Vladimir Nazor

Izvor: Wikipedia
Vladimir Nazor
Vladimir Nazor

Vladimir Nazor sa narodom u oslobođenom Splitu novembra 1944.


1. Predsjednik Predsjedništva Narodnog sabora Hrvatske
Predsjednik Prezidijuma Sabora NRH
Mandat
25. kolovoza 1945. – 19. lipnja 1949.
Prethodnik Dužnost uspostavljena
Nasljednik Karlo-Gašpar Mrazović

Mandat
13. lipnja 1943. – 25. kolovoza 1945.
Prethodnik  Dužnost uspostavljena
Nasljednik Dužnost ukinuta

Rođenje 30. svibnja 1876.
Postira (Brač)
Smrt 19. lipnja 1949.
Zagreb
Politička stranka ne stranačka osoba[1]
Vjera nijedna (ateist)

Vladimir Nazor (30. svibnja 1876. u Postirima na Braču - 19. lipnja 1949.) je bio hrvatski pjesnik, pisac i političar. Bio je predsjednik ZAVNOH-a tokom narodnooslobodilačke borbe, a nakon rata prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.

Biografija[uredi - уреди]

Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječijeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)

Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Period Kraljevine[uredi - уреди]

Na izborima 1934. godine, Nazor se izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

U partizanima[uredi - уреди]

Zajedno u partizanima: Veselin Masleša, Vladimir Nazor, Milovan Đilas i Pavle Ilić.
»Sedi Nazor pored vatre, u vodenici. U građanskom je odelu, gojzericama i belim vunenim čarapama preko nogavica, šeširom sa svetlocrvenom petrokrakom. Visok, mršav, sa dugačkim a zaobljenim gestovima, sa nečim prirodno i vedro »gošparskim«. Svaka rečenica kao stih. Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik — nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje. ... Njegovo samo prisustvo je jedan živi, rečiti dokaz o pravednosti naše borbe.«[2]
Koča Popović o Nazoru

Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. Njegov odlazak u partizane je za partizanski pokret imao propagandnu vrednost.

Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.

U ratu Nazor je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a.

Poslije rata[uredi - уреди]

Nakon rata je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora.

Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

Djela[uredi - уреди]

Detaljni popisi (kronološki, abecedni) njegovih djela: Kronološki i abecedni popis djela.

Nasljeđe[uredi - уреди]

Vladimir Nazor

Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj "Nagrada Vladimir Nazor" koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Baletić, Milovan (ur.) Prekinuta šutnja : ljudi iz 1971., Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 195.
  2. KOČA POPOVIĆ: BELEŠKE UZ RATOVANJE

Vanjske poveznice[uredi - уреди]