Svećenikova djeca
Svećenikova djeca je film Vinka Brešana iz 2013. godine o mladom svećeniku koji dolazi u fiktivni otočni gradić i započinje bušiti kondome kako bi povećao natalitet na otoku. Film je temeljen na istoimenoj drami Mate Matišića, koji je ujedno i scenarist i skladatelj glazbe, praizvedenoj 1999. godine. Film je sniman tokom 2012. godine, u produkciji Interfilma, a u kinima se počeo prikazivati 3. siječnja 2013. godine u distribuciji Continental Filma.
Bio je to Brešanov peti dugometražni film, prvi nakon filma Nije kraj iz 2008. godine. Kao i Brešanova prva dva filma, hitovi Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal, Svećenikova djeca su ostvarila veliki uspjeh među gledateljima i kritikom te spadaju u sam vrh redateljeva opusa. U kinootvaranju, film je pogledalo gotovo 34,000 gledatelja, što je apsolutni rekord hrvatske kinematografije nakon raspada Jugoslavije,[2] dok je u prvih sedam dana film pogledalo preko 50.000 ljudi,[2][3][4] što samo ide u prilog činjenici kako su Svećenikova djeca jedno od najboljih ostvarenja hrvatske kinematografije.
Radnja[uredi | uredi kod]
Radnja filma započinje u zagrebačkoj bolnici gdje vidimo don Fabijana (Krešimir Mikić) kako leži u krevetu, okružen bebama. Njegovu halucinaciju prekida dolazak mladog svećenika, don Šimuna (Filip Križan), koji želi da mu se don Fabijan ispovjedi prije nego umre. Iako isprva odbija, don Fabijan mladom svećeniku odluči ispričati svoju priču.
Radnja se tada seli na fiktivno otočko mjesto gdje je don Fabijan dobio premještaj, kao budući zamjenik dugogodišnjeg otočkog svećenika, don Jakova (Zdenko Botić). Iako preuzima sve više zadataka (vođenje mise, ispovijed, vođenje sprovoda; jedino je vođenje crkvenog zbora ostalo don Jakovu), don Fabijan nije omiljen u mjestu što se vidi po broju ljudi koji dolaze na njegove mise i po redovima za ispovjedaonicu. Kako sam govori, to mu se nije nimalo sviđalo. Jednog dana, na ispovijed mu je došao otočki trafikant Petar (Nikša Butijer), kojega je supruga Marta (Marija Škaričić) optužila da ubija ljude jer mještanima prodaje kondome. Mjesto već duže vrijeme pati od pada stanovništva, a dok mortalitet raste, natalitet je nepostojan. Don Fabijanu na pamet padne ideja kako povećati natalitet te se dogovori s Petrom da se sastanu u svećeničkom domu. Nakon što mu trafikant objasni seksualne navike mještana, don Fabijan odluči kako će bušiti rupe u kondomima kako bi se povećao natalitet.
Ipak, njihov plan ne daje ploda. Prolaze tri mjeseca, a nijedno dijete nije rođeno. Tada Petar objasni kako im problem predstavlja apotekar Marin, koji također prodaje kondome i tako drži 50% tržišta, samo što njegovi nisu probušeni. Kada don Fabijan predloži da odu s njim razgovarati, Petar konstatira kako je Martin potpuno lud, ali ipak odu. Marin (Dražen Kühn) je ratni veteran koji je jedno vrijeme proveo u zarobljeništvu, pa u arapskim zemljama da bi završio na otoku kao jedini dostupni medicinar. Iako se čini kako će odbiti svećenikovu ideju, Marin ih napadne što ga ranije nisu kontaktirali te odluči kako će im pomoći i tako što antibaby pilule zamijeni vitaminima kako bi se "rađali Hrvati i katolici".
Ovoga puta, plan uspije te se u selu poveća broj djece i vjenčanja, što don Fabijana čini sretnim. Isto tako, maleno je mjesto postalo svjetski fenomen tzv. "natalitetnog turizma", što je dodatno doprinijelo zadovoljstvu don Fabijana. Istovremeno, don Jakov priprema crkveni zbor za službeni audijenciju kod pape Benedikta XVI. u Rimu.
Ipak, don Fabijanov plan počinje stvarati probleme.
Naizgled veliki uspjeh izaziva bijes mještana, dolazak biskupa (Lazar Ristovski), koji na sve to ipak blagonaklono gleda, ali i nekoliko tragičnih događaja koji će unijeti nemir u inače monotonu svakodnevicu na otoku.
Ubrzo će don Fabijan ispred svog doma na otoku pronaći bebu u kartonskoj kutiji, a kako neće znati što s njom, kontaktirat će Petra i Martu, koji odluče uzeti dijete i svima ga prikazati kao njihovo vlastito. Don Fabijan pod prisilom pristane na takav rasplet jer mu Marta zaprijeti da će odati njegovu tajnu ukoliko im bude stvarao probleme. Ipak, don Fabijana grize savjest zbog svog čina zbog čega se ispovjedi don Jakovu, nakon čega, s Petrom, kreće u potragu za djetetovom majkom. Ta će potraga, naravno, dovesti do niza novih komičnih situacija, ali i novih problema.
Kraj potrage se poklopio s pijanim ispadom mještanina Jure (Goran Bogdan) koji se pijan popeo na visoki stup i budnim držao cijelo mjesto, sve do jutra. Iako ga svi pokušavaju nagovoriti da siđe, taj plan propadne i tako ga svi zapravo nastavljaju slušati i poticati da pjeva. Kako je Marin rekao: "Neka pjeva. Dok pjeva, neće skočit'".
Kada se ujutro pojavi Jurina majka i prijeti da će se baciti u more ako on ne siđe, Jure apelira na sumještane da ju spase jer ne zna plivati, a ona tada naiđe na nešto što će biti uvertira u tragični obrat na kraju filma. To otkriće bio je vrhunac zbivanja na otoku i potaknulo je cijeli niz novih spoznaja o likovima, ali i samih likova.
Nakon svega, radnja se ponovo vraća u Zagreb, gdje don Fabijan dovršava svoju priču i odbija bilo kakve vjerske obrede. Objašnjava kako je cijela priča zaključena, uz gotovo sardoničan komentar na aktualnu situaciju. Nakon razgovora, njih se dvojica oproste nakon čega vidimo don Šimuna kako zgrožen i izbezumljen juri na Markov trg u crkvu, na ispovijed dok don Fabijan umire i odlazi sa smiješkom.
Glumačka postava[uredi | uredi kod]
- Glavni glumci
- Krešimir Mikić kao don Fabijan Antinac, mladi svećenik koji dolazi na otok kako bi u doglednom vremenu zamijenio dugogodišnjeg svećenika don Jakova. Po dolasku na otok, nije bio omiljen među mještanima, ali kako je don Jakov obavljao sve manje poslova, njegova uloga postajala je sve važnija. Nakon ispovijedi s Petrom, don Fabijan je odlučio da će bušiti kondome kako bi povećali natalitet na otoku. Mikić je dobio mnoge pohvale na račun svoje uloge, a tokom snimanja je bio toliko uvjerljiv u ulozi svećenika da su ga ljudi zaustavljali na cesti i tražili savjete, misleći da je pravi.[5] Ulogu je dobio nedugo nakon susreta s Brešanom, koji mu je scenarij ponudio nakon što su dobili sredstva za film.[6] Za ulogu se primarno pripremao tako što je mnogo vremena provodio sam, u čemu mu je pogodovala izoliranost otoka na kojem su snimali.
