Georgi Dimitrov

Izvor: Wikipedia
Georgi Dimitrov
Георги Димитров"
Georgi Dimitrov

Predsjednik bugarske vlade
Mandat
1946. – 1949.
Prethodnik Kimon Georgijev
Nasljednik Vasil Kolarov

Generalni sekretar Kominterne

Rođenje 18. jun, 1882
Kovačevci pored Pernika, Bugarska
Smrt 2. jul, 1949.
Moskva, SSSR
Politička stranka Komunistička partija Bugarske
Supruga Ljubica Ivošević
Roza Julijevna
Zanimanje Političar
Spomenik Georgi Dimitrova u Moskvi

Georgi Dimitrov Mihajlov (Bugarski: Георги Димитров Михайлов), poznat i kao Georgi Mihajlovič Dimitrov (ruski: Георгий Михайлович Димитров), (Kovačevci okolica Pernika 18. jun 1882 - Moskva 2. jul 1949) bio je dugogogodišnji lider Bugarske komunističke partije, jedan od historijskih vođa međunarodnog komunističkog pokreta i predsjednik Bugarske vlade.

Biografija[uredi - уреди]

Rođen je kao prvo od osam djece u izbjegličkoj obitelji u selu Kovačevci okolica Pernika, njegovi roditelji bilii su iz Pirinske Makedonije Obitelj mu se selila prvo u Radomir a zatim u Sofiju.[1] U Sofiji se školovao za slovoslagara, kao mladić postao je član Socijaldemokratske partije Bugarske 1902, slijedbenik lijevog krila Dimitra Blagoejeva iz kojeg je 1919 oformljena Bugarska komunistička partija. Od 1904 do 1923 bio je sekratar Federacije bugarskih sindikata. Oženio se 1906 za srpsku emigranticu, modisticu, pisca i socijalisticu Ljubicu Ivošević, s kojom je ostao u braku sve do njene smrti 1933.[1]Za vrijeme Prvog svjetskog rata izabran je u bugarski parlament 1915, kao opozicioni lider odbio je glasati za novi ratni kredit, zbog tog je zatvoren sve do 1917.

Nakon što je tadašnji bugarski premijer Aleksandar Stambolijski zbačen u državnom udaru 1923, Georgi Dimitrov i komunisti organizirali su ustanak protiv novog predsjednika Aleksandra Cankova. Nakon gušenja ustanka on je sa najužim rukovodstvom pobjegao u Kraljevinu Jugoslaviju, - u Bugarskoj je organizirano njegovo suđenje u odsutnosti na kojem je osuđen na smrtnu kaznu. Nakon bijega je Dimitrov živio u SSSR-u pod raznim pseudonim]]a sve do 1929, kad je otišao u Njemačku kao kominternin čovjek zadužen za centralnu Evropu.

Leipziški proces[uredi - уреди]

Dimitrov je uhapšen u Berlinu 1933 zbog navodne umiješanosti u podmetanje požara pod zgradu njemačkog parlamenta (Reichstag). Zapravo su nacisti iskoristili paljenje Reichstaga za progon svih političkih protivnika i potpuno preuzimanje vlasti - njihov fokus usmjerio se na komuniste, socijaliste i socijaldemokrate koji su im bili najopasnija opozicija. Dimitrov je izveden pred sud u Leipzigu 21. septembra 1933. zajedno sa svojim sugrađanima i suradnicima Vasilom Tanevim i Blagojem Popovom, holandskim bivšim komunistom i duševnim bolesnikom Marinusom van der Lubbeom i vođom parlamentarne skupine njemačkih komunista Ernstom Torglerom. Dimitrov se na suđenju sam branio, to je radio toliko briljantno, da je na kraju od branjenika gotovo ispao tužitelj.

