Dinarska četnička divizija

Izvor: Wikipedia
Dinarska divizija

[[Datoteka:260px|250px|{{{opis_slike}}}]]

Segment Jugoslovenske vojske u otadžbini
Lokacija osnivanja Kninska Krajina
Jačina oko 3.400 boraca
Formacija Puk "Gavrilo Princip", Puk "Kralja Aleksandra", Puk "Petar Mrkonjić", Puk "Kralja Petra 2.", Puk "Onism Popović" Bukovački četnički odred
Komandanti
Komandant Momčilo Đujić





Angažovanje
Bitke Operacija Vajs
Operacija Dinara
Operacija Alfa
Operacija Beta
Borbe za Livno 1942.
Operacija Ziethen
Desant na Drvar
Bitka za Knin 1944.
Operacija Rübezahl (1945)

Dinarska četnička divizija je bila četnička formacija sastavljena od lokalnog srpskog stanovništva u Kninskoj Krajini (tada u NDH), koja je pod komandom Momčila Đujića djelovala od 1941. do 1944. godine.

Pripadnici Dinarske divizije su imali obavezu učešća u antipartizanskim operacijama okupatora. Pod komandom Italijana četnici su službeno nazivani "Dobrovoljačka antikomunistička milicija" i bili potčinjeni štabu divizije »Sassari« u Kninu.[1] Od druge polovine 1943. pod komandom Nemaca su nazivani „Hrvatske borbene grupe“. Istovremeno su sebe smatrali delom Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Dinarska divizija je bila jedina veća četnička formacija čiji su pripadnici usled povlačenja sa Nemcima uspeli da sačuvaju svoje živote, i da nakon rata formiraju jak nacionalistički, antikomunistički pokret u dijaspori.

Ratni put[uredi - уреди]

Ustanak u NDH[uredi - уреди]

Glavni članak: Ustanak u NDH

Dinarska divizija je nastala je od dela srpskih ustanika koji su u ljeto 1941. započeli borbu protiv novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske, a dobila je ime po bivšoj Dinarskoj diviziji kraljevske vojske koja se raspala za vrijeme aprilskog rata[2]. Među ustanicima je došlo do raskola oko toga treba li se boriti samo protiv NDH ili i protiv okupatora. Frakcija oko Đujića je zaključila da s Italijanima treba surađivati - u zamjenu za oružje, opremu i zaštitu od ustaške odmazde - te je njegovo ljudstvo od Italijana organizirano u Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (Milizia Volontaria AntiCommunista, MVAC), te otpočelo borbu protiv suprotstavljene frakcije koja je kasnije postala poznata pod nazivom partizani.

U službi fašističke Italije[uredi - уреди]

Početkom 1942. godine donesena odluka o svrstavanju pukova u Diviziju. Momčilo Đujić 6. februara, 1942. piše da njegov puk ulazi u sastav Dinarske divizije, a Pajo Popović nekoliko dana ranije javlja da tek predstoji formiranje divizije. Divizija je formirana tek krajem februara, ili narednih mjeseci.[1] »Elaborat Dinarske divizije« smatra diviziju faktorom ostvarenja »jedne Velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku«, a »pošto se završi stvaranje ovakve jedne srpske jedinice, tek onda može biti reči o nekim saveznim državama, ili državnim savezima«. Izričito je rečeno da u »srpskoj jedinici ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo«.[1] Od 1942. je Dinarska divizija deklarativno dio Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Četnički zapovednik Momčilo Đujić sa italijanskim oficirom.

Jedinici Dinarske divizije su učetsvovale u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi protiv partizana, iako mnoštvo naroda nije bilo tome naklonjeno:

Wikicitati „»Situacija u ovim krajevima mnogo je teža i mnogo kritičnija nego što smo mogli da pretpostavimo iz izveštaja koji su nam bili stavljeni na raspoloženje. Ona je nastala, uglavnom, zbog toga što kod ovdašnjeg naroda nije dovoljno razvijena nacionalna svest te su komunističke ideje naišle na plodno zemljište. Dosta veliki broj ljudi ovde nije načisto ko će pobediti: četnici ili komunisti i zbog toga pokušavaju, na sve moguće načine, da budu u dobrim odnosima i sa jednima i sa drugima. Ta kolebljivost koja se opaža na svakom koraku, stvorila je veliku pometnju i u redovima ovdašnjih četnika tako da čovek nije siguran da neka jedinica, u toku borbe, ne prede na protivnu stranu. Prema podacima koje sam ovde dobio već je oko 1.500 ljudi prebeglo na stranu komunista, tek što su primili puške.«[3]
(Izveštaj Petra Baćovića Draži Mihailoviću o situaciji u Kninskoj Krajini uoči IV ofanzive)

