Đakon

Izvor: Wikipedia

Đakon ili dijakon (grč. diákonos: sluga, služitelj), "upravnik opštinskih dobara i staralac sirotinje i bolesnika u najranije hrišćansko doba" (Vujaklija); "u starokršćansko doba pomoćnik biskupa pri dodjeljivanju sakramenata i vršenju karitativne djelatnosti" (ELZ).

Povest[uredi - уреди]

U helenskom svetu je značenje glagola „diakonei“ od početka i kroz celu antiku bilo vezivano za službu koja se vrši u toku večere.[1] Antički Grci su ovu službu smatrali ponižavajućom, ali je crkva uzdiže na simvol ljubavi i požrtvovanosti, tako da se đakon od početka povezivao s dva osnovna dela: da bude pomoćnik episkopu na najznačajnijoj „večeri“ Crkve, evharistiji, i da se angažuje na filantropskom polju i brizi za siromašne.[1]

U jerusalimskoj crkvi je prvobitno izabrano sedam đakona što se pominje u "Djelima apostolskim":

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i službi riječi". Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu.[2]

Djela apostolska, 6, 1-5.

Sadržaj đakonske službe u ranoj Crkvi bio je u vezi s onim što nalazimo u Delima u vezi sa „sedmoricom“, dakle „službom stolova“.[1] Opseg njihovog djelovanja Novi zavjet ne detaljnije ne opisuje.

Đakonat[uredi - уреди]

U srednjem vijeku u Katoličkoj crkvi važnost đakonata opada, to je drugi od 3 viša reda; đakon je sada pomoćnik pri svečanoj liturgiji. Drugi Vatikanski koncil daje biskupima mogućnost da obnove instituciju đakonata. U pravoslavnim crkvama đakon je najniži, početni stupanj "svešteničkog čina" (ne može sam obavljati bogosluženje, već samo pomaže svešteniku, pa je "pomoćni sveštenik"). U protestanata đakoni su službenici i ekonomi crkvene opštine, orguljaši, karitativni radnici i sl.

U starim crkvenim spomenicima đakoni su nazvani uhom i okom prezvitera i episkopa, rukama episkopa, anđelima i prorocima njihovim. Djelokrug njihovog rada sastojao se u tome da posmatraju ponašanje vjernika, vide i čuju što se dešava u njihovoj sredini, da se blagovremeno brinu o njihovom ispravljanju loše ponašanje, da ispunjavaju sve naredbe episkopa i objavljuju njihove želje, da se brinu o poslovima eparhije, da štite episkope. Takva uloga učinila ih je moćnim i oni su često zloupotrebljavali svoju vlast, tako da je na Prvom vaseljenskom saboru neophodno bilo strogo odrediti njihove dužnosti i odnos prema višim zvanjima. Sabor im je ukinuo izvršnu ulogu, a svaka je crkva imala najviše sedam đakona.

Đakonise[uredi - уреди]

Postojale su i đakonise. Iz "Velikog pravoslavnog bogoslovskog enciklopedijskog rečnika" saznajemo da su bile poznate još u vrijeme apostola. Za đakonise imenovane su uglavnom djevojke, kasnije se biraju i udovice, ali nakon pažljive provjere. One su dodijeljene sveštenstvu i posvećene posebnim rukopoloženjem, koje je praćeno molitvom. Imale su sljedeće dužnosti: 1) pripremale su žene za krštenje, poučavajući ih postupcima i odgovorima za vrijeme krštenja i ponašanja poslije krštenja; 2) pomagale su sveštenstvu pri samom krštenju žena; 3) izvršavale su naloge episkopa prema ženama, posjećujući bolesne i siromašne; 4) stojeći kraj vrata crkve razmještale su žene koje dolaze i pratile njihovo ponašanje za vrijeme bogosluženja. Od XI. vijeka u Istočnoj crkvi đakonise su ukinute i potisnute dolaskom monahinja. U Ruskoj crkvi đakonise nisu postojale. U posljednje vrijeme čine se pokušaji da se u život Ruske crkve uvedu đakonise. Kao primjer služi Marto-Marijski manastir milosrdnih sestara u Moskvi, koji je osnovala velika kneginja Jelisaveta Fjodorovna. "Biblijski leksikon" (Zagreb, 1988) naziva ih đakonicama. Kod protestanata, đakonise su žene koja se posvećuju vjerskoj propagandi i karitativnom radu. M. M. Radovanović ih naziva đakonisinjama.

Izvedenice[uredi - уреди]

Rječnici bilježe mnogo riječi izvedenih iz riječi đakon, npr. đakonat (čin, zvanje i dostojanstvo đakona; stan đakonov); đakonija (đakonova služba), đakonije (odabrano jelo, poslastica), đakonik (udubljenje u zidu ili zasebna prostorija na desnoj strani oltara, gdje se čuvaju sveti sasudi; sasudohranilnica); đakonisati (vršiti đakonsku službu); đakoniti (rukopolagati u đakona); đakonoša (svešteno lice; crkveni poglavar); đakonovanje / đakonovstovanje (vršenje đakonove funkcije); đakon(ov)ica (žena đakonova); đakonstvo (đakonski čin; đakonjenje); đakonče (mlad đakon); đakonjenje (rukopolaganje za đakona); đakonovština / đakonci (sekta raskolnika beglopopovaca) itd.

Imena i prezimena[uredi - уреди]

Đakon je čak postalo i muško ime, od koga su izvedena imena Đakonija (žensko) i Đakonije (muško) te prezimena Đakon, Đakonić, Đakonov i Đakonović.

Literatura[uredi - уреди]

  • "Opća enciklopedija" (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
  • "Mala enciklopedija Prosveta" (1 A-J)", Beograd, 1978.
  • "Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik (tom I), Novi Sad, 2000.
  • Radomir Rakić: "Biblijski rečnik", Beograd, 1993.
  • Milan Vujaklija: "Leksikon stranih reči i izraza", Beograd, 1991.
  • Jovan Nedić: "Oko i uho prezvitera i episkopa", "Novosti sedam dana", VI, 252, 19 - Zagreb, 14. X. 2004.

Izvori[uredi - уреди]