Istanbul

Izvor: Wikipedia
Istanbul
Pogled na grad
Pogled na grad
Koordinate: 41°01′N 28°58′E / 41.017, 28.967
Država  Turska
Regija Marmara
Provincija Istanbul
Vlast
 - Gradonačelnik Kadir Topbaş
Površina
 - Ukupna 5 343 km²
Stanovništvo (2000.)
 - Urbano područje 13 483 052
 - Područje utjecaja 13 624 240
Vremenska zona UTC+2 (UTC+3)
Poštanski broj 34000 - 34850
Pozivni broj (+90) 212 (evropski dio)

(+90) 216 (azijski dio)

Službena stranica Istanbul Metropolitan Municipality
Karta
Istanbul na karti Turska
Istanbul
Istanbul
Istanbul na karti Turske

Istanbul (grčki: Κωνσταντινούπολις, turski: İstanbul, od grčkog εις την πολιν (= "u grad"), latinično: Konstandinopolis, na srpskohrvatskom: Carigrad i Konstantinopolj), grad smješten na Bosforskom tjesnacu, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava - rimskog (330.-395.), bizantinskog (395.-145.3) i otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njenim glavnim gradom. Ovo je najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.

Grad je izabran za Europski grad kulture za 2010. godinu, zajedno sa Pečuhom u Mađarskoj i Essenom u Njemačkoj.

Imena grada[uredi - уреди]

Najstarije ime za ovaj grad, ono koje su mu dodijelili grčki kolonisti iz Megare je Bizantion (grčki: Βυζάντιον, latinično: Byzantion, latinski naziv: Byzantium). Jedno kratko vrijeme u 3. stoljeću, grad je nosio ime Augusta Antonina koje mu je dao car Septimije Sever u čast svoga sina.

Kad je Konstantin Veliki grad učinio istočnom prijestolnicom Carstva, grad se nazivao Drugi Rim (latinski: Secunda Roma, grčki: Δευτέρα Ρώμη). Od 5. stoljeća se koristi i naziv Novi Rim (latinski: Nova Roma, grčki: Νέα Ρώμη).

Umjesto naziva Novi Rim uskoro se češće počeo koristiti naziv Konstantinopol ili Konstantinopolis (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski naziv: Constantinopolis) što znači „Konstantinov grad”. Osim ovog naziva, u Bizantu se često grad oslovljavao kao „Kraljica gradova” (Βασιλίς τῶν πόλεων), a u kolokvijalnom govoru se obično koristio samo naziv „Grad” (starogrčki: ἡ Πόλις, latinično: hē Polis, novogrčki: η Πόλη, i Poli).

U islamskom svijetu je grad bio poznat pod nazivima - arapski: القسطنطينية, latinično: al-Qusṭanṭiniyah, osmanski turski: قسطنطينيه, latinično: Kostantiniyye. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, ovo je bilo službeno ime u osmanskom turskom jeziku, te se je koristilo do pada Carstva 1923. godine. U perzijskom i arapskom jeziku su se također prije koristili i nazivi kao Rūmiyet al-kubra (Veliki grad Rimljana) ili Taht-i Rūm (Prijestolnica Rimljana) i sl.

Naziv İstanbul se prvi put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim, pa onda turskim izvorima. Ime dolazi od grčkog izraza "εἰς τὴν Πόλιν" ili "στην Πόλη" , što znači „u gradu”. Ovaj se naziv koristio u govornom jeziku i prije osmanskog osvajanja grada, te se tako koristio i za vrijeme osmanske vladavine, premda je službeni naziv bio قسطنطينيه, (Kostantiniyye). Nakon stvaranja Turske Republike 1923. godine, ovaj je naziv proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva kao Konstantinopol ili Carigrad. Također se ponekad koristio i naziv Stambul, što je ukinuto proglašenjem novog službenog naziva. U 17. i 18. stoljeću se neko vrijeme paralelno uz službeni osmanski naziv Kostantiniyye, koristio i naziv İslambol ili İslambul u nekim djelima i dokumentima. Kao i Bizantinci, i Turci su u otomansko vrijeme dodavali gradu neka počasna imena, kao: Dersaadet (در سعادت 'Vrata blagostanja'), Derâliye (در عاليه) ili (Bâb-ı Âlî باب عالی 'Visoka ili uzvišena porta'), ili Pâyitaht (پایتخت, 'Stolica prijestolja'), koja su obično označavala vlast.

U istočnim i južnim slavenskim jezicima, pa tako i u sprpskohrvatskom se prije koristio ili se još koristi naziv Carigrad (staroslavenski jezik: Цѣсарьградъ, crkvenoslavenski: Царьгра̀дъ, ruski jezik: Царьгра́д, bugarski jezik: Ца̀риград, ukrajinski jezik: Царгород, zapadni južnoslavenski jezici: Цариград, tj. latinično: Carigrad. Ovaj naziv je spoj slavenskih riječi „car” i „grad”, te vjerojatno dolazi od grčkog izraza Βασιλέως Πόλις (latinično: Basileus Polis), što znači „grad cara” (ili kralja). Također, ovo ime je prešlo i u rumunjski jezik u obliku Ţarigrad.

Srednjovjekovni Vikinzi, točnije Varjazi su, za ovaj grad, koristili staronordijsko ime Miklagarðr (od mikill 'veliko' i garðr 'grad'). Ovo ime se koristi i danas u islandskom jeziku u obliku Mikligarður.

Iako turska vlada nameće u svim jezicima službeni naziv „İstanbul”, mnogi jezici još uvijek koriste tradicionalna imena za taj grad. Tako se na modernom grčkom jeziku, grad još uvijek naziva Κωνσταντινούπολη (Konstantinupoli), na armenskom Bolis, na hebrejskom קושטא (Kušta) itd. Tako se i u srpskohrvatskom može koristiti naziv „Carigrad”.

Povijest[uredi - уреди]

Bizantion[uredi - уреди]

Glavni članak: Bizantion

Bizantion (starogrčki: Βυζάντιον, latinski: Byzantium, novogrčki: Βυζάντιο) je bilo kolonijalno naselje Grka iz Megare iz 667. pne., koje je dobilo ime po njihovom kralju Bizi (grčki: Βύζας, Βύζαντας).

Nakon svrstavanja sa Pescenijem Nigerom, protiv Septimija Severa, grad je bio pod rimskom opsadom, te je pretrpio znatnu štetu 196. godine. Septimije Sever je obnovio grad, koji je ubrzo opet bio u usponu.

