Plinije Stariji

Izvor: Wikipedia
Imaginativni portret Plinija Starijeg iz 19. veka. Do nas nije stigla nijedna likovna predstava Plinija.

Gaj Plinije Sekund Stariji, poznatiji kao Plinije Stariji (lat. Gaius Plinius Secundus Maior, 23–79. n. e.) bio je rimski pisac i znanstvenik koji je napisao djelo Poznavanje prirode (Naturalis historia). Plinije Stariji je podrijetlom pripadao viteškom staležu, rođen u gradiću Comum (današnji Como) u sjevernoj Italiji, dok je obrazovanje vjerojatno stekao u gradu Rimu.


Životopis[uredi - уреди]

Prije 35. godine (Nat. hist. XXXVII, 81) Plinija je otac odveo u Rim gdje se školovao pod nadzorom očevog prijatelja, pjesnika i vojnog zapovjednika Pomponija Sekunda, koji mu je usadio ljubav prema učenju i znanosti. Dva stoljeća nakon smrti braće Tiberija i Gaja Grakha, Plinije je vidio neke od njihovih rukopisa u knjižnici svojega učitelja (XIII, 83), te je nakon toga napisao učiteljev životopis.

Plinije spominje gramatičare i govornike, od kojih su Remije Palemon i Arelije Fusk (XIV, 4; XXXIII, 152) mogli biti njegovi učitelji. U Rimu je studirao botaniku u topiariju (vrtu) vremešnog Antonija Kastora (XXV, 9), te je u tlu vidio osobito stara stabla lotusa koja su nekoć pripadala Marku Krasu (XVII, 5). Također je vidio i ogromnu građevinu koju je podigao Kaligula (XXXVI, III) i vjerojatno je svjedočio Klaudijevoj pobjedi nad Britanijom 44. godine (III, 119). Pod utjecajem Seneke Mlađeg postao je strastven student filozofije i retorike, pa se počeo uvježbati za odvjetnika.

Vojnu službu je služio pod rimskim vojskovođom Gnejem Domicijem Korbulonom u Donjoj Germaniji 47. godine, sudjelujući u rimskom osvajanju germanskih plemena i gradnji kanala između rijeka Rajne i Maas (XVI, 2 i 5). Kao mladi zapovjednik konjice (praefectus alae) napisao je u svojoj zimskoj nastambi djelo o upotrebi koplja na konju (de iaculatione equestri) u kojima razmatra i osobine dobrog konja (VIII, 162).

U Galiji i Hispaniji je naučio značenja mnogih keltskih riječi (XXX, 40). Zabilježio je mjesta povezana s rimskom invazijom Germanije, a usred scena Druzovih pobjeda sanjao je san u kojem ga pobjednik potiče da prenese njegove poduhvate potomcima (Plinije Mlađi, Epistulae, III, 5, 4). San je potaknuo Plinija da napiše povijest svih ratova između Rimljana i Germana.

Plinije je vjerojatno pratio očevog prijatelja Pomponija na vojnom pohodu protiv germanskog plemena Hata (50. n. e.), te je posjetio Germaniju po treći put (50-ih godina) kao prijatelj budućeg cara Tita Flavija Vespazijana (Praef. 3). Za vrijeme Nerona je uglavnom živio u Rimu, kada i spominje kartu Armenije i kraja uz Kaspijsko jezero, koju je u Rim poslao Korbulonov stožer 58. godine (VI, 40). Nakon velikog požara u Rimu 64. godine vidio je izgradnju Neronove "zlatne kuće" (domus aurea, XXXVI, 111).

U međuvremenu je dovršavao dvadeset knjiga svoje Povijesti germanskih ratova, jedini istorijski izvor koji se citira u prvih šest knjiga Tacitovih Anala (I, 69), a vjerojatno i jedan od najvažnijih izvora kojima se Tacit služio prilikom sastavljanja svoje Germanije. Nju su potisnuli Tacitovi zapisi, a Simah je u ranom 5. stoljeću bezuspešno tragao za primerkom Plinijevog spisa (Epistulae, XIV, 8).