- Nikša Butijer kao Petar, prostodušni, ali vulgarni trafikant koji radi na otoku. Petar je pobožan lik, dosta zbunjen, ali dobroćudan, mada u svemu tome pokazuje veliku nezgrapnost. Nakon što se ispovjedi don Fabijanu da mu supruga kaže da "ubija ljude prije nego se rode onom gumom šta se meće na mušku stvar", njih dvojica pokrenu akciju bušenja kondoma s ciljem povećanja nataliteta. Kasnije su Marta i on preuzeli dijete koje je ostavljeno pred vratima svećenićkog doma, tokom čega će Petar pokazati veliko srce. Butijer je uvelike pohvaljen za svoju ulogu trafikanta Petra, a proglašen je i otkrićem filma.[4] Za svoju ulogu, nagrađen je Zlatnom arenom za najbolju sporednu mušku ulogu.[7]
- Dražen Kühn kao Marin, desno orijentirani apotekar na otoku. Marin je ratni veteran i zarobljenik koji je jedno vrijeme boravio u arapskim zemljama da bi došao na otok kao apotekar i tamo ostao silom inercije jer nisu za njega imali zamjenu. Petar ga proglašava ludim, ali on zdušno prihvati don Fabijanov plan povećanja nataliteta kako bi se rađalo što više novih Hrvata i katolika. U svojoj kući ima cijelu zalihu oružja iz rata. Iako utjelovljuje tipičan stereotip nacionalista (on vrijeđa sve strance, posebno Srbe) i desničara (ljude procjenjuje na temelju kvalitete njihova katoličanstva), Marin je pozitivan lik koji filmu daje jednu veliku dozu humora. Kühn je također pohvaljen za svoju ulogu trknutog apotekara,[4] a sam glumac je film pohvalio kao "dosad najbrešanskiji film u kojemu je redatelj pokazao svu raskoš svoga talenta".[8] Kühn je stalni suradnik Vinka Brešana te je glumio u četiri od pet Brešanovih dugometražnih filmova do 2013. godine; nije glumio jedino u Brešanovom prvom filmu, Kako je počeo rat na mom otoku.
- Sporedni likovi
- Marija Škaričić kao Marta, čistačica i spremačica u mjesnoj crkvi. Marta je Petrova supruga koja smatra da on ubija ljude jer mještanima prodaje kondome. Ona je izrazito pobožna i pokorna, ali i oštra tako da se ne libi napasti don Fabijana kada to smatra potrebnim. Neplodna je, što je glavni razlog zašto Petar i ona nemaju djece. Izvedba Marije Škaričić proglašena je nanovo dojmljivom,[4] s obzirom da je glumica već neko vrijeme oduševljavala svojim ulogama.
- Zdenko Botić kao don Jakov, stari otočki svećenik. On je omiljen u mjestu te su njegove mise i ispovijedi redovito posjećenije nego one mladog don Fabijana, unatoč tome što je njemu prepustio većinu poslova. Jedini posao kojeg je don Jakov zadržao za sebe bilo je vođenje crkvenog zbora. Don Jakov je također bio odličan balotaš i pjevač, a igrao je i nogomet u ligi veterana. Don Fabijan nije bio vješt ni u jednoj od tih stvari. Tokom filma uglavnom priprema zbor za audienciju kod pape u Rimu.
- Lazar Ristovski kao biskup. Uloga Ristovskog bila je kratka, ali "sočna".[4] Pojavio se u ulozi biskupa koji dolazi na svojoj modernoj jahti na otok kako bi popričao s don Fabijanom oko pisma koje mu je poslala Marta. Njegov lik predstavlja apsolutnu ironizaciju materijalističkog duha suvremenog klera, koje je identičko kako u katoličkoj tako i u pravoslavnoj crkvi.[9] Ristovski, odnosno njegova kompanija, sudjelovala je i kao manjinski koproducent filma.
- Stojan Matavulj i Marinko Prga kao gradonačelnik Nikica Morić i učitelj Vinko Matić. Obojica su sporedni likovi koji se pojavljuju u samo nekoliko scena, ali su jako dobro odrađene karikature čija priča predstavlja jedan od najkomičnijih elemenata filma. Naime, Morić je član SDP-a, a Matić član HDZ-a tako da si prikazani kao pravi primjeri političkih oponenata koji se u javnim nastupima međusobno blate. S druge strane, oni su obojica redoviti gosti Petrove trafike gdje kupuju kondome. Dok Morić nije toliki problem, upitno je zašto ih kupuje Matić, koji ima trudnu ženu i troje djece. Nakon što Petar sugerira da bi mogao biti pedofil, don Fabijan i on odluče pokrenuti istragu koja rezultira nevjerojatnim otkrićem.
- Filip Križan kao don Šimun je mladi zagrebački svećenik koji dolazi u bolnicu kako bi ispovjedio don Fabijana, koji je na samrti. Iako ovaj to isprva odbija, don Šimun ga uspije uvjeriti da mu ispriča svoju priču. Nakon što čuje cijelu priču, don Šimun ostaje zgrožen i mahnito trči do Crkve svetog Marka gdje drugom svećeniku priča istu tu priču.
- Jadranka Đokić kao "luda" Ana, lokalna luđakinja. Ana je duševni bolesnik koji redovito šeta mjestom mrmljajući nejasne stvari, pritom ometajući ostale mještane, zbog čega je ovi izbjegavaju i tjeraju od sebe. Ipak, zanimljivo je kako njezino mrmljanje, između ostalog, sadrži i istinu o svim mještanima, čime je Ana zapravo prikazana kao izrazito pronicljiv lik. Malo prije polovice filma vidimo kako ju liječnici odvode u grad, vjerojatno na liječenje. Njezina kuća nalazi se na vrhu brda na otoku i u nju nitko ne dolazi, osim don Fabijana i Petra, a koja je oblijepljena slikama Joséa Carrerasa. Iako isprva prikazan kao komičan lik, lik Ane imao je puno dublju pozadinu i dramsku težinu koja je kasnije objašnjena. Jadranka Đokić je dobila izvrsne kritike za svoju ulogu.[10]
- Mještani
Mještani u filmu Svećenikova djeca uglavnom imaju humornu funkciju, iako to nije čvrsto pravilo. Oni su, preko svojih karaktera i načina pokušaja, utjelovljenje raznoraznih oblika malograđanskog i ideološkog kolorita koji je prisutan u hrvatskome društvu. U ulogama mještana, kao što je i najavljeno, pojavljuje se sama krema hrvatskog glumišta, mada su uloge nekih od njih svedene tek na nekoliko replika u cijelom filmu.