Bizantsko Carstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Bizantski Carigrad

Umjetnikov doživljaj Carigrada

Položaj Bizantiona je motivirao Konstantina Velikog na utemeljenje Novog Rima (latinski: Nova Roma) tj. Konstantinopola (grčki: Κωνσταντινούπολις, latinično: Kōnstantinoupolis, latinski: Constantinopolis). Po legendi, proročanski san mu je pokazao položaj grada. Konstantinopol je postao i ostao prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva ili Bizantskog Carstva, sve do njegovog pada 1453. godine.

Povoljan položaj grada između Europe i Azije, je bio vrlo važan za razvoj trgovine i kulture. Zbog važnog strateškog položaja, Carigrad je kontrolirao putove između Azije i Europe, kao i prolaz iz Sredozemnog mora u Crno more.

Carigrad je kao glavni grad Bizanta, bio najveći grad u Europi, te su ga Grci zvali i Poli („Grad”), budući da je bio središte helenskog svijeta. 1204. godine, grad su osvojili i opljačkali križari u Četvrtom križarskom ratu, a ponovno su ga osvojili Nicejanci 1261. godine, pod vodstvom Mihajla VIII. Paleologa.

Padom Rima i Zapadnog Rimskog Carstva, grad je postao jedini glavni grad onoga što danas povijesničari zovu Bizant ili Bizantsko Carstvo (ovaj termin je uveden tek u 18. stoljeću). Ovo carstvo je imalo grčku kulturu, te je postalo središte pravoslavlja, nakon odjeljenja sa rimskom Crkvom. U ovom carstvu se nalazilo mnoštvo crkvi, uključujući Aju Sofiju, najveću svjetsku katedralu. Grad je još uvijek sjedište carigradskog patrijarha, duhovnog vođe Pravoslavne crkve.

Osmansko Carstvo[uredi - уреди]

Glavni članci: Osmansko Carstvo i Pad Carigrada

Nakon opsade duge 53 dana, 29. svibnja 1453. godine, sultan Mehmed II. Osvajač je ušao u Carigrad kroz veliku rupu u Teodezijevim zidovima koju je napravio njegov top. Carigrad je, 1453. godine, postao treća prijestolnica Osmanskog Carstva.

Veliki bazar i Palača Topkapı su podignuti nekoliko godina nakon turskog osvajanja. U gradu su podignute džamije, kao džamija Fatih, zajedno sa pripadajućim školama i kupalištima. U grad je naseljeno novo stanovništvo koje se sastojalo od Židova, kršćana i muslimana, koji su doseljeni iz svih dijelova Carstva.

Za vladavine Sulejmana država doživljava veliki umjetnički i arhitektonski razvitak. Arhitekt Sinan je u gradu napravio mnoge džamije i druge zgrade, a osmanska keramička umjetnost i kaligrafija također doživljava procvat.

Trg Tophane u 1890-ima

Sufisti, koji su u to vrijeme bili vrlo rašireni po islamskom svijetu i koji su imali veliki broj slijedbenika, te sudjelovali u osvajanju grada, su se doselili u grad. U osmansko vrijeme u gradu je bilo aktivno preko 100 tekija. Veliki broj ovih tekija postoji i dan danas, neke u obliku džamija, a neke kao muzeji, npr. Cerrahilik (Cerrahiyye, osmanski turski: ﻰﺣﺍﺮﺟ), tekija u Fatihu, džamije i turbe Sünbül Efendi i Ramazan Effendi, također u Fatihu, Galata Mevlevihane u Beyoğluu, Yahya Effendi tekija u Beşiktaşu, te Bektaši (Bektaşi) tekija u Kadıköyu, koja alevijskim muslimanima služi kao cemevi (okupljalište).

Republika Turska[uredi - уреди]

Glavni članak: Turska

Nakon osnivanja Republike Turske 1923. godine, glavni grad je premješten iz Carigrada u Ankaru. Službeno ime grada je promjenjeno iz Konstantiniyye u Istanbul.

U ranim godinama nove države, Istanbul je često zanemarivan u korist novog glavnog grada, ali u 1950-ima i 1960-ima grad doživljava veliki arhitektonski procvat. Grad sa nekad brojnom grčkom zajednicom, se je pokušao odreći svog grčkog porijekla u Istanbulskom pogromu 1955. godine, kada je veliki broj Grka napustio Tursku i odselio se u Grčku.

U 1950-ima, vlada Adnana Menderesa je pokrenula projekte gradnje novih cesta i tvornica diljem zemlje. U Istanbulu su izgrađene široke moderne ulice, ali nažalost zbog njih su srušene mnoge povijesne zgrade unutar grada.

Tijekom 1970-ih, gradsko stanovništvo se počelo naglo povećavati, zbog migranata iz Anatolije koji su došli tražiti posao u mnogim novim tvornicama izgrađenim u gradskim periferijama. Ovaj nagli rast stanovništva je povećao gradnju kuća i stambenih zgrada, od kojih su mnoge nekvalitetno izgrađene, te su uzrok velike smrtnosti u čestim potresima koji pogađaju grad. Veliki broj sela u okolici grada se znatno proširio i postao gradska periferija.

Zemljopis[uredi - уреди]

Satelitska slika grada na Bosporu

Položaj[uredi - уреди]

Istanbul se nalazi na južnom Bosporu, na dva kontinenta - zapadni dio je u Europi, dok je istočni u Aziji. Rukavac Zlatni rog, dijeli europski dio na dva dijela. Između Mramornog mora i Zlatnog roga, nalazi se poluotok sa najstarijim dijelom Istanbula. Na jugoistoku u Mramornom moru se nalaze Prinčevi otoci (Kızıl Adalar). Grad ima ukupnu površinu od 1.538,77 km². Šire područje grada, tj. provincija Istanbul se prostire na 5.220 km².

Geologija[uredi - уреди]

Istanbul se nalazi blizu sjevernoanatolijskog geološkog razloma, gdje se dodiruju afrička i euroazijska tektonska ploča. Ovaj razlom je odgovoran za mnoge katastrofalne potrese u ovom području. 1509. potres je uzrokovao cunami, koji je prešao gradske zidine te ubio više od 10 000 ljudi i uništio više od 100 džamija. 1766. godine, u potresu je uništena džamija Eyüp. 1894. godine, u potresu su uništeni mnogi dijelovi Velikog bazara. Katastrofalni potres je u kolovozu 1999. godine, ubio oko 18 000 ljudi u İzmitu, a u zimi 2001. godine, u pokrajini Afyon poginuo je 41 čovjek. Najveći uzrok katastrofalnih posljedica u ovim potresima je nedovoljno čvrsta i prebliza gradnja. Geolozi prognoziraju vrlo jaki potres prije 2025. godine, koji bi mogao biti jak oko 7.0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici.

