Gavrilo Princip

Izvor: Wikipedia
Gavrilo Princip

Gavrilo Princip
Rođen/a 25. jul 1894. (1894-07-25)
Obljaj
Umro/la 28. maj 1918. (dob: 23)
Theresienstadt

Gavrilo Princip (ćir. Гаврило Принцип, Obljaj, 25. 7. 1894. — Theresienstadt, 28. 4. 1918.), atentator na Franju Ferdinanda.

Gavrilo Princip je bio bosanski Srbin koji je, u nameri da okonča kolonijalnu upravu Austro-Ugarske u BiH, izvršio atentat na Franju Ferdinanda, Austro-Ugarskog prestolonasljednika i slučajno, ciljajući guvernera BiH Oskara Poćoreka[1], ubio pored nadvojvode i i njegovu ženu groficu Sofiju 28. 6. 1914. u Sarajevu. Ovaj događaj, poznat kao Sarajevski atentat, bio je povod Austrougarskoj za rat protiv Srbije, koji je prerastao u Prvi Svjetski Rat.

Po okončanju najvećeg dotadašnjeg sukoba u istoriji čovečanstva, Austrougarska je prestala da postoji i stvorena je jugoslovenska država. Gavrilo Princip je umro u zatvoru 1918. godine, ne dočekavši kraj rata.

Biografija[uredi - уреди]

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u lipnju 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od kojih je šestero umrlo u detinstvo. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo problematično i patio je od tuberkuloze.

Školovanje u Sarajevu[uredi - уреди]

Glavni članak: Mlada Bosna
Gavrilo Princip tokom školovanja

U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Gavrilo Princip, odgajan na srpskoj mitologiji, tijekom školovanja u Sarajevu na Trgovačkoj školi proširio je svoje vidike i postupno se odmicao od radikala u zatvorenim srpskim omladinskim đačkim organizacijama. Jedna od presudnih uloga za takav njegov postupak bila je prijateljstvo s Hrvatom Ivom Kranjčevićem koji mu je pomogao u školi, a poslije su se obojica "našli da jednako mislimo i osjećamo" iako su bili različitih nacionalnosti, što je za Principa bilo svojevrsno iznenađenje.[2]

Gavrilo Princip je bio član ilegalne revolucionarne organizacije Mlada Bosna čiji je cilj bilo okončanje austro-ugarske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Organizacija je okupljala mlade Srbe, Hrvate, Muslimane, odnosno sve one koji su čitali dela ruskih anarhista, ali i Ničea, Marksa, Kauckog i ostalih. Prema rečima samog Principa, među delima koja je naručivao iz Socijalističke knjižare u Beogradu bila su i Tako je govorio Zaratustra i Marksov Najamni rad i kapital.[3]

O Principovoj jugoslovenskoj orjentaciji i odmicanju od velikosrpske struje u Mladoj Bosni svjedoči navod iz njegovog pisma prijatelju Marku Maglovu, u kojem Princip nakon osnivanja Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine 1912. u Sarajevu, piše:

Wikicitati „Oni su nas (srpski radikali, op. a.) otpočeli odmah da napadaju svim mogućim izrazima i naročito su nam predbacivali da nismo Srbi. Nastao je među nama dubok jaz i mržnja.[2]
(Gavrilo Princip)

Sva ta iskustva natjerala su Principa da još jače poradi na hrvatskosrpskom zbližavanju u okviru đačkih društava.[2]

Demonstracije u Sarajevu[uredi - уреди]

»Čak nijedna od fotografija koje sam video ne predstavlja pravog Gavrila Principa. Nedostaju im svima njegove oči, koje su sačinjavale svu osebujnost njegovog izraza. Nisam video pogled vuka na slobodi, ali sam uveren da je sličan Principovom. Iz njih je izbijao ledeni dah, izgledalo je kada promatraju čoveka da instinktivno traže najzgodnije mesto gde treba zagristi.«[4]
Dobroslav Jevđević, poznanik Gavrila Principa

