnaziju u Šibeniku[2], Brešan je studirao filozofiju i komparativnu književnost, te je diplomirao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Kao student 1988. dobio je nagradu u Oberhausenu za kratki film Naša burza. Otac mu je napisao scenarije za njegova prva dva dugometražna filma (Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal).
Prvi dugometražni film mu je komedija s temom iz Domovinskog rata Kako je počeo rat na mom otoku, koji je dobio 5 nagrada (3 nagrade na Festivalu igranog filma u Puli 1996., Oktavijana na Danima hrvatskog filma 1997. i glavnu nagradu na Cottbus Film Festival of Young East European Cinema, te je bio veliki kino-hit u Hrvatskoj 1996.
Film Svjedoci je bio jedini istočnoeuropski film u konkurenciji Berlinalea na kojem je osvojio Nagradu za mir i priznanje Ekumenskog žirija, u Karlovym Varyma najbolji je film u programu Istočno od Zapada (nagrada Phillip Morris), u Jeruzalemu je osvojio nagradu za najbolji strani film (nagrada Wim Van Leer), najbolji je film na festivalu filmova snimljenim prema književnim djelima u Vlissingenu, a na festivalu mediteranskog filma u Rimu osvojio je posebnu nagradu žirija.[3]
Od prosinca 2004. godine ravnatelj je Zagreb filma.[4]
Godine 2007. snimio je svoj prvi dokumentarni film Dan nezavisnosti koji prikazuje događaje koji su prethodili najvećem prosvjedu novije hrvatske povijesti kada je 120 tisuća prosvjednika 21. studenog 1996. na Trgu bana Jelačića podržalo zagrebački Radio 101.[5]
Filmografija[uredi | uredi kod]
Dugometražni igrani filmovi[uredi | uredi kod]
- Svećenikova djeca (2013.)
- "Nije kraj" (2008.)
- "Svjedoci" (2003.)
- "Maršal" (1999.)
- "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996.)
Dokumentarni i kratki filmovi[uredi | uredi kod]
- Dan nezavisnosti Radija 101 (2007.), dugometražni dokumentarni film
- Hodnik (1994.), kratkometražni film (17 min)[6]
- Zajednički ručak (1993.), kratkometražni film (17 min)[7]
Glumačke uloge[uredi | uredi kod]
- "Zakon!" kao Dalmatinac (2009.)
- "Bitange i princeze" kao sudac (2005. ; 2006.)
- "Maršal" (1999.)
- "Rusko meso" (1997.)
- "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996.)
- "Mrtva točka" (1995.)
- "Svaki put kad se rastajemo" (1994.)
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Diana Ferić (21. ožujka 2012.). Roman Jele Godlar uvršen u Antologiju hrvatske židovske književnosti. MOK Šibenik News - portal grada Šibenika. Preuzeto 20. 1. 2014.
- ↑ „Gimnazija Antuna Vrančića Šibenik”. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-24. Pristupljeno 2014-11-24.
- ↑ Vijenac
- ↑ „Zagreb film”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-07. Pristupljeno 2010-08-05.
- ↑ „Nacional”. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-04. Pristupljeno 2010-08-05.
- ↑ http://www.imdb.com/title/tt0347181/
- ↑ http://www.imdb.com/title/tt0334775/
