Prvo Francusko Carstvo

Izvor: Wikipedia
Prvo Francusko Carstvo
Empire Français
1804. – 1814.
1815.
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Chant du Départ (de facto)
Lokacija Prvog Francuskog Carstva
Prvo Carstvo na vrhuncu moći (1812.)
  Prvo Carstvo
  Satelitske države
Glavni grad Pariz
Jezik/ci francuski jezik
Vlada
Car
 - 1804. – 1814./1815. Napoleon I
 - 1815. Napoleon II
Legislatura Parlament
 - Gornji dom Senat
 - Donji dom Corps législatif
Historija Napoleonski ratovi
 - Senat proglašava Napoleona za cara 18. svibnja 1804.
 - Napoleonova krunidba 2. prosinca 1804.
 - Mir u Tilzitu 7. srpnja 1807.
 - Invazija Rusije 24. lipnja 1812.
 - Sporazum iz Fontainebleaua 11. travnja 1814.
 - Sto dana 20. ožujka - 7. srpnja 1815.
 - Bitka kod Waterlooa 18. lipnja 1815.
Površina
 - 1812. 2,100,000 km² (810,815 mi² )
Stanovništvo
 - 1812. 44,000,000 
     Gustoća 21 /km²  (54.3 /mi² )
Valuta franak
Prethodnice
Nasljednice
Flag of France.svg Prva Francuska Republika
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Sveto Rimsko Carstvo
Flag of the Netherlands.svg Kraljevina Holandija
Flag of Genoa.svg Ligurska Republika
Flag of Spain (1785-1873 and 1875-1931).svg Kraljevina Španjolska
Bourbonska restauracija Pavillon royal de France.svg
Ujedinjeno Kraljevstvo Nizozemska Flag of the Netherlands.svg
Neutralni Moresnet Flag of Moresnet.svg
Kraljevina Sardinija Savoie flag.svg
Austrijsko Carstvo Flag of the Habsburg Monarchy.svg
Veliko Vojvodstvo Luksemburg Flag of Luxembourg.svg
Veliko Vojvodstvo Toskana Flag of the Grand Duchy of Tuscany.svg
Kraljevina Španjolska Flag of Spain (1785-1873 and 1875-1931).svg
Danas dio  Andora
 Austrija
 Belgija
 Francuska
 Grčka
 Hrvatska
 Italija
 Luksemburg
 Monako
 Nizozemska
 Njemačka
 Slovenija
 Španjolska
 Švicarska
 Vatikan

Prvo Carstvo (francuski: Premier Empire) ili Prvo Francusko Carstvo zvano i Napoleonovo Carstvo, bio je kratkotrajni napoleonov imperij na vrhuncu njegove moći kad je vladao većinom kontinentalne Evrope. Carstvo je egzistiralo od Vladavine Konzula - 1804. do 1814. kad je restaurirana burbonska monarhija – nakratko je ponovno zaživjelo nakon Napoleonova povratka s Elbe za perioda znanog kao Stotinu dana 1815. godine do konačne propasti nakon Bitke kod Waterlooa.

Historija[uredi - уреди]

Obično se misli i ponegdje piše da je Carstvo rezultat Napoleonovog samoljublja i taštine, a ono je nastalo na osnovu savjeta, njegova moćnog šefa policije - Josepha Fouchéa, sive eminencije svih tadašnjih zbivanja. [1]On je Napoleonu savjetovao da je najbolji način da spriječi sve komplote protiv francuske revolucionarne vlasti, koji su se kovali na brojnim evropskim dvorovima - jer je ona protiv božjeg poredka na nebu i na zemlji, da naprave nešto potpuno suprotno i dokažu im da francuska revolucija - nema ništa protiv monarhija, a najbolji način da im to i dokažu je da ga proglase carem, kojeg će okruniti sam papa (kao nekad Karla Velikog). I tako je Napoleon od prvog konzula, postao car 18. maja 1804. godine[1], a svečano ga je okrunio papa Pio VII. 2. decembra iste godine u katedrali Notre Dame u Parizu. [1]Mimikrijom nisu uspjeli zavarati lukavog Metternicha i Britance, koji su već osnovali novu alijansu protiv Napoleona Treću koaliciju. [1] Za svog kratkog trajanja protiv Prvog Francuskog Carstva stvoreno je čak 5 koalicija (od 7) za rušenje Napoleona, u svima su bile Velika Britanija i Austrijsko Carstvo glavni neprijatelji Francuske revolucije od samog starta.

Rat protiv treće koalicije[uredi - уреди]

Glavni članak: Treća koalicija

U prvom od tih ratova Ratu protiv treće koalicije (1803. - 1806.) Napoleon je izgubio u ratu koji se vodio na moru nakon Bitke kod Trafalgara (21. oktobar 1805.) [1]ali je teško porazio koaliciju u Bitci kod Austerlitza (2. decembar 1805.), tako da se koalicija raspala. [1]Nakon tog Mirovnim ugovorom u Bratislavi 1806. stvoren je savez njemačkih država - Rajnska konfederacija, kao tampon zona prema Francuskoj i ukinuto je Sveto Rimsko Carstvo.

