Jugoslaveni

Izvor: Wikipedia
Ovo je članak o etničkim Jugoslavenima. Za ostala značenja v. Jugoslaveni.
Jugoslaveni
Flag of SFR Yugoslavia.svg
Ukupna populacija

514.153+

Regioni sa značajnim brojem pripadnika
 Srbija 23.303 (2011) [1]
 Crna Gora 1.154 (2011) [2]
 Hrvatska 331 (2011) [3][4][5]
 Slovenija 527 (2002) [6]
Ostatak
svijeta:
 Sjedinjene Američke Države 325.451 (2014) [7]
 Kanada 65.305 (2006) [8]
 Australija 26.883 (2011) [9]
Stari
podaci:
 Bosna i Hercegovina 242.682 (1991) [10]
Jezik/ci
pretežno srpskohrvatski, također makedonski, slovenački, mađarski, romski i drugi jezici prisutni na teritoriji bivše Jugoslavije
Religija
uglavnom ateizam, katoličanstvo, islam i pravoslavlje, kao i druge religije prisutne na jugoslavenskom prostoru
Srodne etničke grupe
drugi narodi prisutni na jugoslovenskom prostoru

Jugoslaveni ili Jugosloveni su ljudi koji se identifikuju kao Jugoslaveni u nacionalnom smislu. Za njih se koriste i termini Jugosloveni po nacionalnosti,[11] etnički Jugosloveni,[12] i deklarisani Jugosloveni,[13] jer je pojam "Jugoslaven" kroz povijest imao više značaja (na primjer kao sinonim za "Južni Slaven" ili "građanin Jugoslavije").

Jugoslaveni žive u državama nasljednicama Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Hrvatska, Srbija, Slovenija i Crna Gora), no i značajan broj iseljenika sa ovog područja izjašnjava se upravo Jugoslavenima.[14]

Iako se izvorno jugoslovenstvo temeljilo na ideji o etničkom, jezičnom i kulturnom jedinstvu Južnih Slavena,[15] moderni identitet etničkih Jugoslavena je pretežno zasnovan na iskustvo iz vremena druge, socijalističke Jugoslavije, kada se svaki građanin Jugoslavije mogao izjasniti kao Jugoslaven, pa i oni koji su bili neslavenskog podrijetla. Zbog toga i dan-danas ima Jugoslavena po nacionalnosti koji nisu nužno južnoslavenskog podrijetla.

Istorija Jugoslavena i jugoslavenske samoidentifikacije[uredi - уреди]

Nastanak Jugoslavenstva i jugoslavenska ideja u 19. vijeku[uredi - уреди]

Glavni članak: Jugoslavenstvo

Ljudevit Gaj, glavni predstavnik Ilirskog pokreta

Jugoslavenska samoidentifikacija vuče korijene u ideji jugoslavenstva. Iako ta ideja ima i ranijih korijena, ona je po prvi put bila jasno izražena u 1830-im godinama od strane malih grupa intelektualaca.[16][17] Pokrenuo je tzv. Ilirski pokret, kojeg su činili uglavnom Hrvati. Ideja jugoslavenstva je zagovarala da su govornici južnoslavenskih jezika jedan jedinstveni narod ili u najmanju ruku nekoliko tijesno srodnih naroda, koji bi trebali formirati zajedničku južnoslavensku državu. Iliristi su smatrali da Južni Slaveni govore varijante uglavnom istog jezika i da imaju isto porijeklo.[17]

Ipak, jugoslovenska ideja se je u 19. vijeku (kao i većim djelom 20. vijeka) natjecala sa pojedinim drugim nacionalizmima (srpski, hrvatski, bosanski, bugarski, slovenački, makedonski) u pridobivanju Južnih Slovena.[16] U 19. vijeku osvajala je delove hrvatskih i srpskih kulturnih i političkih elita, a već onda je bilo usko povezano s „progresivnim" idejama. Dakle, jugoslovensku ideju su uglavnom podržavali liberalni demokrati, prosvećeni krugovi i revolucionarni, socijalistički radikali.[15][18]