Klima[uredi - уреди]

Gradska klima je umjerena kontinentalna. Ljeta u gradu su vruća i vlažna, dok su zime kišovite, te ponekad sniježne. Godišnja prosječna količina padalina je 870 mm. Zbog vrlo visoke vlažnosti, temperature su puno izraženije. Prosječna maksimalna temperatura u zimskim mjesecima je između 7°C i 9°C. Tijekom zime, snijeg pada prosječno tjedan ili dva. Prosječna temperatura u ljetnim mjesecima je 28 °C.

Najtopliji mjesec u godini je srpanj sa prosječnom temperaturom od 23.2 °C, a najhladniji je siječanj sa 5.4 °C. Najviša zabilježena temperatura u gradu je 40.5 °C u kolovozu 2000. godine, a najniža –16.1 °C u veljači 1927. godine. Vrijeme je obično osjetno hladnije u istočnom Istanbulu.

Grad je poprilično vjetrovit, sa prosječnom brzinom vjetra od 17 kilometara na sat. Ljeto je najsuši dio godine, ali se ne događaju velike suše kao na zapadu, te se klima zato ne može smatrati sredozemnom.

Mjesec Najviša temperatura Najniža temperatura Kišnih dana Sunčanih dana
Prosjek Najviša Prosjek Najviša (dan)
Siječanj 9 19 3 -13 18 2.6
Veljača 9 24 2 -16 15 3.3
Ožujak 11 27 3 -11 14 4.4
Travanj 16 33 7 -2 9 6.6
Svibanj 21 34 12 2 8 8.9
Lipanj 26 37 16 6 5 10.8
Srpanj 29 39 18 11 4 11.7
Kolovoz 29 41 20 10 3 11.3
Rujan 25 38 15 6 6 8.5
Listopad 21 33 12 3 10 6.2
Studeni 15 27 9 -7 13 4.6
Prosinac 11 22 5 -12 17 2.3

Raspored grada[uredi - уреди]

Panorama Istanbula

Istanbulski okruzi su podjeljeni u tri glavna područja:

  • Povijesni poluotok na kojem se nalazi stari Carigrad se sastoji od dva okruga: Eminönü i Fatih. Ovo područje koje se naziva Stambul u kasnijem osmanskom razdoblju se nalazi na južnim obalama Zlatnog roga, koji odvaja stari grad od sjevernog dijela na europskoj strani koje se nazivalo Pera (što znači „druga strana”) u srednjevjekovnom razdoblju, a danas nosi naziv Beyoğlu. Povijesni poluotok završava sa Teodezijevim zidinama na zapadu, gdje se nalaze Zlatna vrata, zajedno sa tvrđavom Yedikule. Poluotok opasuje Mramorno more na jugu i Bospor na istoku.
  • Sjeverno od Zlatnog roga je povijesni Beyoğlu (srednjevjekovna tvrđava Galata) i okrug Beşiktaş gdje se nalazi posljednja sultanova palača, uz koju su brojna bivša sela, kao Ortaköy i Bebek na obalama Bospora. I na europskoj i na azijskoj strani Bospora, nalaze se ljetnikovci (Yalı) koje su gradili bogati stanovnici.
  • Četvrti Üsküdar (bivši Chrysopolis, kasnije Scutari) i Kadıköy (bivši Chalcedon) se nalaze na azijskoj strani, te su prije bili odvojeni gradovi, kao i Pera. Danas se u njima nalaze stambene i poslovne zone, te u njima živi oko trećina istanbulskog stanovništva.

Poslovni i stambeni neboderi se većinom nalaze u sjevernim područjima europske strane grada, pogotovo u poslovnim okruzima, kao Levent, Maslak i Etiler, koji se nalaze između Bosporskog mosta i Fatih Sultan Mehmet mosta.

Zbog ubrzanog rasta stanovništva grada u drugoj polovici 20. stoljeća, na gradskoj periferiji su se počeli stvarati gecekondui (turska riječ za „preizgrađeno” kojom se opisuju naselja ilegalno napravljenih građevina koja se javljaju u predgrađima velikih turskih gradova, kao Istanbul, Ankara, İzmir, i Bursa). Danas se ova naselja ruše i na njihovom mjestu se grade nove stambene zone.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Religije[uredi - уреди]

Kratki osvrt[uredi - уреди]

Džamija u Istanbulu

Gradska slika Istanbula je oblikovana mnogim kršćanskim i islamskim sakralnim građevinama. U nekim četvrtima, primjerice u Kuzguncuku, sakralne građevine različitih religija se nalaze jedna do druge. Daleko najveći dio stanovnika se izjašnjavaju pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Važne religijske manjine su grčki pravoslavci, armenski kršćani i sefardski Židovi.

U gradu se nalazi središte Carigradskog patrijarhata, kojem i danas pripadaju mnoge pravoslavne crkve u Turskoj i kome je priznato počasno prvenstvo u pravoslavlju. Ovdje djeluju i nadbiskup turske pravoslavne općine, armenski nadbiskup kao i turski nadrabin.

Prijedlog nekih fundamentalista o ponovnom uspostavljanju džamije u Aji Sofiji - danas muzeju, najvjerojatnije se neće ostvariti u današnjoj sekularnoj Turskoj.

Islam[uredi - уреди]

Mevlevije derviši u Istanbulu kao turistička atrakcija, travanj 2006.

Muslimani su najbrojnija religijska skupina u Istanbulu, koja je podijeljena u više vjerskih smjerova. Najveći broj muslimana su Suniti. Oko 15% do 30% muslimana se izjašnjavaju kao Aleviti i Alaviti (govornici arapskog).

2. rujna 1925. godine, Kemal Atatürk, osnivač moderne Turske je zabranio tad vrlo brojni derviški red (tarikat). Veliki broj sljedbenika sufizma, islamskog misticizma, od tad djeluje u tajnosti, te i danas imaju svojih sljedbenika. Budući da njihova zabrana vrijedi još i dan danas, većina djeluje u obliku "kulturnih udruga".

Kršćanstvo[uredi - уреди]

Grad je sjedište ekumenskog patrijarhata, kome pripadaju neke pravoslavne crkve, te sjedište armenskog nadbiskupa, kao i nadbiskupa sriske pravoslavne (aramejske) općine. Svakodnevni život Armenaca, Grka i aramejskih manjina koji žive u Istanbulu, je oblikovan poslije Prvog svjetskog rata, diskriminacijom i odmazdom. 1942. godine, uveden je porez na bogatstvo (varlık vergisi) za sve nemuslimane, a u rujnu 1955. godine izveden je teški pogrom pod korumpiranom vladom premijera Adnana Menderesa (Istanbulski ili Rujanski pogrom).