Plinije je također posvetio mnogo vremena sastavljanju spisa iz oblasti gramatike i retorike. Detaljnome djelu o retorici, naslovljenom Studiosus, slijedilo je osam knjiga Dubii sermonis, napisanih 67. godine.

Pod svojim prijateljem Vespazijanom, Plinije se vratio u državnu službu služivši kao prokurator u provinciji Narbonskoj Galiji (70) i Tarakonskoj Hispaniji (73), a također je posjetio i Belgijsku Galiju (74.). Tijekom svojega boravka u Španjolskoj upoznao se s poljodjelstvom i rudnicima u zemlji, a osim toga pojetio je i Afriku (VII, 37). Na svojem povratku u Italiju prihvatio je službu pod Vespazijanom. Njega je običavao posjećivati prije svitanja radi uputa prije nastavljanja svojih službenih dužnosti, a nakon kojih je ostatak svoga vremena posvetio učenju (Plinije Mlađi, Epistulae, III, 5, 9).

Dovršio je u trideset i jednoj knjizi Povijest svojega vremena, vjerojatno obuhvaćajući razdoblje od Neronove do Vespazijanove vladavine. Plinije ju je razborito sačuvao za objavljivanje nakon svoje smrti (Nat. hist., Praef. 20). Nju navodi Tacit (Annales, XIII, 20; XV, 53; Historiae, III, 29), a jedan je od izvora koji su koristili Svetonije i Plutarh.

Plinije je praktički završio i svoje veliko djelo, Naturalis Historia, enciklopediju u kojoj je sakupio većinu znanja svojega vremena. Djelo je planirano pod Neronovom vladavinom, a materijali skupljeni u tu svrhu ispunili su nešto manje od 160 svezaka. To je djelo 23. godine Larcije Licini, pretorijanski legat Tarakonske Hispanije, bezuspješno pokušao otkupiti za cijenu koja je i za današnje prilike ogromna. Svoje djelo posvetio je Vespazijanu 77. godine.

Vezuv[uredi - уреди]

Ubrzo nakon toga Vespazijana ga je imenovao prefektom rimske mornarice u Mizenu. U Mizenu je Plinije bio stacioniran u vrijeme velike erupcije vulkana Vezuva (24. kolovoza 79), koja je uništila Pompeje i Herkulanej. Želja za izravnim promatranjem pojave, a ujedno i za spašavanjem nekih svojih prijatelja iz pogibeljnog položaja na obali Napuljskoga zaljeva, potakla ga je da pokrene svoje galije i pređe zaljev do Stabija (danas Castellamare di Stabia). Iako je vjerovao da će Stabiji biti na sigurnoj udaljenosti od erupcije, nije uzeo u obzir mogućnost da vulkan ispusti otrovne plinove. Posljedica toga bila je da se Plinije ugušio zbog pomanjkanja kisika.

Plinije je još uvijek poznat u vulkanologiji u kojoj se termin plinijski (ili plinijev) odnosi na vrlo silovitu erupciju vulkana koji je dugo vremena bio uspavan. Termin ultraplinijski je namijenjen najsilovitijim plinijskim erupcijama kao što je uništenje Krakatoa 1883. godine.

Priča o Plinijevim posljednjim satima života opisana je u zanimljivom pismu koje je dvadeset sedam godina nakon samog događaja Plinije Mlađi, nećak Plinija Starijeg i njegov nasljednik, uputio Tacitu (Plinije Mlađi, Epistulae, VI, 16). Plinije Mlađi također šalje drugom dopisniku izvještaj o rukopisima svojega ujaka i njegovim životnim navikama (III, 5):

"Započeo bi s radom vrlo rano prije zore... Ništa ne bi pročitao a da ne napravi zabilješke; običavao je čak govoriti da ne postoji knjiga koja je toliko loša da ne sadrži nešto vrijedno. Za boravka na selu jedino vrijeme koje je bilo oslobođeno od učenja bilo je zapravo kada se kupao. Dok je putovao, oslobođen od svih drugih briga, posvetio bi se učenju u osami. Ukratko, smatrao je sve vrijeme u kojem se nije bavio učenjem uzaludno potrošenim."

