Blajburška predaja

Izvor: Wikipedia
Zarobljene ustaše kod Blajburga na granici Slovenije i Austrije, maj 1945.

Blajburška predaja je događaj neposredno po formalnom završetku Drugog svjetskog rata u Evropi, kada su savezničke snage na austrijskoj granici izručile osovinske ratne zarobljenike jugoslovenskog porekla Jugoslaviji.

Blajburški masakr je ustaljen naziv za niz masovnih likvidacija zarobljenika, koje su u proljeće 1945. godine jedinice Jugoslavenske armije provele nad izručenim pripadnicima proosovinskih oružanih formacija (uglavnom iz NDH), a prema nekim navodima i civila koji su se povlačili zajedno s njima.[traži se izvor]

Ime je dobio po austrijskom mjestu Bleiburg (slovenski Pliberk), gdje su se osovinske snage pokušale predati britanskim jedinicama, ali tamošnji britanski zapovednik je odbio prihvatiti predaju pošto su po njegovoj interpretaciji ratnog prava tamošnje njemačke, ustaške, četničke i druge jedinice izgubile pravo na status vojne jedinice i postale oružana banda kada su odbile priznati naređenje o kapitulaciji osovinskih snaga od 7.5.1945. i nastavili borbe. U takvoj situaciji 15.5. 1945. preostale osovinske snage su bile prisiljene predati se partizanskim jedinicama.

Na samom Bleiburgu, bez obzira na ime događaja koje spominje masakr, nitko nije ubijen [1], a do kasnijih partizanskih osvetničkih ubojstava je dolazi tokom marševa na području Slovenije i Hrvatske (takozvani križni put), protivno direktnom naređenju jugoslavenskog premijera Josipa Broza Tita od 14.5.1945.[2]

Nakon rata se u Bleiburgu od 1952. godine rodbina i prijatelji žrtava te hrvatski nacionalisti svake godine okupljaju u znak sjećanja na žrtve masakra, a od 1991. godine u tim manifestacijama sudjeluju i službeni predstavnici Hrvatske. Godine 1995. Hrvatski sabor je donio odluku o obilježavanju Spomendana na žrtve Bleiburga i Križnog puta.

U Sloveniji se komemoracije održavaju u Kočevskom rogu, gdje je likvidirana glavnina pripadnika slovenske Bele garde, a odnedavno se u Macelju na komemoracijama okupljaju preživjeli potomci i rodbina tamo likvidiranih četnika.

Pozadina[uredi - уреди]

Ustaše ubijaju zarobljenike u Jasenovcu.
Ljotićevci sprovode Rome na streljanje.

Aprila 1941. godine fašističke sile Osovine su okupirale Jugoslaviju, podelile je i na njenoj teritoriji uspostavili fašističke marionetske režime. Kvislinški režimi u Srbiji i NDH su ubrzo postali zloglasni po zločinima, genocidu, holokaustu i teroru nad pripadnicima pokreta otpora.

Wikicitati „"Za ostale - Srbe, Židove i Cigane - mi imamo tri milijuna metaka. Ubit ćemo dio Srba, drugi dio ćemo deportirati, a ostatak prisiliti da prihvati rimokatoličku vjeru, i tako napraviti Hrvate od njih."“
(Mile Budak, Ministar obrazovanja NDH (jedan od uhićenih kod Blajburga), 22. srpnja 1941.[3])

Tokom 1944. i 1945. godine, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije je uputila više poziva pripadnicima kvislinških formacija da ustanu protiv okupatora i pređu u njene redova. Pred kraj rata, bilo je oko 170.000 pripadnika snaga NDH.[4] Mnogi, prisilno mobilisani, su prihvatili ovaj poziv. Drugi su ostali sa nacističkom Nemačkom do kraja. Početkom 1945. godine, reorganizovana Jugoslovenska armija, jačine oko 800,000 ljudi raspodeljenih u pet armija, gonila je ostatke poraženih snaga Trećeg Rajha i NDH.[5][6]

Proboj sremskog fronta 12. aprila 1945. godine, najavio je brzu propast NDH. Ante Pavelić je poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkoj komandi u Italiji, tražeći od zapadnih Saveznika da "dođu u pomoć hrvatskom narodu, te da od partizana zaštite njegovu jezgru i mnoge tisuće unutarnjih izbjeglica". Pavelićeva vlada je tražila hitno odašiljanje jedne savezničke misije koja bi utvrdila činjenice i zahtijevala je da saveznička vojska "dođe na naše državno područje, da olakša ovo teško i pogibeljno stanje." Pavelićeve molbe bile su uzaludne, a Vrančića su odveli u zarobljenički logor.[7]

