Ante Pavelić

Izvor: Wikipedia
Ante Pavelić

Na dužnosti
1943 – 1945
Predsjednik vlade Nikola Mandić
Prethodnik: funkcija uspostavljena
Nasljednik: funkcija prestala

Na dužnosti
1941 – 1943
Monarh Tomislav II.
Prethodnik: funkcija uspostavljena
Nasljednik: Nikola Mandić

Rođen/a 14. jul 1889. (1889-07-14)
Bradina, Bosna i Hercegovina, Osmansko Carstvo
Umro/la decembar 28 1959. (dob: 70)
Madrid, Španija
Državljanstvo Hrvat
Politička stranka Stranka prava,
Ustaše,
Hrvatski oslobodilački pokret
Suprug/a Marija Pavelić (née Lovrenčević)
Zanimanje političar, državnik
Profesija advokat
Religija rimokatolik

Ante Pavelić (1889 - 1959) bio je hrvatski fašistički političar, osnivač ustaškog pokreta i poglavnik NDH.

Porijeklo[uredi - уреди]

Rođen je 14. jula 1889. godine u Bosanskom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.

Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po Bosni i Hercegovini, zavisni gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine i maturirao. Za vrijeme gimnazije pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP). Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a već 1915. godine stiče naslov doktora prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao ovlašćeni notar u advokatskom notarijatu A. Horvata, predsjednika HSP-a. Nakon završene stručne prakse (1918.) radi kao samostalni advokat. U tom periodu sklapa brak s Marom Lovrenčević, s kojom dobija troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju.

Politička aktivnost[uredi - уреди]

1918. godine ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga podpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja (1921.) izabran je za poslanika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još jednu zadaću: u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u cilju slabljenja Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića.

1927. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u junu iste godine predstavljao je zagrebačku općinu na evropskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Kraljevine SHS. U skladu s tim očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima.

Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove "Starčević" i "Kvaternik". Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. godine pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. oktobra 1929. godine osniva istoimenu paravojnu organizaciju.

Emigracija[uredi - уреди]

Nakon proglašenja šestojanuarske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Beč, zatim s G. Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. aprila 1929. godine s vođama makedonske emigracije (VMRO) potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju samostalnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. jula 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti.

U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju "Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske uz pomoć Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj, od kojih je najpoznatiji Janka Pusta.

U Glavnom ustaškom stanu 1. jula 1933. godine obznanjuje načela ustaškog pokreta u 17 tačaka, a kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. U skladu sa deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije.

1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseilleu. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17. oktobra 1934. godine hapse i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.

Do kraja oktobra 1936. godine dovršava opsežni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, 1. aprila 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. U skladu s tim ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine.

Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. januara 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.

Nakon beogradskih događanja 27. marta 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. marta), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. aprila 1941., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. 11. aprila i odobrava mu ulazak u Hrvatsku.

NDH i Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

»Bila je prava muka fotografski portretirati Pavelića, jer je na svim slikama ispadao onakav kakav je doista i bio: mrk i s poznatim razbojničkim izrazom. Te se fotografije naravno nisu dopadale njegovoj supruzi „faraonki Mari", tako da su se po njenom izričitom nalogu snimanja opetovala u nedogled. [...] Napokon ona je pronašla rješenje kako da njen muž izgleda blaže pred fotografima: zahtijevala je da mu pričaju viceve dok pozira.«[1]
—Pavelićev fotograf svedoči o njegovoj ličnosti

Ante Pavelić je u u Zagreb stigao 15. aprila 1941. godine, pet dana nakon ulaska njemačkih trupa i proglašenja Nezavisne države Hrvatske od strane Slavka Kvaternika. U međuvremenu su njemačke vojne vlasti namjeravali mjesto premijera ponuditi HSS-ovom vođi i ministru dotadašnje kraljevske valde Vladku Mačeku, ali je on to odbio. Nastojeći preduhitriti sve druge kombinacije, Pavelić se proglasio poglavnikom te sam imenovao prvu vladu NDH. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova.