Njegov jedini rukopis koji je sačuvan do današnjih vremena jeste Naturalis historia. Kroz slijedeća stoljeća veliki broj znanstvenika ju je koristio za izvor svojega rada.

Filozofski pogledi[uredi - уреди]

Plinije je bio sljedbenik stoičke filozofije kao i mnoge druge poznate ličnosti za vrijeme ranog carstva. On je bio upoznat s njihovim najvećim predstavnikom, Trazejom Petom, a također je bio i pod utjecajem Seneke Mlađega. Stoici su bili odani proučavanju prirode, ali njihovo je moralno učenje bilo suglasno s onime koji je u svojem literarnom radu bio nesebično nestrpljiv u potpomaganju i podučavanju svojih suvremenika (Praef. 16, XXVIII, 2; XXIX, I).

Plinije je bio i pod utjecajem epikurejske filozofije, platonovske Akademije i oživljenih pitagorejskih škola. Njegov pogled prema prirodi i bogu bili su u biti stiočki. Plinije izjavljuje da je jedina slabost čovječanstva to što je utjelovila božje biće u mnogim ljudskim oblicima koja su posjedovala ljudske mane i nedostatke (II, 148). Bog je uistinu bio jedan; bio je duša vječnog svijeta, pokazujući svoje dobročinstvo na zemlji, kao i na suncu i na zvijezdama (II, 12 seq., 154 seq.). Postojanje božanske providnosti je nesigurno (II, 19), ali vjera u njeno postojanje i u kaznu zbog grijeha je korisno (II, 26). Nagrada kreposti sastojala se u uzdizanju prema božjoj naravi onih koji su sličili bogu u činjenju dobroga prema čovjeku (II, 18, Deus est mortali iuvare mortalem, et haec ad aeternam gloriam via). Ispitivanje budućnosti smatrao je krivim kao i nasilno djelovanje prema prirodi uz uporabu magije (II, 114; XXX, 3) Ipak nije poricao značenje čuda i predosjećaja (II, 92, 199, 232).

Plinijev pogled na život je sumoran. On smatra da čovječanstvo ide ka propasti i bijedi (II, 24; VII, 130). Preteranu rakoš i moralnu iskvarenost napada u mnogim deklamacijama, koje su toliko česte (kao i kod Seneke) da na kraju gube privlačnost i počinju zamarati čitatelja. Njegovi retorički izrazi protiv praktično korisnih otkrića (kao što je umijeće navigacije) također oskudijevaju u zdravom razumu i dobrom ukusu (XIX, 6).

S ponosnim rimskim nacionalnim duhom on sjedinjuje divljenje vrlinama po kojima je republika postigla svoju veličinu (XVI, 14, XXVII, 3, XXXVII, 201). On ne skriva povijesne činjenice nepovoljne po Rim (XXXIV, 139), a dok slavi ugledne članove slavnih rimskih rodova, slobodan je od Livijeve prekomjerne pristranosti prema aristokraciji. Plinije smatra da su poljoprivredni slojevi i stari zemljoposjednici iz viteškog staleža (Cincinat, Kurije Dentat, i Katon Stariji) stupovi države. On ogorčeno žali zbog propadanja poljoprivede u Italiji (XVIII, 21 i 35, latifundia perdidere Italiam = "latifundije upropastiše Italiju"). U skladu s time, za najraniju povijest Rima on daje prednost onima koji slijede pisce iz razdoblja prije Oktavijana Augusta, ali ipak gleda na carsku moć kao nužnu (štaviše, prijeko potrebnu) u državi, te pozdravlja "spasonosnu pojavu Vespazijana" (salutaris exortus Vespasian, XXXIII, 51).