Danas u Istanbulu živi oko 45 000 Armenaca i 2 000 Grka, također postoji i manji broj Bosporskih Nijemaca.

Judaizam[uredi - уреди]

Sefardski Židovi žive u gradu već preko 500 godina. Oni su 1492. godine pobjegli sa Iberijskog poluotoka, od kud su ih protjerali kršćani nakon pada maurskog carstva. Tada moćan sultan Bajazid II. (1481. - 1512.), je poslao veći dio osmanske flote u Španjolsku, kako bi spasio Sefardske Židove. Više od 200.000 Židova, koji nisu željeli preći na kršćanstvo su pobjegli u Tanger, Alžir, Genovu, Marseille, te poslije u Solun i na kraju u Istanbul. Sultan je dopustio naseljavanje 50.000 španjolskih Židova u Osmanskom Carstvu, te su u Istanbulu još i danas opstali Sefardski Židovi, čiji se broj procjenjuje na oko 20.000. Danas u Istanbulu možemo naći 20 sinagoga, od kojih je najvažnija Neve Şalom Sinagogu u četvrti Beyoğlu, koja je izgrađena 1951. godine. U Istanbulu je središte turskog nadrabina.

Razvoj stanovništva[uredi - уреди]

U novije vrijeme u Istanbul su se doselile mnoge nove etničke skupine, te tako u gradu postoje naselja kao: Arnavutköy (Albansko selo), Polonezköy (Poljsko selo) i Yeni Bosna (Nova Bosna).

Broj stanovnika Istanbula je narastao od 680.000, 1927. godine, na 1,3 milijuna, 1955. godine. 1975. godine, u gradu je živjelo 2,5 milijuna ljudi. Danas grad ima skoro 10 milijuna ljudi, što znači da se broj stanovnika u 30 godina povećao za četiri puta. Od 9 797 536 stanovnika, 6 486 993 živi u europskom dijelu, a 3 310 543 u azijskom dijelu grada (stanje 1. siječnja 2005.).

Zbog velike nezaposlenosti u jugoistočnoj Turskoj, mnogo ljudi se je preselilo iz tih područja u Istanbul, gdje živi većinom na gradskim periferijama (Gaziosmanpaşa, Ziya Gökalp). Migranti, većinom iz istočne Anatolije, su stigli u grad u potrazi za kvalitetnijim životom i zaposlenjem, što u većini slučajeva nisu našli. Ovo rezultira novim gecekonduom na gradskoj periferiji gotovo svake godine. Ta područja se kasnije razvijaju u naselja koja se kasnije integriraju u šire gradsko područje.

        Godina         Stanovništvo
330 40,000
400 400,000
530 550,000
545 350,000
715 300,000
950 400,000
1200 150,000
1453 36,000
1477 75,000
1566 600,000
1817 500,000
1860 715,000
1885 873,570
1890 874,000
1897 1,059,000
1901 942,900
1914 909,978
Godina Stanovništvo
listopad 1927 680,857
listopad 1935 741,148
listopad 1940 793,949
listopad 1945 860,558
listopad 1950 983,041
listopad 1955 1,268,771
listopad 1960 1,466,535
listopad 1965 1,742,978
listopad 1970 2,132,407
listopad 1975 2,547,364
listopad 1980 2,772,708
listopad 1985 5,475,982
listopad 1990 6,620,241
studeni 1997 8,260,438
listopad 2000 8,803,468
siječanj 2005 9,797,536
siječanj 2006 10,034,830

Napomena: Broj stanovnika do 1914. je procijenjen i varira oko 50% ovisno o istraživanju. Brojevi od 1927. do 2000. su dobiveni popisima stanovništva. Brojevi za 2005. i 2006. su predviđanja.

Gospodarstvo[uredi - уреди]

Istanbul je središte turskog gospodarstva, čemu doprinosi povoljan geografski položaj. Grad pridonosi sa oko 21.2% u turskom BDP-u. U Istanbulu se skuplja oko 40% ukupnih turskih poreza, te grad zapošljava petinu turskih industrijskih radnika. Od 1980. godine, rast istanbulskog BDP-a je oko 5% godišnje.

U 1990-im godinama, tursko gospodarstvo, a pogotovo Istanbul, pogodile su dvije velike gospodarske krize. Prva je bila azijska financijska kriza, koja je trajala od srpnja 1997. godine do početka 1998. Druga je bila ruska kriza od kolovoza 1998. pa do sredine 1999. koja se vrlo negativno odrazila na istanbulski izvoz, koji čini veći dio turskog izvoza. Nakon ovih kriznih razdoblja, uslijedila je postupna reorganizacija istanbulskog gospodarstva.

Potres koji se dogodio 17. kolovoza 1999. godine, te čiji je epicentar bio u İzmitu, je također prouzročio ekonomski šok u gradu. Osim materijalnih i ljudskih gubitaka, katastrofa je prouzročila pad BDP-a od 2%.

Unatoč velikim ekonomskim šokovima, istanbulsko gospodarstvo je vrlo napredno, te je grad tursko industrijsko središte i u njemu se nalaze neke od najvećih turskih tvornica. Grad, zajedno sa svojom pokrajinom proizvodi: pamuk, voće, maslinovo ulje, svilu i duhan. Među najznačajnije industrijske proizvode spadaju: tekstil, guma, hrana, metali, koža, kemikalije, elektronika, papir, alkoholna pića i dr. U gradu se također nalaze i postrojenja za sastavljanje automobila i kamiona.

Važan dio gradskog gospodarstva čini turizam. Grad godišnje posjeti oko 3 milijuna turista, te grad ima vrlo velike prihvatne kapacitete, što se tiče smještaja i ugostiteljske ponude.

Kultura[uredi - уреди]

Istanbul je mjesto mješanja raznih kultura i religija. Kao rezultat toga, u gradu možemo vidjeti mnoštvo povijesnih džamija, crkava, sinagoga i palača. Također se u gradu mogu vidjeti mnoge moderne zgrade, neboderi, trgovački centri i dr.

Muzeji[uredi - уреди]

Aja Sofija

Najpoznatiji muzeji u Istanbulu su Topkapı Sarayı (bivša Sultanova palača ili Carigradski dvor), Aja Sofija, Crkva Hora, Arheološki muzej, Muzej turske i islamske umjetnosti, Istanbulski muzej moderne umjetnosti i Dolmabahçe Sarayı.

