Hrvatsko proljeće
Ovaj članak je dio serije | |||
| |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
Hrvatsko proljeće jedan je od naziva za politički pokret koji je početkom 1970-ih imao za cilj veću autonomiju i unutarnji centralizam tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Politički protivnici nazivali su taj pokret kao MASPOK (skraćenica za Masovni pokret).[1] Pokret se odvijao od 1970. uz podršku CK Saveza komunista Hrvatske, ali je ugašen smjenom partjskog vrha krajem 1971. godine, nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu. O njemu je sudionik tog pokreta, Miko Tripalo, 1989. godine napisao knjigu Hrvatsko proljeće, čiji se naslov uvriježio kao naziv za taj pokret.
Razvoj[uredi | uredi kod]
Hrvatska je, kao i ostatak tadašnje Jugoslavije pod komunističkom vlašću, sredinom 1960-ih ušla u period ekonomskih i političkih reformi kojima je cilj bila veća liberalizacija. Ti procesi, posebno intenzivirani nakon brijunskog plenuma, su se odrazili kroz nešto veću slobodu govora i javno iznošenje nezadovoljstva. Tako je u Hrvatskoj na dnevni red došao i njen položaj u okviru Jugoslavije, što je dotada bila tabu-tema uslijed traumatičnih iskustava iz drugog svjetskog rata.
Prvo ispoljavanje tog nezadovoljstva je bila Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine koju su sastavili ugledni hrvatski intelektualci [2]. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je s vremenom stekao popularnost, pogotovo među studentima, ali i članovima Matice hrvatske, organizacije koja će postati stjegonošom pokreta.
Pokretu su pomogle i ekonomske reforme koje su u dotadašnji rigidni sistem samoupravnog socijalizma uvele elemente tržišta, ali i imale neke neželjene posljedice kao nezaposlenost, koja je u socijalističkom sistemu trebala biti potpuno iskorijenjena. Jugoslavenska vlada se nezaposlenosti nastojala riješiti otvaranjem mogućnosti za ekonomsku emigraciju u zemlje zapadne Evrope, što su posebno iskoristili stanovnici tzv. pasivnih krajeva. Mnogi od njih su, ubrzo nakon što su izloženi bogatstvu takvih država, stekli neprijateljski stav prema režimu u svojoj domovini. Istovremeno, depopulacija pasivnih krajeva, od kojih su mnogi bili u Hrvatskoj, postajala je predmetom sve žešće kritike na račun jugoslavenskih vlasti.
U samoj Hrvatskoj se sve više počelo govoriti i o tome da je Hrvatska u Jugoslaviji ekonomski izrabljena. Zahvaljujući procvatu turističke industrije preko 50 % svih deviza se u Jugoslaviju slijevalo preko Hrvatske, ali je Hrvatska raspolagala samo sa 7 % deviznih zaliha Jugoslavije. U Hrvatskoj su se, stoga, postavili zahtjevi da Hrvatska raspolaže svojim devizama, odnosno da se ukine monopol federalnih bankovnih i drugih financijskih institucija sa sjedištem u Beogradu.
Masovni pokret je u januaru 1970. stekao službenu podršku Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. Na Desetoj sjednici CK SKH je istaknuti partijski čelnik Miloš Žanko, koji se odupirao politici jačanja ovlasti republike, smijenjen zbog "stavova o međunacionalnim odnosima i ulozi federacije, koji su u suprotnosti sa politikom SK Hrvatske". Savka i Tripalo su, pak, svoj novi kurs počeli promovirati putem masovnih zborova na kojima su svoj kurs opisivali kao politiku "čistih računa". Važan dio nove politike je bilo zalaganje da se deviznim sredstvima izgradi moderna autocesta od Zagreba do Splita (današnja A1) koju su njeni pobornici prozvali "Autocesta Kralja Tomislava", nastojeći tako naglasiti državnopravni kontinuitet SR Hrvatske sa srednjovjekovnom hrvatskom državom. Svojim, za dotadašnje prilike nepojmljivo eksplicitnim, ko-optiranjem elemenata hrvatskog nacionalizma, pokret je privukao velike dijelove stanovništva koje je iz različitih razloga dotada bilo političko marginalizirano ili neprijateljski raspoloženo prema jugoslavenskom komunističkom režimu.
Osim nacionalista, pokretu se priključio i veliki broj liberalnih intelektualaca koji je u njemu vidio priliku da se ostvari nastavak liberalnih političkih reformi, kao što su ukidanje verbalnog delikta. To je također uključivalo i amnestija za hrvatsku političku emigraciju, pravo na korištenje nacionalnih simbola - dotada proskribiranih zbog nacionalizma - te pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da vojni rok služe u svojoj republici.
Dok su neki od tih zahtjeva imali službenu podršku Partije, neki pojedinci i institucije, prije svega vezanih uz Maticu hrvatsku, kao i njeno službeno glasilo Hrvatski tjednik, pokrenuto u proljeće 1971. godine, su se zalagali da se Jugoslavija transformira u konfederaciju, odnosno da Hrvatska stekne vlastitu vojsku i postane samostalna članica Ujedinjenih naroda.