Nemačko-kvislinške snage su držale front na granicama Rajha, pokušavajući da zadrže snage nadiruće Jugoslovenske armije. Ovaj front su zajedno sa nemačkim snagama držali Đujićevi i Jevđevićevi četnici, Ljotićevi dobrovoljci i slovenski domobrani.[8] Tu su nemačko-kvislinške jedinice dočekale dijelove 4. Jugoslovenske armije i bile razbijene, djelomično zarobljene ili odbačene preko Soče.

Od 21. do 24. aprila, jedinice 9. korpusa likvidirale su neprijateljska uporišta na Banjskoj planoti i u zapadnom delu Čepovanske doline. Potom, 9. korpus je sa 30. divizijom do 27. aprila izbio na Komenski kras i učestvovao u oslobođenju Opčina i Trsta od 29. aprila do 1. maja, a sa 31. divizijom u oslobođenju Nabrežine 30. aprila, Monfalkonea i Gorice 1. maja.

3. maja 1945, vlada NDH je odlučila da se sa ostacima oružanih snaga NDH povuče preko nekadašnje granice Trećeg Rajha, kako bi izbegla gnjev Jugoslovenske armije i predala se Britanskoj vojsci. No, istodobno je nastupila i propast Trećeg Rajha. Nemački general u Italiji von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Narednih dana, Nemačka se bezuslovno predala savezničkim silama, označavajući kraj II svetskog rata u Evropi. Uprkos tome, poglavnik NDH Ante Pavelić je naredio oružanim snagama da se ne predaju Jugoslovenskoj armiji. U sedmici nakon kapitulacije Nemačke, osovinske snage u Jugoslaviji su uporno odbijale da se predaju, pa su čak i napadale partizanske pozicije da bi obezbedile proboj.[9]

Jugoslovenska armija se već probila u Korušku, a istodobno napreduju britanske snage iz Italije i sovjetske snage iz Mađarske. Ubrzo su se svi oni našli na Dravi.

Izručenje zarobljenika[uredi - уреди]

Zarobljeni Nijemci, ustaše, četnici, domobrani sakupljeni u Mariboru odakle su otpremljeni u sabirne logore.

Nakon njemačke kapitulacije, glavnina snaga NDH pod komandom generala Herenčića se predala britanskoj vojsci blizu Blajburga u Austriji, na granici sa Slovenijom. Dana 15. maja 1945, britanski general Patrik Skot je izručio sve zarobljenike jugoslovenskim oružanim snagama, čiji je komandant bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.[10] Sam general Herenčić je izbegao izručenje i kasnije završio u Argentini. Tih dana su na području Koruške uglavnom izručene oružane snage NDH, ali i slovenački domobrani, četnici, ljotićevci i nedićevci. Također je veliki broj zarobljenih ruskih kvislinga izručen SSSR-u.

Četnici Đujića i Jevđevića su uglavnom izbegli izručenje, jer su početkom svibnja prešli u Italiju i predali američkim snagama. Zarobljene četnike Amerikanci su uputili u logor Palma Nova, nakon čega su emigrirali u razne zemlje Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Južne Amerike.

Marševi smrti[uredi - уреди]

Glavni članak: Križni put (1945)
Povratak slovenskih domobrana, jun 1945.

Nakon izručenja, iz Bleiburga su krenule kolone zarobljenika na tzv. marševe smrti. Prema svedočenju jednog od preživelih, na marševima ih vojnici nisu tukli, ali im nisu dali jesti, i dovodili su djecu da ih tuku:

