Josip Broz Tito

Izvor: Wikipedia
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito

Mandat
14. siječnja 1953. – 4. svibnja 1980.
Premijer(i) on sam (1953–1963)
Petar Stambolić (1963–1967)
Mika Špiljak (1967–1969)
Mitja Ribičič (1969–1971)
Džemal Bijedić (1971–1977)
Veselin Đuranović (1977–1980)
Prethodnik Ivan Ribar
(kao predsjednik Predsjedništva)
Nasljednik Lazar Koliševski
(kao predsjednik Predsjedništva)

Mandat
29. studenog 1943. – 29. lipnja 1963.
Prethodnik  Ivan Šubašić
(Kraljevina Jugoslavija)
Nasljednik Petar Stambolić

Mandat
1. rujna 1961. – 5. listopada 1964.
Nasljednik Gamal Abdel Nasser

Mandat
studeni 1936. – 4. svibnja 1980.
Prethodnik  Milan Gorkić
Nasljednik Lazar Mojsov

Rođenje 7. svibnja 1892.
Austro-Ugarska Kumrovec, Austro-Ugarska
(danas Hrvatska)
Smrt 4. svibnja 1980.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Ljubljana, SFRJ
(danas Slovenija)
Politička stranka KPJ
Supruga Pelagija Broz (1919. - 1939.)
Herta Haas (1940. - 1943.)
Jovanka Broz (1952. - 1980.)
Zanimanje bravar

Potpis
Tito signature.svg

Josip Broz Tito, (Јосип Броз - Тито) poznatiji pod nadimkom Drug Tito (7.5. 1892. - 4.5. 1980.) je jugoslavenski revolucionar, vojskovođa i državnik koji se smatra jednom najvažnijih ličnosti 20. vijeka i uopće historije na prostorima bivše Jugoslavije.

Rane godine

Rodna kuća Josipa Broza Tita u Kumrovcu

Josip Broz je rođen u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Prvi svjetski rat i oktobarska revolucija

Godine 1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Također je otkrio i talent za mačevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Početkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

Jugoslavenski komunist

Tito u zatvoru u Lepoglavi 1928. godine.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Generalni sekretar KPJ

Tokom Španskog građanskog rata bio je na čelu specijalne jedinice sovjetske tajne slušbe NKVD gde je po nalogu Staljina organizovao likvidaciju trockista i drugih Staljinovi oponenata. To je iskoristio i kao priliku da se obračuna sa svim onim jugoslovenskim komunistima koji su bili u stanju da na bilo koji način spreče njegov dolazak na čelo KPJ.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Partizanski vođa

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

Tito u Drvaru u maju 1944. godine

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, središtu tzv. Užičke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemačke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istočnu Bosnu gdje će se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istočnoj Bosni, 21. decembra 1941. je po njegovom naređenju osnovana Prva proleterska brigada.

Nakon neuspjeha osovinskih snaga da unište partizane u prvoj polovici 1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokreće veliki pohod u Bosansku Krajinu, koji će rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću, tzv. Bihaćke republike.

Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Maršala.

Tito je nakon toga rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Ratne operacije su završile 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Politički pragmatik

Nakon što 1944. godine postaje očito da će bez obzira na sve partizani uz manju pomoć Crvene armije osloboditi Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politički pragmatik, za razliku od drugih komunističkih vođa ovoga doba počinje raditi na širenju svoje političke baze. Prvi komunistički propagandni rezultati u borbi s ostalim političkim opcijama još iz doba Kraljevine Jugoslavije postižu svoj uspjeh tek u ratu kada veći broj poznatih osoba iz kulture i politike prelazi na stranu partizana. Također pod pritiskom Velike Britanije dolazi 1944. godine do sklapanja sporazuma Tito-Šubašić po kojemu članovi kraljevske vlade koji nisu kompromitirani tijekom rata na čelu s bivšim hrvatskim banom Šubašićem ulaze u vladu nove Jugoslavije [1]. Dok je ovaj Titov pragmatični sporazum kao nuspojavu imao dobivanje legitimiteta pred monarhistima i centralistima to jest prije svega Srbima, ranija odluka o postavljanju ostarjelog apolitičnog, ali socijalno osjetljivog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora za predsjednika ZAVNOHa je imalo umirujući efekt na Hrvate koji istovremeno zahtjeva decentralizaciju ili nezavisnost i strepe od osvete zbog ustaških zločina. Završni dio Titovih pragmatičnih akcija za dobivanje političkog legitimiteta u doba ili nakon Drugog svjetskog rata postaju sve u svemu izbori koje bojkotiraju monarhističke stranke [2] i potom postavljanje Ive Ribara koji je bio predsjednik ustavotvorne skupštine kraljevine Jugoslavije, prvo za predsjednika AVNOJa odmah nakon ulasku u komunističku partiju (njegovi sinovi su "regrutirani" u doba kraljevine Jugoslavije),a potom za predsjednika ustavotvorne skupštine komunističke Jugoslavije. Titov pokušaj dogovora s katoličkom crkvom 1945. godine propada nakon što Alojzije Stepinac odbija njegove prijedloge za rješavanje sporova.

