Vladimir Nazor

Izvor: Wikipedia
Vladimir Nazor

Vladimir Nazor (30. svibnja 1876. u Postirima na Braču - 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i političar.

Biografija[uredi - уреди]

Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječijeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)

Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Na izborima 1934., Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

U partizanima[uredi - уреди]

Vladimir Nazor u partizanima
»Sedi Nazor pored vatre, u vodenici. U građanskom je odelu, gojzericama i belim vunenim čarapama preko nogavica, šeširom sa svetlocrvenom petrokrakom. Visok, mršav, sa dugačkim a zaobljenim gestovima, sa nečim prirodno i vedro »gošparskim«. Svaka rečenica kao stih. Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik — nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje. ... Njegovo samo prisustvo je jedan živi, rečiti dokaz o pravednosti naše borbe.«[1]
Koča Popović o Nazoru

Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. Njegov odlazak u partizane je za partizanski pokret imao propagandnu vrednost.

Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.

U ratu Nazor je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a.

Poslije rata[uredi - уреди]

Nakon rata je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora.

Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Djela[uredi - уреди]

Detaljni popisi (kronološki, abecedni) njegovih djela: Kronološki i abecedni popis djela.

Kritika[uredi - уреди]

Broom icon.svg Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno sređivanje da bi se dobio kvalitetniji članak. Sređivanje podrazumeva dodavanje interviki-veza, kategorizaciju, unutrašnje povezivanje, razlamanje teksta i slična uređivanja, kako bi se dobio karakter pravog Vikipedijinog članka.
Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovaj template kada završite.

Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor golemoga djela sastavljenoga od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu.

Prvih dvadesetak godina njegova stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskoga tribuna- ponesenog mitološko-legendarnim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka (poema Krvava košulja, 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj nutarnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neo-romantičarska strujanja europske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze s jedne strane naslanjaju se na prošlostoljetnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i utjecaji novih, modernističkih stilova. U svojim Istarskim pričama,1913 Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog »duga« i uklapanja u tijekove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorova nacionalna i socijalna angažiranost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinu gradu) podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, vrlo bliske artističkoj bajci Oscara Wildea i Mauricea Maeterlincka, a njezina liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nagnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke – Halugica, Albus kralj,.... - potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče.

Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene,1915., Nazor se sve više zatvara u svoj unutarnji svijet; u njegovu stvaralaštvu postaju dominantne teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji avangardni stilovi, posebice ekspresionizam, Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali nove kvalitetne domete u svojem stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na otoku i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije Niza od koralja,1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike — Priče iz djetinjstva,1924 i Priče s ostrva, iz grada i sa planine,1927. Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929; roman Šarko, 1930) tematski i kronološki znače nastavak njegova pričanja o samome sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje" Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutarnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930; Topuske elegije, 1933). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900, 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj povijesti rodnog mu otoka (Pastir Loda, 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. No, priključivši se partizanima, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (Pjesme partizanke, 1944, živopisni dnevnik S partizanima, 1945). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no valja reći da je i to izljev Nazorova bujnog mediteranskoga temperamenta i vitalističkoga zanosa. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevoditelj s nekoliko jezika (Dante Alighieri, Shakespeare, Heine, Carducci,..).

Nasljeđe[uredi - уреди]

Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj "Nagrada Vladimir Nazor" koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]