Kandijski rat

Izvor: Wikipedia
Kandijski rat
Segment Otomansko-mletački ratovi
Venetiancrete.jpg
Mletačka karta Krete
Datum 1645. - 1669.
Lokacija Kreta, Egejsko more, Dalmacija,
Rezultat otomanska pobjeda
Zaraćene strane
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka republika Flag of the Ottoman Empire (1453-1517).svg Otomansko carstvo
Komandanti i vođe
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Francesco Morosini Flag of the Ottoman Empire (1453-1517).svg Ahmed Köprülü

Kandijski rat (grčki: Κρητικός Πόλεμος, talijanski: Guerra di Candia) ili Rat za Kretu trajao je od 1645 do 1669 između snaga Otomanskog carstva i Mletačka republike za otok Kretu (koju su venecijanci zvali Kandija). Rat je završio otomanskom pobjedom i potpunom okupacijom Krete.

To je bio peti Otomansko-mletački rat, u kojem su se na strani Mletačke republike borili i Malteški vitezovi, Papinska Država i Francuska, a na otomanskoj berberski sultanati iz Sjeverne Afrike . Rat se pored Krete vodio po cijelom Egejskom moru i Dalmaciji.

Kulminacija rata bila je neuspjela mletačka Pomorska blokada Dardanela i pad Utvrde Kandija nakon 22 godišnje turske opsade.

Uzroci rata[uredi - уреди]

Čitavo 17. st. vodio se dug i iscrpljujući sukob između Mletačke republike i Otomanskog carstva za kontrolu Istočnog Mediterana na kraju je nekad moćna Venecija ograničena na Jadran, Jonske otoke i isturenu Kretu koja je ostala njen posljednji posjed u Egeju.
Otomansko carstvo jedva je čekalo bilo kakav povod da pomete i tu posljednju mletačku posesiju. Mletačka republika bila je bitno siromašnija, nego stoljeće prije, jer je izgubila monopol na trgovinu začinima, a i pomorska trgovina se preselila na Atlantik. Veliki kupci u njenom zaleđu bili su u Tridesetogodišnjem ratu - tako da su prihodi i s te strane bili bitno manji, s druge strane ovisili su o trgovini sa Orijentom i nadalje, tako da su na svaki način željeli zadržati dobre odnose sa Visokom Portom. [Casus belli]] bio je Prepad na osmanski konvoj brodova koji je plovio iz Istanbula za Aleksandriju na hodočašće u Meku - 28. septembra 1644 koji su izveli Malteški vitezovi pored otoka Rodos. Oni su zarobili svu posadu od 350 muškaraca i 30 žena[1] iz sultanova "harema" nakon prepada njihova eskadra zaustavila se na Kreti, da se opskrbi za daljnju plovidbu. Ovaj događaj bio je dovoljan razlog da Visoka Porta objavi rat Mletačkoj republici. .

Rat[uredi - уреди]

Venecijanska grafika iz 1651 koja prikazuje Lava simbol Mletačke republike kako čuva Kandiju, iako je tad većina otoka već bila u otomanskim rukama

Visoka Porta uputila je eskadru od 416 brodova sa 60.000 ljudi pod komandom Silahdar Jusuf paše. Ispočetka je izgledalo da se flota uputila prema Malti, da kazni Malteške viteze za prepad kod Rodosa, ali se ona na užas venecijanaca pojavila 1645 ispred luke Kanija na Kreti. Kako dugo nije bilo sukoba, a i da ne provocira sukob mletačke vlasti dugo nisu uputile nikakva pojačanja na otok, tako da je otok unatoč brojnim fortifikacijma i utvrdama koje su oni izgradili (koje su bile u lošem stanju) bio praktički bez vojske, samo sa malim stalnim posadama, zapravo sa samo 2 500 ljudi. Tako da su utvrde Kanija i Retimno na zapadu otoka u svega dva mjeseca pale u otomanske ruke, kao i utvrda Souda na istoimenom otoku, - time je Turcima omogućeno daljnje napredovanje na istok otoka, tako da je već 1648 gotovo cijela Kreta, osim glavne mletačke utvrde na otoku - Kandije, bila u otomanskim rukama.