Sa druge strane, jugoslovenstvo je od samog početka bilo prije svega stvar obrazovanih i sasvim je retko dopiralo do seljaštva, koje je činilo najveći socijalni sloj među Južnim Slovenima u 19. vijeku. Hrvatska i srpska nacionalna ideologija su bolje dopirale do seljaštva, jer su se naslanjali na sećanja na srednjovekovne hrvatske i srpske države i na tradicije koje su one ostavile iza sebe, pa su se te dvije nacionalne ideologije u drugoj polovini devetnaestog veka širile brže od jugoslovenske ideje. Jugoslavenstvo podrazumevalo je sposobnost apstraktnog mišljenja o društvenim i političkim pitanjima, koje je nemoguće bez kakvog-takvog sistematskog sekularnog obrazovanja, kroz koje seljaštvo nije prošlo.[19]

Na početku 20. stoljeća jugoslovenstvo se razvilo kao politički pokret među Južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj i postalo sve prihvaćenije u Srbiji.[20]

Kraljevina SHS/Jugoslavija (1918-1941)[uredi - уреди]

Kraljevina Jugoslavija u međuratoj Evropi

Završetkom prvog svjetskog rata i raspadom Austrougarske Monarhije stvorile su se uvjeti da se veći dio južnoslavenske etničke teritorije ujedini u zajedničku državu (sa izuzetkom tadašnje Kraljevine Bugarske i drugih teritorija kao na primjer Istre, Zadra ili Egejske Makedonije). Prvog decembra 1918. godine, u Beogradu, proklamovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će kasnije biti preimenovana u Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina je stvorena kao nacionalna država jednog "troimenog" naroda, sastavljen od srpskog, hrvatskog i slovenačkog "plemena" (dok Makedonci, Crnogorci i Muslimani Bosne i Hercegovine nisu bili priznati od strane države ni kao posebna plemena tog naroda).[21]

U vrijeme stvaranja prve jugoslovenske države pojavili su se dvije vrste jugoslovenstva: 'integralno jugoslovenstvo', koje nije priznavalo nikakve razlike među jugoslovenskih plemena ili je pak potisnulo razlike koje su možda postojale među njima, i jugoslovenstvo koje je prihvaćalo i dopuštalo postojanje posebnih nacija i predvidjelo federalno ili drugo uređenje sa namjerom izgradnje jedne multi-nacionalne države srodnih naroda sa zajedničkim interesima i težnjama.[22]

Ipak, postojala je opća potpora ideji stvaranja zajedničke jugoslovenske države među političkim liderima Južnih Slovena, kao i opća suglasnost među njima da Srbi, Hrvati i Slovenci jesu dio jedne nacije. Čak i kad su neki priznavali da takva nacija još nije sasvim formirana, vjerovali su da će se to dogoditi u budućnosti.[21]

Zastava prve Jugoslavije

Međutim, nesuglasnosti oko načina unutrašnjeg uređenja nove države, pa i oko toga kako bi se država trebala zvati, nastale su čak i prije njenog formiranja.[23] Takođe, postojala je i dodatna konfuzija oko dvaju ključnih koncepata unitarizma (ili 'integralnog jugoslavenstva') i centralizma. Srbi su općenito preferirali centralistički ustav, na kakvog su bili navikli u predratnoj Kraljevini Srbiji, dok su Hrvati favorizirali decentralizirani ustavni dogovor. Paradoks je bio u tome što su centralisti željeli da državno ime zadrži "plemenske" identitete, dok su anti-centralisti, koji su zagovarali očuvanje individualnih identiteta, podržavali ime 'Jugoslavija'.[24]

Iako je zvanično ime države između 1918. i 1929. godine glasilo "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca", ljudi su je obično imenovali kao 'Jugoslavija'.[17]

Popisi stanovništva u doba Kraljevine Jugoslavije nisu razlikovale među Južnim Slavenima po principu nacionalnosti, nego samo po vjeroispovijesti i jeziku. Što se tiće jezika, Južni Slaveni su morali navesti je li njihov maternji jezik "Srpski ili Hrvatski" ili "Slovenački".[25] Stoga je teško ustanovljivo koliki je bio broj građana koji su se prvenstveno osjećali i nacionalno deklarirali kao Jugosloveni i onih Juznih Slovena koji su se izjašnjavali drukčije.