Najradikalniji od svih su bili studenti, čije su aktivnosti dijelom bile inspirirane globalnim protestima 1968. godine, odnosno demonstracijama u Beogradu od kojih je preuzeta taktika. U jesen 1971. su organizirane demonstracije na kojima je bilo tisuće demonstranata. Tako stvorena radikalizacija je sa vremenom počela u etnički miješanim krajevima tadašnje SR Hrvatske stvarati napetosti između hrvatske većine i srpske manjine.
To, kao i sve veće protivljenje JNA prema pokretu, je nagnalo Tita da se tim problemom pozabavi na 21. sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, koja održana između 30.11. i 1.12. 1971. Partijsko vodstvo je pokret osudilo kao šovinistički te naložilo smjenu vodstva Saveza komunista Hrvatske, a nakon toga je milicija rastjerala demonstrante. U decembru 1971. su pohapšeni mnogi od studentskih aktivista, a neki su osuđeni na višegodišnji zatvor. Zbog sudjelovanja u pokretu je uhapšeno i osuđeno više od 2.000 ljudi.
Novo rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske kojim su dominirali Vladimir Bakarić i Milka Planinc i drugi, je bilo oštro prema disidentima. Oni su januara 1972. izbacili i zatvorili nekoliko članova studentskih komunističkih organizacija i Saveza komunista.
Slom pokreta je ubrzo nakon toga poslužio kao povod za čistke liberalno orijentiranih članova SKJ u drugim republičkim organizacijama Partije u Jugoslaviji, od kojih je najpoznatija čistka liberala u Srbiji
Posljedice[uredi | uredi kod]
Slom Hrvatskog proljeća je u Hrvatskoj kao neposredne posljedice imao ne samo represiju prema njegovim sudionicima, nego gušenje sloboda i daleko rigidniji politički režim, čak i u odnosu na neke druge dijelove Jugoslavije. Ne samo da je svako, pa i najbenignije, ispoljavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proskribirano kao hrvatski nacionalizam, nego se isto odnosilo i na bilo kakvu kritiku režima. Period hrvatske povijesti koji je uslijedio nakon sloma Proljeća se zbog toga često naziva "hrvatska šutnja".
Takvo stanje stvari je duboko traumatiziralo Hrvatsku. Dio sudionika Proljeća, od kojih je najpoznatiji novinar i urednik Bruno Bušić se, pak, radikalizirao u hrvatskoj političkoj emigraciji i počeo poduzimati terorističke akcije, smatrajući da je slomom Proljeća pokazano kako svoje ciljeve ne može ostvariti mirnim putem. U samoj SR Hrvatskoj su, međutim, širi izrazi nezadovoljstva kompenzirani nastavkom pozitivnih ekonomskih trendova i rastom životnog standarda izgrađenog na vanjskim kreditima.
Neki od ciljeva pokreta su, pak, ostvareni u novom jugoslavenskom Ustavu iz 1974. godine koji Jugoslaviju pretvorio u de facto konfederaciju, te davši republikama, uključujući Hrvatsku, ustavnu podlogu za osamostaljenje.
Službeni stav prema Masovnom pokretu je u Hrvatskoj ostao službeno negativan sve do 1989. godine i početka demokratskih promjena. Njegovom uklanjanju, odnosno rehabilitaciji je, pak, pomoglo bujanje srpskog nacionalizma pod Slobodanom Miloševićem, odnosno antibirokratska revolucija u kojoj su mnogi vidjeli svojevrsnu srpsku varijantu Masovnog pokreta, a koju savezne vlasti i Partija, za razliku od Hrvatske 1971. nisu mogli niti imali želje zaustaviti. [3]Tada su se mnogi od sudionika Proljeća počeli pojavljivati u javnom, a kasnije i političkom životu. Najznamenitiji sudionici Proljeća su na prvim demokratskim izborima bili organizirani u Koaliciju narodnog sporazuma, a poslije u Hrvatsku narodnu stranku.
Poznati proljećari[uredi | uredi kod]
- Savka Dabčević-Kučar
- Dragutin Haramija
- Srećko Bjelić
- Pero Pirker
- Franjo Tuđman
- Bruno Bušić
- Miko Tripalo
- Ivan Zvonimir-Čičak
- Dražen Budiša
- Janko Bobetko
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Hrvatsko proljeće. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 3. 7. 2021.
- ↑ Rusinow, Dennison (October 2012). „Facilis Decensus Averno”. Croatian Political Science Review (Fakultet političkih znnaosti Sveučilišta u Zagrebu) 49 (3): 52–55; 58. ISSN 0032-3241. Pristupljeno 7. V 2013.
- ↑ Nikola Visković (1990). Politički ogledi. Split: Književni krug. ISBN 86-7397-086-5.