Mnoge pomoćne zgrade raznih džamija su pretvorene u muzeje, te pružaju impresivan dojam osmanskog razdoblja.

Građevine[uredi - уреди]

Bizantski i kršćanski Carigrad do 1453. godine[uredi - уреди]

Yerebatan Sarnıcı

U današnjem Istanbulu se još mogu naći mnoge povijesne građevine. Mnoge građevine su danas ruševine, te postoji mali broj njih koje su izdržale stoljeća.

Neke crkve su skoro netaknute, preživjele prvo kao džamije, a onda kao muzeji:

  • Aja Sofija (Ayasofya Camii, Crkva sv. Mudrosti), završena 537. godine
  • Crkva Pammakaristós (Fethiye Camii), sagrađena u 11. ili 12. stoljeću
  • kasnobizantska Crkva Hora (Kariye Camii), sadašnjeg izgleda od 14. stoljeća
  • Aja Irena ili Crkva „sv. Irena” (Aya İrini), koja je izbjegla preobrazbu u džamiju, te je služila kao oružarnica

Osmanski Carigrad[uredi - уреди]

Osmanski sultan i njegovi dužnosnici, su odmah nakon osvajanja grad, željeli promijeniti njegov izgled, kako bi demonstrirali svoju moć i vjeru. Budući da su se divili grčkoj arhitekturi grad, za preobrazbu grada su zadužili Sinana (Mimar Sinan), porijeklom najvjerojatnije Grk ili Armenac, koji je razvio poseban osmanski stil gradnje.

Od 18. stoljeća, u gradnji se osjeća utjecaj zapadnjačkih stilova, kao barok (Lâleli Camii), klasični stil i secesija (Kamondo Merdivenleri, Beyoğlu). Za vrijeme Turske Republike, javlja se „Prvi nacionalni arhitektonski pokret”.

Osmanska arhitektura se najviše opaža u:

  • palačama i rezidencijama
  • džamijama i njihovim dodatnim zgradama
  • velikim dućanima, trgovinama i konačištima
  • bazarima
  • namjenskim i ukrasnim zgradama
Rezidencije[uredi - уреди]
Dolmabahçe Sarayı
  • Topkapı Sarayı (Palača Topkapi) je do 1856. bila dom sultanove obitelji (harem), te sjedište vladara (divan), te stoga i središte osmanske vlasti i moći. Ova, više puta izmijenjena palača, se nalazi na vrhu poluotoka između Zlatnog roga, Bospora i Mramornog mora. Danas je jedna od najvažnijih istanbulskih turističkih atrakcija.
  • Dolmabahçe Sarayı (Palača Dolmabahçe), koja je od 1856. bila upravno središte Osmanskog Carstva, sagrađena je na europskoj strani grada, čime se pokazivala sultanova privežnost Europi. Palača je građena od 1842. do 1853. godine.
Džamije[uredi - уреди]
Yeni Cami
Yeni Cami, pogled straga

Kao iskaz vjere, sultani, veziri i mnogi drugi osmanski moćnici, su obično bogato financirali izgradnju džamija. Veliki broj đžamija su građene po uzoru na Aju Sofiju.

Oko prostorije za molitvu je obično izgrađen kružni dvorišni prostor (sprskohrvatski turcizam: avlija, turski: avlu), te je obično izgrađen i külliye zajedno sa medresom, koja je npr. korištena kao osnovna škola (mektep), teološka ili liječnička škola sa prostorom za stanovanje (hücre), bolnica (dar-üş-şifa), hospicij (tabhane), pučka kuhinja (imaret), knjižnica (kütüphane), prenoćište (srpskohrvatski turcizam: karavansaraj, turski: kervansaray), kupelji (hamam), grobnice (türbe), a ponekad je građen i obzervatorij za kalendarske izračune, vezane uz religiju (muvakkithane).

Tipične džamije ovog razdoblja su:

Napomena: turska riječ "camii" znači "džamija".

Bazari[uredi - уреди]

Napomena: perzijska riječ "bazar" (بازار‎) znači "tržnica".

Namjenske i ukrasne zgrade[uredi - уреди]
Rumeli Hisarı
  • turske kupelji (hamam)
    • Çemberlitaş-Hamam u Starom Stambulu
    • Galatasaray-Hamam u Beyoğluu
  • bunari
    • Čisti bunar (şadırvan), unutar džamijskog dvorišta (avsu), npr. osmokutni bunar u Yeni Cami
    • Bunarska kuća (sebil), npr. Valide Sultan Turhan Hadice Sebili kod Yeni Cami
    • Česme (çeşme), npr. bunar iz 1906. kod njemačkog vrhovnog konzulata
    • zanimljivost je i bunar kod Hipodroma, kojeg je donirao njemački car Vilim II.
  • turbe (grobnice)
  • vojarne
    • Selimiye-Kaserne u Üsküdaru
  • utvrde
  • tornjevi
  • mostovi
    • stari most Galata, nekoliko puta mijenjan između 1845. i 1912.
  • kolodvori
  • stambene zgrade
    • drvene zgrade koje se mogu naći u Fatihu i Üsküdaru
    • drveni ljetnikovci (Yali) koje se mogu naći na objee strane Bospora, u novije vrijeme su renovirane
    • boravišne zgrade sa podrumskim radnjama, koje su se otvarale u 19. stoljeću. Danas se mogu naći u Beyoğluu
  • Zgrade veleposlanstava u Beyoğluu, danas većinom konzulati
  • crkve i sinagoge

Istanbul od pada Osmanskog Carstva do 1950-ih[uredi - уреди]

Prvi nacionalni arhitektonski pokret (1912. - 1929.)[uredi - уреди]

Do kraja 20-ih godina u državi je trajao arhitekturalni pokret znan kao "Prvi nacionalni arhitektonski pokret". Primjeri su:

  • Beşiktaş İskelesi, 1913. godine, arhitekt Ali Talat
  • Haydarpaşa İskelesi, 1915. godine, arhitekt Vedat Tek
  • Vakıf Hanı u Eminönüu, 1912.-1926. godine, arhitekt Kemalettin Bey
  • Hotel Merit Antique u Lâleli, 1912.-1922. godine, arhitekt Kemalettin Bey

Od 30-ih godina, često su za javne zgrade zapošljavani strani arhitekti, koji su u turski ukrasni stil, dodali i međunarodni element, te su djelovali na lokalne, turske arhitekte.