Rat protiv četvrte koalicije[uredi - уреди]

Glavni članak: Četvrta koalicija

U ratu Ratu protiv četvrte koalicije (1806. -1807.) koju su formirale; Prusija, Rusko Carstvo, Saksonija, Švedska i Velika Britanija. rat je počeo napadom Prusije na Rajnsku konfederaciju. Napoleon je izveo kontranapad i teško porazio Pruse u Bitci kod Jene (14. oktobar 1806.) zatim je njegova Grande Armée okupirala Prusiju i 25. oktobra 1806. zauzela Berlin. Zatim je njegova armija krenula preko Istočne Prusije prema ruskoj granici. Nakon jednu neodlučene bitke protiv Rusa u Bitci kod Eylaua u februaru 1807. Francuzi su teško su porazili Ruse u Bitci kod Friedlanda 1807. godine. Nakon poraza, ruski car Aleksandar I. bio je prisiljen sklopiti Tilzitski mir u junu 1807. i time su završili dvogodišnji krvavi ratovi sa četvrtom koalicijom.

Prusija se morala odreći pola svoje teritorije, a i Rusija je morala napraviti teritorijalne ustupke, na tim zemljama su ustanovljene vazalne tvorevine Varšavsko vojvodstvo i Vestfalska kraljevina u kojoj je Napoleon postavio svog brata Jérôma za kralja.

Kontinentalna blokada i Iberijska kampanja[uredi - уреди]

Kad je Napoleon uvidio da nema dovoljno snaga da se suprostavi Britancima na moru, - okrenuo se drugoj taktici - potpunoj kontroli Evrope, i izbacivanju Britanaca iz nje, uvođenjem potpune blokade luka [1]i zabrane tragovanja sa britanskim trgovcima (čak i posredno) - nadajući se da će tako ekonomski iscrpsti Britaniju i dovesti do rušenja monarhije. [1]

Krunidba Napoleona za cara

Da bi mu blokada uspjela, ona se trebala rigorozno provoditi u cijeloj Evropi. Od samog početka, Portugal (stari saveznik Engleske) kršio je blokadu, Napoleon je odlučio disciplinirati Portugalce silom, španjolski kralj Carlos IV. - pod pritiskom dozvolio je prolaz francuskih trupa preko Španjolske, i Francuzi su zauzeli Lisabon - 1807. Okupacija sjevera Španjolske dovela je (uz englesku pomoć) do pobune. Kako više nije mogao vladati situacijom Carlos IV. abdicirao je u korist svoga sina Fernanda VII. Napoleon je to iskoristio da ih oboje razvlasti i tako se riješi svih Bourbona, i postavi svog brata Josepha za španjolskog kralja 1808. Zbog tog je izbila pobuna u Madridu, koju je francuska vojska krvavo ugušila, ali se nakon tog ustanak (uz Britansku pomoć) proširio po cijeloj zemlji. Na početku 1809. činilo se da će brojna francuska vojska uspjeti slomiti ustanike, ali kad je u aprilu austrijska vojska upala u Bavarsku - nadajući se da će tako okrenuti sve njemačke zemlje protiv Napoleona. Zbog tog se Napoleon morao posvetiti svom starom neprijatelju, - i tako prepustiti Iberijski poluotok ustanicima i britanskom ekspedicijskom korpusu Arthura Wellesleya i zajedničkim španjolsko-portugalskim snagama. Njihovi uspjesi ozbiljno su poljuljali dotad neokrnjeni ugled Napoleona kao vojnog stratega.

Rat protiv pete koalicije[uredi - уреди]

Glavni članak: Peta koalicija

U ratu Ratu protiv pete koalicije (10. april - 14. оktobar 1809.) koji je počeo upadom austrijske

vojske u Bavarsku, Napoleon je ponovno teško porazio Habsburgovce 6. jula 1809. u Bitci kod Wagrama, nakon tog su oni zatražili primirje, koje je sklopljeno Mirom u Schönbrunnu (14. oktobra 1809. Na osnovu tog sporazuma Austrijsko Carstvo moralo je prepustiti velik dio teritorija (83 000 km²) Prvom Francuskom Carstvu, koje je od Trsta sa Hrvatskom južno od Save, Kranjskom i dijelom Koruške - formiralo Ilirske provincije. [2]

Konsolidacija carstva i zenit Napoleona[uredi - уреди]

