Rat u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedia
Rat u Hrvatskoj
Dio Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
JNA Campaign in Croatia 1991.jpg
Epizode iz rata: Dubrovnik nakon bombardiranja; paravojne formacije u Slavoniji; Vukovar nakon bitke; činovnici JNA pregledavaju dokumente stanovnika priobalja; uništen tenk u okolici Karlovca
Datum proljeće 1991. [1]12. 11. 1995.
Lokacija Hrvatska
Rezultat pobjeda Hrvatske
Casus
belli
protivljenje Srba nezavisnosti Hrvatske
Zaraćene strane
Hrvatska Hrvatska
Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina (1995.)
Republika Srpska Krajina Republika Srpska Krajina
Jnagrb.jpg JNA (kontrolirala  Srbija) (1991.-1992.)
Republika Srpska Vojska Republike Srpske (1992.-1995.)
Komandanti
Hrvatska Franjo Tuđman
Hrvatska Anton Tus
Hrvatska Gojko Šušak
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Zvonimir Červenko
Hrvatska Petar Stipetić
Hrvatska Rahim Ademi
Hrvatska Mile Dedaković
Bosna i Hercegovina Atif Dudaković
Srbija Slobodan Milošević
Republika Srpska Krajina Milan Martić
Republika Srpska Krajina Milan Babić
Republika Srpska Krajina Goran Hadžić
Jnagrb.jpg Mile Mrkšić
Jnagrb.jpg Veljko Kadijević
Jnagrb.jpg Blagoje Adžić
Jnagrb.jpg Života Panić
Srbija Jovica Stanišić
Srbija Franko Simatović
Srbija Borisav Jović
Snage
100.000 vojnika 70.000 vojnika (1991.)-200.000 vojnika (1995.)
Gubici
Hrvatski izvori:
  • Poginulih vojnika (Dražen Živić)
    8.147[2]
    Poginulih civila
    6.605[3]
    Nestali:
    1.218[4]
    Ukupno:
    15.970[3][5]
    ili
  • Ukupno (Ivo Goldstein):
    13.583[6]
Srpski izvori:
  • Poginulih vojnika:
    4.324 (RSK)[7]
    +1.279 (JNA)[8]
    Poginulih civila:
    2.344[7]
    Nepoznat status
    92[7]
    Ukupno:
    8.039[7]

ili

  • Krajina 6,222[5]
    JNA 1,279
  • Ukupno
    7,501

Rat u Hrvatskoj je naziv koji se koristi za niz povezanih oružanih sukoba koji su se za vrijeme i neposredno nakon raspada Jugoslavije - od 1991. do 1995. - odigravali na teritoriju današnje Hrvatske između hrvatskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga s jedne, te paravojnih snaga pobunjenih hrvatskih Srba, odnosno snaga Republike Srpske Krajine, koje je podržavala Jugoslavenska narodna armija, a kasnije Srbija.[9] U Hrvatskoj se za taj sukob koristi izraz Domovinski rat - dok se u engleskoj literaturi koristi i izraz Hrvatski rat za nezavisnost. Rat u Hrvatskoj se često uzima kao dio šire cjeline koju čini i Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Nakon kolapsa komunizma u istočnoj Europi, cilj Hrvatske i Bosne i Hercegovine bio je stvaranje neovisnosti, dok su JNA, srpski pobunjenici i paravojne formacije - pod organizacijom i komandom srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića[10][11][12] - imale cilj zadržati ta područja pod kontrolom Beograda uz pomoć "etničkog čišćenja" nesrpskog stanovništva i stvaranja dvaju novih srpskih država na tim teritorijima.

Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Srpski su vojnici zauzeli 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija[6]. UNHCR procjenjuje da je 1991. godine u Hrvatskoj bilo oko 500.000 prognanika i izbjeglica,[13] a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.[6] Prema drugim podatcima, uništeno je 180,000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.[14]

Uvod[uredi - уреди]

U aprilu i maju 1990., održali su se višestranački izbori u Hrvatskoj. HDZ je pobjedio sa 41.5 % glasova te dobio dvije trećine mjesta u parlamentu. 30.5. 1990. Franjo Tuđman je izabran za predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske te je izrazio program o neovisnosti Hrvatske i istupanju iz SFRJ.[15] Kao rezultat izbora, Srpska demokratska stranka (SDS) osvojila je vlast u Benkovcu, Donjem Lapcu, Gračacu, Glini, Korenici, Kninu, Obrovcu i Vojniću.[15]

25.7. 1990. osnovana je Srpska skupština u Srbu, kao političko predstavništvo srpskog naroda u Hrvatskoj. Proglasila je suverenitet i autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj. 31.7. Milan Babić je postao predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, provedbenog tijela Srpske skupštine. 16.8. pozvali su na referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj. Idućeg dana, vlada Hrvatske proglasila je referendum nezakonitim.[15] Hrvatska policija je u nekoliko gradova sa srpskom većinom oduzela oružje iz policijskih postaja. Srbi su reagirali uspostavljanjem barikada u Kninu i okolici.[15] Referendum je održan između 19.8. i 2.9. 1990., no Hrvatima je onemogućen pristup glasovanju. Rezultat referenduma je bio sljedeći: 97.7 % birača glasovalo je za autonomiju.[15] 21.12. 1990. proglašena je SAO Krajina nad područjima sjeverne Dalmacije i Like. SAO Krajina je samu sebe definirala kao "oblik teritorijalne autonomije unutar Republike Hrvatske".