Wikicitati „Bogme, gadno je to bilo! Uhvatili nas u one kolone i predavali nas jedni drugima! Recimo Zenica predavala Perinom Hanu, Perin Han Kaknju i tako. A mi skroz odozgo iz Slovenije u koloni pješke! Kad smo došli do Maribora, tu smo morali baciti, šta god je ko im'o. Prstenje, zlato, satove, sve! Ujutro, ko je doš'o, mogao je kuna, onih njihovijeh para, u vreće nakupiti! E daje bilo bar za jest! Jeli bi samo sebe još za koji dan! Nisu nas tukli, što jes', jes', ali nam nisu dali jest. Ali kad uniđe kolona kroz hrvatsko selo oni iznesu one hrane, krompira kuhanog... svega! Al` zato onaj što goni, uzme pušku i kaže: "Ako priđeš, zemlja si!" I ganjalo me, što ti ja znam, u toj koloni u Zagreb, pa u Našice, pa u Viroviticu, pa dalje... i ubiju onoga ko ne more ići. Neki bi rekli: "Ubij me! Ne mogu više!" Kako ćeš, bolan, hodati, kad ne jedeš nikad? ... I, dragi si moj, iz Križevaca gonili nas dalje u Bočinj iz Bočinja nas vratili u logor u Slavonsku Požegu. I tamo na ledini lezi, sjedi! Jest jedan doveo, i trojica njih dovela Srba i dvoje troje-djece, pa one parmake uzeli, pa biju, ubiše, a nas je hiljada. Ovako u jedan ćošak nas zbiše! A jedan iz one kolone, Hercegovac, im kaže: "Nemojte misliti da neko ne piše ovo što vi radite!" I onda su oni odstranili djecu i nisu nas više tukli![11]
(Džemil Karić, bivši razvodnik u 1. gorskom zdrugu Hrvatskih oružanih snaga)

Prema istom svedočenju, u logoru su odvojili one koji su '41. i '42. otišli u kvislinšku vojsku, a mlađa godišta su otpustili. Prema njegovim saznanjima, zarobljenike iz prve grupe su odveli na Kozaru i pobili.

Procene broja žrtava[uredi - уреди]

Spomenik žrtvama u Bleiburgu.
Spomenik žrtvama blajburškog masakra na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Procene broja ubijenih su veoma različite. Godina procene je veoma bitna jer su se tokom 1990-ih blajburške žrtve uvećavale neverovatnom brzinom, da bi od par desetina stigle do par stotina tisuća.

Vladimir Žerjavić je 1990. godine procenio broj ubijenih na oko 50.000, od čega oko 36.000 Hrvata, 8-10.000 Slovenaca, 5000 Muslimana, te 2.000 četnika.[12]

Hrvatska enciklopedija navodi brojeve od 45.000 do 200.000 [13] dok Hrvatski obiteljski leksikon od istog izdavača iz 2005. godine govori o nekoliko desetaka tisuća ubijenih.[14]

Ubedljivo najveću cifru, od 600.000 ubijenih, je ponudio hrvatski emigrant John Ivan Prcela u svojoj knjizi Hrvatski holokaust (objavljeno 1970. na engleskom kao Operation Slaughterhouse), ali ona se ne razmatra ozbiljno u naučnim krugovima.

Slavko Goldstein u intervjuu Feralu je procenio broj ubijenih na 20.000 i kaže da su stradali najviše pripadnici Crne legije koji su pokušali neki otpor. Goldštajn je izričit da su civili pušteni kućama i da među stradalima nije bilo civila.

Ruski emigrant Nikolaj Tolstoj u knjizi „Otvoreni dosije Starta-Blajburg“ tvrdi da je 5. britanski korpus izručio partizanima 26.339 ljudi, a od toga 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenca i 400 Crnogoraca. Izručene su ustaše, slovenački kvislinzi, ljotićevci, nedićevci, četnici i domobrani.

Opsežnu analizu naduvanih brojeva je dao britanski istoričar David Bruce MacDonald:

Wikicitati „Nasuprot Jasenovcu, najnepristrasniji istoričari svode broj mrtvih na dosta manji broj, sugerišući da Blajburg ni na koji način nije značajan kao što je najveći logor smrti u Jugoslaviji ... Džasper Ridli pokušava da nađe preciznije brojeve, mada nema sigurnog načina da se dođe do toga ... Od ovih, on je primetio da su Saveznici pristali da predaju 23 000 partizanima između 24 i 29. maja - mešavinu Slovenaca, Srba i Hrvata. Izveštaji iz toga doba, prema Ridliju, pokazuju da svih 23 000 nije pobijeno.[15]
()

Mekdonaldov konačni zaključak je:

Wikicitati „Naduvavanje broja mrtvih kod Blajburga ima nekoloko stepena značajnosti. Prvo, daje Hrvatima masakr koji su izvršili Srbi i-ili komunisti, što im dopušta kontriranje genocidu Srba u Jasenovcu. Drugo, dopušta Hrvatima da se distanciraju od Srba i komunističkog režima koji su izvršili ovaj masakr. Time oni mogu da prikažu Hrvatsku kao nevoljnoga člana SFRJ, više kao zatvorenika nego kao konstitutivni narod. Treće, pretrpjevši takav masakr, Hrvati su prošli svoj sopstveni križni put, što se često ističe u hrvatskoj štampanoj reči.“
()