U ulozi mještanina Jure pojavljuje se, tako Goran Bogdan, zvijezda hita Sonja i bik, koji je svakako najvažniji među mještanima po pitanju njegove eksponiranosti u radnji. U ulozi njegove žene, Vesne, pojavljuje se Ana Maras, poznata po ulogama u serijama Stipe u gostima i Larin izbor. U ulozi njezine majke, Perke, pojavljuje se Senka Bulić, jedna od najboljih hrvatskih glumica. U ulozi Jurine majke Lucije pojavljuje se Darinka Vukić-Vrca.
Mjesnog poštara glumi Mladen Vulić, dok se u ulogama policajaca Vlade i policajca Vice Španjića pojavljuju Stjepan Perić i Ljubo Zečević. Vicinu ženu tumači Orijana Kunčić, a njegovu ljubavnicu, udovicu Maru, tumači Jagoda Kralj-Novak.
Mladu trubačicu koja svira na mjesnim sprovodima glumi Tihana Lazović, dok njezinog ljubavnika, pirotehničara Stjepana, glumi Filip Detelić. Njegove roditelje, konzervativne i pomalo zatucane Luku i njegovu ženu (nije imenovana) tumače Ivan Brkić i Snježana Sinovčić-Šiškov, također velikani hrvatskog glumišta.
Mladi glumac Petar Atanasoski pojavljuje se kao mali od Pave, a kao jedna od njegovih ljubavnica, za koju se i oženi, pojavljuje se Nika Burđelez. U ulozi njezinog oca, Albanca i slastičara Gaši Bedrija, pojavljuje se Mile Blažević. U ulozi mjesnog invalida Mikule pojavljuje se Dušan Bućan, čiju djevojku Vericu tumači Ana Begić.
Kao biskupov tajnik, pojavio se i Ljubomir Jurković. U ulozi gradskog liječnika, pojavio se Janko Rakoš. U ulozi njemačkog turista i njegove žene, koji dolaze na otok, pojavljuju se Rene Gjonni i Una Širanović Schwanek.
U ulozi djevojčice Kristine, koja pjeva u don Jakovljevu zboru, pojavila se Lana Hužjak. Njezine roditelje tumače Andrijana Vicković i Vedran Mlikota.
- Ostali likovi
Ostali likovi u filmu mogli bi se svesti u dvije kategorije - novinari i cameo uloge. Novinarske uloge odradili su mahom voditelji i reporteri Hrvatske radiotelevizije, mada sami HRT nije sudjelovao i realizaciji filma. Također, korišteni su špica i dizajn dnevnika HRT-a kako bi se što vjernije prikazali novinarski izvještaji s otoka. Tako se, kako voditeljica dnevnika, pojavljuje Tončica Čeljuska, a kao reporteri HRT-a pojavljuju se Nada Šurjak i Silvije Tomašević, kog kratko vidimo kako, u Vatikanu, izvještava o odlasku don Jakova i njegova zbora kod pape.
Od cameo nastupa, valja spomenuti one redatelja Vinka Brešana (koji se često pojavljivao u vlastitim filmovima), kao bolničara, te producenta Ivana Maloče, u ulozi župnika u ispovjedaonici u koju odlazi don Šimun. U ulozi drugog bolničara pojavio se Marko Svaguša, ujedno i pomoćnik režije. Petar Marš, Katarina Plazibat, Toma Matišić, Marija Štimac i Niko Brešan pojavljuju se kao djeca u zboru, dok je Albance u viziji don Fabijana tumačio zagrebački folklorni ansambl "Dr. Ivan Ivančan".
U odjavnoj špici navedeni su, kao glumci, i Inge Appelt, kao strina te Pjer Meničanin, kao Anin brat.
Produkcija[uredi | uredi kod]
Film Svećenikova djeca nastao je prema istoimenoj drami Mate Matišića. Radi se tu o drami u užem smislu praizvedenoj u splitskom HNK još 1999. godine,[11] a koja govori o mladom svećeniku u malom dalmatinskom gradiću na kopnu. Mada je prevedena na ruski jezik i izvedena u Moskvi,[12] kao i tijekom Marulićevih dana 2005. godine,[13] drama nije naišla na veliko oduševljenje publike i kritike tako da je brzo pala u zaborav. Gotovo istovremeno, Brešan je dobio ideju za film po tom dramskom predlošku, ali je ona realizirana tek 10-ak godina kasnije. Brešan je to i objasnio: "Riječ je o tekstu koji znam jedno 15 godina i odmah mi se svidio, ali nisam znao kojom metodom da mu pristupim. Naime, taj tekst ima jedan humorni diskurs, ali žanrovski nije komedija. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da je fabula gdje svećenik buši kondome toliko artificijelna da jedino artificijelni žanr kao što je komedija može to sve skupa zbrojiti. Druga stvar, nisam znao kako da složim priču, budući da se drama zbiva u neimenovanom gradu, a u gradu je dosta teško kontrolirati kontracepciju. Dugo vremena mi je trebalo da se sjetim da na otoku postoji samo jedna trafika i ako želim kupiti kondom mogu ga kupiti samo u toj trafici. Jako je glupo reći da je meni, koji sam radio dvije komedije koje se zbivaju na otoku, trebalo 15 godina da se sjetim da radim komediju na otoku, ali zapravo je tako."[14]
Konkretna realizacija ideje započela je početkom 2012. godine, ali je Brešan odlučio izmijeniti Matišićev tekst. Radnju je smjestio a otok, a tekst je iz drame odlučio pretvoriti u komediju. Brešan se tako odlučio vratiti žanru koji ga je proslavio,[15] a mjesto radnje promijenio je jer se bolje uklapalo u koncept. Naime, Brešan je odlučio radnju smjestiti na otok zbog izoliranosti - u gradu uvijek ima kakav-takav protok ljudi i robe, dok je otok redovno izoliran i moguće je uspostaviti kontrolu nad natalitetom.[16] Film je izvorno zamišljen pod radnim naslovom Tri vjenčanja i beba,[17] ali je on subsekventno promijenjen kako bi odgovarao naslovu drame. Za lokaciju Brešanova fiktivnog mjesta odabran je otok Prvić,[17] mjesto Prvić Šepurine, gdje je i snimana većina filma. Producent Maloča objasnio je kako se Prvić nametnuo kao idealno mjesto za snimanje, unatoč činjenici da je nepostojanje trajektne linije otežalo dopremanje opreme na otok.[18] Snimanje na otoku je počelo 30. ožujka 2012. godine,[19] iako je ono najavljeno za 10. travnja.[17] Osim otoka, dio scena sniman je i u Zagrebu, gdje je smješten jedan mali segment radnje, s ranijim početkom, 27. ožujka 2012. godine.[20]
U vrijeme najave snimanja, još uvijek nisu bili poznati svi glumci, s tim da je producent Ivan Maloča najavio kako će u filmu glumiti krema hrvatskog glumišta.[17] Za glavnog glumca izabran je Krešimir Mikić, kojemu je Brešan film najavio tokom neformalnog susreta, ali mu nije htio ništa odavati prije nego film dobije financijska sredstva. Nakon odobrenja istih, Brešan je Mikiću poslao scenarij. U intervjuu u emisiji Studio 45, Mikić je rekao kako se dva puta nasmijao na glas, što mu je bilo dovoljno da prihvati ulogu.[21] Mikića, kao i ostatak glavne glumačke ekipe (Marija Škaričić, Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Dražen Kühn), Brešan je angažirao godinu dana prije početka snimanja.[18] Osim velikih glumačkih imena iz Hrvatske, glumačkoj ekipi filma se, tokom travnja, pridružio i Lazar Ristovski, u ulozi modernog biskupa, čija je producentska kuća, Zillion film, sudjelovala kao manjinski producent na filmu uz Interfilm, koji je bio glavni producent.[9] Casting je, suštinski, rađen godinu i pol dana i Brešan je objasnio kako je apotekarski precizno birao svoje glumce, gledajući mogu li oni iznijeti određeni lik ili ne. Na audicijama je bilo nekoliko vrhunskih glumaca,[16] a konačnu postavu sastavio je upravo Ivan Maloča, kog je Brešan posebno pohvalio jer mu je omogućio da ima točno ono što želi, od glumaca do lokacija.[14]