Đujić je Mihailoviću u januaru 1943. da je za borbene akcije Dinarska divizija mogla dati »oko maksimum dve hiljade pokretnih boraca,« a »sve ostalo, još po prilici toliki broj, organizovano je po principu teritorijalne milicije i razmešteno po selima.«[4] Početkom 1943. godine je komandant 18. armijskog korpusa general Spigo obavijestio majora Baćovića da »u Dinari ima oko 4—5000 naoružanih četnika koji neće da se bore van njihovog sela«, da su »neposlušni i nedisciplinovani« i da su Talijani uzalud »dali za naoružanje u Dinari velike količine oružja i municije«, pri čemu su »naoružani borci koji su postepeno prešli u partizane« tako da se »na taj način skoro 2.000 pušaka sa dosta automatskog oružja i municije nalazi danas u komunističkim rukama«.[5]

Četnički potpukovnik Mladen Žujović je poslat da ispita uzroke lošeg stanja četničke organizacije na području Kninske Krajine, o čemu on kaže sledeće:

Wikicitati „»Vojska je u glavnom sedela u žicama i samo povremeno odlazila u tz. akciju čišćenja terena. Krvavi experimenti ponavljali su se dosta često ali niko nije iskorišćavao bolna iskustva svake od tih akcija. Posle svakog čišćenja trupe su vraćane u žice a partizani se vraćali na stara mesta. I kaogod što su Italijani pogrešno radili, držali se žice a teritoriju napuštali partizanima, tako su radili i naši s tom samo razlikom što su povremeno izlazili iz žica i vodili borbe sa partizanima u kojima je akcijama često puta učestvovala i talijanska vojska. Kako je svaka od tih akcija bila propraćena pljačkom pa i zločinima to je svet i iz tog razloga smatrao četnike običnim zločincima i tuđinskim plaćenicima.«[6]
(Izveštaj četničkog potpukovnika Mladena Žujovića o stanju Đujićevih četnika sredinom 1943.)

Kapitulacija Italije[uredi - уреди]

Glavni članak: Kapitulacija Italije

Od pada Mussolinija 24. jula 1943. Žujović i Đujić počinju reorganizirati četničke jedinice u »Jugoslovensku vojsku u otadžbini«. Žujović je 6. augusta obavijestio Mihailovića kako je »izdao naređenje svim potčinjenim jedinicama da već sad naprave žigove sa oznakom 'Jugoslovenska vojska u otadžbini' iznad naziva komande«. Žujović na osnovu Dražine komande »u vezi predstojećih krupnih događaja«, odnosno očekivanog iskrcavanja Saveznika, naređuje:

Datoteka:Cetnicki odred maric.jpg
Četnički odred "Marić" sa Tromeđe, u sastavu Dinarske divizije.

1) Danom prijema ovog naređenja sve četničke jedinice na području zapadne Bosne, Like i Dalmacije ulaze u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini, na čijem čelu stoji Jugoslovenski ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva i načelnik Štaba Vrhovne komande armijski deneral Dragoljub Mihailović.


3) Svaki državljanin ima za dužnost da u svemu pomaže rad vojnih jedinica i da se pokorava svim naređenjima nadležnih komandanata.[7][8]


U službi Trećeg Rajha[uredi - уреди]

Pošto se Saveznici nisu iskrcali na istočnoj obali Jadrana, vodstvo Dinarske četničke divizije je nakon kapitulacije Italije nastavilo suradnju s nacističkom Njemačkom. Isprva je obavještajno odjeljenje 15.brdskog korpusa 11. oktobra 1943. ocenilo da Đujićeva grupa nije „pouzdana“, jer je dokazano da Đujić stoji u vezi sa Dragoljubom Mihailovićem, te samo vremenski i prostorno ograničeni sporazumi dolaze u obzir.[9] Nasuprot njima, obavještajno odjeljenje 114. lovačke divizije je ocenilo da „sigurna obavještenja i dokumenti nedvojbeno ukazuju da se Đujić u dosadašnjoj borbi protiv komunizma pokazao kao pouzdan“ i da se „sabotaže i prepadi na njemačke trupe dosad nisu događali.“[10] Uprkos početnim nedoumicama, Đujićeva "Dinarska divizija" je ubrzo postala sastavni deo zaštite namačke pozadine i krila, kako se navodi u izveštaju 15. korpusa komandi 2. oklopne armije Vermahta:

"U vezi gornjeg javljamo:


A) Borbeno sadejstvo sa četničkim grupama duž glavne saobraćajnice Bihać - Gračac - Knin - Drniš - Šibenik sastoji se u tome što su četnici okupljeni u posebnim uporištima uz oslonac na nemačke trupe. Četničke vođe primaju naloge i uputstva o vršenju zadataka obezbeđenja i izviđanja od zapovednika nemačkih uporišta."[11]

Izveštaj Komande 15. brdskog armijskog korpusa Štabu 2. oklopne armije od 19. novembra 1943.

Do kraja jeseni 1943. sve Đujićeve jedinice su dobile njemačko naoružanje.[1] 114. lovačka divizija je u septembru samo za četnike u Žitniću dala »dva teretna samovoza pušaka i strojopušaka«.[12] Od novembra su počeli primati i obroke. Đujićeva intendantura je dnevno primala 15.000 kilograma hrane.[1] Nijemci su smatrali da »Đujićeve snage nisu u stanju voditi samostalne operativne akcije«, ali se »mogu koristiti u široj zoni obrane prometnica i pojedinih rejona isključivo osloncem na naše trupe i prema zadacima određenim od strane naših štabova«.[13] Početkom 1944. godine, Nemci su saradnju sa Dinarskom četničkom divizijom ocenjivali kao zadovoljavajuću:

Datoteka:Cetnici srb 1943.jpg
Dio odreda Petra Rajaka i Đoke Marića u Srbu 1943. godine, sa novim naoružanjem.

„Vojne operacije Dinarske četničke divizije sprovođene u saradnji sa njemačkim divizijama, koje su također obavještavane o rezultatima operacija. Pored toga, značajni dijelovi četničkih jedinica su upotrebljeni za osiguranje njemačkih linija snabdijevanja. S vojne tačke gledišta je trenutna saradnja sa četnicima zadovoljavajuća.“[14]

Izvještaj komandanta „Jedinice Konrad“ o četnicima u sjevernoj Dalmaciji (11. mart 1944.)

Proces uspostavljanja »Hrvatske borbene zajednice« (Kroatische Kampfgemeinschaften) je počeo još 9. maja, s Đujićevim dogovorom u štabu 264. divizije, a odluka o tome je njemačko-ustaškim jedinicama prenesena 29. maja 1944. godine.[15] U junu 1944. Nemci su doneli odluku da četnici moraju prihvatiti službeni naziv „Hrvatske borbene grupe“, priznati NDH, odbaciti naziv „četnik“ i velikosrpske težnje i podrediti se Wehrmachtu; u zamjenu im se garantuje zbrinjavanje ranjenika u njemačkim bolnicama, snabdijevanje pojedinih dijelova stanovništva, te zaštita od nasilja „počinjenog od treće strane“.[16] U narednom periodu, četnici su pod direktnom kontrolom njemačkih štabova.[17] Dinarska divizija je redovno podnosila izveštaje nemačkoj komandi.

Povlačenje sa Nemcima[uredi - уреди]

U drugoj polovini oktobra 1944. godine, jedinice NOVJ su prešle u ofenzivu za oslobođenje čitave Dalmacije. Obala od Dubrovnika do Splita je oslobođena do kraja oktobra. 21. oktobra Đujić naređuje svojim jedinicama da se prikupe na Kosovu, »jer mi našu živu snagu moramo da očuvamo za odsudni momenat«. Đujić je procijenio da Nijemci »napuštaju teren Jugoslavije«, pa dok se još drže u Dalmaciji, »moramo blagovremeno da izvršimo pripajanje svih naših manjih odvojenih i usamljenih grupa glavnini«.[18] Novembra 1944. godine, došlo je do bitke za Knin sa Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije koja je oslobađala zemlju od okupatora. U izveštaju Dinarske divizije nemačkoj komandi štaba 15. brdskog armijskog korpusa od 1. decembra 1944. godine, osećajući da je njihova borba uzaludna, četnici najavljuju svoje napuštanje Kninskog fronta:

"Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protivu zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je pre skoro meseca dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Nemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podelimo sudbinu pa šta nam bude."[19]

Izveštaj Dinarske četničke divizije komandi štaba 15. korpusa Vermahta (1. decembra 1944.)