Naturalis historia[uredi - уреди]

Jedino Plinijevo djelo koje nam se sačuvalo jeste Poznavanje prirode (Naturalis historia), u 37 knjiga, posvećeno caru Titu 77. godine, a objavljeno posthumno. U uvodu (Praefatio) Plinije kaže da se delo sastoji od 20,000 važnih podataka prikupljenih od stotinu autora, ali su ti brojevi zapravo mnogo viši. Knjiga 1 daje sadržaj cijelog djela i popis svih pisaca kojima se autor služio; knjiga 2 je o fizici univerzuma i djelovima od kojih se sastoji; knjige 3–6 obrađuju etnografiju Europe, Azije i Afrike; knjiga 7 je o fiziologiji ljudi; knjige 8–11 bave se zoologijom (kopnenim i morskim životinjama, pticama, insektima); knjige 12–19 obrađuju botaniku; knjige 20–27 su o lekovitom dejstvu različitih biljaka; knjige 28–32 su o lekovima koji potiču od životinja; knjige 33–37 obrađuju metale i stenje, uključujući uporabu minerala u medicini, umjetnosti i arhitekturi, s ekskursom o povijesti umjetnosti.

Na završetku svojih književnih radova, kao jedini Rimljanin koji je, pored Lukrecija, ikada uzeo za temu cijelo područje prirode, moli se za blagoslov sveopće majke svojem završenome djelu. U književnosti pridaje najviše mjesto Homeru, Ciceronu (XVII, 37 seq.) i Vergiliju. Na njega su utjecala djela numidskog kralja Jube II kojega naziva "moj učitelj". Strastveno se zanima za prirodu i prirodne znanosti učeći ih na način koji je bio nov u Rimu. Ipak, slabo poštovanje znanosti te vrste u Rimu ne odvraća ga od nastojanja da bude od kosristi svojim zemljacima (XXII, 15).

Veliki rad koji je sebi zavrtao bio je ogroman i opsežan, jer predstavlja pravu enciklopediju znanosti i umjetnosti koji su na bilo koji način povezani s prirodom ili prirodnim materijalima. Pripremajući se za ovaj pothvat, Plinije je izučavao mnoge autore koji su pisali o svakom predmetu koji on obrađuje u svojoj enciklopediji, te je bio marljiv u pravljenju izvadaka iz njihovih stranica. Njegovi indeksi autora (indices auctorum) u nekim su slučajevima autori koje je on zapravo koristio kao izvore za svoje djelo, a u drugim slučajevima oni predstavljaju izvorne autore koji su o nekom predmetu pisali, a koje je sam Plinije koristio iz druge ruke, tj. preko citata drugih autora. Plinije otvoreno daje priznanje svim svojim prethodnicima govoreći da se "treba osetiti sramotnim pred onima (autorima) koje se upotrebio" (plenum ingeni pudoris fateri per quos profeceris, Praef. 21,). Plinije nije imao ni temperament za neko novo i jedinstveno istraživanje niti slobodnog vremena koje bi to iziskivalo.

Očigledno je da onaj koji je potrošio sve svoje vrijeme na čitanje, pisanje i na pravljenje izvadaka iz djela svojih prethodnika nije imao vremena za zrelo i neovisno promišljenje ili za strpljivo eksperimentalno promatranje prirodnih pojava. Ipak se ne smije zaboraviti da je upravo njegova izvorna znanstvena znatiželja prema pojavi erupcije Vezuva bila ono što je njegov život neumornog učenja dovelo preranom kraju, te da je ikakvo kritiziranje njegovih pogrešaka u Poznavanju priride ublaženo iskrenošću u priznanju koje daje u predgovoru: "I ne sumnjam da sam i ja mnogo toga propustio: ipak sam čovek i to zaposlen državnim obavezama" (nec dubitamus multa esse quae et nos praeterierint; homines enim sumus et occupati officiis).

