Vicko Krstulović

Vicko Krstulović
Vicko Krstulović, organizator ustanka u Dalmaciji.
Datum rođenja	27. april 1905.
Mesto rođenja	Split Austrougarska
Datum smrti	28. septembar 1988. (83 god.)
Mesto smrti	Split, SR Hrvatska SFR Jugoslavija
Supruga	Lucija Krstulović
Profesija	društveno-politički radnik
Član KPJ od	1922.
Učešće u ratovima	Narodnooslobodilačka borba
Služba	NOV i PO Jugoslavije
Čin	general-major u rezervi
Predsednik Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske
Period	1952 — 1953.
Prethodnik	Karlo Mrazović
Naslednik	Zlatan Sremec
Ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske
Period	14. aprila 1945. - januar 1946.
Prethodnik	pozicija stvorena
Politički sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju
Period	oktobar 1939. - novembar 1944.
Prethodnik	Duško Mrduljaš
Naslednik	Drago Gizdić
Narodni heroj od	23. jula 1952.
Odlikovanja	Orden narodnog heroja Orden junaka socijalističkog rada Orden narodnog oslobođenja Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinsta Orden za hrabrost Partizanska spomenica 1941.

Vicko Krstulović (Split, 27. travnja 1905. – Split, 28. rujna 1988.), bio je hrvatski komunist, jedan od vođa ustanka u Dalmaciji, a nakon rata predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske od 1952. do veljače 1953. godine.

Obnašao je mnoge funkcije u KPJ i KPH, bio je tajnik Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju, ministar unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske, ministar pomorstva FNRJ, ministar rada FNRJ.

Životopis

Vicko Krstulović rodio se u Splitu 1905. godine. Već kao petnaestogodišnjak, postao je članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a 1922. primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Više je puta hapšen i zatvaran zbog komunističkog djelovanja. Godine 1939., postao je političkim sekretarom novog Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju. Na toj je poziciji zamijenio Vicka Jelasku, koji je došao u sukob s novim (Titovim) rukovodstvom KPJ.

Drugi svjetski rat

Poslije Travanjskog rata, sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 1941. godine, Vicko je, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i član CK KPJ i CK KPH, radio na širenju Narodnooslobodilačkog pokreta i rukovodio pripremama oružanog ustanka u Dalmaciji. U rujnu 1941. godine, postao je prvi zapovjednik Dinarskog partizanskog odreda. Štab ovog odreda je postupno postao rukovodstvo svih partizanskih postrojba Dalmacije. U travnju 1942. godine, Glavni štab NOV-a Hrvatske postavio ga je za zapovjednika Četvrte operativne zone Hrvatske.

Poslije sastanka sa članovima Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a i Vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom, u drugoj polovici srpnja 1942. godine na planini Cincar, dobio je nova uputstva za djelovanje antifašističkog pokreta u Dalmaciji. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, u Dalmaciji je formirano pet novih dalmatinskih brigada NOVH, a 13. veljače 1943. i Deveta dalmatinska divizija NOVH, čiji je prvi zapovjednik bio Vicko Krstulović. Deveta dalmatinska divizija NOVH bila je formirana od 3., 4. i 5. dalmatinske brigade u Imotskom 13. veljače 1943. godine, a uz Vicka Krstulovića, zapovjednika, Ivica Kukoč bio je komesar a načelnik štaba Josip Škorpik. Ova divizija je sudjelovala u bitci na Neretvi. Zbog iscrpljenosti boraca i epidemije tifusa, ova divizija je bila rasformirana 12. travnja 1943. godine. Tijekom bitke na Sutjesci, Vicko Krstulović se kretao sa ostalim članovima AVNOJ-a, čiji je i on bio član.

Kolovoza 1943. godine, zajedno sa Prvom dalmatinskom udarnom brigadom, vratio se u Dalmaciju. 22. kolovoza 1943. godine obnovljen je Štab Četvrte operativne zone Hrvatske, a prestao je postojati Operativni štab za Dalmaciju, i on je ponovno bio njegov zapovjednik. U Štabu IV. OZ-a sve su poslove vršili komesar Ivica Kukoč i zamjenik komandanta Maks Baće, dok je Krstulović bio angažiran na političkim zadatcima, na terenu, kao tajnik Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Vicko je zajedno s Ivom Lolom Ribarom, ušao u okupirani Split. 9. rujna oni su počeli razgovore sa zapovjednikom divizije "Bergamo", generalom Emilliom Becuccijem, o predaji divizije. 16. rujna 1943. godine potpisan je sporazum o predaji divizije NOVH-u u hotelu "Park" a potpisali su ga zapovjednik divizije general Emilio Becucci, general Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, kao predstavnik i Ivo Lola Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ-a a svjedoci su bili šef britanske misije major Deakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. E. Burke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri engleskoj vojnoj misiji. U listopadu 1943. godine bio je formiran Štab Osmog dalmatinskog korpusa, koji je preuzeo funkciju rukovođenja vojnim postrojbama od Štaba Četvte operativne zone, a Vicko se tada posvetio političkom radu u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, krajem studenog 1943. godine u Jajcu, bio je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a.

Prema nekim svedočenjima, za vrijeme NOB-a je predlagao oslobađanje sabirnog logora u Jasenovcu, ali njegov prijedlog nije prihvaćen.

Rodna kuća Vicka Krstulovića u Splitu.