18. veljače 1912. godine, Gavrilo Princip je učestvovao na pretežno hrvatskim studentskim i đačkim demonstracijama u Sarajevu, koje je organizirao bosanski Hrvat Luka Jukić, protiv mađarskog nasilja u Hrvatskoj i protivzakonitih akata bana Cuvaja.[3] Prvog dana demonstracija jedan đak, po imenu Salih Šahinagić, je teže ranjen. Među lakše povrijeđenima od policijskog konjičkog napada na demonstrante prve večeri bio i Gavrilo Princip, čiju je odjeću razderala policijska sablja.[2]

Princip je nakon toga još ustrajnije apelirao da se drugi srpski učenici pridruže demonstracijama.[2] Navodno je prilikom organiziranja protestnih demonstracija đaka u Sarajevu "Princip je išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dođu na nove demonstracije."[5] Idućeg dana su organizovane demonstracije u znak solidarnosti sa teško ranjenim drugom, i opet je u prvim redovima stajao Gavrilo Princip.[3]

Kao pripadnik napredne grupe, koja je na prvom mestu baštinila srpsko-hrvatsko prijateljstvo, Princip je tom prilikom žestoko osuđivao grupu „radikala“ ili srpskih nacionalista, na čelu sa Jašom Tomićem, što se nisu solidarisali sa hrvatskom braćom, već sa apsolutističkim „madžarstvom“.[3]

Gavrilo Princip je isključen iz šestog razreda gimnazije zbog veze s učeničkom protuaustrijskom organizacijom.

Prelazak u Srbiju[uredi - уреди]

Princip se u svibnju 1912. preselio se u Beograd. U Beogradu je nastavio školovanje do 1914. godine, a u međuvremenu stupio u dodir s tajnom organizacijom Crna ruka.[6] Naredne dvije godine većinu svog vremena provodio je s drugim bosanskim studentima u planiranju ujedinjenja Bosne i Hercegovine i Srbije. Okupljali su se u kafanama: "Pozorišna kafana", "Žirovni venac" i "Amerika".[1]

Krajem 1912. godine počeli su balkanski ratovi, i situacija u Srbiji je postala uzavrela. Na početku Prvog balkanskog rata Princip se prijavio kao dragovoljac u Narodnu odbranu.[1] Prema sopstvenim rečima, prošao je obuku u kampu na jugu Srbije, a kada je trebalo da pođu preko granice, bio je slab sa zdravljem i odbijen je.[1]

Prema memoarima pojedinih Vranjanaca, Princip je sa desetak pripadnika Mlade Bosne bio u Centru za obuku dva-tri kilometra iznad Vranja, u klancu Gradske reke. Tu je ovladao rukovanjem nožem, pištoljem i ručnom bombom. Među mladobosancima na obuci u Vranju nisu bili samo Srbi. Bilo je tu i muslimana i Hrvata, a sve ih je zbližila mržnja prema Austrougarskoj. Pripadnici Mlade Bosne su u Vranje stigli na osnovu dobrih preporuka i veza sa komitama iz južne Srbije. Pripreme za atentat bile su strogo konspirativne.[7]

Atentat na Franca Ferdinanda[uredi - уреди]

Glavni članak: Sarajevski atentat
Latinska ćuprija, mjesto atentata.
28. juni 1914: Dugo se vjerovalo da ova slika prikazuje hapšenje Gavrila Principa. Vladimir Dedijer smatra da je na slici prikazano hapšenje Ferdinanda Behra, Nemca po nacionalnosti, koji je pokušao da spase Principa od masovnog linča. Original slike se nalazi u Muzeju grada Sarajeva.

Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslediti prestolje Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. godine, pripadnici Mlade Bosne - Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović su započeli pripreme za atentat. Oružje su nabavili preko Vojislava Tankosića, srpskog oficira poreklom iz Bosne i jednog od osnivača tajne organizacije "Ujedinjenje ili smrt" odnosno Crne ruke.[1]

Po dolasku u Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmed Bašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.