22.12. 1990. parlament Hrvatske usvojio je nov ustav, u kojem je Hrvatska definirana kao "nacionalna država hrvatskog naroda i država članova ostalih naroda i manjina koji su njeni građani...Srbima se jamči jednakost sa građanima hrvatske nacije".[15]

Srbi Krajine su pak smatrali da su novim ustavom izgubili pravo konstitutivnog naroda, kojima su imali pravo na samo-opredjeljenje.[15] 4.1. 1991., osnovan je Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) a Milan Martić je izabran za tajnika unutrašnjih poslova SAO Krajine. 5.1., izvršno vijeće je obavijestilo hrvatski MUP da je SUP poništio njegovu ovlast nad teritorijem SAO Krajine.[15] 3.2. Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku Srpskog pokreta obnove (SPO), na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.

Wikicitati „Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske?[16]
()

1.3. i 31.3. 1991. odigrali su se oružani sukobi u Pakracu i na Plitvicama između hrvatskog MUP-a i milicije SAO Krajine koja je pokušala proširiti svoju ovlast nad tim općinama. JNA je potom intervenirala kako bi razdvojila dvije strane.[15]

1.4. 1991. Milan Babić naredio je mobilizaciju Teritorijalne Obrane i dobrovoljačkih jedinica SAO Krajine. U istoj naredbi, zatražio od je od MUP-a Srbije "tehničku i osobnu potporu" SAO Krajine.[15] Istog datuma, izvršno vijeće SAO Krajine odobrilo je odluku o udruživanju sa Srbijom, u kojoj se određuje da se ustav i zakoni Srbije, kao i pravni sustav SFRJ, primjenjuju na SAO Krajinu.[15] Također je najavljen referendum o pitanju: "Jeste li za pripajanje SAO Krajine i Republike Srbije 30.4.?"[15] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević javno se usprotivio referendumu, izjavivši da bi pitanje trebalo biti: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji?" Također je zatražio povlačenje pripajanja SAO Krajine Srbiji.[15]

12.5.1991. održan je referendum sa pitanjem: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i ostalima koji odluče ostati u Jugoslaviji?" 99.8 % je glasovalo potvrdno. 16.5. SAO Krajina je odobrila referendum i izjavila da je "konstiutivni dio ujedinjenog državnog teritorija Republike Srbije". I Babić i Martić su izjavili da SAO Krajina pripada Srbiji.[15]

19.5. 1991. održan je referendum u Hrvatskoj o neovisnosti i istupanju iz SFRJ. 94.1 % je glasovalo potvrdno. Srbi Krajine su bojkotirali referendum.[15]

29.5. Babić je proglašen predsjednikom a Martić ministrom obrane Krajine. Također je uspostavljena Milicija Krajine. 25.6. Slovenija i Hrvatska su proglasile neovisnost od Jugoslavije. Međutim, međunarodna zajednica ih je uspjela nagovoriti da zamrznu odluku do 8.8.[15]

1.8. 1991. vlada SAO Krajine odlučila je primjeniti zakon o obrani Srbije na svojem teritoriju. 30.11. to je ukinuto.[15] U augustu 1990. i tijekom ljeta 1991. službenici MUP-a Srbije, među njima Jovica Stanišić i Franko Simatović, sastajali su se sa vodstvom SAO Krajine, poglavito sa Martićem, kako bi raspravljali o financijskoj, logističkoj i vojnoj pomoći. Prema presudi ICTY-a, Srbija je često pozitivno odgovarala na financijsku potporu Krajine.[15] Radmilo Bogdanović slao je oružje Krajini putem Bosanskog Novog.[15] JNA i oružane snage SAO Krajine su surađivale od 1991.[15] Kada je policija Otoka, u blizini Bosanske Krupe (Bosna i Hercegovina) uhapsila Martića u septembru 1991., jaka koordinacija Miloševića, Radovana Karadžića i Jovice Stanišića osigurala mu je oslobađanje unutar par dana.[15]

Početkom 1991. osnovan je kamp za treniranje u Golubiću gdje je Martić trenirao policiju Krajine.[15] Kamp su vodili MUP SAO Krajine i MUP i Služba državne bezbednosti (SDB) Srbije.[15] Dragan Vasiljković trenirao je posebne paravojne jedinice u Golubiću a plaćao ga je SDB Srbije.[15] Obučeni specijalci su potom uspostavili daljnje paravojne jedinice u svojem okrugu.

Od 1.8. 1991. do 15.2. 1992. srpske snage sastavljene od JNA-a, Teritorijalne obrane Srbije i Srba Hrvatske, MUP jedinica Srbija i paravojnih jedinica napale su i preuzele gradove, sela i naselja u području Krajine. Tada je uspostavljen režim progona koji je protjerao nesrpsku populaciju sa trećine Hrvatske. 1991., Milan Babić je više puta bio na sastancima sa vodstvom Srbije, SFRJ i Srba Bosne gdje su definisane takve taktike.[17]

19.12. 1991. proglašena je Republika Srpska Krajina. 26.2. 1992. SAO Zapadna Slavonija i SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem pridružili su se RSK.[15]

Tok rata[uredi - уреди]

Napušteni tenk: Bitka za vojarne
Otočac: štete nakon rata
Štete nakon opsade Dubrovnika
Teritorije pod srpskom kontrolom za vrijeme ratova 1991-95. Mnogi smatraju da je Milošević planirao stvaranje Velike Srbije skrivajući je iza prividnog koncepta krnje Jugoslavije.[9][18][19][20]

Rat je počeo kao serija manjih incidenata na etničkim miješanim područjima odnosno područjima Hrvatske sa srpskom većinom, gdje su se lokalni Srbi u ljeto 1990. tokom tzv. balvan revolucije bili pobunili protiv nove hrvatske vlade Franje Tuđmana, nezadovoljni njenim nastojanjem da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije. Tuđmanova je vlada taj proces nastojala zaustaviti policijskim intervencijama, što je u proljeće 1991. dovelo do većih oružanih sukoba, u koje se uplela JNA, ispočetka pod izlikom razdvajanja zaraćenih strana. Međutim, sukobi su nastavili eskalirati nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25.6. 1991., a otada se JNA sve otvorenije stavlja na stranu hrvatskih Srba, tada već organiziranih u formacije vlastite države.