Socijalistička Jugoslavija (1945-1991)[uredi - уреди]

Socijalistička Jugoslavija u Evropi nakon drugog svetskog rata Socijalistička Jugoslavija u Evropi nakon drugog svetskog rata
Socijalistička Jugoslavija u Evropi nakon drugog svetskog rata
Unutarnje uređenje SFRJ

U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odustalo se ideje integralnog jugoslovenstva i građenja nacionalne južnoslovenske države. Umjesto toga, Jugoslavija je uređena na federalnom principu a priznate su bile šest nacije: Hrvati, Makedonci, Muslimani, Srbi, Slovenci i Crnogorci, kao i niz drugih narodnosti.

Počevši u 1960-im godinama, istraživanja su pokazala da su sve veći broj jugoslovenskih građana, posebno među dobro obrazovanima i mladima, smatrali da sudjeluju u nekakvom obliku jugoslovenskog identiteta.[26] Od toga da bude čisto politički, jugoslovenski je identitet u dobu socijalističke Jugoslavije postepeno postao kulturni i nacionalni. Međutim, ovaj (novi) poslijeratni jugoslovenski identitet nije bio (samo) centriran oko južnoslovenstva, nego je bio integrirajući faktor koji je bio takođe otvoren prema jugoslovenskim građanima neslovenskog porijekla.[27]

Na sljedećem, četvrtom posleratnom popisu stanovništva 1971. godine građanima Jugoslavije je po prvi put bila pružena prilika da se izjasne kao Jugosloveni.[28][27]

Često se pogrešno navodi kako je izjašnjavanje kao Jugosloven već po prvi put bilo moguće na popisu 1961. godine. Međutim, modalitet "Jugosloven - neopredeljen" u popisu 1961. bio je skroz drugog karaktera nego kategorije "Jugosloven" uvodene popisom 1971. godine. Naime, modalitet "Jugosloven - neopredeljen" iz 1961. godine obuhvatao je građane Jugoslavije koji se nisu bliže nacionalno opredelili ili su se opredelili u smislu regionalne pripadnosti (Istranin, Hercegovac, Šumadinac), dok su u popisu 1971. prvi put, kao posebna grupa, iskazani samo građani koji su se izjasnili kao Jugosloveni.[29][27]

Na popisu stanovništva 1971. godine 273.077 ili 1,33% građana Jugoslavije deklarisali su se kao Jugosloveni.[30] Rezultati popisa pokazuju da su Jugosloveni govorili

Maternji jezik deklarisanih Jugoslavena u Vojvodini 1971. bili su srpskohrvatski (82,8%), mađarski (9,5%), njemački i slovački sa nešto manje od 1%, onda romski, rumunjski, makedonski, slovenački, rusinski i albanski sa manje od 0,5%.[31]

Na popisu sprovođenom 1981. godine 1.219.024 ili 5,4% cjelokupne populacije SFR Jugoslavije izjasnili su se kao Jugosloveni, što predstavlja najveći broj Jugoslovena ikada zabeležen na jednom popisu.[32][33] Ovaj astronomski rast deklariranih Jugoslovena odvijao se u vrijeme praktične konfederalizacije Jugoslavije 70-ih godina, koja je počela sa usvajanjem novog Ustava SFRJ 1974. godine. Nastupilo je razdoblje veće samostalnosti jugoslovenskih republika i pokrajina, tako da se radilo o fenomenu sasvim suprotnom u odnosu na razvoj političke situacije.[11] Veliki broj izjašnjenih Jugoslovena na popisu 1981. je izazvao intenziviranje debate u 80-im godinama oko teme jugoslovenstva.[34][35] Rasprave su se vodile oko toga što je jugoslovenstvo, da li postoji, ili bi trebala postojati jugoslovenska nacija i kakav je odnos između institucionalnog/socijalističkog i kulturnog jugoslovenstva. Tendencije deklariranja nadnacionalnog jugoslovenskog, čak i evropskog kulturnog identiteta tih godina značile su izlaz iz zaostale opsednutosti etničke pripadnosti.[27]

Protovnici ideje da Jugoslaveni budu priznati kao nacija tvrdili su da bi taj čin predstavljao vještačko potiskivanje autentičnih nacionalnih osjećanja, pa i da "miriše" na srpsku hegemoniju. Sa druge strane, oni koji su podržavali ideju da Jugoslovene treba tretirani kao naciju smatrali su da nacionalna identifikacija na nivou složene države nije samo moguća, nego iz više razloga i poželjna.[36]