Drugi nacionalni arhitektonski pokret (1940. - 1950.)[uredi - уреди]

Kao začetnika Drugog nacionalnog arhitektonskog pokreta, smatra se Bruno Taut (1880. - 1938.). On je napravio točnu analizu osmanskog stila, kao pročelnik katedre na Akademiji lijepih umjetnosti u Istanbulu i kao šef građevnog odjela u Ministarstvu obrazovanja u Ankari. Time je stvoren posebni turski građevni stil. Primjer:

  • İstanbul Ünivertesisi, Fen Fakültesi, 1942.

Višestruki građevni stilovi od 1960-ih[uredi - уреди]

Istanbulsku arhitekturu zadnjih desetljeća obilježavaju višestruki stilovi u kojima se mogu naći svi elementi od sinanskog razdoblja, pa do najnovijih trendova u gradnji. Zbog velikog broja stilova, grad je postao pokusna zona moderne arhitekture.

  • građevine arhitekta Sedada Hakkıja Eldema u "turskom" stilu:
    • Sosyal Sigortalar Külliyesi (1970.),
    • Atatürk Kütüphanesi (1976.)
    • Koç Holding A.S. Nakkaştepe Tesisleri (1986.)
  • neboderi:
  • Hotel InterContinental u Beyoğluu, visina 87 m, završen 1968.
  • Barbaros Plaza u Leventu, dvije zgrade, visina 80 m, završeno 1987.
  • Yapı ve Kredi Bankası u Levent, visina 120 m, završeno 1995.
  • Işbank Tower 1 u Beşiktaşu, visina 181 m, završeno 2000.
  • Sun Plaza in Şişli, visina 147 m, završeno 2005.
  • mostovi:
  • televizijski tornjevi:
    • Camlica-TV toranj
    • Endem-TV toranj

Zaštita kulturnih spomenika[uredi - уреди]

Prvu sistematsku zaštutu gradskih spomenika, je pokrenula gradska vlast, krajem Prvog svjetskog rata, koji je ostavio mnoge spomenike opljačkana i oštećene. Ovaj projekt je od 1917. do 1918. vodio njemačko-turski povjesničar umjetnosti i pisac Friedrich Schrader. U 60-ima je u zaštiti spomenika posebno bio aktivan Çelik Gülersoy.

Od 1985. godine, cijeli istanbulski stari grad je na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.

Obrazovanje[uredi - уреди]

U Istanbulu se nalaze neke od najpriznatijih i kvalitetnijih ustanova visokog obrazovanja u Turskoj. Većina ovih sveučilišta su javna, ali se proteklih godine naglo povećao i broj privatnih sveučilišta.

Sveučilišta[uredi - уреди]

Neke od najpoznatijih obrazovnih institucija u Istanbulu su. Istanbulsko tehničko sveučilište (Istanbul Teknik Üniversitesi (İTÜ)), Bosporsko Sveučilište (Boğaziçi Üniversitesi), Sveučilište Galatasaray, Istanbulsko sveučilište (İstanbul Üniversitesi (İÜ)), Sveučilište Marmara (Marmara Üniversitesi), Yildiz tehničko sveučilište (Yıldız Teknik Üniversitesi) i Sveučilište lijepih umjetnosti Mimar Sinan (Mimar Sinan Güzel Sanatlar Üniversitesi).

Privatne obrazovne institucije su: Istanbulsko trgovačko sveučilište (İstanbul Ticaret Üniversitesi), Sveučilište Bahçeşehir (Bahçeşehir Üniversitesi), Sveučilište Koç (Koç Üniversitesi), Sveučilište Sabanci (Sabancı Üniversitesi), Sveučilište Bilgi (İstanbul Bilgi Üniversitesi), Istanbulsko kulturno sveučilište, Sveučilište Isik (Işık Üniversitesi), Sveučilište Yeditepe (Yeditepe Üniversitesi), Sveučilište Fatih (Fatih Üniversitesi), Sveučilište Maltepe (Maltepe Üniversitesi), Sveučilište Kadir Has (Kadir Has Üniversitesi), Sveučilište Haliç (Haliç Üniversitesi), Sveučilište Dogus (Doğuş Üniversitesi) i Sveučilište Beykent (Beykent Üniversitesi).

Srednje škole[uredi - уреди]

U gradu postoji veliki broj klasičnih, nacionalnih i privatnih gimnazija tj. srednjih škola. Zanimljiva je činjenica, da u Istanbulu postoji jako veliki broj francuskih gimnazija. Frankofone gimnazije u gradu su:

  • Lycée Saint-Benoit (1783.)
  • Lycée Sainte-Pulchérie (1846.)
  • Lycée Notre-Dame de Sion (1856.)
  • Lycée Saint-Joseph (1870.)
  • Lycée Saint-Michel (1886.)
  • Lycée Pierre Loti (1942.)
  • Lycée Galatasaray (1868.)

Osim francuskih, postoji i nekoliko drugih stranih srednjoškolskih ustanova, kao: Amerikan Robert Lisesi (Američki Robert koledž), Uskudar Amerikan Lisesi (Uskudar američka akademija), Özel Alman Lisesi (privatna njemačka škola), Liceo Italiano (Talijanska srednja škola), te mnoge druge turske privatne srednjoškolske ustanove.

Anadolu Liseleri (Anatolijske srednje škole) su namjenjene učenicima koji su odrasli u inozemstvu, tako je npr. u Üsküdar Anadolu Lisesi, njemački nastavni jezik.

Posebnost su tzv. znanstvene srednje škole, u kojima se ohrabruju znanstvena istraživanja, te se smatraju najkvalitetnijim turskim školama.

Također postoji i određeni broj islamskih srednjih škola, kao npr. srednja škola za imame „Hatip Lisesi”.

Knjižnice[uredi - уреди]

U Istanbulu postoje mnoge knjižnice, od kojih su najvažnije:

  • Süleymaniye knjižnica (Süleymaniye Kütüphanesi) (Beyazıt)
  • Istanbul Çelik Gülersoy knjižnica (Çelik Gülersoy Kütüphanesi) (Sultanahmet)
  • Knjižnica u palači Topkapi (Topkapı Sarayı Kütüphanesi) (Sultanahmet)
  • Knjižnica Arheološkog muzeja (Arkeoloji Müzesi Kütüphanesi) (Sultanahmet)
  • Knjižnica ženskih radova (Kadin Eserleri Kütüphanesi) (Haliç)
  • Atatürkova knjižnica (Taksim)
  • Knjižnica Goethe Instituta (Beyoğlu)
  • Američka knjižnica (Amerikan Kütüphanesi) (Tepebaşı)
  • Knjižnice sveučilišta
  • Knjižnice muzeja
  • Knjižnice javnih i privatnih poduzeća
  • Lokalne okružne knjižnice

Promet[uredi - уреди]

Grad je važno nacionalno i međunarodno prometno križište.