Iako je Hrvatska, prvenstveno zbog nedostatka teškog oružja, trpila velike gubitke u ljeto i jesen 1991. godine, JNA to nije bila u stanju iskoristiti zbog masovnog osipanja ljudstva. Istovremeno je rastao diplomatski pritisak da se što brže okonča rat te s njime povezani prizori razaranja i ljudskog stradanja simbolizirani opsadom Vukovara[21] i opsadom Dubrovnika[22] - pogotovo od strane Njemačke koja je inzistirala na priznanju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Vukovar je bio pogotovo teško pogođen ratom - prema procjenama, najmanje 1798 osoba je poginulo od bombi JNA tijekom opsade.[23] Također, padom grada preko 250 osoba, uglavnom ranjenika, je deportirano iz vukovarske bolnice, mučeno na Ovčari te potom smaknuto od srpske paravojske.[24] Početkom 1992. je potpisano tzv. Sarajevsko primirje, kojim su na duže vrijeme obustavljena neprijateljstva, a JNA se povukla iz Hrvatske. Potpisan je i Vanceov plan između Tuđmana s hrvatske i Miloševića i Kadijevića sa srbijanske strane a kojim je u Hrvatsku u svrhu očuvanja mira stigao UNPROFOR.[15]

Usprkos niza oružanih incidenata pa i većih okršaja, od kojih je najvažniji hrvatski pokušaj zauzimanja Baranje u proljeće 1992. godine, primirje se održalo, a do ljeta 1992. su se pretežno crnogorski kontingenti JNA - koja se tada transformirala u VJ - povukli i s okupiranih područja Dubrovnika. U tom je periodu položaj Krajine nastavio slabiti, najviše zahvaljujući izbijanju rata u BiH. Prema rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a, Krajina se trebala demilitarizirati i dopustiti povratak hrvatskih izbeglica, međutim, to se nije dogodilo.[15]

U januaru 1993. rat je ponovno eskalirao nakon što je na području sjeverne Dalmacije Hrvatska vojska poduzela Operaciju Maslenica[25] s ciljem zauzimanja nekoliko strateških točaka. Nakon početnih uspjeha, hrvatska je ofenziva zastala i pretvorila se u pozicijski rat postupno stišan nakon nekoliko učestalih primirja. Nekoliko mjeseci kasnije hrvatske snage su poduzele Operaciju Medački džep, čije su posljedice danas izvor brojnih kontroverzi.[26]

Hrvatske snage su u tim operacijama stekle značajna iskustva, a od potpisivanja Washingtonskih sporazuma i podršku američke vlade, u kojoj je upravo Hrvatska vojska prepoznata kao ključni faktor okončanja rata u BiH. Hrvatska vojska je nastavila jačati u organizacijskom i logističkom smislu, a u maju 1995. poduzela Operaciju Bljesak kojom je likvidirana krajinska enklava u Zapadnoj Slavoniji, ali su zabilježeni ratni zločini. Prema izveštaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO), u akciji Bljesak pripadnici hrvatske vojske ubili su 83 srpska civila. Od tog broja, 30 je ubijeno u napadima na izbegličke kolone, a 53 u svojim kućama.[27]

Krajini je predložen Plan Z-4 kojim bi joj se osigurala autonomija unutar Hrvatske, no Martić je na nagovor Miloševića odbio prihvatiti ga.[15] U augustu 1995. godine hrvatske snage, u suradnji s V korpusom Armije BiH iz bihaćkog džepa poduzimaju Operaciju Oluja kojom je pod hrvatski nadzor stavljen zapadni dio RSK, uključujući glavni grad Knin. Ti su događaji doveli do masovnog egzodusa srpskog stanovništva, ali i brojnih ratnih zločina.

Iako se često govori da je rat u Hrvatskoj završio s Operacijom Oluja, dijelovi hrvatskog teritorija su bili izloženi bombardiranju bosanskosrpskih snaga sve do završetka rata u Bosni i Hercegovini u jesen iste godine, dok je sudbina preostalog dijela RSK - SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema - riješena Erdutskim sporazumom u novembru 1995. kojim je dogovorena mirna i postupna tranzicija tog područja pod hrvatsku vlast. Ona je dovršena početkom 1998. kada je Hrvatska konačno ostvarila svoj suverenitet na međunarodno priznatim granicama.

Ishod[uredi - уреди]

Postoje razne procjene o tome koliki je broj poginulih u ratu u Hrvatskoj, ali se uglavnom spominje brojke od 13.583 mrtvih i nestalih, 37.000 ranjenih, odnosno oko 33.000 ranjenih na hrvatskoj strani, te oko 8.000 mrtvih i nestalih i još neutvrđen broj ranjenih na jugoslavenskoj/krajinskoj strani. Po službenim podacima vlade iz 2009. godine 1827 osoba se još uvijek vode kao nestale [28].