U nekim se (mešanim) porodicama čak nikada ni razgovaralo o identitetskim pitanjima, tako da se djeca tih porodica često nisu znala ni kako izjasniti/koju nacionalnost izabrati na popisima.[37] Bilo je situacija gdje se je otac na popisu izjasnio kao Jugosloven, majka kao Srpkinja, a sin kao Hrvat.[37]

Te 1981. godine 19,5% članova Saveza Komunista Jugoslavije su bili deklarirani Jugosloveni.[38]

Mlada populacija, obrazovniji ljudi, gradsko stanovništvo, ljudi iz mješovitih brakova, članovi Saveza Komunista Jugoslavije i pripadnici manjinskih zajednica u svojim republikama su bili najskloniji jugoslovenskom opredeljivanju na popisima za vrijeme socijalističke Jugoslavije.[39][40] Jedan faktor koji je poticao izjašnjavanje Jugoslovenom bio je heterogenost naroda unutar republike ili pokrajine.[39]

Popis 1971.[40] Jugosloveni Srbi Hrvati
Prosječna starost 20,9 31,3 31,3
Poljoprivreda glavno zanimanje 8,1% 51,4% 35,3%
Procenat nepismenih 3,4% 17,3% 9,9%
Procenat sa nekom višem obrazovanju 10,0% 3,5% 3,3%
Zastava SFR Jugoslavije

Jugosloveni po nacionalnosti su uglavnom živjeli u republikama kojim dominira (iako nije jedini prisutan) srpskohrvatski jezik – dakle u SR Hrvatskoj, SR Srbiji, SR Bosni i Hercegovini i SR Crnoj Gori.[11]

Jugosloveni su vezali svoj nacionalni identitet za SFRJ kao primarni politički i kulturni okvir. To nije bilo ni etničko, ni antietničko opredeljenje, već osećanje prvenstvene pripadnosti ne republikama kao nacionalnim (para)državama, već celokupnoj federaciji kao državnoj zajednici najvišeg ranga.[11]

Po istraživanju Sergeja Flere (1988) 30% mladih koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni potiču iz nacionalno mješovitih brakova, dok polovina te frekvencije (15%) je preferirala jugoslovenstvo. Flere zaključuje da: Ovo poslednje znači da 70% izjašnjenih kao Jugosloveni i čak 85% onih koji to preferiraju nisu iz nacionalno mešovitih brakova.[41]

Realni broj onih u socijalističkoj Jugoslaviji, koji su se u prvom planu identificirali kao Jugoslaveni nego li kao pripadnici određene etničke skupine, je vjerojatno bio i veći nego što su to prikazivali popisi.[42] Takozvani nacionalni ključ, koji je dodijeljivao radna mjesta unutar etnički miješanim republikama i na saveznom nivou na temelju etničke ravnoteže, predstavljao je snažan faktor obeshrabrenja da se ljudi ne deklarišu kao Jugoslaveni, jer bi mogli u tom slučaju izgubiti pokroviteljstvo "njihove" republike ili etničke grupe.[42]

Prema rezultatima jednog ispitivanja iz 1987. godine, 15 posto jugoslavenske omladine je deklarirala jugoslavenski identitet, dok su 36% "pokazali sklonost" prema jugoslavenskom identitetu, iako su se drugačije deklarirali.[43]

Od 1991. do danas[uredi - уреди]

Nakon raspada jugoslovenske države 1991. godine, jugoslovenski identitet je postao nepoželjan za nove političke elite u državama nastalim raspadom Jugoslavije.[44] Prema tome, jugoslovenski identitet je postao navodno "lažni" identitet od kojeg su se staro-nove nacije oslobađali. Tako su mnogi građani jugoslovenske nacionalnosti promijenili njihov (nad)nacionalni identitet i su prihvatili identitet njihovog etničkog podrijetla.[44]

Deklarisani Jugosloveni u državama nasljednicama Jugoslavije[uredi - уреди]

Bosna i Hercegovina[uredi - уреди]

Glavni članak: Jugosloveni u Bosni i Hercegovini

Aktualni broj Jugoslovena u Bosni i Hercegovini je nepoznat. Poslednji popis stanovništva iz 1991. godine, koji je bio sprovođen kad je zemlja još bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, je pokazao da je u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini bilo 242.682 Jugoslavena ili 5,54% cjelokupne populacije Bosne i Hercegovine.[45] Sledeći popis, prvi od proglašenja nezavisnosti zemlje, planiran je za period od 1. do 15. listopada 2013. godine.[46]

U Bosni i Hercegovini je aktivno i Udruženje „Naša Jugoslavija“. Bosansko-hercegovački ogranak tog udruženja je 2008. godine predao zahtjev za registraciju, a 14. Marta 2009. godine održao svoju osnivačku skupštinu. Ipak, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je odbilo zahtjev za registraciju "Naše Jugoslavije", a kao razlog je navedeno da organizacija u svom nazivu ne smije koristiti riječ "Jugoslavija".

