Grčka narodnooslobodilačka armija

Izvor: Wikipedia
Narodnooslobodilačka vojska Grčke (ELAS)

[[Datoteka:Grčki partizani.jpg|250px|{{{opis_slike}}}]]

Deo Narodnooslobodilačke fronte Grčke (EAM)
Mesto osnivanja  Grčka
Jačina 50, 000 vojnika i oficira
Komandanti
Komandant Aris Veluhiotis





Angažovanje
Bitke Bitka kod Rika
Bitka kod Mikro Horija
Operacija Gorgopotamos
Bitka kod Fardikambosa
Bitka kod Saradapora"
"Bitka kod Porta"
Osvajanje Kastorije
Osvajanje vojnog aerodroma Elefsina

Grčka narodnooslobodilačka vojska (grčki: Ελληνικός Λαϊκός Απελευθερωτικός Στρατός, Ellinikos Laïkos Apeleftherotikos Stratos, kratica ELAS) je bila oružani pokret otpora fašističkoj okupaciji. To je bilo vojno krilo ljevičarskog Nacionalnog oslobodilačkog fronta (EAM), tokom drugog svjetskog rata ( 1941.-1945.) i Grčkog građanskog rata (1946.-1946).

Prema proceni Vermahta, početkom 1944. godine partizanski pokret ELAS imao je oko 22.000 boraca. Njima su bili suprotstavljeni nacionalisti iz EDES-a, koji su brojali oko 8.000 boraca, ali dobro naoružani i organizovani.[1]

Nastanak ELAS-a[uredi - уреди]

Plan nacističke Njemačke za napad na SSSR, - Barbarossa (22. april 1941.), uključivao je prije samog napada, osiguranje desnog krila napada. U tu svrhu - napadnuta je prvo tadašnja Kraljevina Jugoslavija, a odmah nakon toga i Kraljevina Grčka, čiji je veći dio i pored britanskih vojnih snaga, vrlo brzo okupiran u aprilskom ratu. Odmah nakon Bitke za Kretu, i njemačke okupacije otoka ( 1. juni 1941.) Grčka komunistička partija (KKE) u skladu sa tadašnjom politikom Kominterne, pozvala je narod na otpor i tako bila jedna od prvih koja je to uradila. U istom trenutku osnovana je i masovna politička organizacija EAM, - ( Nacionalni oslobodilački front) kao jedinstvena politička organizacija, lijevo, ali i centristički orijentiranih političkih organizacija i brojnih malih nepolitičkih organizacija koje su za cilj imale otpor silama osovine. ELAS je počeo sa vojnim akcijama protiv njemačkih i talijanskih okupacionih snaga 7. juna, 1942. Aris Velokiotis (jedan od vođa ELAS-a) sa malom grupom, od desetak partizana ušao je u selo Domnica u Prefekturi Evritania (centralna Grčka) i iznenađenim seljacima objavio da je otpočeo rat protiv sila osovina i njihovih domaćih pomagača.

Snaženje pokreta[uredi - уреди]

Glavni članak: Operacija Gorgopotamos
Wikicitati

„Ubrzo posle okupacije, Grčka je za neprijatelja postala područje od znatne strateške važnosti. Ne samo da je zemlja ceđena kako bi dala maksimum lokalnih proizvoda nego su i njene luke, pogotovu Pirej, korišćene koliko za snabdevanje neprijateljskih ostrvskih vazdušnih baza u istočnom Mediteranu, toliko i da se vojne potrepštine doture preko mora do severne Afrike.

U jesen 1942, baš kad smo probili liniju kod El Alamejna, srušen je vijadukt kod Gorgopotamosa i jedini železnički put do Atine presečen je na šest kritičnih nedelja, tokom kojih neprijatelj nije bio u mogućnosti da koristi Pirej za ojačavanje svojih trupa u severnoj Africi tako malim rezervama kao što je već bio slučaj u južnoj Grčkoj. Široko rasprostranjene sabotaže komunikacija u junu i julu 1943. privremeno su odsekle dve nemačke divizije od glavnog fronta na Siciliji. To je znatno doprinelo sveukupnom planu, uspešnom iskrcavanju i zauzimanju ostrva.[2]

(Brigadni general Mayers, komandant britanske vojne misije u Grčkoj, o uticaju grčkog pokreta otpora na sveukupni tok rata)