Pavelić je prve dane i mjesece svoje vlasti posvetio konsolidaciji vlastitog režima. Nakon kraćih pregovora s njemačkim vlastima je NDH dobila pravo da organizira vlastite oružane snage, koje će kasnije biti poznate pod nazivom Hrvatsko domobranstvo. Osim toga se organizirala upravna i diplomatska služba. Pavelić je, također, po uzoru na Hitlera i Mussolinija odlučio od NDH stvoriti fašističku jednostranačku državu. Ustaški pokret postaje jedina politička stranka, odnosno nositelj političke volje, a ime mu je bilo promijenjeno u "Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret" (UHOP). Ujedno osniva Glavni ustaški stan (GUS) kao njegov glavni organizacijsko-politički organ, a također je osnovana i stranačka paravojna formacija pod nazivom Ustaška vojnica (milicija), a na stranačkoj bazi je stvorena i tajna policija pod nazivom Ustaška nadzorna služba (UNS) kao vojno-policijske poluge režima.

Nakon pregovora s Cianom 25. aprila u Ljubljani i s Mussolinijem 7. maja u Tržiču 18. maja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik je dio dalmatinske obale i otoka prepušten Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na južnom dijelu NDH, te je hrvatska kruna ponuđena talijanskom [vojvodi od Spoleta Aimoneu koji je trebao biti okrunjen pod imenom Tomislav II. Početkom juna 1941. prvi put posjećuje Hitlera, a 15. juna 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.

Pavelićev režim je relativno brzo počeo koristiti teror kao službeno oruđe državne politike. Tako već 17. juna donosi zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa hrvatskoga naroda. Ta uredba je korištena kako bi se provodila politika fizičke eliminacije društvenih grupa koje je Pavelićev režim smatrao nepoželjnima. Vrlo brzo nakon toga su, po uzoru na nacističku Njemačku, doneseni tzv. rasni zakoni čija su prva meta bili Jevreji, a potom su organizirani i koncentracioni logori, od kojih je nazloglasnijim postao Jasenovac. Žrtvama terora su već na samom početku postali i mnogi hrvatski ljevičari, uključujući i one koji su zajedno s ustašama bili zatvarani i povremeno surađivali u kaznionicama Kraljevine Jugoslavije.

Za Pavelića je najveći unutrašnji problem NDH bila činjenica da je njen teritorija zahvaćala velika područja s ne-hrvatskom većinom, pogotovo u današnjoj Bosni i Hercgeovini. Taj se problem nastojao riješiti time da se Muslimani, odnosno Bošnjaci korištenjem izraza Hrvati islamske vjere, službeno inkorporiraju u hrvatski etnički korpus. Srpsku etničku zajednicu je Pavelić smatrao trajnim izvorom nestabilnosti te je promovirao službenu politiku njene fizičke eliminacije, odnosno genocida pod formulom po kojoj je trećinu trebalo protjerati u Nedićevu Srbiju, trećinu prekrstiti s pravoslavlja na katoličanstvo, a trećinu fizički likvidirati.

Primjena te politike je izazvala brojne masakre i zločine u etnički miješanim područjima, dok je na područjima sa srpskom većinom došlo do spontanog oružanog otpora, koji se pogotovo intenzivirao nakon početka Operacije Barbarosa. Ubrzo se ispostavilo da Pavelićev režim ne raspolaže s oružanim snagama da bi uspostavio kontrolu nad cijelom teritorijom, odnosno da se za opstanak mora sve više oslanjati na oružane potencijale svojih njemačkih i italijanskih saveznika. Italijani su to iskoristili kako bi srpske paravojne formacije - koje će kasnije biti poznate pod nazivom četnici - uzeli pod svoju zaštitu i pokroviteljstvo, odnosno stvorili zone u kojima snagama NDH nije bio dozvoljen pristup. Time je Pavelićev režim postajao sve više diskreditiran čak i među nacionalistički raspoloženim dijelom hrvatske javnosti.

Pavelić se, suočen s rastućim nezadovoljstvom, pojačavao teror, ali i elemente kulta ličnosti, pri čemu su korištena najsuvremenija dostignuća tadašnje propagande. Na njegov poticaj je 1941. godine po prvi put stvorena hrvatska filmska industrija.