Snimanje je izvorno trebalo trajati tri-četiri tjedna,[17] ali je kasnije rok produljen na dva mjeseca, u kojem je snimanje i realizirano.[19] Neki kritičari su se pohvalno osvrnuli na činjenicu da snimanje filma nije trajalo odviše dugo.[10] Filmu je bio potreban budžet od oko 10,000.000 kuna,[1] a omogućen je uz sufinanciranje Hrvatskog audiovizualnog centra (koji je platio 4,900.000 kuna, najviše za jedan film te godine) i potporu Eurimagesa.[1][19][22] Ovo je bio ujedno i prvi Brešanov film koji nije snimljen uz potporu Hrvatske radiotelevizije, što je bio rezultat konflikta s vodstvom državne televizije, o čemu Brešan nije puno govorio.[16]
Nakon što je snimanje završeno, film je više od pola godine bio u fazi postprodukcije, a prije premijernog prikazivanja u kinima, koje je najavljeno za 3. siječnja 2013., organizirane su testne projekcije, poslije kojih je publika odgovarala na pisani upitnik. Pretpremijerna prikazivanja započela su 27. prosinca 2012. godine u Cinestar i Cineplexx dvoranama diljem Hrvatske. Pretpremijerna prikazivanja trajala su do 30. prosinca 2012. godine, a mogla su se gledati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku, Rijeci, Zadru i Šibeniku.[23] O svemu tome, Brešan je rekao: "Previše je filmova koji su ušli u distribuciju na loš način, nepripremljeni pa onda novine pišu da je taj i taj film vidjelo manje od tisuću ljudi. Kada bismo svi radili kao što treba raditi, onda bi hrvatski film imao i drukčiji status u društvu, a danas taj status, budimo realni, nije baš visok."[24] Sam Brešan nije bio ni na jednom od pretpremijernih prikazivanja na inzistiranje producenata i distributera kako njegova prisutnost ne bi stvorila pritisak kod gledtelja,[21] od koji se tražila što objektivnija ocjena, pogotovo zato što je produkcija finalizirana tek 2 dana prije prikazivanja.[21] Ipak, Brešan je rekao kako na filmu ne bi ništa mijenjao čak i da je dobio negativnu reakciju publike.[21]
Mnogo pitanja vrtilo se i oko datuma premijere, koji se nije poklapao s festivalskim datumima, među kojima je najznačaniji onaj pulski. Kako je montaža filma bila gotova još tokom jeseni 2012. godine (listopad/studeni), Brešan je smatrao da bi bilo previše čekati do sljedećeg festivala u Puli te je distributerima, Continental Filmu, predložio termin u siječnju 2013. godine, što su ovi prihvatili.[16] Takvo otvaranje imao je i film Što je muškarac bez brkova?, koji je također bio velika uspješnica.[16]
Marketing[uredi | uredi kod]
Za standarde hrvatske kinematografije, Svećenikova djeca imala su dotad neviđenu marketinšku kampanju. Marketinška kampanja izvedena na nekoliko razina, koristeći, pri tome, uhodani holivudski model, što je bio pionirski potez u hrvatskoj kinematografiji. Kampanja je započela nekoliko mjeseci prije premijernog prikazivanja filma i prošla je kroz nekoliko etapa, od uličnog marketinga statista u svećenićkim haljama, preko teasera na webu i tokom kino projekcija. Gotovo tri mjeseca prije premijernog prikazivanja, Seid Ružić, PR manager Continental Filma, komentirao je već zahuktalu kampanju: "Činjenica je da se i kod nas sve više i više počinju primjenjivati marketinška pravila kinodistribucije kakva su već odavno prisutna u zemljama gdje je kinomreža već razvijena. Upravo razvojem kinomreže kakav se događa u Hrvatskoj u posljednjih godinu i pol, paralelno se razvija i kinodistribucija koja sada puno više može doći do izražaja nego prije."[25]
Marketinšku kampanju preuzeo je distributer filma, Continental Film, koji je već ranije distribuirao uspješnice poput Koka i duhova. S idejom su se javili glavnom producentu, Ivanu Maloči, koji ih je kontaktirao i prepustio im ideju promocije filma.[25] Kao što je već rečeno, promocija filma prošla je kroz nekoliko faza. Prvi fazu obilježili su unajmljeni statisti koji su, odjeveni u svećenićke halje, šetali Zagrebom s posterom filma, a onda se pojavio i prvi teaser plakat. Teaser plakat, što je također nova praksa u hrvtaskoj kinematografiji, prikazivao je siluetu svećenika koji u desnoj ruci drži iglu, a u lijevoj kondom. Plakat je naišao na pohvale kritičara,[26] a za njegov dizajn bio je zadužen Martin Milinković, izvršni direktor Continental Filma.[26] Milinković je također osmislio i glavni plakat filma[26] korišten tokom kino distribucije filma, koji prikazuje don Fabijana okruženog bebama.
Drugu fazu obilježili su video teaseri i traileri koji su se pojavili na internetu i u kinima. Ukupno su objavljenja četiri trailera, svaki od kojih prikazuje drugu komičnu scenu iz filma. Traileri su objavljeni na službenom YouTube kanali Continental Filma pod naslovima "Balote", "Nogomet", "Kompjuter" i "Svećenikova djeca".[25] Prvi je prikazivao scenu u kojoj don Fabijan, pokušavajući igrati balote, pogodi staricu u glavu; drugi je prikazivao scenu u kojoj don Fabijan navija za don Jakova dok ovaj igra nogomet; treći je prikazivao neuspjeli pokušaj don Fabijana da upali računalo koji je rezultirao nestankom struje, a četvrti klapu miješanih rasa kako izvodi pjesmu "Jute san se zaljubija".[25] Svi ti traileri završavali su naslovom filma i tekstom "Uskoro u kinima, nova komedija Vinka Brešana, autora Kako je počeo rat na mom otoku i Maršala".[25] Na YouTubeu se kasnije pojavio i trailer pod naslovom "Bebe", a napravljeno je i 5 TV spotova. Marketing u kino dvoranama proveden je preko dvominutne kino najave koja je sadržavala nekolicinu scena koje ilustriraju komične momente u filmu, a prikazivana je nekoliko mjeseca prije premijere tokom projekcija stranih hitova kao što je Skyfall.[25]
Velik dio marketinga odradio je i Facebook, odnosno službeni profil filma na toj društvenoj mreži, koji je redovito objavljivao sve vijesti vezane uz film i njegov uspjeh, a posjetiteljima je omogućio uvid u video zapise, kao i fotografije iz filma i sa snimanja.