Uz ljudske gubitke zabilježena su i velika razaranja na ratnim područjima, od kojih neka nisu sanirana ni desetljeće nakon završetka rata. Na dijelu Hrvatske još uvijek se nalaze protupješadijske mine.

Najvidljivija posljedica rata jesu demografske promjene, koje se prvenstveno odnose na egzodus stanovništva s područja bivše Krajine, temeljem kojih je drastično smanjen postotak Srba u stanovništvu Hrvatske. Te se promjene djelomično odnose i na Bosnu i Hercegovinu, odnosno dijelove današnje Republike Srpske, gdje je porastao broj Srba nauštrb predratnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Prema procjenama, bilo je sveukupno 500,000 izbjeglica i prognanih u Hrvatskoj.[13] Hrvatska strana imala je 247,000 raseljenih 1993., što je spalo na 196.000 prognanih početkom 1995.[29] Nakon Operacije Oluje, počinje masovni povratak raseljenih Hrvata i ostalih nesrpskih stanovnika. Srpska strana imala je 300,000 raseljenih tokom rata.[30] Prema optužnici MKSJ-a, 1991. su srpske snage izvele deportaciju najmanje 170.000 Hrvata i ostalih nesrpskih stanovnika.[31] U prvostupanjskoj presudi protiv Gotovine i Markača, MKSJ je baratao brojkom od 20.000 deportiranih Srba tijekom Operacije Oluje. Međutim, u pravomoćnoj presudi, odbačena je teza da je bombardiranje Knina prouzročilo deportaciju srpskog stanovništva. Ipak, u izvještaju Ujedinjenih naroda iz 1994., spominje se etničko čišćenje Srba u zapadnoj Slavoniji. [32]

Rat je imao ozbiljne posljedice za razvoj demokracije u Hrvatskoj, s obzirom da je ratna opasnost služila kao izgovor za brojna kršenja ljudskih prava kao i uvođenje autoritarnih tendencija, pogotovo po pitanju slobode medija kao i slobode izražavanja. Još je važnije bilo to da je pažnja javnosti bila skrenuta s pitanja ekonomske tranzicije odnosno privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća, koja je izvedena upravo za vrijeme rata, i to na način koji mnogi stručnjaci smatraju pogubnijim po hrvatsku ekonomiju od samih ratnih razaranja. Ratu mnogi također pripisuju naglo bujanje kriminala u Hrvatskoj.

Pitanje ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih snaga, odnosno njihovog sudskog procesuiranja, od početka 2000. godine bio je jedan od izvora nestabilnosti na hrvatskoj političkoj sceni. Do 2011., nakon završetka pregovora sa EU, hrvatski državni vrh većinom je sanirao situaciju pokretanjem sudskih postupaka te poboljšanjem kvalitete ljudskih prava. Srbijanski državni vrh također kreće u tom pravcu, međutim državu i dalje koči obveza hapšenja optuženog ratnog zločinca Gorana Hadžića koji je uvjet za evropske integracije. Nakon hapšenja Hadžića 20.7.2011., Srbiji je otvoren put prema EU.

Kronologija[uredi - уреди]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak je dio serije
Povijest Hrvatske

Slika Otona Ivekovića: Krunidba kralja Tomislava
Rana povjest
Prije Hrvata
Porijeklo Hrvata
Srednjovjekovna povjest
Panonska Hrvatska
Primorska Hrvatska
Hrvatsko kraljevstvo
Unija s Ugarskom
Habsburška vladavina
Hrvatska u 20. stoljeću
Kraljevina SHS/Jugoslavija
Banovina Hrvatska
Drugi svjetski rat u Hrvatskoj
Nezavisna država Hrvatska
ZAVNOH
SFRJ
Moderna Hrvatska
Domovinski rat
Poratna Republika Hrvatska
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi
Datum Događaj
17.8. 1990. Balvan revolucija
21.10. 1990. proglašava se SAO Krajina
1.3. 1991. Okršaj u Pakracu
31.3. 1991. Incident na Plitvicama
1.4. 1991. Proglašava se Republika Srpska Krajina
2.5. 1991. Sukob u Borovom Selu
2.5. 1991. Prosvjedi u Zadru 1991.
6.5. 1991. Prosvjedi u Splitu 1991.
25.6. 1991. Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost
26.7. 1991. Pokolj u Kuljanima
1.8. 1991. Pokolj u Dalju
3.8. 1991.-1992. Bitka za Osijek
17.8. 1991. Opsada Kijeva 1991.
19.8. 1991. Operacija Labrador
25.8.-18.11. 1991. Bitka za Vukovar
29.8.-17.11. 1991. Bitka za Gospić
14.–19.9. 1991. Bitka za vojarne
14.–19.9. 1991. Bitka za Zadar
1.10. 1991. Opsada Dubrovnika
5.10. 1991. Hrvatska objavljuje sveopću mobilizaciju
1991.-1992. Ubojstva Srba u Sisku 1991.-1992.
Oktobar 1991.-februar 1992. Ubojstva u Pakračkoj Poljani
7.10. 1991. Bombardiranje Banskih dvora
10.10. 1991. Masakr u Lovasu
10.–13.10. 1991. Masakr u Širokoj Kuli
16.–18.10. 1991. Masakr u Gospiću
20.10. 1991. Masakr u Baćinu
31.10.-4.11. 1991. Operacija Otkos 10
Novembar 1991.-februar 1992. Masakr u Erdutu
18.11. 1991. Ovčara
18.11. 1991. Masakr u Škabrnji
Decembar 1991. Slučaj "Selotejp"
12.12. 1991. Operacija Orkan 91
13.12. 1991. Pokolj u Voćinu
16.12. 1991. Masakr u Joševici
21.12. 1991. Masakr u Bruškoj
21.12. 1992. Operacija Miljevci
22.1. 1993. Operacija Maslenica
9.–17.9. 1993. Operacija Medački džep
Januar 1995. Osmišljavanje Z-4 plana
1–3.5. 1995. Operacija Bljesak
2.–3.5. 1995. Raketiranje Zagreba
4.–7.8. 1995. Operacija Oluja
12.11. 1995. Potpisan Erdutski sporazum