Suvremena tumačenja[uredi - уреди]

Glavni članak: Historijski revizionizam

U Hrvatskoj se nakon raspada Jugoslavije pojavila tendencija uspoređivanja broja logoraša ubijenih u Jasenovcu od strane ustaša i ustaša ubijenih u partizanskoj osveti kod Blajburga. Dok se u nacionalističkim krugovima ustaški zločini iz Drugog svetskog rata umanjuju, žrtve Blajburga se višestruko preuveličavaju. Istovremeno sa množenjem blajburških žrtava, menjala se i struktura žrtava. Dok se u početku govorilo o ubijenim vojnicima, uskoro se čulo da je bilo i civila, a potom čak i da su više od polovine žrtava bili civili.

Wikicitati „Mistifikacija Bleiburga nastala je dolaskom Tuđmana i njegovih sljedbenika Vinka Nikolića i Šuška, koji su se trudili svim silama skinuti ili bar umanjiti ustašku odgovornost za grozne, bezbrojne zločine učinjene u Hrvatskoj u Jasenovcu i drugim logorima. Javno govoreći, bez argumenata htjeli su izjednačiti ili poistovjetiti da su za sve ratne grozote koje su se događale u Hrvatskoj podjednako krivi i ustaše i partizani. Takva je usporedba, naravno, pravno neodrživa. Prije svega zato što su žrtve u logorima stradale protuzakonitim postupkom ustaških vlasti i njezinih samovoljnih pojedinaca, dok su žrtve Bleiburga stradale zato što nisu poštivale zakonske odredbe ratnog prava, koje govore o zarobljavanju ljudi i predaji oružja. Druga je činjenica što su u ta dva slučaja, to jest u logorima i u Bleiburgu, stradali ljudi potpuno suprotnih političkih opredjeljenja. U logorima su stradali uglavnom antifašisti i nevini, samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, komunisti i drugi. U Bleiburgu stradaju fašisti i njihovi sljedbenici od kojih su mnogi izvršavali zločine u zemlji i u brojnim logorima u toku rata. Upravo je neshvatljivo da se još i danas nalaze ljudi koji traže da se antifašisti ispričaju za takav završetak rata u Bleiburgu. Ja si postavljam pitanje tko je taj kome se trebaju ispričati pobjednici tog strašnog rata.[16]
(Govor generala Đure Blahe 2008. prilikom obilježavanja 65. godišnjice osnivanja 1. moslavačke brigade i oslobođenja Čazme)

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Danijel Ivin: Laž o Bleiburgu samo šteti Hrvatskoj, Novi list, 21.2.2012, str. 4
  2. Telegram Josipa Broza Tita
  3. The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, Vladimir Dedijer, Anriman-Verlag, Freiburg, Germany, p. 130
  4. Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
  5. Thomas, 1995, p. 32
  6. Jancar-Webster, 1989, p. 46
  7. Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945
  8. Uroš Kostić, Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945, Beograd 1978, 244.
  9. Tomasevich (2001), pp. 761-762
  10. Marco Picone Chiodo: In nome della resa: L'Italia nella guerra, 1940-1945 (Testimonianze fra cronaca e storia), Mursia 1990 str. 559
  11. Ispovijest Muslimana, vojnika NDH: I Hitler i Tito su bili dobri
  12. Vladimir Žerjavić: Bleiburg, Otvoreni dossier, Zagreb 1990, str 227-232
  13. Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.
  14. Križni put
  15. David Bruce MacDonald: Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centered propaganda and the war in Yugoslavia, Manchester University Press (April 19, 2003) ISBN-10: 0719064678, ISBN-13: 978-0719064678 str. 170-171. "By contrast with Jasenovac, however, most impartial historians converged on much lower number of dead, suggesting that Bleiburg was by no means as significant as the largest death-camp in Yugoslavia. ... Jasper Ridley attempts a more precise figure, although there is no way of knowing for sure. ... Of these, he noted that the Allies agreed to surrender 23,000 to the Partisans between 24 and 29 May - a mixture of Slovenians, Serbians, and Croatians. Reports from the time according to Ridley, indicate that not all the 23,00 were killed".
  16. http://znaci.net/00003/560.htm

Literatura[uredi - уреди]