Stjepan Mesić

Izvor: Wikipedia
Stjepan Mesić
Stjepan Mesić

Na dužnosti
18. februar 2000. – 18. februar 2010.
Predsjednik vlade Ivica Račan
Ivo Sanader
Jadranka Kosor
Prethodnik: Zlatko Tomčić (v.d.)
Nasljednik: Ivo Josipović

Na dužnosti
30. jun 1991. – 6. decembar 1991.
Predsjednik vlade Ante Marković
Prethodnik: Borisav Jović prije ispražnjenja
Nasljednik: raspad Jugoslavije

Na dužnosti
30. maj 1990. – 24. august 1990
Predsjednik Franjo Tuđman
Prethodnik: Antun Milović (predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske)
Nasljednik: Josip Manolić

Na dužnosti
7. septembar 1992. – 24. maj 1994.
Prethodnik: Žarko Domljan
Nasljednik: Nedjeljko Mihanović

Na dužnosti
30. jun 1991. – 6. decembar 1991.
Prethodnik: Borisav Jović
Nasljednik: Branko Kostić

Rođen/a 24. decembar 1934. (1934-12-24) (dob: 79)
Orahovica, Kraljevina Jugoslavija
(sada v.d.)
Politička stranka nezavisni (2000–present)[1]
Ostale političke
afilijacije
Savez komunista Hrvatske (SKJ) (prije 1990.)
Hrvatska demokratska zajednica (1990–1994)
Hrvatski nezavisni demokrati (1994–1997)
Hrvatska narodna stranka (1997–2000)
Suprug/a Milka Dudundić
Alma mater Sveučilište u Zagrebu
Profesija sudac
menadžer
Religija nema (agnostik)[2]

Stjepan Mesić, također poznat pod nadimkom Stipe (24.12. 1934. -) je hrvatski političar najpoznatiji po tome što je bio posljednji predsjednik SFRJ, odnosno predsjednik Republike Hrvatske od 2000. do 2010. godine.

Stipe Mesić je godine 1990. kao član Hrvatske demokratske zajednice izabran za prvog predsjednika demokratski izabrane hrvatske vlade. Nekoliko mjeseci kasnije je izabran za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, a 1991. je postao njegov posljednji predsjednik.

Godine 1992. je postao predsjednik Zastupničkog doma Sabora, ali je s te dužnosti smijenjen nakon sukoba s predsjednikom Franjom Tuđmanom u proljeće 1994. godine. Tada je osnovao vlastitu stranku Hrvatski nezavisni demokrati, koju je poslije napustio i priključio se Hrvatskoj narodnoj stranci.

Kao njen kandidat je izabran za predsjednika godine 2000, a 2005. je na novim izborima obranio svoj mandat koji je istekao 2010. godine.

Rane godine[uredi - уреди]

Mesić je rođen u slavonskom mjestu Orahovici gdje je i pohađao gimnaziju, a diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon studija, Mesić je radio u Orahovici i Našicama. Odslužio je vojsku, položio pravosudni ispit i radio kao općinski sudac. Oženio se Milkom rođ. Dudunić, i dobili su dvije kćeri.

Sa cijelom obitelji preselio je u Zagreb i godine 1964. postao direktor sektora općih poslova u poduzeću Univerzal Corporation. Godine 1966. izabran je kao neovisan građanin u Općinsko vijeće Orahovice, pobijedivši kandidate iz Saveza komunista te iz Socijalističkog saveza radnog naroda, a sljedeće godine je postao gradonačelnik Orahovice, i član Sabora SR Hrvatske.

Pokrenuo je građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji, zbog čega ga Tito optužuje da potiho uvodi kapitalizam (nezakonit po Ustavnom poretku). Poslije donošenja "Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika" 1967. godine, Mesić ju javno osuđuje u govoru pred Saborom, gdje je njene sastavljače prozvao kao: "političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije". [3] Ipak, u 1970-ima Mesić je podržao Hrvatsko proljeće, pa je optužen zbog "neprijateljske propagande" i osuđen na godinu dana zatvora nakon suđenja koje je trajalo 3 dana. Pokušavajući da poništi presude Mesić je bio dao žalbu pa se proces odužio do 1975., kada je odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški.

Prvi višestranački izbori i raspad SFRJ[uredi - уреди]

Izabran je 1990. kao kandidat HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj nakon 2. svj. rata. Postao je premijer Hrvatske, i na toj je funkciji bio u leto 1990.-e. Ipak, ubrzo je dao ostavku kako bi bio izabran u federativno predsjedništvo, gdje postaje potpredsjednik na mestu Stipe Šuvara kojeg je HDZ opozvao.