Cijela marketinška kampanja bila je timski rad u kojem su sudjelovali Interfilm, Continental Film te kompanija "Utorak" Jakova Vilovića i izvedena je na svjetskoj razini.[26] Impresivno otvaranje filma, najbolje u povijesti hrvatskog filma, svakako je rezultat impresivne marketinške kampanje[26] i primjene nekoliko uspješnih holivudskih formula, među kojima je i ona koju je ugasli hrvatski magazin Hollywood u listopadu 1998. godine objavio povodom izlaska hita Armageddon Michaela Baya.[27]
Nakon impresivnog otvaranja na kino blagajnama, nastavljena je i marketinška kampanja. Osim niza društvenih faktora koji su doprinijeli marketingu (o čemu više piše u tekstu ispod), autori i glumci sudjelovali su u nizu intervjua i televizijskih emisija u kojima su komentirali uspjeh filma, a distributeri su u javnost pustili i dvije kompilacije bloopera (greške sa snimanja) kako bi pomogli promiciji filma.
Teme[uredi | uredi kod]
Film Svećenikova djeca je satirička komedija koja problematizira nekoliko značajnih problema hrvatskog i globalnog društva.[28] U samom središtu filma nalazi se problematika nataliteta, koja je u Hrvatskoj tada bila itekako aktualna. Naime, don Fabijan na otoku na kojeg je premješten susreće katastrofalno brojčano stanje - 20 umrlih, 0 rođenih. Kako su u Hrvatskoj objavljeni rezultati popisa stanovništva pokazali kako se broj stanovnika smanjuje,[29] a ta je tendencija hrvatske otoke pravila već godinama,[28][30] Brešanova natalitetna tematika bila je nikad aktualnija (iako je drama na nju ukazivala još 1999. godine). Aktualizacija te tematike poklopila se i oko sukoba na relaciji crkva-država po pitanju novog zdravstvenog odgoja koji je u vrijeme emitiranja filma bio izrazito aktualan.
Ipak, najveće mjesto među tematizirianim problemima zauzima katolička crkva, koja je u filmu prikazana kroz nekoliko slojeva.[28] U kontekstu ranije napisanog, utjecaj katoličke crkve na poboljšanje natalitetne politike u Hrvatskoj prisutan je godinama, a sami postulati katoličke pronatalitetne politike dio su biblijske nauke koju katolička crkva provodi kroz svoju povijest. Korištenje kondoma, koje na otoku uzrokuje nepostojan natalitet, protivno je službenom katoličkom nauku te je odlika onoga što don Fabijan u filmu naziva materijalističkim egoizmom, odnosno otklonom od katoličke duhovnosti. Dok službena crkva natalitetnu politiku promiče govorom, mladi don Fabijan s pobožnim trafikantom odluči poduzeti praktične mjere kako bi vratio otočane na pravi put. Brešan kroz svoj film također tematizira službene (pitanje celibata i spolnih odnosa svećenika) i moralne stavove crkve, kroz odnos don Fabijana prema ostavljenom djetetu, ali i preko biskupa koji na otok dolazi u luksuznoj jahti. Biskupova jahta je očita kritika crkvenog materijalizma, koji se kao jedno od najgorih kršenja katoličke dogme provlači stoljećima, a izvrsno je satirizirana komentarom "ili je tajkun ili mafijaš".[16] Lazar Ristovski, koji glumi biskupa, na svoju se ulogu osvrnuo sljedećim rječima: "Kao što je kod nas vozni park Svetog sinoda sav u crnim džipovima, tako se i hrvatski biskupi vozaju u bijelim jahtama. Druga vjera, ali ista ikonografija."[9]
Vjerojatno najznačaniju tematiku u cijelom filmu zauzima pitanje pedofilije u redovima katoličke crkve.[16] Ta tematika najavljena je već u razgovoru don Fabijana i biskupa u kojem potonji ne brani don Fabijanu spolne odnose ukoliko oni nisu s djecom, referirajući pri tom na skandale koji su se dogodili u svijetu. Kroz film se ipak čini kako je ta tema daleka, negdje u svijetu, ali kada se na samom kraju otkrije kako je ona itekako blizu, cijela priča dobije šokantan preokret. Radilo se o dramskom šoku kog je Brešan izveo briljantno i neočekivano, a zapravo je referirao na dvoličnost crkvenih institucija koje su godinama prikrivale kaznena djela počinjena na štetu djece u vlastitim redovima. Količina gorčine izražena je kroz gorčinu i bijes don Fabijana na kraju filma.[28]
U jednom manjem segmentu nego u svojim ranijim radovima, Brešan koristi i svoje klasične političke teme, odnosno sukob na relaciji nacionalistička desnica - liberalna ljevica, kao i ilustracija licemjerja hrvatske političke scene kroz odnos gradonačelnika (SDP) i učitelja (HDZ).[16] Isti odnos nakratko je tematizirao homoseksualnost, čime je ovaj film zapravo postao kao "Hrvatska u malome".[31]
Posebno mjesto među problematiziranim temama zauzima otočka malograđanština, koja gotovo zatucano odbija novine. Kondomi su prikazani kao gotovo blasfemične tvorevine, don Fabijan u početku ima tek šačicu ljudi na svojim misama, a u ispovjedaonici nikoga i to samo zato što je novi, prema otočkoj luđakinji Ani svi se odnose posprdno, a vrhunac svega prikazan je kroz Petrov odnos prema Aninom djetetu kog se, zbog povijesti mentalnih bolesti u obitelji, želi riješiti pod svaku cijenu iako njegova supruga i on ne mogu imati djece.
Svećenikova djeca u kontekstu Brešanova djela[uredi | uredi kod]
Redateljski opus Vinka Brešana sadržavao je, do Svećenikove djece, četiri filma od kojih su dvije bile satirične komedije, jedna drama i jedna crnohumorna drama. Brešan se na hrvatskoj filmskoj sceni svakako etablirao kao briljantan redatelj komedija tako da njegovi dramski filmovi Svjedoci i Nije kraj, iako šokantni (što je još jedna bitna odlika Brešanovih filmova), nisu ostvarili komercijalni i popularni uspjeh kao njegova prva dva filma, Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal, mada se radilo o nagrađivanim i hvaljenim ostvarenjima. Svećenikovom djecom, Brešan se vratio žanru u kojem je najbolji.[15] Radi se tu o novoj satitiričnoj komediji koja lucidno secira društveno tkivo i aktualnu situaciju, progovarajući o nekim tabuima. Identičan postupak on čini u svojim ranijim komedijama - u Kako je počeo rat na mom otoku koketira s temom rata koja je u Hrvatskoj bila itekako aktualna, dok u Maršalu progovara o odjecima jugonostalgije u periodu u kojem Hrvatska pati od autoritarnih odjeka Tuđmanova predsjedništva.