Međunarodni sud[uredi - уреди]

Vukovar u ruševinama 1991.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio je Slobodana Miloševića u 32 tačke; za istrebljenje, mučenje, nezakonito zatvaranje, zločin protiv čovječnosti, ubojstvo, kršenje pravila ratovanja i tešku povredu Ženevskih konvencija. Optužnica ga je teretila za sljedeće:[33][34][35]

  • sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu davanjem uputa i pružanju pomoći političkom vrhu SAO Krajine, pružanjem financijske, materijalne i logističke podrške regularnim i neregularnim vojnim snagama radi preuzimanja vlasti na tim područjima
  • davanje uputa organima vlade Republike Srbije radi formiranja oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažiranja u borbenim akcijama izvan Republike Srbije.
  • činjenicu da je imao efektivnu kontrolu nad KOS-om, kontraobavještajnom komponentom JNA
  • istrebljenje ili ubojstvo više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila, uključujući žene i starije osobe (pokolj u Voćinu, pokolj u Baćinu, pokolj u Saborskom, pokolj u Škabrnji, pokolj u Nadinu, pokolj u Bruški, pokolj u Gornjem Viduševcu, masakr u Lovasu)
  • dugotrajno i rutinsko zatvaranje i zatočenje više tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila u zatočeničkim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući zatvoreničke logore koji su se nalazili u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini (logor Sremska Mitrovica, logor Stajićevo, logor Begejci i dr.)
  • uspostavljanje i održavanje nehumanih životnih uvjeta za hrvatske i druge nesrpske civile zatočene u spomenutim zatočeničkim objektima.
  • višekratno mučenje, premlaćivanje i ubijanje hrvatskih i drugih nesrpskih civila zatočenih u spomenutim zatočeničkim objektima
  • opsada Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a
  • Ovčara
  • deportacija najmanje 170.000 hrvatskih i drugih nesrpskih civila iz područja Hrvatske, od toga 20.000 iz okolice Vukovara
  • uništavanje stambenih objekata i druge javne i privatne imovine, kulturnih ustanova, povijesnih spomenika i vjerskih objekata hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva u Dubrovniku i njegovoj okolini, Vukovaru, Erdutu, Lovasu, Šarengradu, Bapskoj, Tovarniku, Voćinu, Saborskom, Škabrnji, Nadinu i Bruškoj
  • ubijanje zatvorenika u zgradi policije u Dalju i bacanje njihovih leševa u Dunav
  • vojnici JNA sistematski su pljačkali javnu, privrednu i privatnu imovinu u gradovima i selima Brgat, Ćilipi, Dubravka, Gruda, Močići, Osojnik, Slano, Donja Ljuta, Popovići, Mihanići, Drivenik, Konavle, Plat, Čepikuće, Uskoplje, Gabrili, Pridvoje, Molunat, Donja Čibaća, Karasovići i Zvekovica. Veliki dio te imovine transportiran je u Crnu Goru u vojnim vozilima JNA. JNA je nakon toga uvela mjere da bi se opljačkana imovina evidentirala i održavala

Sam Milošević preminuo je prije presude, međutim MKSJ ga je ipak neizravno proglasio krivim u presudi protiv Milana Martića iz 2007:

Između 1991. i 1995., Martić je bio na položajima ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i predsjednika samoproglašene "Srpske Autonomne Oblasti Krajina" (SAO Krajina), koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Zaključeno je da je tijekom tog razdoblja sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu u koji je bio uključen i Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države putem počinjena široko rasprostranjene i sustavne kampanje zločina protiv nesrba koji su živjeli u područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su trebala postati dijelom takve države[36]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Milana Martića

Sveukupno, optužnice, presude i zatvorske kazne Međunarodnog suda za rat u Hrvatskoj bile su sljedeće:

Srpska strana[uredi - уреди]

MKSJ u Haagu, osnovan 1993.