Đujić se borio sa 15. nemačkim korpusom kod Knina sve dok njihov poraz nije postao evidentan. Kad su Đujićevi četnici u poslednjoj fazi Kninske operacije napustili nemački front kod Knina, u hronici njemačke 373. divizije je zapisano:

Povlačenje Đujićevih četnika, uporedo sa Nemcima, na teritoriju Rajha 1944.

"Do osetnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 ljudi jaka četnička grupa vođena od popa Momčila pešačkim maršem prebačena u oblast Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je rešeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane. Marševski pokret bio je pomognut od strane 373. divizije koliko god je to bilo moguće."[20]

Hronika njemačke 373. legionarske divizije

Poražene su u kninskoj operaciji krajem 1944. godine, nakon čega su njeni ostaci - uz suglasnost vlasti NDH (Pavelić je 21. prosinca 1944. izdao zapovijed kojom se omogućava Đujićevim četnicima siguran prolazak kroz Hrvatsku)[21][22] - povukli na sjever, u sjevernu Istru i djelove Slovenije (tada Treći Rajh). Na tom su se prostoru ostaci Dinarske divizije spojili sa postrojbama nacističkog Srpskog dobrovoljačkog korpusa koji je, uz pomoć Njemaca, koncem 1944. evakuiran iz Srbije.

Krajem rata predali su se anglo-američkim snagama u Italiji, izbjegavši bleiburški masakr. To im je omogućilo emigriraciju u razne zemlje Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Južne Amerike.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
  2. Navodi o raspadu Dinarske divizije Vojske Kraljevine Jugoslavije
  3. Zb. NOR, XIV/2, 61.
  4. Zb. NOR, XIV/2, 142.
  5. Zb. NOR, XIV/2, 293.
  6. Zb. NOR, XIV/2, 888.
  7. AVII, Ča, 245, 5/1 — 11
  8. Vinko Braniča, Razvoj četničkog pokreta poslije kapitulacije Italije na bivšem anektiranom području sjeverne Dalmacije, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 4, Split 1978, 911.
  9. NAW, T-314, Roll 566, 000330: Uputstvo obavještajnog odjeljenja 15.brdskog korpusa 114. lovačkoj diviziji o saradnji sa četnicima u njenoj zoni odgovornosti (11. oktobar 1943.).
  10. NAW, T-314, Roll 566, 000788-9: Odgovor obavještajnog odjeljenja 114. lovačke divizije na telegram 15. brdskog korpusa u kojem se Đujić optužuje za prepade na njemačke trupe i u kojem se traži Đujićevo hapšenje (4. oktobar 1943.).
  11. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 259
  12. AVII, 262, 48—1/2.
  13. AVII, MF-NAV-311/523-530.
  14. NAW, T-314, Roll 564,000692
  15. AVII, 1/17-4.
  16. NAW, T-314, Roll 566, 000047: Izvještaj obavještajnog odjeljenja 392. pješadijske divizije o sastanku sa četničkim komandantima kod Otočca 7. juna 1944 (10. juni 1944.)
  17. NAW, T-314, Roll 566, 000048: Izvještaj obavještajnog odjeljenja 392. pješadijske divizije o sastanku sa četničkim komandantima kod Otočca 7. juna 1944 (10. juni 1944.)
  18. AH, Ča, 1.
  19. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 115
  20. Franz Schraml: KRIEGSSCHAUPLATZ KROATIEN, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962. strana 207 (nem. Eine empfindliche Schwächung des Frontabschnittes bei Knin trat dadurch ein, daß eine bisher nordwestlich der Stadt gestandene, etwa 6—7000 Mann starke, von dem Popen Momčilo geführte Cetnikgruppe im Fußmarsch in die Gegend von Karlovac verlegt wurde. Der Grund des Abzuges war Verfeindung mit der Ustascha, auch hieß es, daß im Raum von Laibach ein Cetnikkorps aufgestellt würde. Die Marschbewegung wurde so gut als möglich von der 373. Div. unterstützt.)
  21. Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Bijeg pred snagama NOP-a: U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". U naredbi se kao "vjerojatni smjerovi pokreta" navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH., preuzeto 6. travnja 2012.
  22. Domagoj Zovak, prof.: Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima, preuzeto 1. travnja 2012.

Dokumenti[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]