Etnički Jugoslaveni u dijaspori[uredi - уреди]

Australija[uredi - уреди]

Prema najnovijem popisu stanovništva iz 2011. godine u Komonveltu Australiji živi 26.883 Jugoslavena po nacionalnosti. Broj Jugoslavena u Australiji je u odnosu na popis iz 2006. godine čak blago narastao. 2006. godine je u zemlji živjelo 602 Jugoslavena manje, odnosno 26.281.[9]

Njemačka[uredi - уреди]

U Saveznoj Republici Njemačkoj se već duže vrijeme ne provode tradicionalni popisi u kojima bi se svi stanovnici ispitivali.[47] Umjesto toga, većina podataka se uzimaju iz administrativnih registara. Takođe, u njemačkim popisima se ne uzimaju u obzir etničko porijeklo ili lično izjašnjavanje pojedinaca, nego se samo vodi račun o državljanstvu, pa je sa tog aspekta nemoguće utvrditi tačan broj etničkih Jugoslavena u Njemačkoj.

Poznati Jugoslaveni po nacionalnosti[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

 

Reference[uredi - уреди]

  1. Popis 2011 - Nacionalna pripadnost Republički zavod za statistiku
  2. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Crnoj Gori 2011. godine Zavod za statistiku Crne Gore - MONSTAT
  3. 1. Stanovništvo prema narodnosti – Detaljna Klasifikacija – Popis 2011. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske
  4. Balkans: ces nostalgiques de la Yougoslavie de Tito (na francuskom) Rue89. Marc Etcheverry; 12.12.2010
  5. Balkan: o nostalgičarima Titove Jugoslavije Udruženje "Naša Jugoslavija". Mark Ečeveri
  6. Prebivalstvo po narodni pripadnosti, Slovenija, popisi 1953, 1961, 1971, 1981, 1991 in 2002 Statistički ured Republike Slovenije
  7. [1] mediji
  8. Yugoslavs (na engleskom) Kanadska enciklopedija Vladislav A. Tomoviç
  9. 9.0 9.1 Fact Sheets, Ancestry – Serbian (na engleskom) Australski zavod za statistiku 16.08.2012
  10. Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti, po popisima 1961 - 1991 Federalni zavod za statististiku
  11. 11.0 11.1 11.2 11.3 Isailović, Neven: Ko su (bili) Jugosloveni? (29.09.2011), http://pescanik.net/2011/09/ko-su-bili-jugosloveni/ (nađeno 02.04.2014).
  12. Protest zbog "brisanja" Jugoslovena B92. 19.03.2010
  13. Đilas, Aleksa: Osporavana zemlja. Jugoslovenstvo i revolucija. Beograd 1990, str. 16.
  14. Jugoslaveni će teško postati nacionalna manjina Glas Istre. Dubravko Grakalić, 10.10.2012
  15. 15.0 15.1 Đilas 1990, str. 37
  16. 16.0 16.1 Wachtel, Baruch Andrew (1998). Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia (na engleskom) Stanford University Press. str. 1. ISBN 0-8047-3181-0.
  17. 17.0 17.1 17.2 Rusinow, Dennison: The Yugoslav Idea before Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 12.
  18. Đilas 1990, str. 31
  19. Đilas 1990, str. 39
  20. Trgovčević, Ljubinka: South Slav Intellectuals and the Creation of Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 222.
  21. 21.0 21.1 Srbi i Hrvati uskoro će opet biti zajedno Globus. Jelena Jindra
  22. Djokić, Dejan: Introduction, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 5.
  23. Djokić, Dejan: (Dis)Integrating Yugoslavia. King Alexander and Interwar Yugoslavism, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 138.
  24. Djokić 2003, str. 139
  25. Djokić 2003, str. 142
  26. Sell, Louis: Slobodan Milosevic and the Destruction of Yugoslavia. Durham 2002, str. 35.