Hrvatska strana[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Pretresno vijeće, kojim je predsjedao Alphons Orie, oslobodilo je 30.5. 2013. Stanišića i Simatovića svih optužbi većinom glasova. Odvojeno i oštro protivno mišljenje izrazila je sutkinja Michele Picard te zaključila: "Optuženi su svjesno financirali i naoružavali kriminalce, te ih čak obučavali u nezakonitom ratovanju (ljudski štitovi) tako da bi ovi mogli izvršiti zločine koju su optuženi znali (plural: morali znati) da će ovi ljudi na kraju počiniti. Ako ne možemo naći da su optuženi pomagali i podržavali zločine, rekla bi da smo doista došli do mračnog mjesta u međunarodnom pravu. To je mjesto, da citiram sudca Roberta H. Jacksona iz 1949., gdje "zakon vrši teror samo nad malim ljudima te samo u obzir uzima male prijestupe." Čak i da su dokazi "samo" utvrdili da su optuženi bili ravnodušni prema ovim odvratnim zločinima u potrazi za vojnim ciljem, vjerujem da je većina pogrješila kada ih je oslobodila baš svih optužbi."[44] Takva presuda proturječi prethodnoj presudi samog MKSJ-a u predmetu Milana Martića, u kojoj se spominje udruženi zločinački pothvat u kojem su bili i Stanišić i Simatović.[36] Florence Hartmann je izjavila da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbjedosti (DB) Srbije "najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada" te dodala: "Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića I Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, nije ni pravda".[45]
  2. 2011., raspravno sudsko vijeće, kojim je predsjedavao Alphons Orie, osudilo je zbog ratnih zločina Gotovinu na 24, a Markača na 18 godina zatvora, također im pripisavši sudjelovanje u "udruženom zločinačkom pothvatu".[53] Međutim, 16. studenog 2012., u najvećem obratu u povijesti Tribunala,[54] žalbeno vijeće je ukinilo svih devet točke presude te dvojicu generala oslobodilo optužnice. Iako je žalbeno vijeće jednoglasno zaključilo da je raspravno vijeće pogriješilo kada je navelo da sva mjesta topničkih udara udaljena više od 200 metara od cilja koji se smatra legitimnim, mogu poslužiti kao dokaz za protupravne napade na gradove na području RSK - a samim time i da se odlazak civila, koji se događao istovremeno sa zakonitim topničkim napadima, ne može okarakterizirati kao deportacija - u ostalim pogledima su mišljenja bili duboko podijeljena. Većinom glasova (Theodor Meron, Patrick Robinson, Mehmet Güney) donesena je presuda, dok su dvojica sudaca, Carmel Agius i Fausto Pocar, izložili oštra protivljenja.[55] Sudac Agius je kritizirao odluku većine što nije odredilo udaljenost topničkog udara od cilja kojim se može odrediti protupravno granatiranje, uzevši kao primjer pad rakete na kninsko groblje udaljeno 700 metara od bilo koje vojne mete; pad četiri projektila u blizini kninske bolnice, udaljene 450 metara od najbliže vojne mete te pad projektila na benkovačke tvornice Begat i Kepol, udaljene 700 metara od najbliže vojne mete.[56] Sudac Pocar je slično komentirao, zamjerajući većini što "ignorira nalaz da su se deportacije događale i nevezano za granatiranje. U prvostupanjskoj presudi se, naime, naglašava da su srpski svjedoci kao razlog za bijeg, pored straha od granatiranja, navodili i bojazan od drugih zločina koji su se nakon "Oluje" događali u Krajini, poput ubojstava i zlostavljanja drugih civila, pljački i razaranja njihovih kuća". Pretresno vijeće u svojoj presudi, podsjeća Pocar, zaključuje da su takvi postupci hrvatskih oružanih snaga izazvali "prinudu i strah kod žrtava i svedoka zločina i stvorili atmosferu u kojoj im nije preostalo ništa osim da odu".[57] Većina je uzela u obzir svjedočenje svjedoka Jonesa - koji je napomenuo da je Gotovina nakon "Oluje" bio u Bosni, a ne na području RSK, te da je poduzeo disciplinarne mjere svojih podređenih - te Gotovinine mjere radi minimaliziranja zločina protiv srpskih civila (upoznavanje vojnika za Ženevskim konvencijama, naredba da zapovjednici na bilo kojem rangu i vojna policija moraju biti odgovorni za sprječavanje nedoličnog ponašanja, smanjivanje pokreta hrvatskih vojnika kako bi se spriječilo nedisciplinirana ponašanja, naredba da se oduzmu oružja koja su upotrijebljena u paljbi na naselja, oštro kritiziranje zapovjednika koji nisu ništa činili da spriječe nedolična ponašanja vojnika te slanje prigovara o ponašanju vojnika Čermaku, koji je bio zadužen za tu regiju).[58] Tužitelji su tijekom rasprave o žalbi tražili osuđujuću presudu i zbog alternativne odgovornosti Gotovine i Markača, ali je većina u žalbenom vijeću to odbila jer bi to uskratilo optuženicima pravo na pošteno suđenje, jer se tužitelji nisu bavili alternativnim odgovornostima tijekom samog suđenja od 2008. do 2010., pa samim time ni obrana nije to ni uzimala u obzir.[59] Žalbeno vijeće je raspravljalo i o mogućnosti pokretanja obnove ponovnog suđenja, no pošto se MKSJ-u dogodilo samo jedno iskustvo na tom polju (ponovljeno suđenje predmeta Haradinaj et al.), samo suđenje Gotovini i Markaču je već bilo skupo i dugotrajno a sam Tribunal je pred zatvaranjem, i ta je opcija odbačena.[60] Time je presuda postala pravomoćna.