Rane operacije na Kritu[uredi - уреди]

Mlečani su bili zatečeni dolaskom Turske flote na Krit 23. juna 1645, jer su očekivali da će napasti Maltu.[2] Uprkos naporima nedavno imenovanog providura Andrea Kornera odbrana Krita i dalje je bila slaba.[3] Ostrvska utvrđenja iako su bila značajna, bila su u veoma lošem stanju i ako je dosta truda uloženo u njihovu opravku.[4] Zabrinuti zbog Osmanskih priprema, Mlečani su ojačali krajem 1644 Krit sa 2.500 vojnika i počeli naouružavanje svoje flote, a obećanje za pomoć u slučaju rata su dobili od pape i Toskane.[5] Ipak, lokalno grčko stanovništvo nije bilo naklonjeno Mlečanima, a to će biti nešto od ključnog značaja.[6][7]

Osmanlije su ispalili prvu granatu 15 milja zapadno od Kanije (Hanija) gde je lokalna milicija pobegla pred njima.[2] Oni su zatim napali malu ostrvsku tvrđavu Sveti Todero (-{St. Todero}-) čiji je komandant, Istranin Blazio Zulian razneo sebe, tvrđavu i njen garnizon, kako ne bi pali u ruke Osmanlijama. osmanlijka vojska je zatim osvojila grad Kaniju 22. avgusta, nakon bitke koja je trajala 56 dana.[8] u međuvremenu Mlečanima je stigla obećana pomoć od strane Papske države, Toskane, Malta i Napulja. U septembru Osmanlijka flota je bila u rasulu, ali to nije iskoristila hrišćanska flota pod komandom Nikola Ludovizija, papinog sinovca.[9] Kada su hrišćanske snage konačno bile spremne da povrate Kaniju sa flotom od oko 90 brodova, njihov napad je bio osujećen. Ubrzo nakon toga hrišćani su se vratili u svoje baze.[9]

U novembru, Silahdar Jusuf-paša ostavio je jak garnizon i vratio se u Carigrad na zimovanje. U Carigradu je on na zahtev sultana pogubljen.[10] Osmanlije su zimu iskoristile da se pripreme za nastavak rata, dok su Mlečani pokušavali na sve načine da skupe novac i ljude, i pokušavali da podstaknu druge zemlje da im se pridruže protiv Turaka. Međutim veći deo Evrope bio je zauzet Tridesetogodišnjim ratom.[11] Mlečani su bili bili u teškim finansijski problemima, pa su zbog toga povećali porez i počeli da prodaju plemićke titule. Za nastavak borbe protiv Osmanlija, Senat je izabrao osmadesetogodišnjeg dužda Venecije Frančeska Eriza. Nakon njegove smrti, 3. januara 1646. za glavnokomadujućeg došao je Đovani Kapelo.[12]

Kapelo je 1646. godine imao dosta neuspeha. Nije uspeo da spreči dolazak turskog pojačanja pod vođstvom Kara Musa-paše, napad na tursku flotu u avgustu u zalivu Kanije nije uspeo i nije uspeo da spreči tursku blokadu Retimna. Kao rezultat toga grad je pao 20. oktobra, dok se tvrđava održala do 13. novembra.[13] Tokom zime 1646/1647 obe zemlje su bile zahvaćene epidemijom kuge, pa tokom proleća 1647. nisu mnogo napredovali. Međutim, sredinom juna, mala Otomanska vojska je pobedila venecijanske plaćenike. Ovaj uspeh omogućio je Gazi Husein-Paši da osvoji celu istočnu polovinu ostrva, osim tvrđave Sitija. Mlečani i lokalno stanovništvo su pretrpeli teške gubitke: procenjuje se da je do 1648. godine 40 posto kritskog stanovništva stradalo zbog bolesti ili ratovanja.[14] Godine 1677. populacija Krita je sa 260.000 spala na 80.000.[15] Do početa 1648, ceo Krit osim Kandije i nekoliko jakih utvrđenja kao što je bilo ostrvo Gramvusa, bili su u rukama Osmanlija.[10]

Opsada Kandije[uredi - уреди]

Glavni članak: Opsada Kandije

Opsada je počela u maju 1648. Turci su proveli tri meseca u pripremama za opkoljavanje grada, što je uključivalo smanjenje dovoda vode. Na kraju, opsada će trajati sve do 1669, što je druga najduža opsada u istoriji, nakon mavarske opsade Seute pod Mulajem Ismailom ( 1694-1727). Na tursku vojsku je negativno uticalo lošeg snabdevanje izazvano delovanjem hrišćanske flote na Egejskom moru, koja je presretala otomanske konvoja koji su nosili zalihe i pojačanja na ostrvo.[16] Pored toga, sveukupnim turskim ratnim naporima veoma je smetala sve veća nestabilnost kod kuće izazvane nestalnom politikom sultana Ibrahima i njegovim pogubljenjima vodećih državnih zvaničnika na prekim sudovima. To je na kraju dovelo do njegovog uklanjanja u korist njegovog sina Mehmeda IV, što je pokrenulo novi period konfuzije u otomanskog vlasti.[17]

