Pavle iz Tarsa

Portret sv. Pavla, rad Rembrandta.

Pavle iz Tarza, poznat kao apostol Pavao (grčki Παῦλος, hebrejski שָׁאוּל Scha'ul; Tarz, 5. - Rim, 65.) je bio jedan od najvećih hrišćanskih evangelizatora i misionara svih vremena, i teolog, koji je napisao mnoge poslanice Novoga Zavjeta.

Savle nije bio među Isusovim učenicima, već je u bio farisej i gonitelj hrišćana. Nakon mistične vizije doživljava preobražaj i postaje kršćanski apostol. Mnogo je nevolja doživio na putovanjima, više puta bio je zatvoren u tamnicu, doživio je nekoliko brodoloma.

Hrišćanska crkva ga slavi kao sveca i mučenika.

Život

Pavao, rođen je u Tarzu (u današnjoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao. Rimska inačica imena je Pavao. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Mrzio je kršćane, čak je pomagao pri ubojstvu sv. Stjepana.

Na putu u Damask, da uhapsi grupu kršćana, oboren je s konja, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo,da se obratio na kršćanstvo, dao se krstiti i počeo naviještati Evanđelje. U Jerusalemu, u početku su bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Po prelasku Savla u hrišćanstvo Barnaba ga je prvi uveo među apostole i postao mu vjerni prijatelj.

Prvobitni učenici su propovedali evanđelje samo Jevrejima (Dela 11:19), dok je Pavle želeo da se ona propovedaju svim narodima. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, došao je i u Španiju, nakon putovanja u Rim. Imao je četiri misijska putovanja. Pavle je osnivao crkve po čitavom istočnom Sredozemiju, uglavnom u urbanim centrima, ubedujući pripadnike politeističkih religija Rimskog Carstva da je jevrejski Bog jedini kome se treba moliti i da je Isus njegov sin koji je sve grehe ovog sveta uzeo na sebe i umro zbog njih, i koji će se uskoro vratiti radi suda na zemlji (vidi 1 Sol. 1:9-10).

Objavljujući da Jevreji i nejevreji, robovi i slobodni ljudi, muškarci i žene, "jedno u Hristu" (Poslanica Galatima 3:28), Pavle je od svojih preobraćenika stvorio čvrsto povezane zajednice koje Vejn Miks naziva „prvim gradskim hrišćanima". Bile su to socijalno i etnički raznovrsne skupine u kojima su bili izmešani trgovci, robovi i bogati pokrovitelji, čija je dužnost bila da pomažu i podržavaju jedan drugog, očekujući Hristov trijumfalni povratak.

Pavle će u poslanici Galatima ustvrditi da je njemu “povereno evanđelje za neobrezane kao Petru za obrezane” (Galatima 2:7), podrazumevajući pod obrezanima jevreje, a pod neobrezanima sve ostale narode. Pavlovo učenje bilo je suprotstavljeno učenju prvobitnih jevrejskih hrišćana te ga je na kraju potisnulo na prvom Jerusalimskom saboru.

Prema hrišćanskom predanju, Pavao je molio danonoćno, osjećao je iskustvo Boga, imao je dar jezika i proročku snagu. Pavao je bolovao od neke bolesti, koju on naziva "trn u tijelu". Puno je pisao kršćanskim zajednicama u obliku poslanica, koje su postale sastavni dio Biblije. Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je "Hvalospjev ljubavi" iz Druge poslanice Korinćanima.

Prema predanju, odrubili su mu glavu mačem, 65. g. u Rimu.

Dela

Pavle je napisao najveći deo Novog Zaveta, odnosno pripisuje mu se četrnaest poslanica koje podrobno izlažu njegovo viđenje hrišćanstva. Pavlove poslanice su bile napisane pre Matejevog, Markovog, Lukinog i Jovanovog evanđelja. On je imao ključnu ulogu u pisanju Novog zaveta, jer su čak i četiri jevanđelja napisana pod uticajem njegovih poslanica, kako sam ističe: “Po blagodati Božijoj koja mi je dana, ja sam kao mudri neimar postavio temelj, a drugi naziđuje.” (1 Korinćanima 3:10).