Uprkos mnogim pogreškama, nebrižljivosti, lakovjernosti, površnosti, neznanstvenom rasporedu građe i dosadi koju izazva suhoparna kataloška nabrajanja, Poznavanje prirode predstavlja izvanredno djelo zbog ogromnog truda koji je u njega uložen te zbog neiznjerne radoznalosti autora čiji je djelo produkt. Djelo sadrži mnogo i zanimljiih i zabavnih podataka iz umjetnosti, znanosti i civilizacije autorovog doba. Ono je puno priča, kao što je ona o kosturu čudovišta koje je mučilo |Andromedu a koji je donet iz Jaffe i izložen u Rimu (IX, 11; Jaffa je također zarađivala na toj legendi, jer su istodobno tamo bili izloženi lanci kojima je Andromeda bila svezana, V, 69); priča o trikovima kojima su učili slonove (VIII, 4–8); anegdota o Lisandru koji je dozvolio Sofoklov pogreb (VII, 109); opasnosti s kojima se susreću oni koji vade sunđer iz mora (IX, 151–153); pojava prvih berberina u Italiji (VII, 211). Rimski život prikazuju takvi odlomci kao što su oni o raznim vrstama odeće koja se koristi (VIII, 190-193); cijeni kuhara (IX, 67); nakitu neke otmjene Rimljanke (IX, 117-118). Osobito su zanimljivi odlomci o povijesti slikarstva u 35. knjizi i vajarstva u 36. knjizi, gdje saznajemo mnogo toga o grčkim slikarima Zeuksisu, Paraziju i Apelu, te o vajarima Fidiji, Praksitelu i Skopasu.

Plinijev stil odaje Senekin utjecaj. On cilja manje na jasnoću i živopisnost koliko na epigramatsku misao. Njegov stil ne obiluje samo antitezama, nego i pitanjima i usklicima, tropima i metaforama, te ostalim osobitostima razdoblja novog stila. Ritmični i umjetnički oblik rečenica je žrtvovan zarad strasti ka naglašavanju pojedinih riječi koja oduševljuje u odgađanju poante misli do samog kraja rečenice. Struktura rečenice je također pomalo slobodna i razvučena. Primjećuje se veoma česta uporaba apsolutnog ablativa, koji je često vrlo nejasno vezan za ostatak rečenice (npr. XXXV, 80).

Utjecaj Plinijevog djela[uredi - уреди]

Oko sredine 3. stoljeća Solinije je napravio izvadak iz geografskih dijelova Plinijevog rada, a u ranom 4. stoljeću medicinski odlomci su skupljeni u Medicina Plinii. U ranom 8. stoljeću saznajemo da Beda posjeduje izvrstan rukopis cijeloga djela. U 9. stoljeću Alkuin šalje Karlu Velikom prijepis ranijih knjiga (Alkuin, Epistulae, 103, Jaffé), dok Dikuil sakuplja izvatke iz Plinijevih stranica za svoje vlastito djelo "Veličina svijeta" (Mensura orbis terrae, (oko 825).

Plinijev rad je visoko poštovan u srednjem vijeku. Broj postojećih rukopisa danas iznosi oko 200, međutim najbolji od mnogih antičkih rukopisa je onaj u Bambergu koji sadrži samo knjige XXXII-XXXVII. Robert od Crickladea, prior samostana Svete Frideswide u Oxfordu, posvetio je Henriku II delo Defloratio, koje se sastoji od devet knjiga odabira uzetog iz jednog od rukopisa tog sloja, koji je donedavno bio jedini koji nam je pružao ponekad jedini dokaz vjernoga teksta. Među kasnijim rukopisima najznačajniji je codex Vesontinus, koji se nekada nalazio u Besançonu (11. stoljeće), a danas je podijeljen u tri dijela od kojih je jedan u Rimu, drugi u Parizu, a treći u Leidenu, gdje se nalazi i prijepis cijeloga rukopisa.

Posebna važnost pridaje se Plinijevom opisu proizvodnje papirusa (XIII, 68-38), te različitim vrstama grimizne boje (IX, 130).