Nedostatak zaliha je primorao turski komandanta Gazi Husein-pašu da prekine opsadu početkom 1649, ali je ona obnovljena u kratkom roku od dva meseca nakon dolaska turske flote u junu.[18] Osmanlije su napali utvrđenja, detonirali preko 70 mina, ali su se braniociodržali. Turci su izgubili više od 1.000 ljudi, a naknadno povlačenje 1.500 janjičara i nedostatak bilo kakvih daljih pojačanja tokom 1650. godine ostavilo je Husein-paši malo opcija, osim da i dalje održava što je moguće čvršću blokadu.[18] Osmanlije su pojačali položaje izgradnjom tri utvrđenja na području Kanea, a dolazak pojačanja krajem 1650. im je omogućilo da održe svoju čvrstu blokadu.[19] Uprkos mletačkoj blokadi Dardanela i političkim previranjima na otomanskom dvoru, otomanske snage su bile dovoljno snabdevane da mogu da se održe, iako su bile suviše slabe da se upuste u ofanzivne akcije protiv same Kadnije. Turci su 1653. zauzeli ostrvske tvrđave Selino u zalivu Suda, a tvrđava San Todero, osvojena nekoliko godina ranije, je bila ponovo utvrđena.[19] Venecijanski pomorski uspesi u narednih nekoliko godina su dodatno smanjile ofanzivnu sposobnost otomanske vojske na Kritu, ali je opsada Kandije nastavljena, a Turci su zadržali u svom posedu druge osvojene oblasti na ostrvu, sve do dolaska novih otomanskih ekspedicionih snaga 1666. godine.

Pomorski rat[uredi - уреди]

Mlečani su shvatili da su inferiorni na kopnu, zato su se odlučili za pomorski rat, u kojem su bili superiorni, i uživali pomoć kršćanskog zapada, kojeg su uvjerili da se radi "Obrani krišćanstva". Njihova namjera bila je jednostavna, blokirati osmanlije da nemogu dostavljati rezerve na Kretu. Zbog tog su uputili eskadru od 23 broda pod komandom Tommasa Morosinija da spriječi prolaz turskim brodovima kroz Dardanele. On je uspio zaustaviti flotu kapudan paše Kara Muse od 80 brodova 26. maja 1646.[1], ali slijedeći otomanski konvoj je zahvaljući vjetru prošao kroz blokadu 4. juna i opskrba osmanskih trupa u Kandiji se nastavila. Veliki gubitak za Veneciju bila je smrt Tommasa Morosinija, koji je poginuo 27. januara 1647 kad se njegov brod našao pred cijelom otomanskom eskadrom od 45 galija, Morosini se hrabro suprostavio - i nanio velike gubitke otomanskim brodovima (sam kapudan paša Kara Musa je poginuo). Usprkos brojnim pobjedama u pomorskim bitkama te godine, Venecijanci nisu uspjeli spriječiti osmanlije u dostavi rezervi i ljudsva na Kretu. Mlečani su se vratili u Dardanele 1648. sa nekih 65 broda, i ponovno pokušali uvesti blokadu, koju su relativno uspješno i proveli cijelu tu godinu, pored svih nevolja (u oluji im je stradao admiral Grimani u martu)[1]

Zbog tog su se osmalije okrenule novoj taktici, dostavu na Kandiju su prebacili u luke u Maloj Aziji, novi komandant mletačke flote Riva, morao je razdvojiti svoje snage - koje nisu bile dostatne da drže tako veliku liniju. Tako da je novi otomanski kapudan paša Voinok Ahmed probio blokadu kod Dardanela 1649.[20] Usprkos ponekom uspjehu, kao što je bila Bitka kod Fokeje 2. maja 1649 u kojoj je Riva pobjedio otomansku eskadru i potopio im nekoliko brodova, on nije bio u stanju spriječiti otomansko brodovlje da doplovi do Krete. Mlečani su usprkos tome nastavili blokadu Dardanela i kroz 1650, sa 41 broda, osmalije su pričekali zimu, kad se mletačka flota povlačila zbog nevremena na sidrišta, i tad sigurno u više navrata manjim brodovima osvježili svoje snage na Kreti.