To suđenje izazvalo je pažnju svjetske javnosti, u Londonu je čak organizirano paralelno suđenje prije samog leipziškog, kao neki oblik korelativa pravom suđenju. Suđenje je trajalo do kraja godine, na kraju je sud osudio na smrt Marinusa van der Lubbea, Dimitrov i njegovi bugarski kolege oslobođeni su zbog nedostatka dokaza i protjerani u SSSR. To je ono što se zaista dogodilo, no kao u svemu tako i u ovom slučaju postoji puno teorija o pozadini Leipciškog suđenja, i razloga zbog čeg je on na kraju pušten.

Po jednoj od tih teorija, upravo za vrijeme suđenja Dimitovu, u SSSR-u je uhapšeno nekoliko njemačkih pilota, koji su tad bili na tajnom školovanju u SSSR-u. Njihovo puštenje na slobodu, uvjetovano je puštanjem na slobodu bugarskih komunista Georgi Dimitrova, Vasilija Taneva i Blagoja Popova.

Generalni sekretar Kominterne[uredi - уреди]

Velika popularnost koju je stekao za vrijeme suđenja, pomogla mu je da bude izabran za Generalnog sekretara Kominterne 1934, - na toj dužnosti je ostao sve do 1943., kad je Staljin odlučio rasformirati Kominternu. U SSSR-u se oženio po drugi put za Čehinju Rozu Julijevnu.

Za vrijeme staljinskih čistki, Dimitov se osjećao sigurno jer bio uvjereni Staljinov sljedbenik. Zapažen je njegov govor na Sedmom kongresu Kominterne 1935. godine, Dimitrov je istaknuo ulogu organiziranja Narodnog fronta, protiv nadirućeg fašizma, što se uskoro pokazalo točnim za Španjolskog građanskog rata.

Drugi svjetski rat proveo je u Moskvi odakle je rukovodio komunističkim pokretom otpora u Bugarskoj - Otečestvenim frontom koji je u septembru 1944. godine nakon ulaska Crvene armije u Bugarsku organizirao ustanak i svrgnuo monarhističku vladu, nakon čega je Bugarska objavila rat Njemačkoj i pridružila se Crvenoj armiji u završnim operacijama rata.

Predsjednik bugarske vlade[uredi - уреди]

Josif Staljin i Georgi Dimitrov u Moskvi 1936

Nakon rata vratio se u Bugarsku i vodio Bugarsku komunističku partiju, nakon prvih parlamentarnih izbora 1946 na kojima je pobijedila njegova koalicija Otečestvena fronta, naslijedio je Kimona Georgijeva kao predsjednik vlade. Usto je zadržao poziciju generalnog sekretara partije, tako da je imao praktički neograničenu vlast u Bugarskoj.

Nakon rata Jugoslavija i Bugarska imale su više nego odlične odnose, 1946, Dimitrov i Tito počeli su pregovore o ujedinjenju u Balkansku federaciju, u sklopu koje bi bila puno veća Makedonija (Vardarska, Pirinska, i vjerojatno Egejska oko koje se tad vodila bitka). Konkretizacija tih ideja je nastavljena Bledskim dogovorom 1947 o daljnjoj suradnji. Nakon tih dogovora Jugoslavija je poslala preko hiljadu učitelja iz Makedonije u Pirinsku Makedoniju - današnju Blagojevgradsku oblast - koji su učili djecu makedoski. Bugarska je dozvolila stanovnicima toga kraja da se iznjašnjavaju kao Makedonci. Po istom sporazumu Bugarskoj bi u Balkanskoj federaciji bili vraćeni dijelovi oko Pirota u Srbiji.

No uskoro su iskrsnule razlike u gledanju na buduću Federaciju između Tita i Dimitrova i poziciju Makedonije unutar nje. Po Dimitrovu Jugoslavija i Bugarska, bile bi stavljene u istopravnu poziciju, dok bi Makedonija bila više pod okriljem Bugarske, Tito je pak na Bugarsku gladao isključivo samo kao sedmu republiku. [2]. Razlika je bila i u gledanju na Makedonce, po Dimitrovu su oni bili ogranak Bugara, za Tita su bili samostalna nacija.[3]. Uskoro je slijedilo kočenje procesa toleriranja Makedonaca u Bugarskoj.