Opći promet[uredi - уреди]

Zračni promet[uredi - уреди]

U Istanbulu postoje dvije međunarodne zračne luke. Veća je Međunarodna zračna luka Atatürk u Yeşilköyu, 24 km od gradskog centra u europskom dijelu grada. Druga je, modernija, Međunarodna zračna luka Sabiha Gökçen na azijskoj strani grada, udaljena 20 km od grada, te 45 km istočno od europskog centra grada.

Željeznički promet[uredi - уреди]

Karta istanbulske željezničke mreže

Stanica Sirkeci je zadnja stanica za sve željezničke pruge na europskoj strani. Postoji samo jedna svakodnevna ruta i to za Bukurešt. Između Bospora i stanice Haydarpasa, prometuje se nekoliko puta dnevne prema Ankari i rijeđe prema drugim odredištima u Anatoliji. Ove dvije istanbulske stanice su, preko Bospora, spojene trajektom. U bliskoj budućnosti, projektom Marmaray će se spojiti ove dvije željezničke trase, kao i metro sustav.

Cestovni promet[uredi - уреди]

Istanbul je vrlo dobro povezan razvijenom cestovnom mrežom koja se stalno nadograđuje. Sa Europom ga spajaju ceste E5, E90 i prekoeuropska cesta za motorna vozila. Ceste za motorna vozila također spajaju grad sa Ankarom i Edirneom. Grad ima dvije zaobilaznice, starija E5 se koristi većinom za gradski promet, dok se novija koristi za međugradski i međukontinentalni promet. Bosporski most i Fatih Sultan Mehmet most povezuju ove autoceste na dva kontinenta, preko Bospora.

Pomorski promet[uredi - уреди]

Istanbulska luka je najvažnija u zemlji. Stara luka u Zlatnom rogu služi većinom nautičarima. Stalne veze, kao i krstarice povezuju nekoliko europskih luka, kao: Pireja (Grčka) i grčki otoci, Dubrovnik (Hrvatska), Venecija, Napulj (Italija), Marseille (Francuska), Haifa (Izrael) u Sredozemlju, kao i Odesu (Ukrajina) u Crnom moru.

Javni prijevoz[uredi - уреди]

Autobus[uredi - уреди]

Autobusni vozni park se sastoji od 2 571 vozila, čiji su proizvođači: MAN (767), Ikarus (1 404), Mercedes-Benz (354), DAF/Optare (39) i Berkhof (7). Busevi dnevno prijeđu 448,000 km na 468 autobusnih linija sa 7 889 autobusnih stanica. 2003. godine, autobusima je prevezeno 435 milijuna ljudi, što je 14,2% ukupnog javnog prijevoza u Istanbulu.

Od 1985. godine, dopušteni su privatni autobusi pod nadzorom javne službe. Trenutno postoji 1 366 privatnih autobusa za javni promet, uključujući 89 autobusa na kat.

Uspinjača (Tünel)[uredi - уреди]

Uspinjača Kabataş-Taksim

Ovo je prva podzemna metro linija u kontinentalnoj Europi, te druga u svijetu poslije Londonskog metroa (treća, ako se računa newyorški napušteni projekt Atlantic Avenue Tunnel u Brooklynu. Tünel je dugačak 573 m, sa visinskom razlikom od 60 m, bez ikakvih stanica između Karaköya i trga Tünel, što ga čini prvom podzemnom uspinjačom. U neprestalnoj je upotrebi od 1875. godine. Dva vozila na jednoj pruzi voze svakih 3.5 minuta, a put traje 1.5 minutu. Svaki dan preveze se oko 15,000 ljudi.

Druga, nova moderna uspinjača, sa istim principom rada je otvorena u lipnju 2006. godine, spajajući Kabataş i Taksim. Duga je oko 600 metara sa usponom od 60 metara, što prijeđe u 110 sekundi.

Laka željeznica[uredi - уреди]

Gradska laka željeznica je otvorena 3. rujna 1989. godine, te je povezivala Aksaray i Kartaltepe. Linija je kasnije dorađena, te je spojena sa zračnom lukom Atatürk, 30. prosinca 2002. Postoji 18 stanica, od kojih su 6 pod zemljom, a 3 su vijaduktne. Linija je duga 19.3 km, te je totalno izolirana od ostalog prometa, bez ikakvog međusobnog križanja. Linija pod zemlju ide 4.4 km. 37 vozila sa dva vagona dnevno prevezu 200,000 putnika. Ova investicija je stajala oko 550 milijuna USD. U azijskom dijelu grada još uvijek traje izgradnja lake željeznice od Kadikoya do Kartala.

Stanice istanbulske lake željeznice su: Havalimanı (Zračna luka Atatürk), Dünya Ticaret Merkezi, Yenibosna, Ataköy, Bahçelievler, Bakırköy, Zeytinburnu, Merter, Davutpaşa, Terazidere, Otogar/Esenler, Kartaltepe, Sağmalcılar, Bayrampaşa, Ulubatlı, Emniyet, Aksaray.

Metro[uredi - уреди]

Stanica Gayrettepe u istanbulskom metrou

Glavni članak: Istanbulski metro

Gradnja istanbulske podzemne željeznice je započela 1992. godine. Prva linija između Taksima i Leventa IV je puštena u promet 16. rujna 2000. godine. Linija je duga 8.5 km, te ima 6 stanica, u raznim bojama. Trenutno su u službi 8 vlakova sa četiri vagona, francuske proizvodnje, koji voze svakih 5 minuta, te dnevno prevezu oko 130,000 putnika. Putovanje cijelom linijom traje 12 minuta. Cijela podzemna željeznica je izgrađena metodom cut-and-cover, te može izdržati potres do 9.0 richterove ljestvice.

Sjeverno proširenje od Leventa IV do Ayazaga će biti završeno 2007. godine. Južno proširenje od Taksima do Yenikapı, mostom preko Zlatnog roga, te podzemno kroz stari grad će najvjerojatnije biti gotovo 2008. godine. Linija će biti dugačka 5.4 km, sa četiri stanice.U Yenikapıju će se spajati sa lakom željeznicom i prigradskim vlakom.

Na azijskoj strani grada, trenutno je u fazi izgradnje metro od Kadikoya do Kartala.

Nostalgični tramvaj[uredi - уреди]

Krajem 1990. godine, povijesni tramvaj je ponovno pušten u promet u aveniji İstiklal (İstiklal Caddesi), između trga Taksim (Taksim Meydanı) i Tünel. Tramvaj pokriva samo jednu liniji dugu 1.6 km.