Unatoč teškim porazima u Portugalu i Španjolskoj 1810. Napoleon je bio na vrhuncu svoje moći. Na nagovor savjetnika rastao se od svoje ljubavi Josephine, koja mu nije mogla roditi dijete, i oženio sa Marie-Louise, kćerkom austrijskog cara Franje II., kad mu se u martu 1811. rodio sin, činilo se da je osigurana budućnost carstva. Prvo Francusko Carstvo je tad bilo najveće, unutar njega bile su Ilirske pokrajine, Etruria (Toskana), dijelovi Papinske države, Holandija i neke od njemačkih država uz Sjeverno more. Carstvo je bilo okruženo prstenom vazalnih država kojima su vladali članovi Napoleonove porodice; Vestfalska kraljevina (Jerome Bonaparte), Kraljevina Španjolska (Joseph Bonaparte), Kraljevina Italija (Eugène de Beauharnais, Josephinin sina, kao podkralj), Napuljsko Kraljevstvo (Joachim Murat, Napoleonov šogor) i Kneževina Lucca i Piombino (Félix Bacciochi, drugi šogor). Ostale zemlje prstena bile su vezane uz carstvo ugovorima; Švicarska Konfederacija, Rajnska konfederacija i Varšavsko vojvodstvo, u tom trenutku izgledalo je da je i Austrijsko Carstvo saveznička zemlja zbog braka sa Marie-Louise.

Invazija na Rusiju i slom[uredi - уреди]

Znajući da Carska Rusija bojkotira njegovu blokadu preko luke u Sankt Peterburg i sumnjajući da planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju sa velikom armijom od 450 000 vojnika. U junu 1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij i brzo prodirali, jer je ruska vojska uglavnom izbjegavala sukobe i povlačila se paleći sela i ostavljajući pustoš iza sebe. Velika francuska armija našla se u velikim teškoćama sa opskrbom, pa su se počele se širiti bolesti među vojnicima ali i životinjama koje tako velika armija morala imati. Kad je stigao do Moskve - Napoleon je već izgubio pola svoje armije, tu pred Moskvom došlo je do jedne od najkrvavijih bitaka toga doba Borodinske bitke, koja je završila bez pobjednika, ali je Napoleon je do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se povukli iz Moskve i zapalili grad, tako da se iscrpljena napoleonova vojska morala povući. Prilikom povlačenja iz Rusije, ruska zima i povremeni gerilski napadi uništili su Grande Armée od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon se nezavisno od svojih vojnika vratio u Pariz, mobilizirao nove snage i vratio u Saksoniju.

Rat protiv šeste koalicije[uredi - уреди]

Glavni članak: Šesta koalicija

U ratu Ratu protiv šeste koalicije (1812. -1814.) u kojoj su bili Austrijsko Carstvo, Prusija, Carska Rusija, Švedska, Velika Britanija i nekoliko njemačkih država - Napoleon je 1813. porazio je koalicione snage kod Lützena, Budišina i Dresdena, ali je doživio prvi veliki poraz u Bitci kod Leipziga nakog kojeg su se Francuzi morali povući iz Njemačke. Nakon tog su koalicione snage izvršile invaziju Francuske i prisilili Napoleona da abdicira. Protivnici su ga 1814. prognali na otok Elbu koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je Luj XVIII.. iz dinastije Burbon (brat Luja XVI. koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku).

Povratak na vlast - 100 posljednjih dana[uredi - уреди]

Glavni članak: Stotinu dana

Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo naroda burbonskom vlašću - Luja XVIII. te se u martu 1815. iskrcao u Francuskoj. Trupe koje su poslane da ga zarobe, okrenule su se protiv kralja i pridružile se Napoleonu - tako da je lako preuzeo vlast 20. marta 1815. Budući da su njegovi protivnici odbili sklopiti mir, odlučio se za napad, ali je poražen u Bitci kod Waterlooa. Nakon bitke vratio se u Pariz, rješen da ga brani do posljednjeg čovjeka, ali se podrška koju je dotad imao istopila, zbog tog je abdicirao po drugi put i prenio vlast na svog četverogodišnjeg sina Napoleona II. što je francuski parlament taj put i potvrdio. Zatim je pobjegao u Rochefort (željevši pobjeći u Ameriku) ali se poslije puno peripetija na kraju morao predati kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Britanci su ga prognali na usamljeni otočić Svetu Helenu u Atlantskom oceanu gdje je i umro.

Karakteristike i ostavština carstva[uredi - уреди]

Na svom vrhuncu 1812. godine, prije napada na Rusiju, Francusko Carstvo je imalo 130 departmana sa 44 milijuna ljudi i veliku armiju od 600 000 vojnika. Sudbina Carstva bila je usko povezana sa sudbinom vojske čije su pobjede pronosile temeljne ideje Francuske revolucije o bratstvu, jednakosti i slobodi po Evropi i rušile feudalni evropski poredak svugdje gdje je prošla Francuska vojska. Uvođenje Napoleonovog kodeksa (civilnog prava) diljem kontinenta po kojem su građani po prvi put bili makar formalno pred zakonom jednaki [3]- ostavilo je dubokog traga u svim pravnim sistemima nakon toga.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 "Founding the empire" (francuski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/402943/Napoleon-I/16220/Founding-the-empire. pristupljeno 6. 12. 2011. 
  2. "Treaty of Schönbrunn" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/701329/Treaty-of-Schonbrunn. pristupljeno 6. 12. 2011. 
  3. "Illyrian Provinces" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/283131/Illyrian-Provinces. pristupljeno 6. 12. 2011. 

Vanjske veze[uredi - уреди]