Staljinist

Tijekom posljednjih dana rata, kao i gotovo sljedeće 3 godine komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Tita represivnim akcijama radi na stvaranju novog društva kojemu je uzor Staljinov Sovjetski Savez. Iako je u legalnom smislu prva akcija u ovom smjeru donesena 1946. godine stvaranjem prvog ustava komunističke Jugoslavije koji je bio kopija tadašnjeg ustava SSSRa, prve akcije u tom smjeru se vode još u posljednjim danima rata protiv zarobljenih domaćih izdajnika i njihovih simpatizera. Pravnu osnovu za te zločine donosi saveznički dogovor o ukidanju ženevske konvencije (Churchill, Roosevelt, Staljin) pošto uskoro "neće biti nemačke vlade koja bi mogla da se dogovara s crvenim križom". Dok su zapadni saveznici ovu kriminalnu definiciju iskoristili za izgladnjivanje nemačkih zatvorenika nakon završetka rata tako da su oni imali smrtnost od "samo" 2 % u 3 mjeseca koliko su postojali logori [3][4], Sovjetski Savez, a koristeći se tim primjerom i Titova Jugoslavija su vršile masovna pogubljenja domaćih izdajnika. Broj ubijenih je i danas veoma kontroverzan, iako nikada nije niti približno utvrđen. Jedinu kakvu takvu procjenu o broju poginulih ili ubijenih izdajnika je dao jugoslavenski zavod za statistiku tijekom popisa žrtava rata 1964. godine kada njihov broj za cijelo ratno razdoblje (1941-1945) određuje na 200.000 [5].

Po završetku ratnih i poratnih aktivnosti Jugoslavija počinje voditi prisilnu kolektivizaciju sovjetskog stila, protjerivanje nemačkih starosjedioca, kao i sveukupnu obnovu ratom uništene privrede uz pomoć sovjetskih savjetnika. Sve te prosovjeske reforme kao i neke druge mjere koje su išle još i dalje od onih sovjetskih su stvorile međunarodnu sliku po kojoj je Titov režim najortodoksniji komunistički režim nakon onog staljinističkog u SSSRu [6]

Nacionalist

Državnik

Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela provoditi nacionalizacija velikih poduzeća te prisilna kolektivizacija zemlje.

No, postepeno su na vidjelo počele izlaziti i sve veće nesuglasice između Tita i Staljina, koje svoj korijen imaju u tome što su jugoslavenski komunisti na vlast došli vlastitom borbom, umjesto uz pomoć Crvene armije, te su smatrali kako imaju pravo budući razvoj svoje države određivati sami, a ne po sovjetskom diktatu. Prikrivena napetost Tita i Staljina je eskalirala 1948. godine kada je došlo do javnog raskola nakon Rezolucije Informbiroa.

U tom periodu je još jednom do izražaja došla Titova državnička sposobnost. Nakon što se nemilosrdnim mjerama, uključujući otvaranje zloglasnog zatvora Goli otok, obračunao sa Staljinovim pristašama u KPJ, vješto je iskoristio hladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadio američkom pomoći. Raskid sa SSSR-om je bio i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa razvije socijalizam prilagođen jugoslavenskim prilikama. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953. godine.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja.

1950-ih su Titovu novu politiku neutralnosti u hladnom ratu usvojile mnoge novostvorene države Trećeg svijeta, pa je Tito u tome prepoznao mogućnost za stvaranje novog saveza koji je nazvan Pokret nesvrstanih. Ta će alijansa dugo vremena ne samo omogučiti veliki ugled u svijetu, nego i njenim poduzećima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama Trećeg svijeta.

Istovremeno se i socijalizam u Jugoslaviji, neopterećen sovjetskim dogmama, počeo razvijati u smjeru sve veće otvorenosti prema novim idejama, a životni standard stanovništva nastavio rasti, postavši vidno boljim ne samo u odnosu na Istočni blok, nego i neke zapadne kapitalističke zemlje Evrope, kao što su Portugal i Irska. No, svi ti trendovi, koji su kulminaciju stekli krajem 1960-ih, prekinuti su početkom 1970-ih nakon pojave nacionalističkog masovnog pokreta u Hrvatskoj. Tito, koji je ispočetka ohrabrivao reforme i veću otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obračun s maspokom iskorišten kako bi se Partija očistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama. Trijumf komunističkog dogmatizma prestavlja donošenje Ustava 1974. godine odnosno Zakona o udruženom radu 1976. godine - nastojanja da se jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma kodificira u dogmu - a koji su svoje negativne posljedice pokazali tek nakon Titove smrti.

Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Posthumne kontroverze

Titov spomenik u Kumrovcu

Tito je za svog života u SFRJ stvorio kult ličnosti i za njegovog života je bilo nemoguće imati bilo kakvo kritičko mišljenje o bilo kome aspektu njegovog života i politike, odnosno razlučiti stvarne činjenice od službene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najvećeg zločinca u historiji, odnosno negiranja službenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi, često i onih najapsurdnijih. Tih kontrovezi nije pošteđena ni Slovenija koja je praktički izbjegla južnoslovenske ratove tako da je odluka "elitističkog" slovenskog ustavnog suda iz 2011 o zabrani korištenja titova imena u imenima gradskih trgova i ulica suprotna plebiscitarnoj volji običnih slovenskih stanovnika [1]

Vidi

Izvori

  1. Beogradski sporazum Tito-Šubašić
  2. Brunner, Borgna (1997). 1998 Information Please Almanac. Houghton Mifflin. str. 342. ISBN 0395882761. 
  3. Günter Bischof and Stephen Ambrose, Eisenhower and the German PoWs: Facts Against Falsehood, Louisiana State University Press, Baton Rouge and London, 1992
  4. Američki general i zamjenik guvernera Nemačke Lucius D. Clay je napisao 29.6.1945:"Osjećam da Nemci moraju trpiti glad i hladnoću kao što verujem da su te patnje potrebne kako bi oni shvatili posljedice rata koje su izazvali
  5. časopis Danas 21. novembar 1989. godine
  6. Dr. Matchek Calls Yugoslav Regime 'Most Communistic in World After Russia'

Vanjske veze