Nakon 1948 i Jugoslavenskog razilaženja sa Kominternom, došlo je do zahlađenja odnosa sa Bugarskom i napuštanja podrške grčkom ELASU. Dimitrov je to iskoristio i optužio Jugoslaviju za ekspanzionističku politiku prema Bugarskoj preko makedonskog pitanja[4], nakon toga svi učitelji su protjerani iz Bugarske. Ipak i nakon svega se još i dan danas na Dimitrova gleda pozitivno u Makedoniji, - dok se o njemu u Bugarskoj u izvjesnim krugovima gleda kao na nacionalnog izdajicu.

Na domaćem planu Dimitrov je potpunosti slijedio tadašnju sovjetsku politiku, proveo je nacionalizaciju svih velikih industrijskih poduzeća i banaka, na selu je provođena kolektivizacija. Tako da je država uskoro imala potpun nadzor nad cijelom ekonomijom. Na političkom planu je zabranio bilo koji oblik opozicije, a protiv rijetkih koji su se osudili dići glas organizirao je suđenja i egzekucije. U tipičnom staljinovskog maniru organizirao je suđenje bivšem izvršnom sekretaru komunističke partije Trajču Kostovom.

Smrt[uredi - уреди]

No nije dugo vladao, naglo je obolio i ubrzo nakon toga umro 2. jula 1949. godine u sanatoriju Borviha nedaleko Moskve.

Neki sumnjaju da je otrovan, jer se Staljinu nije svidelo njegovo zalaganje za Balkansku federaciju, ni njegova bliskost sa Titom.[5][6] Drugi odbacuju ovakve spekulacije.

Nakon tog je mumificiran po uzoru na Lenjina, te sahranjen u mauzoleju podignutom za njega u Sofiji. Njegova rodna kuća je pretvorena u muzej.

Nasleđe[uredi - уреди]

Nakon njegove smrti u Bugarskoj je stvoren kult Dimitrova. Njegovo ime dano je mnogim tvornicama, školama i ulicama. Po njemu je nazvana i organizacija komunističke omladine Bugarske, - kao i grad Dimitrovgrad, ta moda se proširila i na Srbiju i SSSR. Po uzoru na sličan sovjetski - Lenjinov, i u Bugarskoj je utemeljen Orden Dimitrova kao najviše domaće odlikovanje. Njegovo ime imale su i druge najveće nagrade, za doprinos u nauci, tehnici, književnosti i umjetnosti.

Njegov kult proširio se i do Afrike, do Benina, tamo u glavnom gradu Cotonou na Bugarskom trgu još uvijek stoji spomenik Dimitrovu. Za razliku od Afrike, u njegovoj rodnoj Bugarskoj je većina njegove ostavštine napuštena ili porušena (mauzolej je srušen 21. augusta 1999.)

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Ценкова, Искра. "По следите на червения вожд", Тема, 21–27 March2005, pristupljeno 9 januara 2010. (bugarski)
  2. H.R. Wilkinson Maps and Politics. A Review of the Ethnographic Cartography of Macedonia, Liverpool, 1951. pp. 311-312.
  3. Hugh Poulton Who are the Macedonians?, C. Hurst & Co, 2000, ISBN 978-1-85065-534-3. pp. 107-108.
  4. H.R. Wilkinson Maps and Politics. A Review of the Ethnographic Cartography of Macedonia, Liverpool, 1951. p. 312.
  5. http://books.google.com/books?id=Tu2W_Pz_jjwC&pg=PA181
  6. http://books.google.com/books?id=ME2wkYh-qAUC&pg=PA131

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodnik: Predsjednik bugarske vlade 1946 - 1949 Nasljednik:
Kimon Georgijev Vasil Kolarov