Jedini značajni događaj na moru bila je Bitka kod Naksosa 10. jula 1651 u kojoj je Alvise Mocenigo sa 58 brodova pobjedio skoro dva put brojniju otomansku eskadru[1] koja se morala povući na Rodos. Slijedeće dvije godine na moru se nije zbivalo ništa značajnije, osmalije su čuvali svoje brodove, ali su ipak nekako snabdjevali svoje snage na Kreti.

Bitke za Dardanele 1654.-1657.[uredi - уреди]

Osmanlije su 1654. uspjele značajno obnoviti svoju flotu brodovima izgrađenim u Tripolitaniji i Tunisu, tako su uputili početkom maja flotu od 79 brodova (40 jedrenjaka, 33 galija i 6 galijuna), kojim se priključilo 22 galije iz cijelog Egeja i 14 brodova berberskih sultanata koje su značajno ojačale njihove snage kod Dardanela. [1] Tako da je njihova flota imala 26 brodova više od mletačke koja je držala blokadu pa su je napali 16. maja 1654 i uspjeli natjerati u bijeg. Mletačke posade držale su se hrabro za vrijeme bitke, i nanijele veliku štetu osmanskom brodovlju, ali nakon toga Egej više nije bio pod potpunom mletačkom kontrolom. Osmanski brodovi napali su otok Tinos ali su se povukli nakon bitke sa Alvisom Mocenigom 21. juna. Novi mletački admiral Francesco Morosini koji je naslijedio Alvise Moceniga, pokazao je više energičnosti, u proljeće 1655., razorio je osmansko skladište na Egini i porušio luku Volos u noćnom napadu 23. marta. Početkom juna Morosinijeva flota doplovila je do Dardanela, čekajući isplovljavanje otomanske flote, koje je odgođeno zbog političkih previranja na Visokoj Porti. Zbog tog je Morosini otplovio na Kiklade, ostavljajući svog zamjenika Lazzara Moceniga s polovicom flote (36 broda) da bdije nad tjesnacom. Nakon tjedan dana pojavila se otomanska flota od 143 broda pod komandom Mustafa Paše. [1]U pomorskoj bitci koja je uslijedila 21. juna 1655 venecijanska flota odnijela je uvjerljivu pobjedu, nakon toga osmanlije do kraja godine nisu poduzeli nikakve značajnije pomorske akcije. U septembru je Morosini postavljen za Generalnog providura Kandije, a na njegovo mjesto postavljen je Lorenzo Marcello.

Mlečani su nastavili sa blokadom Dardanela, i uglavnom kontrolirali gornji Egej, ali su osmanlije ipak uspijevale dostavljati zalihe na Kretu iz Aleksandrije, Rodosa, Hiosa ili sa Peloponeza. [21]

Udružena mletačko malteška flota od 67 brodova, je u junu 1656. pod komandom Lorenza Marcella, nanijela najteži poraz otomanskoj floti od 108 brodova pod komandom Kenan Paše "Bitci kod Dardanela" usporediv sa "Bitkom kod Lepanta 1571"[1] Šezdeset osmanskih brodova je potopljeno, 24 zarobljeno i oslobođeno 5000 kršćanskih galeota, pritom su i mletačko-malteški saveznici imali velike gubitke, poginuo je komandant Marcello. [1] Maltežani su nakon toga otplovili kući, a venecijanci zauzeli strateške važne otoke na ulazu u Dardanele Tenedos (8. jul) i Limnos (20. august). Nakon toga je njihova blokada bila puno efikasnija, tako da je i sam Carigrad trpio od nestašice hrane.