Sledeće poslanice se tradicionalno smatraju Pavlovim:

Fragment Poslanice Filimonu

• Poslanica Rimljanima
• Prva poslanica Korinćanima
• Druga poslanica Korinćanima
• Poslanica Galaćanima
• Poslanica Efežanima
• Poslanica Kološanima
• Poslanica Filipljanima
• Prva poslanica Solunjanima
• Druga poslanica Solunjanima
• Prva poslanica Timoteju
• Druga poslanica Timoteju
• Poslanica Titu
• Poslanica Filemonu
• Poslanica Hebrejima

Među poslanicama koje se tradicionalno nazivaju Pavlovim, biblijska znanost razlikuje autentične i neautentične, to jest one kojima je autor Pavao, te one kojima je autor neki drugi kršćanski pisac. I jedne i druge smatraju se u kršćanstvu nadahnutima.

Učenje

Iako je Isus za sebe govorio: “Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Matej 15:24, 10:5-6), iz čega se može zaključiti da propovedao samo jevrejima, Pavle je proširio hrišćanstvo na sve narode, što je bilo revolucionarno.

Gnosis

Pavle piše svoje poslanice.

Razlika između prostih hrišćanskih „vernika" i onih koji poseduju „gnosis" javlja se već u Pavlovim poslanicama. Pavle kaže da se jednom prilikom »našao na trećem nebu — da li telom ili dušom, to ne znam«. Tamo je u zanosu mistične ekstaze »čuo stvari koje se ne mogu saopštiti, koje čovek ne sme izreći«. Pavle kaže da je kroz duhovno opštenje sa Isusom otkrio »skrivene misterije« i »tajnu mudrost«, koje ne deli sa svima nego sa hrišćanima koje smatra zrelim.

U Prvoj poslanici Korinćanima (poglavja 8 i 9), Pavle kaže da je on, zbog sopstvene gnose, slobodan da jede i pije šta želi, slobodan da putuje sa sestrom hrišćankom kao sa suprugom i slobodan da živi kao evanđelista na račun zajednice. Ipak, kaže Pavle, „pošto nema svako gnosu" (Prva Korinćanima 8: 7-13), on se dragovoljno odriče tih sloboda, u korist čovekoljublja, kako ne bi uvredio potencijalne probraćenike ili nezrele hrišćane.

U Poslanici Efešanima se govori o različitim kosmičkim "silama", "vlastima" i "poglavarstvima" (vidi arhonti) što obitavaju "ispod neba", u "tami ovoga sveta", i s kojima treba voditi neprekidnu metafizičku borbu. Pavlova teologija izložena u Efešanima je, bar u nekim svojim elementima, bliska gnosticizmu.

Kristologija

Pavle je važna ličnost kristologije apostolskog doba. Kod njega je pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje, te se Isus navodi kao Sin Božji od samog početka. Centralne teme njegove hristologije su ideja o pred-postojanju Krista i slavljenje Krista kao Kyriosa (Gospodin). Isus više nije bio čovjek uzvišen do boga, već je bio bog sišao da postane čovjek.

Položaj žena

„Ako jezike čovječije i anđelske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže.“ —Prva poslanica Korinćanima 13:1-8

Pavlove poslanice pružaju obilje dokaza da su žene imale istaknutu ulogu u hrišćanskim zajednicama tog vremena. Pavle u poslanici Galaćanima navodi stariju izreku da »u Hristu nema ni muškog ni ženskog« i odobrava rad žena koje on priznaje kao đakonese i saradnike. U poslanici Rimljanima, on, na primer, pominje Febu, koja je đakonesa (ili sveštenica) u crkvi u Cenkri i pokroviteljka samog Pavla, kojoj on poverava zadatak da odnese njegovu poslanicu u Rim (stihovi 1-2). I tu je Priska, koja je zajedno sa svojim mužem Akvilom odgovorna za misionarski rad među neznabošcima i koja izdržava hrišćansku zajednicu u svojoj kući (stihovi 3-4; zapaziti da se ona pominje prva, a ne muž). Tu je Marija, Pavlova koleginica koja radi među Rimljanima (st. 6); tu su takođe i Trifena, Trifoza i Persis, žene koje Pavle naziva svojim „saradnicama" u evanđelju (st. 6, 12). A tu su i Julija i majka Rufusova i Nerejeva sestra, koje sve izgleda imaju istaknut položaj u društvu (stihovi 13, 15). A najupečatljivije od svega je što on pozdravlja jednu ženu, Juniju, kao istaknutog apostola, starijeg od njega u pokretu.

