Krštenje Isusa

Izvor: Wikipedia
Francesco Albani; Krštenje Isusa

Krštenje Isusa kod Ivana Krstitelja je događaj koji je označio početak Isusovog javnog propovedanja. Većina današnjih kršćana smatra Isusovo krštenje važnim događajem i temeljem za kršćanski obred krštenja.

Ivan Krstitelj je vršio obredna kupanja na reci Jordan i propovijedao krštenje pokajanja radi oproštenja grijehova. Istoričari ocenjuju da je Isusovo krštenje kod Jovana istorijska činjenica, koju rani hrišćani ne bi bez osnova uneli u svoja jevanđelja.[1] Naučnici smatraju da je Isus očito bio sledbenik Jovana,[2] prihvatajući njegovu poruku samim tim što je tražio da ga ovaj krsti.[3]

Prema hrišćanskom predanju, Isus je nakon krštenja proveo četrdeset dana u pustinji, nakon čega je počeo da propoveda.[4]

Hrišćanska tradicija[uredi - уреди]

Evanđelja Novog zavjeta pripovijedaju i da je Isus oko svoje tridesete godine otišao da se krsti kod Ivana Krstitelja. Hrišćanski izvori prikazuju da je Ivan navodno rekao Isusu: “ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš meni?” (Matej 3;14), te da ga je krstio tek na njegovo inzistiranje. Biblijski tekst pripovijeda da nakon što ga je Jovan potopio u reku Jordan i krstio ga, sa neba se na Isusa spustio Duh sveti u vidu goluba i otvorilo se nebo i Božji glas je progovorio: “Ti si sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.“ Ovaj događaj se u hrišćanstvu naziva bogojavljanje.

Prema adopcionističkom gledištu, karakterističnom za rano hrišćanstvo, Bog je Isusa prihvatio kao sina na krštenju, kada je glas sa neba objavio da je on Božiji sin.[5] Neki rukopisi navode i ovu verziju: „Ti si moj Sin, danas sam te rodio”.[5]

U Istočnom kršćanstvu se krštenje Isusa slavi 6. januara, na blagdan Bogojavljenja. U rimokatoličkoj i anglikanskim crkvama se obilježava narednog tjedna, kao svetkovina Krštenja Isusovog. Među katolicima se obilježava kao jedno od otajstava krunice. U pravoslavlju predstavlja jedno od Dvanaest svetkovina.

Mandejska tradicija[uredi - уреди]

Mandejska tradicija prikazuje sasvim drugačiju sliku Isusovog krštenja, koje je detaljno opisano u njihovim svetim spisima. Ješu (Isus) je prikazan kako moli Jahju (Jovana) da ga krsti njegovim krštenjem i nazove njegovim imenom, dodajući da ako ne bude dobar učenik, neka ga izbriše iz svojih stranica.[6] Međutim, Jahja mu odgovara da je "lagao Jevreje i varao sveštenike", da je ukinuo šabat koji je Mojsije učinio obavezujućim, da je osramotio šofar u inostranstvu, i tako dalje.[6] Međutim, nakon mnogo ubeđivanja, i zagonetki koje mu Jovan postavlja, Isus na kraju ipak postaje njegov učenik.

Filozofska kritika[uredi - уреди]

Kelsos, grčki platonistički filozof iz 2. veka, daje prvu filozofsku kritiku hrišćanstva. On, između ostalog, kritikuje i prikaz Isusovog krštenja:

Wikicitati „Kad si se ti kupao, kažeš da je iznad tebe preletjela ptica. No koji je od pouzdanih svjedoka vidio taj oblik, ili tko je čuo glas s neba, koji te je proglasio božjim sinom, naime tko je to čuo osim tebe i još nekolicine, koji su s tobom bili kažnjeni (I. 41).[7]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Harris, Stephen L., Understanding the Bible. Palo Alto: Mayfield. 1985. "The Historical Jesus" p. 255-260
  2. Crossan, John Dominic. The essential Jesus. Edison: Castle Books. 1998. p. 146
  3. Isus, Enciklopedija živih religija (str. 316-318), Nolit, Beograd, 2004.
  4. Jevanđelje po Marku 1:13-14
  5. 5.0 5.1 Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
  6. 6.0 6.1 Gnostic John the Baptizer, by G. R. S. Mead
  7. Branko Bošnjak, Grčka filozofska kritika Biblije (Kelsos contra apologeticos)

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]