Ladislav Napuljski

Izvor: Wikipedia
Grb Ladislava kao titularnog kralja Ugarske, titularnog kralja Jeruzalema, i kralja Napulja

Ladislav Napuljski (11.2. 1377. - 6.8. 1414.) je bio napuljski kralj od 1386. godine i titularni ugarsko-hrvatski kralj koji će biti okrunjen tek 1403. godine u Zadru. Bio je sin Karla II. Dračkog i Margarete Dračke.

Ime[uredi - уреди]

Zavisno od kraljevina kojima je vladao ili želio vladati Ladislav je imao različite brojeve iza svog imena iako su potom historičari uzeli samo ime Ladislav Napuljski pošto je bio prvi kralj Napulja koji je nosio ovo ime. U Hrvatskoj on je bio četvrti kralj toga imena pa se osim Ladislav Napuljski zna koristiti i Ladislav IV. Napuljski, dok je u Ugarskoj gdje je htio vladati trebao biti peti kralj toga imena to jest Ladislav V Napuljski.

Vladavina u Napulju[uredi - уреди]

Protupapa Ivan XXIII.

Godine 1386., po očevoj smrti, postao je kralj Napulja i titularni kralj Ugarske pod regentstvom svoje majke. Tokom 1390-ih Ludovik II. Anžuvinac i protupapa Ivan XXIII su se uporno suprostavljali njegovoj vlasti. Ludovik II, vojvoda Anžuja, je bio rivalski kralj koji je 1389. godine uspio zauzeti Napulj i istjerati Ladislava, koji ponovo vraća Napulj pod svoju vlast 1399. godine.

Period Ladislavove vladavine oblježen je i jačanjem kraljevske vlasti. Pošto je to umanjivalo vlast baruna, došlo je do sukoba koji su okončani ubojstvom nekoliko baruna.

Protupapa Ivan XXIII je propovijedao križarski rat protiv Ladislava. Prodavale su se indulgencije da bi se skupila financijska sredstva za križarki rat protiv Ladislava. Jan Hus je u Češkoj kritizirao prodaju indulgencija, i počeo se tome suprostavljati. To dovodi do husitskog pokreta u Češkoj.

Postao je vješt politički i vojni vođa, zaštitnik i kontrolor papinstva tokom vlasti pape Inocenta VII.. Pogodovao mu je nered koji je tada vladao Italijom. Bilo je to razdoblje Zapadne shizme koje Ladislav koristi, pa širi svoju vlast na račun papinske države.

Borba za ugarsko-hrvatsko prijestolje[uredi - уреди]

Ladislav postaje kralj Napulja već u 9 godini kada mu je otac Karlo Drački hrvatskougarski i napuljski kralj ubijen od strane Elizabete Bosanske majke hrvatskougarske kraljica Marije. Iako on sam neće polagati pravo na hrvatskougarsku krunu do 1390. godine hrvatski velikaši ga priznaju za kralja odmah po očevoj smrti tako da u napadu zarobljavaju hrvatskougarsku kraljicu i njenu majku koju će pogubiti po želji i naređenju Margarete Dračke na godišnjicu ubojstva Ladislavovog oca Karla. Marija Anžuvinska će na kraju biti oslobođenja uz pomoć Mletaka pa će zajedno s svojim mužem, Žigmundom Luksemburškim pokrenuti rat protiv pristaša Ladislava koji tek 1390. godine službeno pokreće pitanju svog prava na krunu. Nakon što je broj njegovih pristaša naglo porastao poslije nesređenih prilika u Ugarskom kraljevstvu, Ladislav je ustao protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao ugarskom kralju pripadale. On je uputio mornaricu pod maršalom Sicilije i vrhovnim kapetanom napuljske mornarice Alojzijem Aldemariscom kako bi prisilio dalmatinske gradove da priznaju njegovu vlast. Aldemarisco je uspio da, osim Dubrovnika, svi gradovi pristanu uz Ladislava, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. kolovoza 1403. godine u katedrali Sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj.

Već početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar, ali ne kako bi pošao u Ugarsku, nego da se vrati u Napulj. Za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavio je vojvodu Hrvoja. Ali kad je Ladislav napustio Dalmaciju, rasplamsale su se borbe izmedu njegovih i pristaša kralja Žigmunda. Na Žigmundovu stranu su prešli čak i mnogi Ladislavovi privrženici, a među njima i Kanižaj, koji ga je okrunio. Žigmundova pobjeda kod Dobora (1408) je označila krah Ladislavove politike jer su na Žigmundovu stranu prešli Ladislavove pristalice, među kojima je bio i herceg Hrvoje. Tako je već 1408. cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 1409. to su učinili i dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, do čijih mu interesa više ni nije bilo stalo, Ladislav je za 100 000 dukata prodao Veneciji 9. srpnja 1409. godine. Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Posljedice toga kupoprodajnog ugovora bile su porazne za Zadar i ostale primorske gradove.

De facto vladar Taranta[uredi - уреди]

Zauzeo je Firencu 1414. godine, ali kuga je pokosila veliki dio njegove vojske, pa je bio primoran napustiti grad. Započeo je sa građenjem renesansnih građevina u Firenci. Bio je i suvereni princ Taranta od 1406. godine. Prvo je pokušao zauzeti grofoviju Lecce opsadom zamka, ali to mu nije uspelo, pa je promjenio taktiku i započeo pregovore sa Marijom, groficom Leccea. Oženio se groficom, koja je istovremeno bila udovica tarantskog princa, pa je time de facto zavladao Tarantom.

Smrt[uredi - уреди]

Umro je u Napulju 6. kolovoza 1414.. Smatra se da je bio otrovan. Uprkos trima brakovima, nije imao djece. Naslijedila ga je sestra, Ivana II. Napuljska, koja je bila posljednji monarh iz starije Anžuvinske linije.

Povezani članci[uredi - уреди]

Prethodnik: ugarsko-hrvatski kralj Nasljednik:
Marija (1439.-1440.) Žigmund (1368.-1437.)