Jedne septembarske noći 1942. , mala grupa britanskih komandosa iz SOE (Special Operations Executive), spustila se padobranima blizu planine Giona u središnjoj Grčkoj. Grupu je predvodio brigadir Eddie Myers, sa zadatkom da dignu u zrak jedan od tri mosta (Gorgopotamos, Papadija, Asopos) na glavnoj željezničkoj pruzi. Planirano je da u akciji sudjeluju i dva glavna rivalska domaća pokreta otpora ELAS i EDES, zbog poznavanja terena. Poslije detaljne analize izabran je most Gorgopotamos, jer je njegov popravak bio neobično težak i složen. No za uspjeh misije bilo je važno i ostvariti kontakt sa grčkim partizanima, ELAS-ov partizanski odred Dimos Karalivanos, je prva grupa sa kojom su britanci uspostavili kontakt. Krajem oktobra, druga grupa britanskih komandosa, spuštena je padobranima u grčke planine, vođe te grupe komandosa bili su; Temis Marinos i pukovnik Christopher Woodhous. Njihov cilj bio je pronaći partizane EDES-a i njihovog vođu Napoleona Zervasa, koji su politički bili bliži britanskom štabu za Bliski Istok u Aleksandriji, oni su uspjeli uhvatiti kontakt, a uspjeli su i uvjeriti obadva rivalska pokreta da sudjeluju u akciji. Treba reći da su britanci nerado prihvatili suradnju sa ELAS-om koji je bio pro-komunistički pokret, ali im je trebao jer je bio bolje organiziran i imao više boraca. Nakon tog su se 14. novembra u selu Vinijani (Prefektura Evritanija), prikupile snage za akciju; 12 britanskih diverzanata, ELAS-ovi borci (njih oko 150) i EDES-ovi borci (oko 60-65) i krenuli u akciju.

Za deset dana bili su kod mosta Gorgopotamos. U noći 25. novembra, u 23:00, otpočeo je napad grčkih partizana na talijanski garnizon. Poslije slabog otpora, talijanski garnizon se predao, diverzanti su postavili eksploziv, ELAS-ovi borci osiguravali su prilaze mostu, zasjedama da spriječe dolazak pomoći. Most je dignut u zrak u 03:00. Nakon toga svi su se povukli u selo Viniani.

Rušenje mosta Gorgopotamos, je pored Divezije na pogonu za proizvodnju teške vode u Norveškoj (Rjukana), bila jedna od najvećih gerilskih operacija u okupiranoj Evropi. Rušenje mosta omelo je i strateški iznimno značajnu dostavu ratnog materijala njemačkom rommelovom afričkom korpusu, koji je išao preko Grčke, i to za više tjedana i time pomogao da se odbrani El Alamein.

Od 1942. do 1943.[uredi - уреди]

Most Gorgopotamos danas. Čelični stub menja onaj raznet tokom operacije Harling.

Uspjeh akcije kod mosta Gorgopotamos pridonio je popularnosti i snaženju ELAS -a. Mnogi seljaci iz centralne Grčke pridružili su se ELAS-u, popularnosti ELAS-a doprinosila je i paradoksalna činjenica da oni nisu toliko potpomagani od strane britanaca kao favorizirani EDES. Tokom zime 1942.-1943. brojne ELAS-ove jedinice osnivane su i po Tesaliji i Makedoniji, i uskoro je čitav sjeverni planinski dio Grčke potpao pod kontrolu ELAS-a i drugih partizanskih grupa. Organizacija ELAS-ovih vojnih formacija, bez obzira na veličinu jedinice, bila je bazirana na - trojci, a to su bili; kapetan (kapetánios) vođa jedinice izabran od samih boraca, vojni stručnjak (stratiotikós), obično je to bio bivši vojni oficir, on je bio odgovoran za taktičko planiranje i vojnu obuku, i politički vođa (politikós), najčešće je to bio član Grčke komunističke partije KKE, on je ujedno bio i EAM-ov predstavnik u jedinici.

Vođa ELAS-a Aris Veluhiotis vremenom je postajao legenda, koji je željeznom disciplinom stvorio i krupnije vojne formacije koje su se mogle suprostaviti i snažnijim njemačkim i Italijanskim vojnim formacijama. Uz Arisa komandanti ELAS-a u to doba bili su; Stefanos Sarafis i Andreas Cimas (ratno ime: Vasilis Samariniotis).

Važno je napomenuti i da se KKE (Grčka komunistička partija), poslije velikih predratnih poteškoća i razbijanja od strane diktakture generala Metaksasa, uspjela uspješno reorganizirati i privući brojne nove članove. Tako da je ELAS uz njezino vodsvo postao najveći vojni pokret otpora sa oko 50 000 aktivnih boraca (150 000 sa rezervama), a njegova politička organizacija EAM, najveća masovna politička organizacija u grčkoj historiji sa gotovo 1 500 000 članova, i sa ograncima u gotovo svakom grčkom zaseoku. Značajan događaj bilo je i osnivanje Ujedinjene panhelenističke organizacije mladih - EPON (grčki: Ενιαία Πανελλαδική Οργάνωση Νέων).

„U Grčkoj uporedo postoje nacionalne grčke i komunističke bande. Ukupna jačina od 12—15.000 naoružanih lica verovatno je preuveličana. [...]