Međutim, ni to nije stišalo sve veće nezadovoljstvo Pavelićevim režimom, ali i nezadovoljstvo njegovih saveznika i pokrovitelja. Godine 1942. Nijemci, koji su dotada uglavnom bili ravnodušni prema njegovoj unutrašnjoj politici, intenziviraju pritisak na ublažavanje politike prema srpskom stanovništvu, što je prvenstveno bilo motivirano nastojanjem da se sve dragocjeniji njemački vojni resursi ne troše na gušenje gerilskog pokreta. Pavelić pod tim pritiskom započinje određene oblike suradnje s četnicima - usmjerenu prije svega u svrhu zajedničke borbe protiv komunističkih partizana - a i napušta se državna politika nasilnog prekrštavanja, te formira Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Pavelić u isto vrijeme uspjeva marginalizirati svog glavnog političkog suparnika Slavka Kvaternika, koji se smatrao glavnim zagovornikom italijanskih interesa u vodstvu NDH, te se sve više oslanja na njemačke ineterese.

Ta je politika dobila svoj konačni oblik dobila nakon puča kojim je u Italiji svrgnut Mussolini, odnosno kapitulacije Italije. Pavelić je na te događaje već ranije bio reagirao napuštankem mjesto predsjednika vlade i 2. septembra 1943. a na to mjesto je imenovao N. Mandića. Dana 10. septembra 1943. godine je objavio izjavu o poništenju Rimskih ugovora, odnosno de facto pripajanju Dalmacije NDH. Međutim, ta mjera - s kojom se nastojao kompenzirati sve veće nezadovoljstvo - nije imala nikakvih praktičnih efekata s obzirom da je nadzor nad Dalmacijom ovisio o njemačkoj vojsci, a predratna italijanska područja ostala pod upravo novostvorene italijanske fašističke Republike Salo. Kapitulaciju Italije su daleko bolje iskoristili partizani, čiji se pokret pred kraj 1943. godine toliko proširio po NDH, da se Pavelić u njemačkim službenim dokumentima referira kao gradonačelnik Zagreba.

Nezadovoljstvo potpuno diskreditiranim Pavelićevim režimom dalje nestavlja rasti, pau ljeto 1944. godine mnogi pripadnici oružanih snaga NDH hrpimice prelaze partizanima. Unutar samog ustaškog pokreta je u isto vrijeme organiziran pokušaj svrgavanja Pavelića poznat kao puč Vokić-Lorković, koji je za cilj imao prelazak NDH na stranu zapadnih saveznika. Puč je propao, a Pavelić reagira još većim oslanjanjem na Nijemce, intenziviranjem terora prema svima koje se sumnjiči za izdaju kao i integracijom Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice.

Pavelić je tek pred sam kraj rata dao naslutiti kako smatra kako bi on mogao završiti porazom nacističke Njemačke, odnosno i sam pokušao svoj režim i državu održati tražeći političke alternative svom dotadašnjem savezniku. Tako je u aprilu 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. U tu je svrhu Zagreb trebalo pretvoriti u glavnu bazu velike antikomunističke vojske pod zaštitom zapadnih saveznika, pa se u glavnom gradu NDH našao veliki broj pripadnika kvislinških formacija iz bivše Jugoslavije, kao i civilnih izbjeglica. Međutim, opće rasulo i panika izazvana probojem srijemskog fronta su doveli da Pavelić krišom napusti Zagreb 6. 5. 1945. ostavivši svoju vojsku i državnu upravu. Partizani su u Zagreb ušli dva dana kasnije, a većina pripadnika oružanih snaga NDH i izbjeglica je nekoliko dana kasnije uhvaćena kod Bleiburga u Austriji i kasnije podvrgnuta blajburškom masakru.

Poslijeratni period[uredi - уреди]

Nakon što je napustio Zagreb, preko Austrije i Italije je otišao u Argentinu. 1956. osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. aprila 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, napušta Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, tačnije Madridu i umire 28. decembra 1959. godine.

Za života je objavio više političkih i literarnih radova, te dvije knjige: politički roman "Liepa plavka" (1935.) i političku raspravu "Strahote zabluda" (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjećanja "Doživljaji".

Lik Ante Pavelića u fikciji[uredi - уреди]

Lik Ante Pavelića se nakratko pojavljuje u hrvatskoj historijskoj telenoveli Ponos Ratkajevih gdje ga je tumačio Čedo Martinić.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Референце[uredi - уреди]

  1. Istorijska čitanka, Drugi svetski rat