Reference[uredi - уреди]

  1. Navode se razni datumi; neki kao početak uzimaju 31. 3. 1991, odnosno Balvan revolucija, drugi okršaj u Pakracu i Incident na Plitvicama
  2. Dražen Živić-Demografski okvir i gubici Preuzeto 2010-08-05.
  3. 3.0 3.1 Utjecaj srbijanske agresije na stanovništvo Hrvatske, Index.hr, 11-12-2003. Preuzeto 2010-08-05.
  4. Demografija Hrvatske - aktualni demografski procesi; Dražen Živić; Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Preuzeto 2010-08-05.
  5. 5.0 5.1 Igor Roginjek (25. 11. 2010). "Rat, dokumentiranje i pravni status žrtve". Documenta. http://www.documenta.hr/dokumenti/dokumentiranje.pdf. pristupljeno 28. 06. 2011. 
  6. 6.0 6.1 6.2 Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj Revija za socijalnu politiku, Svezak 8, Br. 2 (2001), Perković. Preuzeto 2010-08-05.
  7. 7.0 7.1 7.2 7.3 KILLED AND MISSING PERSONS FROM THE TERRITORIES OF REPUBLIC CROATIA AND FORMER REPUBLIC OF SERB KRAYINAThe Polynational War Memorial
  8. "Meštrović.S (1996), Genocide After Emotion: The Postemotional Balkan War, Taylor & Francis Ltd, p.77". Books.google.se. http://books.google.se/books?id=xGShXjNZzEsC&pg=PA77&dq=JNA+casualties#v=onepage&q=JNA%20casualties&f=false. pristupljeno 07. 02. 2010.. 
  9. 9.0 9.1 "Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex IV - The policy of ethnic cleansing; Prepared by: M. Cherif Bassiouni.". UN. 28. 12. 1994.. http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/anx/IV.htm. pristupljeno 19. 3. 2011.. 
  10. Robert Soucy. "Fascism (politics) - Serbia". Encyclopaedia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/202210/fascism/219400/Serbia. 
  11. "Weighing the Evidence - Lessons learned from the Slobodan Milošević Trial", Human Rights Watch, 13. 12. 2006., pristupljeno 23. 7. 2011.
  12. "Introduction: Serbia - Background". CIA World Factbook. https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/ri.html. pristupljeno 4. 6. 2012. 
  13. 13.0 13.1 "Home again, 10 years after Croatia's Operation Storm", UNHCR, 05. 08. 2005., pristupljeno 17. 03. 2010..
  14. Darko Zubrinic. "Croatia within ex-Yugoslavia". Croatianhistory.net. http://www.croatianhistory.net/etf/et112.html. pristupljeno 07. 02. 2010.. 
  15. 15.00 15.01 15.02 15.03 15.04 15.05 15.06 15.07 15.08 15.09 15.10 15.11 15.12 15.13 15.14 15.15 15.16 15.17 15.18 15.19 15.20 15.21 15.22 15.23 15.24 15.25 15.26 15.27 ICTY (12. 06. 2007.). "The Prosecutor vs. Milan Martic (paragraf 127-160)". ICTY. http://www.icty.org/x/cases/martic/tjug/en/070612.pdf. pristupljeno 11. 08. 2010.. 
  16. "1991". Centar Domovinskog rata. http://www.centardomovinskograta.hr/1991.htm. pristupljeno 2. studenog 2013. 
  17. ICTY (29.6.2004.). "The Prosecutor vs. Milan Babic (paragraf 14-24)". ICTY. http://www.icty.org/x/cases/babic/tjug/en/bab-sj040629e.pdf. pristupljeno 28.5.2011.. 
  18. Nicholas Wood. "The End of Greater Serbia", 18. 03. 2006., pristupljeno 12. 12. 2010..
  19. "Obituary: Slobodan Milosevic", BBC News Online, BBC, 11. 03. 2006., pristupljeno 12. 12. 2010..
  20. Decision of the ICTY Appeals Chamber; 18 April 2002; Reasons for the Decision on Prosecution Interlocutory Appeal from Refusal to Order Joinder; Paragraph 8
  21. Andrew marshall (January 16 1998). "Balkans: Remember Vukovar - for the sake of the dead, and the survivors who must bring it back to life". The Independent. http://www.independent.co.uk/news/balkans-remember-vukovar--for-the-sake-of-the-dead-and-the-survivors-who-must-bring-it-back-to-life-1138902.html. pristupljeno November 24 2010. 
  22. "Charges over Dubrovnik bombing". BBC News. Friday, 2 March 2001. http://cdnedge.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1196879.stm. pristupljeno 28. 12. 2010.. 
  23. Final report of the United Nations Commission of Experts, established pursuant to UN Security Council resolution 780 (1992), Annex VIII — Prison camps; Under the Direction of: M. Cherif Bassiouni; S/1994/674/Add.2 (Vol. IV), 27 May 1994, Special Forces, (p. 1070). Accessdate 20 October 2010.
  24. Two jailed over Croatia massacre, BBC News, September 27, 2007 accessed September 28, 2007
  25. "Croats Battle Serbs for a Key Bridge Near the Adriatic", New York Times, 24. 01. 1993., pristupljeno 25. 12. 2010..
  26. "Final report of the United Nations Commission of Experts, Annex VII, Medak investigation", 28 December 1994
  27. "Godišnjica operacije "Bljesak", e-novine, 01. 05. 2010., pristupljeno 11. 01. 2011..
  28. 2009 Human Rights Report: Croatia
  29. Human Rights Watch/Helsinki Civil and Political Rights in Croatia Copyright © October 1995 by Human Rights Watch. Printed in the United States of America. Library of Congress Catalog Card Number: 95-75413. ISBN 1-56432-148-7
  30. Amnesty International Croatia: Operation "Storm" - still no justice ten years on Index Number: EUR 64/002/2005. Date Published: 3 August 2005