  27. 27.0 27.1 27.2 27.3 Vavilonski košmar - jugoslovenstvo, antinacionalizam, alternative 1989-1991. Republika. Ljubica Spaskovska, Broj 532-535, 01.09.-31.10.2012.
  28. Muzej 25. maj: Jugoslavija od početka do kraja Večernje novosti. Savo Popović, 01.12.2012
  29. Knjige popisa Republika Srbija - Republički zavod za statistiku strana 14
  30. Popis stanovništva 1971. Republika Srbija - Republički zavod za statistiku
  31. Mikes, Melanie: Language contacts in multilingual Vojvodina, u: Radovanović, Milorad (izd.): Yugoslav General Linguistics. Amsterdam, Filadelfija 1989, str. 205.
  32. Burg, Steven L./Berbaum, Michael L.: Community, Integration, and Stability in Multinational Yugoslavia, u: The American Political Science Review, Vol. 83, No. 2 (Jun., 1989), str. 535-554
  33. Cvetković-Sander, Ksenija: Die unmögliche Nation. Jugoslawen im Land von "Brüderlichkeit und Einheit", u: Südosteuropäische Hefte, knjiga 1 (2012), str. 51.
  34. Calic, Marie-Janine: Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. Minhen 2010, str. 293.
  35. Yugoslavia's Census (na engleskom) Radio Free Europe Research. Slobodan Stankovic, 10.03.1982.
  36. Crnobrnja, Mihailo: The Yugoslav Drama (na engleskom) Montreal 1996, str. 21-22.
  37. 37.0 37.1 Belonging and Not Belonging: The Yugoslav Diaspora in the Netherlands (na engleskom) Humanity in Action. Jan Hupkens, Melina Meneguin-Layerenza, Bajro Murić
  38. Botev, Nikolai: Seeing Past the Barricades. Ethnic Intermarriage in Former Yugoslavia, 1962 - 1989, u: Halpern, Joel M./Kideckel, David A. (izd.): Neighbors at War. Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture and History, Pennsylvania 2000, str. 222.
  39. 39.0 39.1 Sekulic, Dusko; Massey, Garth; Hodson, Randy (1994). Who Were the Yugoslavs? Failed Sources of a Common Identity in the Former Yugoslavia (na engleskom) American Sociological Association. str. 83-97.
  40. 40.0 40.1 Gordy, Eric D. (1999). The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of Alternatives (na engleskom) The Pennsylvania State University Press. str. 5. ISBN 0-271-01958-1.
  41. Sergej Flere: »Nacionalna identifikacija i preferirana nacionalna identifikacija kod mladih ― pitanje jugoslovenstva«. U časopisu: Migracijske teme, god. 4., br. 4., Centar za istraživanje migracija i narodnosti, Zagreb, prosinac 1988, str. str. 439 ― 453 (ISSN 0352-5600)
    Wikicitati „Kad bismo pitanje okrenuli i formulirali ga kao pitanje o tome odakle potiču mladi koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni, utvrdili bismo da 30% takvih potiču iz nacionalno mešovitih brakova, a takvoj je porekla jedna polovina te frekvencije (15%) koji preferiraju jugoslovenstvo. Ovo poslednje znači da 70% izjašnjenih kao Jugosloveni i čak 85% onih koji to preferiraju nisu iz nacionalno mešovitih brakova.“
    (str. 448)
  42. 42.0 42.1 Sell 2002, str. 34
  43. Sell 2002, str. 35
  44. 44.0 44.1 Yugoslavs in the twenty-first century: ‘erased’ people (na engleskom) openDemocracy. Anes Makul i Heather McRobie; 17.02.2011
  45. Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti, po popisima 1961 - 1991 Federalni zavod za statististiku
  46. Popis u BiH odgođen za oktobar E-novine. 23.01.2013
  47. Intensive Vorbereitung des registergestützten Zensus beginnt (na njemačkom) Zensus 2011. 29.08.2006