Svećenikova djeca po mnogočemu zauzima posebno mjesto u Brešanovom opusu. Zbog odabira otoka, zatvorene malograđanske sredine u kojoj se, u malom, pronalaze svi oni karakteri vrijedni satire, Svećenikova djeca smatrana je svojevrsnim nastavkom njegova prva dva "otočka filma" - poslijednji dio njegove "otočke trilogije o ljudima i otocima".[1][16] Ipak, sam Brešan odbio je paralele sa svojim ranijim filmovima iz nekoliko razloga. Dok je možebitnu sličnost s Maršalom dopustio kao mogućnost, to isto je striktno odbio kad je u pitanju Kako je počeo rat na mom otoku.[1] Naglasio je kako su Svećenikova djeca samo silom prilike smještena na otok (jer je Matišićeva drama smještena u gradu) zbog efektnosti i realističnosti, što je zapravo jedini razlog smještanja radnje na otok.[16] Dodao je i kako "sad to izgleda kao trilogija, ali neću to reći jer možda je dio tetralogije ili nečeg još šireg. Otkud znam da neću opet snimati film s otokom ili nekim drugim geografskim dalmatinskim pojmom u centru fabule..."[16]
Svećenikova djeca ujedno je i druga suradnja scenarista Mate Matišića i redatelja Brešana. Matišić je jedan od najizvođenijih suvremenih dramskih pisaca iz Hrvatske, koji u svom radu uspijeva zabiti oštricu u društveno tkivo i glib u kojeg je upalo.[28] Njihova prva suradnja, film Nije kraj, crnohumorna priča o romansi hrvatskog ratnog veterana i srpske porno glumice nije naišla na svekoliko oduševljenje publike i kritike, unatoč nekolicini nagrada. Ovdje, Brešan koristi Matišićev 15 godina star dramski tekst u stvaranju satirične komedije na tragu njegovih prvih hitova. Pogreške njihove prve suradnje uklonjene su i film je realiziran bez ikakve pogreške.[26] Ovaj uspjeh imao je dvojako značenje jer je istovremeno enorman doprinos hrvatskom filmu, ali i veliki povratak Vinka Brešana,[26] kog se naziva spasiteljem hrvatskog filma.[32]
U konačnici, film je još jedna ilustacija Brešanovih "proročkih" sposobnosti. Naime, Kako je počeo rat na mom otoku snimljen je 1996. godine, u periodu završetka Domovinskog rata, a bavio se tematikom početka tog istog rata u razdoblju kada je taj rat još uvijek bio aktualan. Brešan je prvi redatelj koji se otvoreno narugao ridikuloznosti tog rata što je doprinijelo uspjehu filma. S druge strane, Maršal se pojavljuje 1999. godine, godine kada umire Franjo Tuđman, a Račanov SDP ubrzo odnosi pobjedu na izborima protiv HDZ-a, a bavi se tematikom SFR Jugoslavije.[31] Svećenikova djeca pogodila su društveni trenutak u nekoliko segmenata. Distribucija filma započela je gotovo paralelno s objavom razultata o popisu stanovništva koji su pokazivali smanjenje broja stanovnika. Film koji se bavi povećanjem nataliteta na otoku gotovo je savršeno uklopljen u tada aktualnu demografsku debatu koju je prikazao na izrazito satiričan i komičan način.[10] S druge strane, upravo je uplitanje crkvenih institucija u natalitetnu politiku u "stvarnom životu", ovoj "filmskoj priči" dalo dodatni realizam. Crkveno uplitanje u seksualne teme u filmu također se poklopilo i s tada žestokom debatom između crkve i države oko programa zdravstvenog odgoja kojeg je iniciralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Žustra rasprava o, kako je Brešan rekao, kondomima na relaciji crkva-država išla je u korist filmu i tako samo doprinijela izvrsnoj kampanji.[33]
Nevjerojatna je činjenica kako se Brešan u svoja tri hita upravo vizionarski osvrnuo na društvenu zbilju. Tematika koju koristi izvrsno se uklopila u aktualnu društvenu zbilju i tako postala pravi društveni fenomen.[26] Naravno da Brešan nije imao u vidu društveni marketing niti su njegovi filmovi nastali kao promućurna refleksija budućeg vremena (pogotovo jer je Matišićeva drama stara 15 godina),[26] ali je dokazao kako posueduje nos za društveni moment[10] kao izraz kombinacije umjetničkog nagona i redateljske sreće.[31]
Kritike[uredi | uredi kod]
Brešanova Svećenikova djeca dobila su pretežito dobre kritike, kako od struke tako i od publike. Na internetskom filmskom portalu IMDb, film drži ocjenu od 7.2/10[34] te spada u 10 najbolje ocijenjenih hrvatskih filmova.[35] Ujedno, to je i drugi najbolje ocijenjen Brešanov film, iza Kako je počeo rat na mom otoku (7.4/10).[36]
Kritičar Slobodne Dalmacije, Marko Njegić, u svojoj kritici, objavljenoj u periodu između pretpremijernih i premijernih prikazivanja, filma naziva sigurnim megahitom i, simbolički, daje "[Imate] blagoslov za gledanje".[31] Za njega, Svećenikova djeca su "izolirana otočna zajednica mediteranskog podneblja, nešto crnje “Naše malo misto“ (scenaristički) pretrpano živopisnim likovima na rubu karikatura poput lokalnih moćnika, PTSP-ovaca, rasista, redikula..., u “Svećenikovoj djeci“ je zapravo suvremena Hrvatska u malom, čije je društvene temelje Brešan malčice opet prodrmao zdravom, vizualnostilski dotjeranom narodskom komedijom fizičkih gegova i gorko-slatkog humora."[31] U Njegićevoj kritici naglašeno je i kako će film, kao i slavna "paštašuta" iz Kako je počeo rat na mom otoku, ponuditi nekoliko pamtljivih replika koje imaju potencijal ući u jezik.[31] Njegić se također nije libio usporediti Brešana s popularnim Jamesom Cameronom, autorom globalnih hitova poput Titanica i Avatara, naglašavajući kako je Brešan, za hrvatske standarde, svojim radom ostvario uspjeh sličan onome Camerona.[31][37][38]
Mada umjereniji, film su pohvalili i Nenad Polimac i Jurica Pavičić, najugledniji hrvatski kritičari, obojica pišući za Jutarnji list. Polimac je potvrdio kako su Svećenikova djeca doista najuspješnije ostvarenje hrvatske filmografije i pohvalio marketinšku kampanju, koja je uvelike doprinijela tom uspjehu.[26] Posebno je pohvalio i Brešanov osjećaj za tajming, koji svakako nije pomno isplaniran, ističući kako je Brešan jedan od onih redatelja koji smatraju da moraju "zadirati u relevantne probleme".[26] Dodao je i kako "postoji, [međutim], razlika između redatelja koji pričaju priče i žele zabaviti (što ne mora biti loše) i onih koji žele provocirati, a Brešan je na svu sreću objedinio oba pristupa."[26] U konačnici, zaključio je Polimac, Svećenikova djeca su veliki povratak Vinka Brešana od kojeg će cijela hrvatska kinematografija imati koristi.[26] Pavičić je, također, pohvalio Brešanov osjećaj za društveni tajming i naglasio kako će sigurno stvoriti redove pred blagajnama.[10] Istaknuo je kako su Svećenikova djeca njegov redateljski najzreliji film i kako se, po pitanju izvedbenog majstorstva, radi o vjerojatno najumješnijem hrvatskom redatelju.[10] Ipak, njemu osobno, Svećenikova djeca "su nova demonstracija onog što je kod Brešana i najbolje i onog što nije" - film izvrsnog režisera koji je sklon "u dramaturškom smislu [sklon] pretrpavanju i baroknom gomilanju".[10] Brešan je stvorio film "koji je po izvedbenoj razini majstorija", ali je u njemu nagomilao toliko fenomena da neki bitni likovi (a tu posebno navodi ludu Anu) nisu dobili prostora, zaključivši kako bi "film u fazi “script-doctoringa” trebalo okljaštriti kao maslinu u siječnju: oljuštiti viškove, da ostane ono izvrsno."[10] Pavičić je posebno pohvalio i cast filma, kojemu ne nalazi mane, i stiliziranu scenografiju, koju uspoređuje s radom Wesa Andersona.[10]
