Pad čovjeka

Izvor: Wikipedia
Michelangelov prikaz pada u greh i izgona iz raja na Sikstinskoj kapeli.

Pad čovjeka, pad u grijeh, grehopad ili samo pad se odnosi na kršćansko učenje o prijelazu prvog čovjeka iz stanja nevine poslušnosti Bogu u stanje krivnje neposluha prema Bogu.

U Knjizi postanja (poglavlje 2), Adam i Eva žive u početku s Bogom u raju, ali ih onda zmija prevari da jedu plodove s drveta poznanja dobra i zla, koji su im zabranjeni od Boga. Nakon što su to učinili, počinju da se stide svoje golotinje, a Bog ih onda izbacuje iz raja. Priča o padu nije doslovno navedena u Bibliji, već se uopšteno spominju priče o neposluhu i protjerivanju u oba Zavjeta. Pad se u širem teološkom smislu može odnositi na stanje čitavog čovječanstva kao posljedica istočnoga grijeha Eve i Adama.

Neke kršćanske denominacije vjeruju da je pad iskvario cijeli prirodni svijet, uključujući i ljudsku prirodu, uzrokujući da se ljudi rađaju u stanju grijeha, iz kojeg se ne može postići vječni život bez Božanske intervencije. Protestanti drže da je Isusova smrt bila "otkupninu" kojom je čovječanstvu vratio slobodu od grijeha.

Pojam "prelapsarian" odnosi se na grijeh bez stanje čovječanstva prije jeseni. Ponekad se koristi u odnosu na sentimentalni sjećanja prošlih vremena kada je uvjeti stajali u oštrom kontrastu na sadašnje, a to stanje se zove nostalgija.

Tumačenja[uredi - уреди]

Gnostičko gledište[uredi - уреди]

Kada saopštavaju priču o Edenskom vrtu, gnostički rukopisi iz Nag Hamadija prenose sasvim drukčije gledište od biblijskog prikaza Knjige Postanja. Ovi izvori boga predstavljaju kao ljubomornog gospodara, a zmiju kao simbol božanske mudrosti koji uči Adama i Evu da se suprotstavljaju njegovoj tiraniji.

Srednjevjekovni prikaz pada (oko 1264).

Tako u spisu Svedočanstvo istine, dobra zmija ubeđuje Adama i Evu da okuse znanje, dok zli »bog« ljubomorno pokušava da ih spreči u otkrivanju znanja, preteći smrću i izgoneći ih iz raja kad ga otkriju.[1]

Bog je izdao (naredbu) Adamu, »Možeš jesti svakog ploda, (ali) plod drveta koje je u središtu raja ne smeš jesti, jer onog dana kad ga budeš jeo zasigurno ćeš umreti.« Ali zmija je bila mudrija od svih životinja u raju, i ona je nagovorila Evu, govoreći: »Na dan kada budeš okusila plod drveta koje je u središtu raja biće ti otvorene oči duha.« [2]


Nakon što je Eva poslušala i jela, i takođe dala svom mužu, autor primećuje da se zmijino obećanje obistinilo — njihove oči su se otvorile — a božja pretnja neminovnom smrću nije se ostvarila. On nastavlja navodeći reči boga iz Knjige Postanja 3:22, uz urednički komentar:

William Blake, Iskušenje i pad Eve.

 »Pogledaj, Adam je postao kao jedan od nas, svestan zla i dobra.« Onda je rekao: »Da ga izbacimo iz raja kako ne bi jeo plod drveta života i živeo večno.« Ali kakav je ovo Bog? Prvo je zavideo Adamu što je jeo plod drveta znanja ... Zasigurno se pokazao kao zlonameran zavidljivac. [3]


Američki naučnik Birger Pirson primećuje da autor ovde upotrebljava aramejsku igru reči da bi izjednačio zmiju s učiteljem (heja - »zmija«; hava - »poučavati«).[4] Drugi spis iz zbirke Nag Hamadi, Hipostaza Arhonata, daje slično tumačenje. Naime, ovde je ženski duhovni princip došao u obliku zmije učitelja i podučio ih, govoreći:

... vi nećete umreti; jer on vam je ovo učinio iz ljubomore. Naprotiv, oči će vam se otvoriti i postaćete kao bogovi, razlikujući zlo i dobro. I oholi Vladar je proklinjao ženu (i) ... zmiju. [5]


Savremena tumačenja[uredi - уреди]

Nemački filozof Fridrih Niče smatra da čuvena povest s početka Biblije govori "o paklenom strahu boga pred naukom", odnosno o velikoj unutrašnjoj teškoći sveštenika, koji zna za samo jednu veliku opasnost, nauku, odnosno zdravo poimanje uzroka i posledice.[6]

Wikicitati „Nauka izjednačava sa bogovima — kada čovek postaje naučan završeno je sa sveštenicima i bogovima! Pouka: nauka je zabranjeno po sebi — ona je jedina zabranjena. Nauka je prvi greh, klica svih grehova, iskonski greh. To je jedina pouka. — "Ne treba da saznaješ" — ostalo sledi iz toga.[6]

Prema Ničeu, početak Biblije sadrži čitavu psihologiju sveštenika. Niče smatra da je sveštenikov glavni problem dugo bio "kako da se bori protiv nauke?" Odgovor koji Biblija daje je: "napolje iz raja sa čovekom", jer sreća, dokolica, dovodi do misli, a "sve misli su rđave misli". Nauka se razvija u srećnom sticaju prilika — treba imati vremena, treba imati duha napretek da bi se saznavalo. Otuda je logika sveštenika da čoveka treba učiniti nesrećnim.[6] Primerno ovoj logici, sveštenici su uveli pojmove "greha", krivice i kazne, kao i učenje o "milosti", "iskupljenju", "oprostu" — izmišljene su da bi se u čoveku razorio pojam uzroka i posledice. Kada prirodne posledice nekog čina nisu više prirodne, već izvedene "sablasnim pojmovima praznoverja", onda je razorena pretpostavka za saznavanje — "onda se izvršio najveći zločin protiv čovečanstva", da bi onemogućio nauku, kulturu i samopoštovanje čoveka. "Sveštenik vlada pomoću izuma greha", zaključuje Niče.[6]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  2. Svedočanstvo istine 45.24—46.11, u: NHL 411.
  3. Svedočanstvo istine 47.7—30. u: NHL 412.
  4. Videti diskusiju u: B. A. Pearson, «Jewish Haggadic Traditions in the Testimony of Truth from Nag Hammadi, CG IX, 3«, u: Ex Orbe Religionum: Studia Geo Widengren oblata (Leiden, 1972), str. 458—470.
  5. Hipostaza Arhonata 89.11—91.1, u: NHL 154—155.
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 Friedrich Nietzsche – Antikrist

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]