Iako ga mnogi opisuju kao uzornoga komunističkoga dužnosnika, neki mu zamjeraju poslušnost prema navodnoj protuhrvatskoj politici u komunističkoj partiji.

U prosincu 1944. godine, bio je izabran za povjerenika industrije i trgovine ZAVNOH-a, a 14. travnja 1945. godine za ministra unutarnjih poslova u prvoj Vladi Demokratske Federalne Hrvatske, formiranoj u Splitu. Krstulović je kao ministar unutarnjih poslova propisao Naredbu o zabrani ustaške i fašističke literature kojom je zabranio do daljnjega svaku prodaju i svako rasparčavanje literature koja je izašla nakon 6. travnja 1941. godine. Iako je naredba sadržavala i dio u kome je bilo riječi o komisiji stručnjaka koji će literaturu pregledati i nakon toga zabraniti, odnosno odobriti daljnju prodaju navedenih djela.

Dana 6. srpnja 1945. godine prenosi Uredbu saveznoga ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića oblasnim i okružnim NOO o uklanjanju vojničkih grobalja pripadnika protivničkih vojska:

Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika...treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja.

Tada su sravnani sa zemljom svi vanjski znakovi groblja.

Poslijeratni period

Od siječnja 1946. godine bio je ministar rada i ministar pomorstva u Saveznoj vladi, a u travnju 1951. godine, postao je predsjednik Oblasnog Narodnog odbora Dalmacije i politički tajnik Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. U veljači 1952.. godine bio je izabran za predsjednika Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske (tada najviša funkcija u Republici), a u veljači 1953. postao je članom Saveznog izvršnog vijeća.

Od 1954. do 1959. godine, bio je predsjednik Odbora u Saboru NR Hrvatske, a zatim i član Izvršnog vijeća Sabora. Od 1963. do 1967. godine, bio je predsjednik Odbora za proračun Savezne skupštine SFRJ, a od tada član Savjeta federacije SFRJ. Za narodnog izaslanik u Hrvatskom saboru bio je biran od 1945. do 1963. godine, a za narodnog izaslanika u Saveznoj skupštini od 1945. do 1967. godine. Pored ovih državnih funkcija bio je i predsjednik Glavnog odbora Narodne tehnike Hrvatske, predsjednik Matice iseljenika Hrvatske i člana Predsjedništva Saveza udruženja boraca NOR-a Jugoslavije.

Djela

Djela, radovi i članci:

• Referat o djelu druga Tita. // Vjesnik, 26. svibnja 1952.
• Susret sa drugom Titom. // Narodna armija, 22. prosinca 1951., Slobodna Dalmacija, 24. svibnja 1952., Poruka borca, 1972., br. 31. i 32.
• Tito je pitao da li su djeca gladna. // Mladost, 25. lipnja 1958.
• Historijska odluka o obrani Visa. // Pomorski zbornik, 1964., 2. knj., str. 7-17. + II. tab.
• Jadranska orijentacija socijalističke Jugoslavije, Zagreb, 1967. (2. dop. izd., Spektar, Zagreb, 1972.)
• Dosadašnji razvoj, stanje i mogućnost daljeg napretka pomorske privrede u uvjetima našeg društvenog i privrednog sistema // Pomorski zbornik: Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Zadar, 1967., 5. knj., str. VII-XXXIV., (COBISS-Sr), ISSN 1330-674X
• Pomorska privreda kao faktor ubrzanog općeg privrednog razvoja. // Pomorstvo, 3-4/1968., str. 70-73.
• Partijska organizacija Dalmacije i stvaranje narodnooslobodilačke vlasti: od prvih akcionih odbora do ZAVNOH-a, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1969., str. 109-118.
• Predgovor u: Bralić, Anton; Amidžić, Nikola. Život i borba naroda Klis-Kose, Čakavski sabor, Split, 1978., str. 9-13.
• Predgovor u: Križević-Drina, Andrija. Sportaši Splita u revoluciji, Logos, Split, 1982., str. 11-13.

Jedan od autora u:

• Broz-Tito, Josip et al. Jugoslovenski Jadran, Odbor za proslavu desetgodišnjice Mornarice, Split, 1952.

Odlikovanja

• Partizanska spomenica 1941.
• ONO.
• OBJ sa zlatnim vijencem.
• Orden narodnog heroja.
• Orden junaka socijalističkoga rada.

Zanimljivosti

• Jedan vrh Mosora, Vickov stup, nosi ime po njemu.
• Krstulović je po vlastitoj želji, svoju ostavštinu pohranio u Historijski arhiv u Beogradu.

Literatura

• Đurđević-Đukić, Olga, ur. Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975., str. 412-413.
• Josip Mihaljević: Dometi i granice kritičke misli u KPJ (SKJ) – Slučaj Vicko Krstulović. // Republika, rubrika Ogledi, god. XXII., br. 480-483, izd. 1. 7. – 31. kolovoza 2010., RES PUBLICA (prije: Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu), Beograd, ISSN 0354-7973, (COBISS-Sr)
• Krstulović, Vladimir V., Vicko Krstulović - Memoari jugoslavenskog revolucionera 1, Na stazama partije, revolucije i bratstva i jedinstva 1905-1943, MOST ART, Beograd, 2012., ISBN 978-86-84149-55-0, str. 461.

Vanjske veze

Wikiteka

Wikiteka ima originalan tekst povezan sa ovim člankom:

Vicko Krstulović

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vicko Krstulović