  48. Predstavljen film o Ivi Andriću B92. 27.10.2011
  49. "Srpski nacionalisti izgradili Andrićgrad" Deutsche Welle. Jasmina Rose; 21.05.2014
  50. O pasošu i putovnici tportal.hr Vladimir Arsenijević; 26.06.2012
  51. Jović, Dejan (2008). Yugoslavia: A State that Withered Away (na engleskom) Purdue University Press. str. 92. ISBN 1-55753-495-0.
  52. Diče se Teslom, Petrovićem i Titom! Alo novine. V. Papović i S. Vrakela; 26.10.2011
  53. Titov unuk osniva partiju: Došlo je vrijeme da se vratimo komunizmu! Index. P.V.; 09.04.2010
  54. Možemo bez velikih sila Nova srpska politička misao. Dubravka Vujanović; 16.02.2010
  55. Djilas, Aleksa: Funeral Oration for Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 323.
  56. Posmrtni govor Jugoslaviji - jedan zamišljeni dijalog sa zapadnim prijateljima Djilas.rs Aleksa Đilas
  57. Braneći Zapad Djilas.rs Aleksa Đilas
  58. A farewell to Yugoslavia (na engleskom) openDemocracy. Dejan Đokić; 10.04.2002
  59. INTERVJU NEDELJE, Srđan Dragojević (2. deo): Nisam snimao filmove s ratnim zločincima! Telegraf.rs S.M.S. – A.K.; 01.04.2012
  60. Dragojević: Sukob mišljenja, ne sukob na ulici Radio-televizija Srbije. 30.10.2011
  61. „Парадa“ e првиот филм на трета Југославија (na makedonskom) Dnevnik (Makedonija). Srebra Ðorđijevska; 05.01.2012
  62. Največja Parada ponosa v srcu homofobnega Balkana (na slovenačkom) Delo. Vesna Milek; 02.01.2012
  63. Što će Kerum na ovo reći: Vojvođanski novinar osniva Nacionalno vijeće Jugoslavena Index. 27.11.2009
  64. Za popis porodice 45 minuta Alo novine. B. Nenković; 02.10.2011
  65. Predrag Ejdus: Lako je izgubiti ljudskost Večernje novosti. Radmila Radosavljević; 24.12.2011
  66. Fudbal mi pomogao da stanem na noge Politika. Slavko Trošelj; 13.07.2008
  67. Ergić kod Stankovića - glas razuma usred euforije tportal.hr Zrinka Pavlić; 15.06.2014
  68. Grubačić, Andrej (2010). Don't mourn, balkanize! Essays after Yugoslavia PM Press. str. 11. ISBN 1-60486-470-2.
  69. Mini manjina – Vane Ivanović Peščanik. Dejan Đokić; 04.04.2009
  70. Vane Ivanovic (1913-1999) Vane.hr Nenad V. Petrovic
  71. Pas do pasa, beton do betona Vreme. Jovana Gligorijević; 29.07.2010
  72. Aleksandar Josipović: Odbio sam srpske umetnice Nadlanu. Marija Milenković; 26.05.2014
  73. Wannabe intervju: Aleksandar Josipović Wannabe Magazine. Marina Gusev; 15.08.2011
  74. Nisam ničiji kum Večernje novosti. Marija Dedić; 25.05.2014
  75. Ratni i antiratni profiteri kao savest naroda Glas javnosti. Radmila Radosavljević; 15.06.2001
  76. U fudbalu nema nacionalizma Monitor. Nastasja Radović; 16.07.2010
  77. Okrugli sto „Pretpostavke za razvoj Jugoslavenstva“, Split 2011 Udruženje „Naša Jugoslavija“
  78. Nazdravite, drugovi NIN. 05.12.2002, broj 2710
  79. Povratak Lepe Brene Press Online. M. Majstorović; 07.12.2008
  80. Himna Arhiv Jugoslavije
  81. Lična karta - Robert Pešut-Manjifiko. Puls. Tatjana Čanak
  82. Magnifico il Grande. Po domače, car (na slovenačkom). Mladina. Max Modic; 04.01.2008, 2007/52
  83. Priča o geniju Arsenu Dediću Blic. Aleksandar Nikolić; 27.04.2014
  84. Život za slobodu E-Novine. Dragoljub Todorović; 04.10.2010
  85. Beatnici su danas aktualniji nego ikad Novosti. Rade Dragojević; 19.05.2012, broj 648
  86. Jugosloveni su prošli kao Hazari Press Online. Rade Stanić; 03.11.2011