U prilog filmu svakako su išle i brojke gledanosti, koje su bile apsolutno rekordne za hrvatske standarde, zbog čega su mnogi povlačili paralele s holivudskim uspješnicama.[26][27] Konkurenciju je film poveo već samim vikend-otvaranjem u kojem je ostvario rekordnih 33,759 gledatelja,[2][4][26][27][39] dok je u prvom tjednu film pogledalo 52,275 ljudi.[2][3][4] Sredinom siječnja, Svećenikova djeca oborila su i granicu od 100.000 gledatelja te probila rekord kog je držao Brešanov Maršal,[37] postavši tako drugi najgledaniji hrvatski film nakon 2000. godine te četvrti od osamostaljenja u manje od mjesec dana distribucije. Nakon četiri tjedna, s ukupno 129,256 gledatelja, Svećenikova djeca su zadržala prvo mjesto po gledanosti, ispred oskarovskih filmova kao što su Django Unchained ili Les Misérables.[40] U petom tjednu emitiranja, film je dostigao brojku od 143,097 gledatelja, ponovo zadržavši prvo mjesto na domaćem box officeu.[41] Od 6. veljače 2013., film je distribuiran i u Srbiji, uz pozitivne reakcije.[42] Zaključno s 17. veljače 2013. godine, Svećenikova djeca su ostvarila ukupnu brojku od 155,139 gledatelja i tako prestigla Hribarev Što je muškarac bez brkova?, koji je imao 152,276 gledatelja.[38][43] Brešanov film postao je tako i službeno najgledaniji hrvatski film XXI. stoljeća,[43] te sveukupno treći film po broju gledatelja u povijesti hrvatske kinematografije, iza Kako je počeo rat na mom otoku i animiranog filma Čudnovate zgode šegrta Hlapića, koji je imao 217,000 gledatelja.[38]
Neke kritike bile su i neutralne, tako da Maja Hrgović u Novom listu piše: "Brešan je išao na sigurno kad je u film ubacio toliko dopadljivih općih mjesta u obradi teme licemjerja institucije Crkve, čija aktualnost ne jenjava: s jedne strane ponudio je gledateljima maratonski niz skečeva (od onih koji se temelje na pogrešnim interpretacijama, mehanizmu komedije zabune, pa do anegdotalnih rješenja koja kao da su »pokupljena« iz kakvog lošijeg sitcoma, na primjer ono kad se ženskaroš ulovljen u bračnu stupicu napije i popne na stup i otamo pjeva klapske pjesme, a žena i majka neuspješno ga nagovaraju da siđe), a s druge strane, priču je »pojačao« zgodnim ilustracijama pojedinih situacija, na primjer ono kad ljekarnik (nacionalist, rasist i ksenofob) prestravljen naglo probuđenim zanimanjem medija za »otok ljubavi« predviđa kako će stranci pokupovati nekretnine na otoku i potpuno zavladati tradicijom, pa pop u bljesku imaginacije koji možda najavljuje njegovo kasnije mentalno »puknuće«, vidi mjesnu klapu sastavljenu od crnaca i Kineza."[15]
Loše kritike, s druge strane, bile su malobrojne. Pišući za portal film-mag.net, Robert Jukić se oštro osvrnuo kako na redatelja tako i na sam film.[44] Cijeli premisu filma nazvao je dosta naivnom, a komični segment neinventivnim, uz izuzetak nekolicine gegova, smatrajući kako je uspjeh filma rezultat nabrijanog marketinga i niskih kriterija hrvatske publike.[44] Ipak, u svom se mišljenju našao izoliranim. Najžešće kritike su, očekivano, došle iz redova katoličke crkve, koju je predstavljao teolog Adalbert Rebić. Rebić je o filmu rekao sljedeće: "Pa pogledajte samo o čemu govori film 'Svećenikova djeca', pa to je komunistički pamflet protiv Katoličke crkve. To je dio globalnog pokreta devijantnih seksualnih manjina protiv većine..."[45] Samog redatelja, ta izjava je nasmijala i komično se na nju osvrnuo riječima "Marx i Engels izmislili su kondome, Lenjin ih je koristio, a Josip Broz Tito dao je direktivu: ‘Narodi Jugoslavije, kupujte kondome kao da će sutra biti rat, a trošite ih kao da nam predstoji sto godina mira.’",[46][47] dok je nešto oštriji bio umirovljeni svećenik don Ivan Grubišić, koji je snažno osudio Rebića riječima "to je isključivost, pa čak i jedna vrsta talibanštine! Crkva ima pravo reći svoje mišljenje, ali ga ne smije nametati, pritiskati...", naglasivši još kako bi Crkva prvo trebala "[kada Crkva] počisti(ti) ispred svojega praga, (a) onda i druge [može] pozivati na red."[47] Zbog svojih izjava, Rebić je pozvan na obavijesni razgovor na policiju.[48]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 „Brešanov svećenik buši kondome”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-23. Pristupljeno 2013-01-13.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 U sedam dana 'Svećenikovu djecu' pogledalo 53.000 ljudi
- ↑ 3,0 3,1 Brešanov film "Svećenikova djeca" nastavlja rušiti rekorde
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 'Svećenikovu djecu' već pogledalo više od 50 tisuća ljudi u kinima
- ↑ Buši kondome da bi bilo beba: Stiže film 'Svećenikova djeca'
- ↑ 'Previše volim žene da bih bio svećenik'
- ↑ Svećenikova djeca - Nagrade
- ↑ „Film Svećenikova djeca premijerno 27. prosinca u Zagrebu”. Arhivirano iz originala na datum 2013-03-10. Pristupljeno 2013-01-13.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 Lazar Ristovski u Brešanovom filmu: Glumim modernog župnika s jahtom
- ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 10,6 10,7 10,8 'Svećenikova djeca': Komedija koja će razgnjeviti Crkvu
- ↑ www.hrt.hr, 13. studenoga - Drama Svećenikova djeca, dramatičara mlađe generacije Mate Matišića praizvedena je sinoć u splitskome HNK-u, čime je to kazalište započelo dramsku sezonu 1999/2000. Svećenikova djeca djelo je složenoga zapleta koje na primjeru odnosa klerikalizma i prava na izbor roditeljstva promišlja krivicu, ideologiju i pravo na vlastitu odluku. Najavljujući predstavu u u splitskome HNK naglasili su da očekuju snažnije reakcije javnosti te zbog toga kane organizirati skup o pitanjima koja drama otvara., pristupljeno 22. prosinca 2012.
