Papirus

Izvor: Wikipedia

Papirus je materijal za pisanje, prenošenje poruka i pohranjivanje znanja sličan današnjem papiru. Pronašli su ga Egipćani negdje oko 2000 godina prije nove ere. Izrađivao se od samonikle močvarne biljke iz doline Nila - trske latinskog naziva ciperus papyrus.


Biljka[uredi - уреди]

Papirus je močvarna biljka slična trski koja pripada porodici oštrika. Papirus naraste do 3 metra visine, stabljika mu je mekana i zna biti debela kao ljudska ruka. Na vrhu stabljike nalaze se grane koje liče na raščupanu i neurednu kosu. Listovi papirusa su mali a biljka je snažnog korijena. Na vrhovima dugih uspravnih izbojaka razvijaju se listovi, koji liče na vlati trave i na kojima se razvijaju maleni, neugledni cvjetići.


Izrada papirusa[uredi - уреди]

Rimski historičar Plinije Mlađi ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus. Proces izrade papyrusa bio je relativno jednostavan. Stabljike, otprilike debljine ruke, sječene su na dužinu od 15 do 40 cm, a zatim se s njih gulilo tvrdo liko. Vlaknasta srčika biljke rezana je na trake širine 2 do 3 cm. Ovako izrezane trake slagale su se u dva sloja na tvrdu podlogu (kamena ploča), i to tako da se djelimicno preklope. Sloj na sloj bio je slagan pod pravim uglom. Oba sloja su se zatim presovala a sok i skrob koji se cijedio iz srčike medusobno je slijepljivao slojeve. Ovako dobijeni list sušio se na suncu a zatim peglao školjkama, kamenjem ili kostima, te premazivao cedrovim uljem. Više tako izrađenih listova sastavljalo se u dugu traku i namotavalo oko štapa u svitke. Dobiveni svici služili su za pisanje kalamusom, a ispisivalo se samo jednostrano.


Upotreba[uredi - уреди]

Papirus je neko vrijeme bio jedan od egipatskih glavnih izvoznih proizvoda. U nekim su vremenskim razdobljima, na primjer, svi diplomatski dokumenti ispisivani su na papirusu sve dok ga nije istisnuo pergament. Svaki komad papirusa obilježavan je posebnim pečatom kako bi se time potvrdila njegova vrijednost.

Papirus je korišten u Egiptu približno od 2000 godine prije nove ere. U Grčku je prenesen u 7. vijeku prije nove ere, a otuda u Rim i ostale dijelove Evrope, gdje se kao materijal za pisanje koristio sve do 10. vijeka.