1. studenog 2003. godine, otvorena je još jedna linija nostalgičnog tramvaja u azijskoj strani grada između četvrti Kadıköy i Moda. Na ovoj ruti dugačkoj 2.6 km, postoji 10 stanica, a ukupno putovanje traje 21 minutu. 2003. godine, 641 000 ljudi je prevezeno nostalgičnim tramvajem.

Tramvaj[uredi - уреди]

Istanbulski tramvaj

Brzi tramvaj na standardnim tračnicama sa modernim vozilima, vozi od 1992. godine, spajajući Sirkeci i Topkapi. Linija je u ožujku 1994. godine, proširena od četvrti Topkapi do Zeytinburnu, te od Sirkeci do Eminönü, u travnju 1996. 30. siječnja 2005. godine, pruga je proširena od Sirkeci do Kabataşa, prelazeći preko Zlatnog roga nakon 44 godine. Linija ima 24 stanice na dužini od 14 km. Na njoj vozi 55 vozila od ABB-a. Ukupno putovanje traje 42 minute, a dnevno se preveze oko 155,000 putnika. Ova investicija je koštala 110 milijuna USD.

Stanice su slijedeće: Zeytinburnu, Mithatpaşa, Akşemsettin, Seyitnizam, Merkezefendi, Cevizlibağ, Topkapı, Pazartekke, Çapa, Fındıkzade, Haseki, Yusufpaşa, Aksaray, Laleli (Üniversite), Beyazıt (Kapalıçarşı), Çemberlitaş, Sultanahmet, Gülhane, Sirkeci, Eminönü (ferryboats), Karaköy, Tophane, Fındıklı, Kabataş.

Između Taksima i Kabataşa je u lipnju 2006. otvorena moderna podzemna uspinjača koja povezuje ovu liniju sa metroom u Taksimu.

Prigradska željeznica[uredi - уреди]

Prigradska željeznica povezuje glavni kolodvor Sirkeci na europskoj strani sa 18 stanica, raspoređenih na 30 km, od kojih je zadnja kolodvor Halkali. Putovanje ukupno traje 48 minuta. Druga prigradska željeznica povezuje na anatolijskoj strani glavni kolodvor Haydarpaşa do kolodvora Gebze. Ova linija je duga 44 km te ima 28 stanica, a ukupno putovanje traje 65 minuta. Na obije linije voze električni vlakovi koji na svakoj liniji prevezu po oko 13 000 putnika.

Trajekt[uredi - уреди]

Trajekti plove na 15 linija, koje spajaju 27 morskih luka na obalama Bospora i Mramornog mora. 20 trajekata godišnje prevezu oko 61 milijun putnika. U 1980-ima, prevezeno je oko 150 milijuna putnika. Zbog modernizacije, ova usluga je 2005. godine prepuštena İDO-u, koji upravlja morskim autobusima u Istanbulu.

Morski autobus[uredi - уреди]

16. travnja 1987. godine, općina Istanbul je osnovala društvo za brzi pomorski prijevoz sa katamaranima. Prvih 10 brodova je kupljeno od Norveške, te se njima izvela modernizacija pomorskog prijevoza. Danas društvo İDO opslužuje 29 terminala sa flotom od 28 katamarana, uključujući šest brzih trajekata za automobile.

Žičara[uredi - уреди]

Kratka žičara u dolini iznad parka Demokracije povezuje Taksim i Maçku od 1993. godine. Povezuje hotele Istanbul Hilton sa jedne strane sa Parksa Hilton i Swissotel The Bosphorus sa druge. Šovezna žica je duga 333 m, te prevozi u dvije šestosjedalne kabine oko 1 000 putnika dnevno. Putovanje traje 3 minute.

Druga linija žičare je otvorena 2005. godine, između povijesnog okruga Eyüp i Pierre Loti caféa na vrhu brda.

Marmaray[uredi - уреди]

Marmaray je projekt kojim će se spojiti europska i azijska strana Istanbula, podvodnim tunelom ispod Bosporskog tjesnaca. Ime projekta dolazi od spoja riječi Marma (Mramorno more) i ray (željeznica). Projekt je počeo sa izgradnjom u svibnju 2004. godine, a njegov završetak se očekuje 2009. godine. Završetak će možda biti i odgođen, budući da su na mjestu iskapanja tunela, pronađeni arheološki ostaci iz bizantskog razdoblja.

Sport[uredi - уреди]

Nogomet[uredi - уреди]

Istanbul je dom mnogih nogometnih momčadi, od kojih su prvoligaši: Beşiktaş JK, Galatasaray SK i Fenerbahçe SK.

  • Beşiktaş je najstarija turska sportska udruga iz 1903. godine. Ovaj klub je bio nacionalni prvak 12 puta, a igra domaće utakmice na stadionu İnönü u okrugu Beşiktaş. Stadion može primiti 32 000 ljudi.
  • Galatasaray, osnovan 1905. godine, je bio turski prvak 16 puta, te je 1959. osvojio Kup UEFA-e i UEFA-in Superkup 2000. godine. Domaći stadion je Ali Sami Yen Stadyumu, kapaciteta 22 500 mjesta, a uskoro se planira i novi, veći stadion.
  • Fenerbahçe, osnovan 1907. godine, je bio turski prvak 16 puta. Klupski stadion je Şükrü Saracoğlu Stadyumu u četvrti Kadiköy, te prima 52 500 ljudi.
  • Istanbulspor, osnovan 1926. godine, je četvrti po veličini istanbulski klub, te trenutno igra u drugoj ligi. Za razliko od ostala tri kluba, ovaj nema veliki broj navijača. Klupski stadion je Güngören M.Yahya Baş Stadyumu, koji prima 10,500 gledatelja.

Automobilske i motociklističke utrke[uredi - уреди]

Istanbul je domaćin sljedećih natjecanja: Formula 1 Velika Nagrada Turske, MotoGP Velika Nagrada Turske, FIA World Touring Car Championship, GP2 i Le Mans Series utrke od 1000 km u İstanbul Parku.

Zračne utrke[uredi - уреди]

29. srpnja 2006. godine, İstanbul je bio domaćin četvrtog kola Red Bull Air Race World Seriesa iznad Zlatnog roga.

Zbratimljeni gradovi[uredi - уреди]

Istanbul ima 45 zbratimljenih gradova. To su:

Poznati stanovnici[uredi - уреди]

Panorama Istanbulskog Zlatnog rta
Panorama Istanbulskog Zlatnog rta

Eksterni linkovi[uredi - уреди]