- ↑ ’Svećenikova djeca’ u Moskvi
- ↑ arhiva.hnk-split.hr, 15. MARULIĆEVI DANI, 22.-29. travnja 2005., Mate Matišić, Svećenikova djeca, Redatelj: Alexandr Ogarjov, Što se Hrvatske tiče, manje više je poznato da splitska premijera Svećenikove djece iz 1999. godine ni kod publike ni kod kritike nije naišla na veliko oduševljenje. S druge strane, autor drama Svećenikova djeca, kao i prije toga Bljesak zlatnog zuba, Cinco i Marinko, Anđeli Bailona, ili scenarija za filmove "Priča iz Hrvatske", "Kad mrtvi zapjevaju", "Život sa stricem"... poznat je kao jedan od najintrigantnijih suvremenih pisaca s izrazitim smislom za satiričko koje najčešće ne preza ni od vrlo jake groteske, pa su mnoga hrvatska kazališta vrlo uspješno postavljala njegove farsično-ludičke tekstove.
- ↑ 14,0 14,1 „Vinko Brešan: 'Ružan je svijet u kojem živimo'”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-05. Pristupljeno 2013-01-16.
- ↑ 15,0 15,1 15,2 www.novilist.hr, "Svećenikova djeca": kontroverzna tema upakirana u dopadljivi populizam, Maja Hrgović, objavljeno 19. prosinca 2012., pristupljeno 23. prosinca 2012.
- ↑ 16,00 16,01 16,02 16,03 16,04 16,05 16,06 16,07 16,08 16,09 16,10 Brešan: Na svijetu nema puno glumaca poput Kreše Mikića
- ↑ 17,0 17,1 17,2 17,3 17,4 PRVA KLAPA Vinko Brešan uskoro počinje snimati film 'Tri vjenčanja i beba'
- ↑ 18,0 18,1 Predstavljen film "Svećenikova djeca"
- ↑ 19,0 19,1 19,2 Počelo snimanje Brešanova filma "Svećenikova djeca"
- ↑ Počelo snimanje filma "SVEĆENIKOVA DJECA" Vinka Brešana
- ↑ 21,0 21,1 21,2 21,3 Studio 45, 14. siječnja 2013.
- ↑ www.havc.hr[mrtav link], 'Svećenikova djeca' uskoro u hrvatskim kinima, Film je snimljen prema scenariju Mate Matišića u produkciji Interfilma. Sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, a podržao ga je i Eurimages, objavljeno 24. rujna 2012., pristupljeno 23. prosinca 2012.
- ↑ „Svećenikova djeca pretpremijerno već ovoga vikenda!”. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-31. Pristupljeno 2013-01-16.
- ↑ www.vecernji.hr, "Brešan: "Svećenikova djeca" ne izruguju Crkvu, nego mane ", Nijedan domaći film nije imao pretpripreme kao vaš: test-projekcije s publikom, posebne projekcije za kritičare koji su morali potpisivati da neće otkrivati kraj filma., objavljeno 17. prosinca 2012., pristupljeno 23. prosinca 2012.
- ↑ 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 Vinko Brešan zna kako stvoriti red pred kinoblagajnama
- ↑ 26,00 26,01 26,02 26,03 26,04 26,05 26,06 26,07 26,08 26,09 26,10 26,11 26,12 26,13 26,14 „Brešanov film imao otvaranje u rangu hollywoodskog hita”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-11. Pristupljeno 2013-01-28.
- ↑ 27,0 27,1 27,2 ‘Svećenikova djeca’ zabilježila otvaranje nadomak ‘Pottera’ i potvrdila kako postoji recept za hrvatski blockbuster
- ↑ 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 'Ništa se nikad neće popraviti, a pogotovo neće čovjek'
- ↑ Objavljeni rezultati popisa stanovništva
- ↑ Na hrvatskim otocima se živi dulje od 80 godina
- ↑ 31,0 31,1 31,2 31,3 31,4 31,5 31,6 "Svećenikova djeca" - siguran megahit
- ↑ Kako su otac i sin Brešan spasili hrvatski film[mrtav link]
- ↑ 'To je čudo jedno, bavimo se kondomima u raspravama!'
- ↑ Svećenikova djeca na IMDb-u
- ↑ Hrvatski film - iz popisa su isključeni filmovi u kojima je Hrvatska navedena samo kao koproducent s manjinskim udjelom.
- ↑ Kako je počeo rat na mom otoku na IMDb-u
- ↑ 37,0 37,1 ‘Svećenikova djeca’ gledanija i od ‘Maršala’
- ↑ 38,0 38,1 38,2 Vinko Brešan: Hitovi se događaju, a ne snimaju i predviđaju
- ↑ Novi rekord – više od 33 tisuće ljudi na "Svećenikovoj djeci"
- ↑ Svećenikova djeca i dalje na prvom mjestu gledanosti
- ↑ Facebook profil
- ↑ 'Svećenikova djeca' kreću u osvajanje Srbije
- ↑ 43,0 43,1 Svećenikova djeca najgledaniji domaći film u 21. stoljeću
- ↑ 44,0 44,1 FILM: SVEĆENIKOVA DJECA, komedija / drama [osvrt Robert Jukić
- ↑ Adalbert Rebić: Urota pedera i lezbi upropastit će društvo
- ↑ „Brešan odgovorio Rebiću: Marx je izmislio kondome, Lenjin ih je koristio”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-28. Pristupljeno 2013-02-03.
- ↑ 47,0 47,1 „Vinko Brešan o izjavama Adalberta Rebića: Po njemu kondome su izmislili Marx i Engels”. Arhivirano iz originala na datum 2015-10-23. Pristupljeno 2013-02-03.
- ↑ Teolog Adalbert Rebić bio na obavijesnom razgovoru: za "lezbe" mu prijeti kazna od 30 tisuća kuna
Vanjske veze[uredi | uredi kod]