U subotu 28. 6. 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, austrougarski guverner provincije Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodovoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku većnicu. U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svako od njih je trebalo da ubije Franju Ferdinanda kada naiđe. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što ispali hitac.[8]

Naredni atentator je bio Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, bomba je eksplodirala ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjena dva zvaničnika koja su se nalazila u automobilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli su pogodili i nekoliko promatrača.[9] Policijski agenti su odmah uhitili Čabrinovića i izgledalo je da je atentat neuspješno okončan.

Međutim, u povratku je nadvojvodina kolona prošla pored mesta na kome je stajao Gavrilo Princip, koji je odmah izvukao pišolj i ispalio nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Oboje su podlegli ranama.

Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi.

Suđenje mladobosancima[uredi - уреди]

Glavni članak: Sarajevski proces
Gavrilo Princip, u sredini prvog reda, suđenje 5. decembra 1914
Wikicitati „Ja sam jugoslavenski nacionalist koji teži za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti država, samo da bude slobodna od Austrije.[10]
(Gavrilo Princip na sudenju 1914. godine)

Princip i Čabrinović su izdržali policijsku torturu ne odavši saučesnike. Međutim, slučajno privedeni Danilo Ilić je odao ostale konspiratore i svi osim Muhameda Mehmedbašića (koji je uspio pobjeći u Srbiju) su uhvaćeni i osuđeni na smrtne ili dugoročne zatvorske kazne.

Navodno, dok je tužilac čitao optužnicu, optuženi su se gurkali i gotovo smejali. Kada ih je sudija opomenuo rečima: „Gospodo, umirite se, radi se o vašoj sudbini a vi se ponašate kao deca“, Princip mu je odgovorio: “Mi se odavno nismo videli međusobno, a znamo mi šta nas čeka. Samo vi čitajte to vaše pisanije.” [11]

Princip je na suđenju uporno iznosio svoja politička ubeđenja, insistirajući da je atentat počinio radi oslobađanja južnih Slovena. 15. avgusta 1914. godine Princip je izjavio kako mu je „političko ujedinjenje Jugoslovena uvek lebdelo pred očima“.[3]

Austrougarski tužioci su pokušavali da dokažu kako iza atentata stoji zvanična Srbija, dok su optuženi mladobosanci tvrdili da je to isključivo njihova odluka. Jedan od mladobosanaca Danilo Ilić je izjavio da nije bilo lako nabaviti bombe "jer ako bi zvanična Srbija za to saznala, ona bi sigurno sprečila nabavku".[3]

Svi optuženi na Sarajevskom procesu su osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt tako da su osuđeni na 20 godina zatvora.

Tamnovanje i smrt[uredi - уреди]

Gavrilo Princip je bio suviše mlad za smrtnu kaznu, pa je osuđen na dvadeset godina zatvora, gde je bio izložen mučenjima. 2. decembra 1914. su ga doveli u Terezin pod jakom stražom. Nakon što su ga prebacili u drugi zatvor, upravniku je rekao:

Wikicitati „Nema potrebe da me prebacite u drugi zatvor. Moj život već opada. Predlažem da me zakucate za krst i živog spalite. Moje telo koje gori će biti baklja koja će da osvetli put mojim ljudima do slobode.[12]
(Gavrilo Princip, zabeleženo od strane Borivoja Jevtića)

Principova ćelija je bila samica. Prema svedočenju Ota Egerta, zatvorskog lekara iz Terezina, Principa su doneli na operaciju u jesen 1916. godine u teškim okovima. Princip je bio bolestan od tuberkuloze kostiju leve ruke i tuberkuloze limfnih žlezda na levoj strani vrata. Posle operacije ostao je u bolničkoj samici.[13]

Gavrilo Princip je umro od tuberkuloze u češkom zatvoru Terezinu 28. travnja 1918. godine, malo pred kraj Prvog svetskog rata.

Nasleđe[uredi - уреди]

Grafit u Beogradu sa Principovim stihovima.

