Bitka kod Lepanta

Izvor: Wikipedia
»Bitka kod Lepanta«, Fernando Bertelli (Venecija 1572.)

Bitka kod Lepanta dogodila se 7. oktobra 1571. kad su se pomorske snage Osmanskoga carstva sukobile s flotom tzv. Svete lige.

Pripreme za bitku[uredi - уреди]

Snage Svete lige isplovile su iz luke u Messini, u njenom sastavu bilo je 150 galija Mletačke Republike, 79 španjolskih galija, 12 galija Papinske države, te đenovsko brodovlje i snage malteških vitezova. U toj floti bila je i galija s Hvara, čija se pulena (Zvir) i danas može vidjeti u hvarskom Arsenalu.

Kršćanska je flota stavljena pod zapovjedništvo Don Juana Austrijskoga, mladog brata španjolskoga kralja Felipea II., a uz njega je bio Marcantonio Colonna kao general papinske flote. S turske strane flotom je zapovijedao admiral Mehmet Ali.

Kršćansku koaliciju potakao je papa Pio V. kako bi pomogao gradu Famagosti na Cipru, kog su ga opsjedali Turci. Konačan cilj bilo je slabljenje turske moći na istočnom Sredozemlju

Tok bitke[uredi - уреди]

U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije pod zapovjedništvom Agostina Barbariga. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga, preostale mletačke galije pod vodstvom Sebastiana Veniera, te papinski brodovi pod zapovjedništvom Marcantonija Colonne. Zdesna su flotu završavali đenovski brodovi s admiralom Gianandreom Doriom.

Nasuprot njima, Turke je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluč Ali.

Završna bitka (treća po redu i najteža) zaključena je premoćnom pobjedom Svete lige, zahvaljujući spretnom manevru za koji historičari još ne znaju je li bila riječ o smišljenom potezu ili pukom slučaju. Naime, đenovski su brodovi u jednom trenutku napustili bojište i zaplovili prema otvorenom moru. Nije jasno je li to bilo iz straha ili kao plod genijalne zamisli. Na povratku, udarili su turske snage s boka. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Mediteranu. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.

Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile turski komandni brod, a - suprotno volji Don Juana - turskom je admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog komandnog broda. Time je znatno smanjen moral turskih snaga, što je ubrzalo trajanje bitke. U četiri sata poslijepodne turski su brodovi napustili bojište. U ovoj najvećoj pomorskoj bitci nakon bitke kod Akcija 31. pne. poginulo je oko 25000 turskih vojnika, i potopljeno 80 turskih brodova.

Kršćanskoj su pobjedi zasigurno pridonijele i teško osvojive i snažno naoružane mletačke galije ali i nadmoćno naoružanje. Kršćanski su vojnici već koristili arkebuze, prvo vatreno oružje, dok su Osmanlije još bile naoružane običnim lukom i strijelama. U bitci je sudjelovalo i šest hrvatskih galija u okviru mletačke flote (iz Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara). Pored toga bile su i po jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Jedna zadarska je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Ona ipak nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa.

Posljedice bitke[uredi - уреди]

»Bitka kod Lepanta«, Paolo Veronese, druga polovica 16. vijeka

Ova je bitka bila prva velika pobjeda kršćanske vojske protiv Osmanskog Carstva, te je imala i osobitu psihološku važnost. Ipak, pobjednici nisu uspjeli u potpunosti iskoristiti svoju premoć zbog nedovoljnog jedinstva svojih snaga.

Osmansko Carstvo počelo je odmah s obnovom svoje flote i završilo je u šest mjeseci, no ipak je izgubilo kontrolu nad morima, a osobito nad zapadnim Sredozemljem. Na istoku su Turci ipak osvojili Cipar. To je bila zadnja bitka u kojoj su se koristili brodovi bez jedara.

Zanimljivosti uz bitku[uredi - уреди]

  • Kršćani su svoju pobjedu pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije, a papa Pio V. odredio je da se u spomen na tu bitku svake godine 7. oktobra slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice.
  • Jedan od najpoznatijih sudionika ove bitke bio je i španjolski pisac Miguel de Cervantes, koji je u njoj i ranjen, a lijeva mu je ruka ostala uzeta. Bio je smješten u bolnici u Messini.

Vanjske veze[uredi - уреди]

  • Vjesnik Još jedan oltar Gospi od Ružarija, 17. i 18. rujna 2005.
  • Farosweb Kotoranin Jerolim okrenuo Levant, 12. veljače 2007.