Komunistima još nedostaje stroža organizacija, ali ne može se poreći, da će sve veće osiromašenje i oskudica u životnim namirnicama postepeno znatno doprineti povećanju njihove moći.
Ipak, može se reći da je značaj grčkih bandi još uvek srazmerno mali. Uz pojačanu kontrolu za život važnih objekata, jedva bi se primećivala njihova razbojništva i pokušaji uznemiravarija. Prilikom rušenja železničke pruge Solun — Atina, koje je istovremeno izvedeno na 130 mesta, prvi put se pokazalo jedinstveno rukovođenje, koje se nalazi verovatno izvan Grčke.
Mora se računati sa stavljanjem svih komunističkih snaga pod komandu Tita. Postoje znaci za takav razvoj. Time će ove snage i u Grčkoj dobiti veći značaj.“[3]

Izveštaj nemačkog komandanta Jugoistoka o stanju na Balkanu 1.11.1943.

Planinska vlada[uredi - уреди]

Na početku 1944. EAM - ELAS kontrolirao je većinu teritorije Grčke, tako da je 10. marta, 1944. osnovao Politički komitet nacionalnog oslobođenja (PEEA), poznatiji kao - Planinska vlada (grčki: Κυβέρνηση του βουνού), zapravo treću grčku vladu, pored one kolaboracionističke u Ateni, i one kraljevske u egzilu u Kairu. Ciljevi ove vlade po njihovom temeljnom programu bili su; - inteziviranje otpora protiv okupatora, za potpuno nacionalno oslobođenje, za formiranje nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje i čišćenje zemlje od domaćih fašista i izdajnika. PEEA je izabrana od strane gotovo 2 000 000 grčkih građana, to je bilo prvi put u historiji Grčke da su i žene imale pravo glasa. Ministri - Planinske vlade (PEEA), pokrivali su široki spektar političkih ideja od ljevice do centra.

Početak građanskog rata[uredi - уреди]

Glavni članak: Grčki građanski rat

ELAS je postao vojno najsnažniji pokret otpora, kontrolirajući tri petine zemlje 1944. i imajući u svojim redovima oko 800 oficira bivše Grčke kraljevske vojske. ELAS je otpočeo borbu protiv ostalih pokreta otpora, a osobito protiv para vojnih formacija kolaboracionističke vlade u Ateni. Njegovo političko krilo EAM počeo je sa napadima na - EDES pod optužbama za kolaboraciju sa okupatorima. No pravi razlog je bio vlast, ELAS je bio svjestan situacije da će iza rata EDAS uz pomoć Britanaca osigurati vojnu nadmoć. U tom trenutku EDAS je imao oko 3 000 boraca, a ELAS je imao snagu ravnu Grčkoj nacionalnoj armiji. Manji okršaji odvili su se u Epiru, gdje je EDAS imao glavno uporište svog pokreta, kasnije je dolazilo do bizarnih trijangularnih bitaka između ELAS-a, EDAS-a i Nijemaca. Sve je to navelo britanske agente da pregovorima navedu zaraćene strane na takozvani - sporazum o prekidu vatre iz Plake, taj sporazum je razvrgnut ubistvom vođe rivalskog manjeg pokreta otpora EKKA - Dimitriosa Psarosa u do danas nerazjašnjenim okolnostima (taj događaj je i dan danas u Grčkoj predmet žestokih polemika i sukoba).

Važnije ELAS -ove bitke[uredi - уреди]

  • Bitka kod Rika,
  • Bitka kod Mikro Horija,
  • Bitka kod Gorgopotamosa,
  • Bitka kod Fardikambosa,
  • Bitka kod Saradapora,
  • Bitka kod Porta,
  • Osvajanje Kastorije,
  • Osvajanje vojnog aerodroma Elefsina

Poznati vođe ELAS-a[uredi - уреди]

Spomenik grčkim partizanima u mjestu Ano Liosija.
  • Aris Veluhiotis (Tanasis Klaras)
  • Stefanos Sarafis
  • Markos Vafiadis
  • Karilaos Florakis
  • Kostulas Agrafiotis (Nikos Kavrecos)
  • Nikiforos (Dimitrios Dimitriu)
  • Periklis (Giorgos Huliaras)
  • Tanos (Fotis Mastrokostas)
  • Pelopidas (Pandelis Laskos)
  • Diamantis (Janis Aleksandru)
  • Ahileas (Lambros Kuburas)
  • Lefteris (Leuteris Cilijanis)
  • Lambros (Spiros Bekios)

Borbeni rezultati[uredi - уреди]

Wikicitati „Procenjuje se da su između 1941. i 1944. andartes (partizani) naneli neprijatelju gubitke od preko dvadeset pet hiljada. Poznato je da je preko sto pedeset lokomotiva oštećeno ili uništeno. Podignuto je u vazduh preko sto mostova. Preko dve stotine pedeset brodova od oko šezdeset osam hiljada tona potopljeno je ili oštećeno sabotažom. Tokom 1943. akcije andartesa zaustavile su trinaest italijanskih divizija u Grčkoj. Posle italijanske kapitulacije, Nemci su bili prinuđeni da tamo drže šest divizija. Da je neprijatelj oslabio svoju okupacionu armiju pre nego što je u planinama izbio građanski rat, ozbiljno bi rizikovao da Grci podignu svenarodni ustanak.[2]
(Brigadni general Mayers, komandant britanske vojne misije u Grčkoj, o uticaju grčkog pokreta otpora na sveukupni tok rata)

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]