  31. ""Kosovo, Croatia and Bosnia" (IT-02-54) - Slobodan Milošević". MKSJ. 2006. http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/cis/en/cis_milosevic_slobodan_en.pdf. pristupljeno 5. 7. 2011.. 
  32. UN-ov izvještaj - Summary and Conclusions: I. Introduction
  33. Predmet Milošević i drugi (IT-02-54) MKSJ
  34. "The charges against Milosevic", BBC News, 11. 03. 2006., pristupljeno 01. 07. 2010..
  35. "Milosevic indictment – Amnesty International welcomes decision that head of state may be held responsible for crimes against humanity and war crimes", Amnesty International, 27. 05. 1999., pristupljeno 01. 07. 2010..
  36. 36.0 36.1 "Milan Martić sentenced to 35 years for crimes against humanity and war crimes". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 12. 06. 2007.. http://www.icty.org/sid/8870. pristupljeno 24. 08. 2010.. "The Trial Chamber found that, among others, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić, and Captain Dragan Vasiljković participated in the furtherance of the common criminal purpose of the joint criminal enterprise" 
  37. Gabriel Patros. "Profile: Milan Martic", BBC News, 12. 06. 2007., pristupljeno 05. 08. 2010..
  38. 38.0 38.1 "Appeals Chamber Increases Sentence Against Šljivančanin, Upholds Mrkšić Sentence", ICTY, 05. 05. 2009., pristupljeno 05. 08. 2010..
  39. Ian Traynor. "Serbian war criminal kills himself in Hague prison", The Guardian, 07. 03. 2006., pristupljeno 05. 08. 2010..
  40. "“DUBROVNIK” (IT-01-42)Pavle STRUGAR Verdict", ICTY, 2009, pristupljeno 05. 08. 2010..
  41. "Jokic sentenced to seven years for Dubrovnik shelling", B92, 18. 03. 2004., pristupljeno 05. 08. 2010..
  42. "FINAL HAGUE WAR CRIMES SUSPECT ARRESTED". Amnesty International. 20. 7. 2011. http://www.amnesty.org/en/for-media/press-releases/final-hague-war-crimes-suspect-arrested-2011-07-20. pristupljeno 23. 7. 2011. 
  43. "The Proscutor of the Tribunal against Goran Hadžić - Amended Indictment". MKSJ. 22. 7. 2011. http://www.icty.org/x/cases/hadzic/ind/en/110722.pdf. pristupljeno 23. 7. 2011. 
  44. Tužitelj protiv Stanišića i Simatovića - Presuda, 2013., str. 866-867
  45. "Hartmann: Haški sud je nagradio mozgove masovnih zločina". source.ba. 1. lipnja 2013. http://www.source.ba/clanak/8381637146517/. pristupljeno 1. lipnja 2013. 
  46. ""STANIŠIĆ & SIMATOVIĆ" (IT-03-69)", ICTY, 2009, pristupljeno 9.12. 2010..
  47. "Milosevic-Era Security Chiefs Indicted for War Crimes", SETimes, 5.6. 2003, pristupljeno 9.12. 2010..
  48. Marlise Simons. "CRISIS IN THE BALKANS: THE TRIBUNAL; Militia Leader Arkan Is Indicted in War Crimes; Yugoslavs Are Warned", New York Times, 1.4.1999., pristupljeno 28.5.2011..
  49. "Serb Charged in Massacre Commits Suicide", New York Times, 30. 06. 1998., pristupljeno 05. 08. 2010..
  50. "Povučena optužnica protiv Milana Zeca". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslvaiju. 29. srpnja 2002. http://www.icty.org/sid/8079. pristupljeno 28. veljače 2013. 
  51. Goran Jungvirth (28. veljače 2013). "Konačna presuda Haga: Perišić oslobođen za zločine u BiH i Hrvatskoj". Slobodna Evropa. http://www.slobodnaevropa.org/content/konacna-presuda-haga-perisic-oslobodjen-za-zlocine-u-bih-i-hrvatskoj/24914171.html. pristupljeno 28. veljače 2013. 
  52. "Appeals Chamber Acquits and Orders Release of Momčilo Perišić". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslvaiju. http://www.icty.org/sid/11221. pristupljeno 28. veljače 2013. 
  53. Denis Romac (15. travnja 2011). "Presuda generalima: Gotovini 24 godine zatvora, Markaču 18". Novi list. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Presuda-generalima-Gotovini-24-godine-zatvora-Markacu-18. pristupljeno 21. studeni 2012. 
  54. Svebor Kranjc (16. studeni 2011). "Hague appeal tribunal frees jailed Croatian officers". Reuters. http://uk.reuters.com/article/2012/11/16/uk-warcrimes-gotovina-acquittal-idUKBRE8AF0MS20121116. pristupljeno 21. studeni 2012. 
  55. Žalbena presuda Gotovini i Markaču 2012., str. 55 (59)
  56. Žalbena presuda Gotovini i Markaču 2012., str. 9 (72)
  57. Žalbena presuda Gotovini i Markaču 2012., str. 12 (113)
  58. Žalbena presuda Gotovini i Marlaču 2012., str. 45-46 (49-50)
  59. Žalbena presuda Gotovini i Markaču 2012., str. 38 (42)
  60. Žalbena presuda Gotovini i Markaču 2012., str. 6-7 (99-100)
  61. 61.0 61.1 61.2 "Case information sheet: Gotovina & Markač (IT-06-90)". MKSJ. http://www.icty.org/x/cases/gotovina/cis/en/cis_gotovina_al_en.pdf. pristupljeno 19. studeni 2012. 
  62. 62.0 62.1 ""MEDAK POCKET" (IT-04-78)Ademi & Norac", 30. 05. 2008., pristupljeno 05. 08. 2010..
  63. Gabriel Partos. "Profile: General Janko Bobetko", BBC News, 29. 4. 2003, pristupljeno 9.12. 2010.

Ostali izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]