Krešimir Baranović

Izvor: Wikipedia

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. - Beograd, 17. studenoga 1975.) je bio hrvatski skladatelj i dirigent.

U Zagrebu uči teoretske predmete, klavir i rog, da bi, nakon mature, upisao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Beču (1912.-1914.). 1915. godine postaje dirigent u Zagrebačkoj operi, gdje ostaje sve do 1927., kada prelazi na istu dužnost u Beograd, da bi tijekom 1927. i 1928. gostovao s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vraća 1928. na staro mjesto, gdje ostaje sve do 1943., kada preuzima vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-46.). Nakon toga postaje profesor Glazbene akademije, dirigent Opere i direktor Filharmonije u Beogradu do 1964.

Kao stvaralac, Baranović je jedna od najmarkantnijih ličnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali, oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju savremenog baleta u nas. Od scenskih kompozicija spomenuti ćemo opere Striženo-košeno (na tekst Gustava Krkleca, 1932.) i Nevestu od Cetingrada (prema Šenoinoj noveli, 1951.), zatim balete, koji su, osim pomenutog, Imbrek s nosom (1935.) i Kineska priča. Osim ovih dela, u njegovom opusu treba istaknuti Simfoniettu (1939.), Simfoniettu za gudače (1951.), Simfonijski scherzo (1921.), rapsodiju Pesma guslara (1943.), cikluse za glas i orkestar Z mojih bregov (1927.), Moj grad (1943.) i Iz osame (1944.), solo pjesme, zborove i filmsku glazbu, a u posljednjem periodu simfonijsku poemu Pan (1957.) i kantatu Goran (1960.) na stihove Ivana Gorana Kovačića.