Međutim, u Pavlovim poslanicama postoje i drugačiji pasusi. U Poslanici Korinćanima stoji: »... žene treba da ćute u crkvama. Jer se njima ne dozvoljava da govore, nego treba da budu potčinjene. Sramotno je za ženu da govori u crkvi.«  (I 14, 34) Zbog ne slaganja sa Pavlovim kontekstom, ovo neki proučavaoci smatraju za kasniji pisarski umetak.

Pavlova ambivalentnost je dvojako uticala na položaj žena u ranom hrišćanstvu. U nekim crkvama se nakon njega naglašavala jednakost u Hristu; u drugim potreba da žene ostanu potčinjene muškarcima.

Odvajanje od judaizma

Treće Pavlovo misijsko putovanje

Pavle je želeo da ukine post, obrezivanje i ostale zakone kojih su se prvobitni jevrejski hrišćani pridržavali. U svojim poslanicama (kao što su Rimljanima i Galatima), Pavle piše da spasenje dolazi pomoću vere u Hrista, a ne obavljanjem radnji koje propisuje jevrejski zakon. Zajednice koje su sledile učenja Pavla uveliko su prisvojile njegovo ubeđenje da je "Hrist kraj zakona za svakoga ko veruje, bio on Jevrejin ili nejevrejin". Većina vernika tumačila je tu Pavlovu izjavu kao tvrdnju da su obrezivanje i poštovanje košer zakona i jevrejskih festivala u suprotnosti sa evanđeljem.

U Delima apostolskim se spominje ta Pavlova nova doktrina i veli: “O tebi (Pavlu) su obavešteni da sve Judejce, koji su među mnogobošcima, učiš i odvraćaš od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju svoju decu i da ne žive po svojim običajima” (21:21), dodajući da je sav Jerusalim bio u pometnji zbog Pavla (Dela 21:31).

Pavlova uloga

Pavle danas ima veoma istaknutu ulogu u hrišćanstvu i smatra se zaslužnim za njegovo globalno širenje.

Judeo-hrišćanski spis s početka 2. veka, Propovedanja Petrova, govori kako kako Pavle među poganima naučava nauku koja nije u skladu sa Zakonom, te Mojsijev zakon odbacuju oni pokršteni pogani koji su prihvatili učenje od »čovjeka neprijatelja«, tj. Pavla.

Novoplatonski filozof Porfirije (oko 233-309) kritikuje apostole, posebno Pavla, jer su pisali izmišljene laži i pripisali Isusu stvari koje nikada nije radio. Porfirije ocenjuje da je Pavlova nedosljednost "proračunata lukavština, svjesna dvoličnost", kojom se želi svima dodvoriti:

Pavao želi biti svima sve, Židov sa Židovima, Grk s Grcima, barbarin s barbarima, a sve je to laskanje požudama ljudi u želji za taštom slavom i za dobrim parama.

Euzebije početkom 4. veka piše o postojanju judeo-hrišćana ebionita, koji smatraju da je potrebno odbaciti Poslanice apostola Pavla, nazivajući ga odstupnikom.

Postoje i oni koji smatraju da Pavle nikada nije zaista poverovao u Isusa Hrista nego da je pokušavao da očuva čistoću jevrejske vere onemogućivši širenje hrišćanstva, koje nije priznavao, među Jevrejima. Takve ideje je naročito razradio Fridrih Niče u svom delu Antihrist.

Štovanje

Spomendan mu je 29.6., zajedno sa sv. Petrom.

Zaštitnik je pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Cursillo, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

Vidi još

• Rano hrišćanstvo i judaizam
• Pavlove poslanice
• Barnaba

Vanjske veze

U Wikimedijinom spremniku nalazi se još materijala vezanih uz temu:

Pavle iz Tarsa

• Encyclopædia Britannica: Paul, 1911
• "Saint Paul, the Apostle." Encyclopædia Britannica Online. 2009.
• Catholic Encyclopedia: Paul of Tarsus
• Maps of Paul's three missionary journeys and final captive journey
• Paul's mission and letters From PBS Frontline series on the earliest Christians.
• The Apostle and the Poet: Paul and Aratus Dr. Riemer Faber
• Pavle je falsifikovao Isusovo učenje