Predsjednici su se godišnje automatski izmjenjivali po ključu republika/pokrajina. Kad je bio red da Mesić bude predsjednik, srpski član predsjedništva Borisav Jović tražio je glasovanje. 4 člana (SR Srbija, SR Crna Gora, SAP Vojvodina, SAP Kosovo) bili su protiv njega, a 4 člana (SR Hrvatska, SR Slovenija, SR Bosna i Hercegovina, SR Makedonija) bili su za. Posredovanjem Europske zajednice Mesić je na kraju ipak postao predsjednik.

Nakon što je Hrvatska definitivno proglasila neovisnost, Mesić je podnio ostavku na mesto predsjednika SFRJ i vratio se u Zagreb, gdje će po sklapanju primirja 1992. godine biti izabran u Sabor i potom postati njegov predsjednik.

Godine 1994. istupio je iz HDZ-a i osnovao novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate. Kao razlog za istup navodio je protivljenje vladinoj politici prema Bosni i Hercegovini, optužujući Tuđmana da želi podijeliti BiH s Miloševićem. Osim politike prema Bosni i Hercegovini Mesić je također bio kritizirao privatizaciju zbog pljačke i profiterstva kojom se ostvarivala Tuđmanova ideja o 100 obitelji. Godine 1995. je sudjelovao na 2. saboru HSP-a, tj. frakcije HSP-a odane Dobroslavu Paragi, na Zagrebačkom velesajmu. Mesić je 1997. zajedno s većim dijelom svoje stranke prešao u Hrvatsku narodnu stranku (HNS) gdje je postao izvršni potpredsjednik stranke.

Predsjednički mandat[uredi - уреди]

Prvi predsjednički mandat[uredi - уреди]

Stjepan Mesić i Vladimir Putin na sastanku u Kremlju 16.4. 2002.

Potpuno neočekivan Mesić je bio izabran za predsjednika Hrvatske 2000. godine nakon što je pobijedio u prvom krugu izbora, te u drugom krugu porazio kandidata HSLS-a i SDP-a Dražena Budišu. Mesić je nastupio kao kandidat stranaka HNS, HSS, LS te IDS. Nakon što je preuzimanja dužnosti predsjednika, Mesić je istupio iz HNS zbog vlastite političke teorije da će on biti predsjednik svih građana.

Kritizirao je politiku pokojnog predsjednika Tuđmana kao nacionalističku, autokratsku, bez slobode medija i s rođačkom privatizacijom. Na početku svoga prvog mandata odmah se zalagao se za liberalniji pristup kako bi se Hrvatska otvorila stranim investitorima, s manje više uspjeha.

Kao predsjednik tijekom svog prvog mandata, umirovio je 7 hrvatskih generala koji su dvaput pisali otvorena pisma javnosti s kojima su protuzakonito kritizirali državnu politiku (vojnim osobama je zabranjeno javno kritiziranje državne politike u svim demokratskim državama) po pitanju suradnje s haškim sudom. HDZ i Đapičev HSP su žestoko kritizirali tu odluku predsjednika kao opasan potez za nacionalnu sigurnost Hrvatske iako će 2003. godine po preuzimanju vlasti nastaviti s onom istom politikom koji su oficiri kritizirali. Tijekom ostatka prvog i cijelog drugog mandata Stjepan Mesić će povremeno biti izložen medijskim napadima napadima hrvatske ekstremne desnice i onih koje se kao Vojni ordinarij Juraj Jezerinac zalažu za izjednačavanje Ustaša i Partizana.

Tokom svoga predsjednikovanja u vanjskoj politici predsjednik Mesić se zalagao da Hrvatska postane članica Europske unije i NATO-a, ali i da se obnove ekonomski odnosi s nesvrstanima i Rusijom. Također je pokrenuo obostrane isprike za moguće ratne zločine s predsjednikom Srbije i Crne Gore, što je dio hrvatske javnosti loše primio. Posebno pozitivno je bio primitak u izraelskom parlamentu (Knesset), koji je bio prvijenac za Hrvatsku. Ondje se ispričao za istrebljenje Židova u NDH tijekom 2. svjetskog rata, te se nakon njegovog govora počinju otvarati izravni diplomatski kanali s Izraelom.

Bez obzira na sve kontroverze s crkvom, generalima, HDZom ili svoje greške Stjepan Mesić je tekom svojih predsedničkih mandata uvek bio najpopularniji političar u Hrvatskoj [4] [5] [6]

Reference[uredi - уреди]