Odmah posle Prvog svetskog rata u novonastaloj Kraljevini SHS Sarajevski atentat se ni na koji način se nije slavio.[4] U Beogradu, glavnom gradu, smatralo se da je to bio akt terorizma.[4] Tri godine po završetku rata, točne 1921. Principovo telo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Početkom 1930. na poslastičarnici ispred koje je pucao Princip postavljena je uz pravoslavnu crkvenu ceremoniju (iako je Princip bio ateista[4]) memorijalna ploča na kojoj je pisalo "Na ovom istorijskom mestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidov-dan 15. (28.) juna 1914.".[14] U to vreme su Srbi već počeli porediti Gavrila Principa sa Milošem Obilićem, koji je ubio turskog cara.[4]

Spomen ploča je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom nemačke okupacijske sile maknuta.[15] Tri dana po kapitulaciji Jugoslavije, Adolf Hitler je proslavio svoj 52. rođendan i tada mu je uručen i prigodni rođendanski poklon, jedini ratni trofej iz raskomadane Jugoslavije, spomen ploča Gavrilu Prinicpu.[14] Mlađi brat Gavrilov, Nikola Princip, uhapšen je i ubijen od ustaša, 1941. Gavrilov bratanac, Slobodan Princip Seljo, bio je partizanski komandant. Jula 1941. godine u okolini Bosanskog Grahova formiran je Grahovsko-peuljski partizanski odred „Gavrilo Princip“.

Niti mjesec dana nakon što su partizani oslobodili Sarajevo, i prije kapitulacije trećeg Reicha, otkriva se nova spomen-ploča uz veliki miting u kojem se uspoređivale Gavrilove ideje s idejama bratstva i jedinstva. Na ploči je zlatnim slovima stajalo: "U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima borcima protiv germanskih osvajača, posvećuje ovu ploču omladina Bosne i Hercegovine – Sarajevo 7. maja 1945. godine". Glorifikacija Principa nastavila se u SFRJ, ali ne kao srpskog heroja, već kao simbola jugoslovenskog revolucionarnog pokreta protiv imperijalističkih sila.

Nije ni ta ploča stajala dugo jer se 28.6.1953. postavila nova ploča prilikom otvaranja Muzeja Mlade Bosne. Na ploči koja je stajala do 1992. godine pisalo je (ćirilicom): "Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom."

U vreme rata u Bosni i Hercegovini, originalna ćirilična ploča je uništena. Godine 2004. sarajevske gradske vlasti postavilesu tamo memorijalnu ploču nešto drugačijeg (isključivo faktografskog) sadržaja s (latiničnim) natpisom: "Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju." Ispod kojeg je i prevod na engleski.[14]

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Sudsko saslušanje Gavrila Principa od 12. oktobra 1914. ((en))
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Željko Karaula, »Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji«, Interdisciplinarni je znanstveni časopis "Radovi Zavoda za hrvatsku povijest", vol.43, br. 1, Zagreb, prosinac 2011., str. 262., 263., ISSN 0353-295X (Hrčak)
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 Principov jugoslovenski nacionalizam
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 Gavrilo Princip: Heroj ili terorista („Danas“, 6. septembar 2013)
  5. Povijest Bosne - Noel Malcolm
  6. Princip, Gavrilo. Proleksis enciklopedija. Preuzeto 15. listopada 2013.
  7. Ovde je Gavrilo Princip učio da puca
  8. Stokesbury, James (1981). A Short History of World War I. New York: HarperCollins. str. 60–67. 
  9. Dedijer, Vladimir (1966). "Chapter XIV". The Road to Sarajevo. New York: Simon and Schuster. footnote 21. OCLC 400010. 
  10. Dedijer, Road to Sarajevo, str. 262-265.
  11. Stihovi Gavrila Principa
  12. The Assassination of Archduke Franz Ferdinand
  13. “Stisak okovane ruke”, Ota Egert – poslednji nepoznati prijatelj Gavrila Principa
  14. 14.0 14.1 14.2 Muharem Bazdulj, Priča o jednoj fotografiji-Srećan rođendan, gospodine Hitler, Vreme.com, 31.10.2013.
  15. Filmski žurnal u kojem je zabilježeno skidanje ploče, 44ta sekunda, Youtube

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]