Novi i energični otomanski Veliki vezir - Ahmed Köprülü unio je 1657. preokret u odnos snaga. U martu je osmansko brodovlje bez borbe uspjelo isploviti iz Dardanela, kad su drugi put pokušali isploviti 17. jula čekala ih je udržena mletačko-malteško-papinska flota, ali je ona ovaj put zbog loše kordinacije pretrpjela poraz u trodnevnoj Bitci za Dardanele koja je završila u večernjim satima 19. jula, eksplozijom koja je uništila mletački zastavni brod sa komandantom Mocenigom. Osmalije su probili blokadu i ubrzo nakon toga ponovno zauzeli otoke Limnos (31. august) i Tenedos (12. novembar), i time razbili svaku nadu Mlečana da ponovno uspostave efikasnu blokadu.[20]

Zatišje 1658. -1666.[uredi - уреди]

Nakon tog su Mlečani ponovno pokušali provesti blokadu Dardanela, i izvršili puno iznenadnih napada po cijelom Egeju na osmanske utvrde, ali kako nisu imalli snaga da ih trajno zaposjednu,- time nisu ništa konkretno postigli. Osmalije su su s druge strane bili 1658 okupirani ratom na sjeveru sa Habsburškom Monarhijom, tako da nisu poduzimali veće akcije. Materijalno iscrpljeni Mlečani bili su voljni sklopiti mir, sa zatečenim stanjem (većina Krete bila je u otomanskim rukama) ali je to Visoka Porta odbila.

Sklapanje Pirinejskog mira između Francuske i Španjolske 7. novembara 1659, išlo je na ruke Veneciji, jer je mogla očekivati veću pomoć Zapadnih saveznika.

Ta podrška je doista došla od pojedinaca i vladara iz cijele Evrope. Mnogi su se došli kao dobrovoljci boriti se za Mletačku republiku, s druge strane brojni kršćanski vladari - pružili su Mlečanima pomoć u ljudstvu, robi i brodovima. [21]Prvi francuski kontingent od 4200 vojnika pod komandom princa Almeriga d'Este došao je na Kretu u aprilu 1660., uz kontingent njemačkih plaćenika i vojnika iz Savoje. Mletačkom brodovlju pridružili su se malteški, toskanski i francuski brodovi. [1] Unatoč značajno povećanim snagama, providur Krete Morosini nije bog zna što postigao, prva akcija bio mu je neuspješni pomorski desant na Kaniju u augustu 1666. Nakon tog pokušao je razbiti obruč oko Kandije, ali je unatoč početnim uspjesima osmanski obruč oko grada ostao neokrnjen. Francuski kontigent se povukao nakon smrti njihovog vođe princa Almeriga d'Este na Naksosu, nakon tog su Venecijanci smijenili demoraliziranog Francesca Morosinija, i na njegovo mjesto postavili njegova rođaka Giorgia Morosinija. On je zabilježio manje pomorske uspjehe (razbio je blokadu Tinosa i pobijedio osmansku flotu u vodama otoka Milosa) ali se na Kreti ništa nije promjenilo. Mlečani nisu iskoristili priliku tih godina kad su osmanlije bili fokusirani na rat na sjeveru.

Završetak rata 1666. -1669.[uredi - уреди]

Velika prekretnica zbila se u augustu 1664, kad je Osmansko Carstvo sklopilo mir sa Habsburškom Monarhijom, potpisivanjem Vašvarskog mira, tako da su se oslobodili briga na sjeveru i punom snagom posvetiti se sukobu s Venecijom. Veliki vezir Ahmed Köprülü pokrenuo je u zimu 1665. /66 velike ratne pripreme, opremljeno je 9000 vojnika, koji su u maju 1966. su prebačeni na Peloponez, a tokom zime 1666/67 na Kretu. [1] U februaru 1667 su i Mlečani dobili značajna pojačanja iz Francuske i Savoje, ukupno 21 ratnih brodova i oko 6000 ljudi, ali, kao i proteklih godina, među saveznicima je vladala velika zbrka oko komandiranja. U maju je Kretu je stigao posljednji otomanski kontigent vojnika i sa njima Veliki vezir Ahmed Köprülü da osobno komandira operacijama opsade Kandije koja je odolijevala već 19 godina.

Završne operacije zauzimanja Kandije trajale su 28 mjeseci, ukupno je poginulo oko 70.000 Turaka, 38.000 stanovnika Krete i robova koji su radili na opsadi i 29.088 kršćanskih branitelja Kandije. [22]]

Odbrana Kandije na kraju je postala nemoguća, grad je na trpio teška razaranja stalnim bombardiranjem i miniranjem zidina koje su vršili potkopavači, tako da su zidine Kandije uništene na puno mjesta, a grad postao neobranjiv, iz njega je izjegao veći dio stanovnika. Posljednji branioci su se predali 5. augusta 1669, njima je dozvoljen odlazak sa naoružjem za Veneciju.

