Slobodan Macura Bondo
| SLOBODAN MACURA BONDO | |
|---|---|
 | |
| Datum rođenja | 24. IV. 1916. |
| Mesto rođenja | Zadar Austrougarska |
| Datum smrti | 21. III. 1943., (26 god.) |
| Mesto smrti | Kalinovik Nezavisna Država Hrvatska |
| Profesija | student šumarstva |
| Član KPJ od | 1940. |
| Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba |
| Narodni heroj od | 5.VII 1949. |
Slobodan Macura - Bondo (Zadar, 26. 04. 1918. — Kalinovik, 21. 03. 1943. ) bio je sudionik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.
Životopis[uredi | uredi kod]
Rođen je 26. IV 1918. godine u Zadru, u svećeničkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Šibeniku. Godine 1937. upisao se u Beogradu na studij šumarstva. Kao student politički je bio vrlo aktivan. Ubrzo je bio izabran za predsjednika udruženja studenata šumarstva. Tu je postao i član Komunističke partije Jugoslavije.[1]
U martovskim događajima 1941. godine, sudjelovao je u beogradskim demonstracijama, a po fašističkoj agresiji vratio se u Šibenik, gdje su mu živjeli roditelji. Angažirao se na radu u partijskoj organizaciji. Bio je u delegaciji koju je organizirala KPJ u Šibeniku, a koja je od zapovjednika grada zahtijevala oružje radi obrane zemlje i suzbijanja petokolonaša. Odmah po okupaciji, Slobodan je sa bratom Momčilom i još nekim omladincima bio uhapšen. Nakon izvjesnog saslušavanja, pušten je iz zatvora. Odmah je napustio grad i, krajem sedmog mjeseca 1941. godine, došao je u Bukovicu, te na području Gošića, Plavna i Tromeđe radio na pripremama za oružani ustanak.[1]
U jesen 1941. godine, Slobodan je stupio u četu dalmatinskih boraca koja je došla u Liku i tu ušla u sastav partizanskog bataljuna „Marko Orešković“. Već poslije prvih borbi, po odluci KPJ, vratio se na politički rad u sjevernu Dalmaciju]]. Tu je, petog mjeseca 1942., postao partijski rukovoditelj i zamjenik političkog komesara Prvog sjevernodalmatinskog bataljuna „Bude Borjan“. Istog dana Slobodan je sa Prvom četom napao karabinijersku postaju u selu Bruška kod Obrovca, te su ih prisilili na predaju.[1]
Krajem petog mjeseca 1942. godine, Slobodan je postavljen za zapovjednika bataljuna „Bude Borjan“. Sljedećih dana sa jednim vodom je na putu Ervenik—Žegar uništio talijansku autokolonu. Tom prilikom poginuo je prefekt zadarske provincije Vezzio Orazzi sa tri časnika i sedam vojnika. Početkom sedmog mjeseca 1942., na putu Kistanje—Knin, Slobodan je sa dvije čete izvršio juriš na drugu talijansku autokolonu i izbacio iz stroja dva časnika i više vojnika. Tri dana kasnije, Slobodan je sa četom napao i zauzeo karabinijersku postaju u selu Nuniću, nedaleko od Kistanja. Prilikom napada dva su karabinijera poginula, a sedam ih je zarobljeno.[1]
Polovinom jula 1942. godine, Slobodan je postavljen za političkog komesara bataljuna „Branko Vladušić“, koji je 3. X. 1942. godine ušao u sastav Druge dalmatinske proleterske brigade. U sastavu brigade bataljun je vodio borbu protiv ustaša za oslobođenje Kijeva, Livna i Posušja, te borbe protiv talijanskih snaga i četnika na Vrdima iznad Mostara i na Glavatičevu, a zatim sudjelovao u bitci na Neretvi. Osobito teške borbe bataljun je vodio sa četnicima kod Kalinovika u nastupanju operativne grupe divizija NOVJ-a poslije bitke na Neretvi, 21. III 1943. godine.[1]
Toga dana četnici su pokrenuli napad na dominirajuće položaje Humca i Prisoje, koje je držao Slobodanov bataljun. Kada je vidio da su glavninom snaga krenuli na položaj njegove Treće čete, brzo se našao među njenim borcima. Na četnički juriš uslijedila je snažna vatra, a zatim Slobodanova zapovijed za protujuriš. Četnici su odbijeni uz velike gubitke. U protujurišu Slobodan je bio ranjen u koljeno i na zahtjev zapovjednika čete prebačen u zaklon iza položaja. Poslije podne, četnici su ponovno krenuli u napad. Slobodan se ponovo našao među borcima čete. Kada su četnici došli nadomak ručnih bombi, Slobodan se iz zaklona na položaju Kovačeva glava uspravio da osmotri položaj i borce na njemu, ali ga je pritom puščano zrno pogodilo u čelo.[1]
Odlukom Prezidija Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 5. VII. 1951. godine, proglašen je za narodnog heroja.