  87. Fašizam počinje od jednog prekršaja Novosti. Goran Plavšić; 08.10.2012
  88. Kokan Mladenović: Fajront u balkanskoj krčmi Večernje novosti. Vukica Strugar; 12.02.2011
  89. Kokan Mladenović: Plaćamo cenu estradizacije naših života Naslovi.net Aleksandar Nikolić; 27.02.2011
  90. Ostao sam ovde iz inata Blic Online. Žiža Antonijević; 23.03.2008
  91. Ašok Murti - Biografija Puls Online
  92. Moja trupa mora uvek da iznenadi Politika. Biljana Lijeskić; 11.12.2013
  93. Slikarstvo je muzika za oči Vreme. Dragan Todorović; 30.10.2014
  94. SRĐA POPOVIĆ I TADEUŠ MAZOVJECKI, odlazak boraca za ljudska prava Monitor. Tamara Kaliterna; 01.11.2013
  95. Srđa Popović – intervju Peščanik. Esquire; 19.10.2013
  96. Knjiga Vremena Stogodišnji rat Vreme. Nebojša Grujičić; 03.07.2014
  97. Povodom predstave "Mali mi je ovaj grob": Jugoslovenstvo Gavrila Principa Radio Slobodna Evropa. Branka Mihajlović; 14.03.2014
  98. Gavrilo Princip – za Srbiju heroj, za Zapad terorista Deutsche Welle. Nemanja Rujević; 11.11.2013
  99. Intervju – Nenad Prokić: Srbija je počela da se trijezni Pobjeda. Dragan Banjac; 02.09.2013
  100. Божо Рајчевски (na makedonskom) Skupština Republike Makedonije.
  101. Šta znači multikulturalnost Radio Slobodna Evropa. Biljana Jovićević ; 16.01.2011
  102. Ko je ovaj čovek? Ljubiša Ristić Glas javnosti. Zorica Vulić; 21.04.2000
  103. Ljubiša Ristić: Trećerazredni umetnici su stubovi naše kulture Kurir. Ljubomir Radanov; 02.01.2014
  104. Okrugli sto „Pretpostavke za razvoj Jugoslavenstva“, Split 2011 Udruženje „Naša Jugoslavija“
  105. Пратениците-торбеши бараат третман на помала етничка заедница (na makedonskom) Dnevnik. Tatjana Popovska; 18.09.2011
  106. Ин мемориам (na makedonskom) Nova Makedonija. Svetomir Škarić; 18.12.2010
  107. Iyu, naopako! Blic Online. Gorčin Stojanović; 29.10.2010
  108. Najviše Jugoslovena u Srbiji Novi magazin. IJ; 15.09.2012
  109. Feđa Štukan: Jugosloven sam i ponosim se svojom domovinom e-portal.ba 08.04.2013
  110. Intervju – Bogdan Tanjević: Navijam za sve naše Pobjeda. Ana Marković; 27.06.2013
  111. Tanjević: Srbija kao 2009, Željko će da napravi dar-mar u Evroligi! Pobjeda. D. Kontić; 01.09.2013
  112. Tesla, pepeo Novosti. Saša Ilić; 09.06.2012
  113. Teslina vizija Interneta SEEcult. 08.07.2012
  114. Trešnjak: Bilo bi lepo režirati na Balkanu Glas Amerike. Helena Đorđević; 14.06.2014
  115. Mogu li Jugosloveni postati etnička zajednica? Danas. Katarina Živanović; 13-12-2013
  116. S. Kordić: Zašto ovdje nema prijevoda ako govorimo četiri jezika Večernji list. Denis Derk; 15-11-2013
  117. Krestićevo srce plamti za Rusiju kao engleski kamin E-novine. Marko Vešović; 26-06-2014
  118. Trobogovu mu tromajku, ko god je napravi E-novine. Marko Vešović; 21-07-2014
  119. Jugosloveni – moderni apatridi Autonomija. Ranka Ivanoska; 25.03.2011
  120. Vujošević: Naravno da hoćemo da platimo porez Sportske novosti. 14.06.2013
  121. Vujošević: I Džajić je morao da pretuče svog čoveka, srećan sam što nisam uhapšen... Večernje novosti. Tanjug ; 14.06.2013
  122. Boris Vukobrat Fondacija za mir i rešavanje kriza
  123. Svi i svuda Monitor. Tamara Kaliterna; 15.01.2010
  124. Book Speech by Boris Vukobrat (na engleskom) Fondacija za mir i rešavanje kriza. 06.06.2012

Literatura[uredi - уреди]