Rat u Dalmaciji[uredi - уреди]

Utvrda Klis koju su Venecijanci uz pomoć Morlaka zauzeli od Osmanlija

Rat u Dalmaciji bio je u sjeni većeg sukoba na Kreti, tu su uvjeti za osmanlije bili puno nepovoljniji od onih na Kreti, Dalmacija je bila suviše daleko i za njih relativno beznačajna. Za venecijance je stvar bila potpuno obrnuta, to im je bilo blizu, a na Jadran u su imali neospornu kontrolu i mogućnost da lako pojačaju svoja uporišta na obali. [23] Osim toga imali su i veliku podršku lokalnog stanovništva, posebno Morlaka iz dalmatinskog zaleđa. [21]Osmanlije su pokrenule ofenzivu velikih razmjera iz Bosne i Like 1646, i u prvo vrijeme uspjeli napraviti značajne dobitke, uključujući zauzimanja Skradina[1]i što je najvažnije dotad neosvojive utvrde Novigrad, koja se predala 4. jula, nakon samo dva dana bombardiranja. [1] Osmalije su sada bili u poziciji da ugroze dvije najveće mletačke utvrde u Dalmaciji; Zadar i Split. [1] Iduće godine, okrenula se ratna sreća, tad je venecijanski komandant Leonardo Foscolo zauzeo nekoliko otomanskih utvrda, preoteo Novigrad i privremeno zauzeo utvrde Knin i Klis. [20] [1] Osmanlijama s druge strane višemjesečna opsada Šibenika u augustu i septembru nije donijela ništa. [1] Tokom nekoliko narednih godina, vojne operacije u Dalmaciji su smanjene, s jedne strane zbog izbijanja gladi i kuge u Zadru, a s druge strane zaraćene strane su fokusirale svoje snage na Egej. [1] Mir koji su obje strane sklopile 1669 donio je Mletačkoj republici značajne teritorijalne dobitke u Dalmaciji, tako da se njezin teritorij se utrostručio, te je na taj način osigurala kontrolu nad Jadranom. [21]

Potpisivanje primirja[uredi - уреди]

Mirovni ugovor između Venecije i Visoke Porte potpisan je dvije godine nakon pada Kandije - 1671. Mletačka republika trajno je izgubila Kretu, svoju najstariju, najveću i naprosperitetniju koloniju, uz koju je uspjela zadržati samo izolirane utvrđene otoke Gramvousa, Souda i Spinalonga i dva otoka u Egejskom moru (Tinos i Kiteru), gdje su mletački brodovi mogli naći sklonište na svom putu na istok. S druge strane u Dalmaciji je kao neka kompezacija za to mletački posjed utrostručen.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 1.11 1.12 1.13 1.14 1.15 Kenneth Meyer Setton: Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century, DIANE Publishing,1991., ISBN 0871691922, str.: 111., 139., 149., 163.-164., 179., 180., 182., 183., 190., 193., 102., 144., 227., 148., 149., 162.
  2. 2.0 2.1 Setton 1991, pp. 126.
  3. Setton 1991, pp. 120.
  4. Setton 1991, pp. 107.
  5. Setton 1991, pp. 121.
  6. Finkel 2006, pp. 226.
  7. Finlay 1856, pp. 130.
  8. Setton 1991, pp. 127.
  9. 9.0 9.1 Setton 1991, pp. 128-129.
  10. 10.0 10.1 Finkel 2006, pp. 227.
  11. Setton 1991, pp. 131-132.
  12. Setton 1991, pp. 129.
  13. Setton 1991, pp. 141.
  14. Setton 1991, pp. 148.
  15. Miller, pp. 196.
  16. Setton 1991, pp. 150.
  17. Setton 1991, pp. 151–153.
  18. 18.0 18.1 Setton 1991, pp. 158.
  19. 19.0 19.1 Setton 1991, pp. 159.
  20. 20.0 20.1 20.2 Finkel>Caroline Finkel: Osman's Dream: The Story of the Ottoman Empire 1300-1923, John Murray, London, 2006, ISBN 978-0-7195-6112-2, str.: 227., 256., 227.
  21. 21.0 21.1 21.2 21.3 Frederic Chapin Lane: Venice, a Maritime Republic, JHU Press 1973,1989., ISBN 9780801814600, str. 410
  22. War for Candia, VENIVA consortium 1996 (pristupljeno: 26. januar 2011.)
  23. David Nicolle: The Venetian Empire, 1200-1670, Osprey Publishing,1989., ISBN 9780850458992, str. 40

Literatura[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]