Kelsos

Izvor: Wikipedia

Kelsos (grčki: Κέλσος, lat: Celsus; takođe Kels, Cels ili Celzo) je bio grčki platonistički filozof iz 2. veka i najozbiljniji kritičar hrišćanstva u ranom razdoblju.[1] Njegovo delo Istinski logos (Alethes logos), napisano 178, se smatra prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom hrišanstva.[2][3] Izvorni spis nije sačuvan, a delo nam je poznato isključivo putem Origenovog pobijanja.

U svome delu Kelsos podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-hrišćanske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju sveta, u sukobu sa naukom. On sa filozofskog stanovišta dalje kritikuje antropomorfnu predodžbu boga, judeo-hrišćanski antropocentrizam i verovanje u sopstvenu izabranost. Hrišćansko učenje o uskrsnuću tijela kritikuje kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše. Hrišćanske zajednice svoga vremena Kelsos kritikuje zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slepe vere umesto razumskog ispitivanja. On hrišćane kritikuje i zbog neučestvovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.

O Kelsovom životu se ne zna gotovo ništa. Pretpostavlja se da je pisao u Aleksandriji.[4] Kao filozof je pripadao tzv. srednjem platonizmu.[1] Kelsos je živeo u vreme kada se antička filozofija susrela s novim vjerovanjem, koje je nastupalo kao bogom objavljena istina, što je za obrazovane Helene, a posebno za filozofe, bilo nepojmljivo. Celzo je nastojao da se o kršćanstvu dobro informira: čitao je evanđelja, starozavjetne knjige, druge kršćanske spise, a tražio je i osobni dodir s kršćanima.[1] Filozof Kelsos je u kršćanstvu vidio negaciju svega onoga što je stoljećima bilo prisutno u grčkom geniju.[3]

Jevrejsko viđenje Isusa[uredi - уреди]

Glavni članak: Isus u Talmudu

Nasuprot hrišćanskom viđenju, Kels navodi i jevrejsko viđenje Isusa izloženo u Talmudu, svetom spisu judaizma.

Kels u svoju knjigu uvodi lik Jevrejina, zastupnika judaizma, koji izjavljuje da je Isus pogrešno smatran sinom djevice, i da potiče iz zabačenog sela u jevrejskoj Svetoj Zemlji. Kelsov Jevrejin sumnja u pojavu zvijezde prigodom Isusovog rođenja i takođe osporava Isusovo navodno poreklo od kralja Davida: »Žena stolara morala bi znati ako potječe od tako presvijetlog roda« (II. 32).[3]

Grob vojnika Panthere, kojeg neki povezuju sa "Isusovim biološkim ocem" iz Kelsovih spisa.

Prema Talmudskom predanju, Isusova majka je bila siromašna jevrejska devojka, koju je muž, stolar po zanimanju, oterao zbog preljube sa rimskim vojnikom po imenu Panthera. Napuštena od muža i prezrena od društva, Marija je rodila Isusa (I. 32).

Zbog bijede i siromaštva Isus je otišao u Egipat, gde je izučio magiju. Uvjeren u svoje čarobnjaštvo, Isus se vratio u rodnu Palestinu i predstavljao sebe bogom.[5] Oko sebe je okupio "10 ili 11 ozloglašenih ljudi", potpuno nedoličnih carinika i lađara (koje Kels naziva razbojničkom družinom), te s njima išao okolo i bijedno preživljavao. Govoreći o događajima uoči Isusovog pobuljenja kaže:

Wikicitati „Kada smo ga sproveli i osudili, sakrio se i pokušao pobjeći. Bio je uhvaćen na najpogrdniji način i bio je izdan upravo od onih koje je nazivao svojim učenicima?[3]
()

Kelsov Jevrejin prebacuje Isusovim sledbenicima što smatraju Isusa za boga, iako je neslavno završio. Kelsos navodi da su Isusovi učenici umetnuli da je Isus prorekao sve što mu se dogodilo i da je tekst evanđelja bio mijenjan 3-4, a i više puta (II. 27).

Kelsos piše da su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće žrtve zavedene fantazije. Navodni događaj je videla "suluda žena i netko tko je sklon takvim snovima"; koja je stvorila lažnu predstavu (II. 55). Kelsos se poziva na Platona koji govori da su neki ljudi kraj grobova umrlih viđali »sjenovite utvare« (Fedon, c. 30. p. 81 D). Ako Isus nije bio samo priviđenje, nego uskrsli iz mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je zaista htio pokazati božansku moć, tada se morao pojaviti i protivnicima i sudijama koji su ga osudili i svim ljudima (II. 63).

Kelsos izvodi svoj zaključak o Isusu:

Wikicitati „Taj je dakle bio čovjek, i to takav kakvim ga samo istina prikazuje, a um dokazuje.[3]
()

Kritika judeo-hrišćanskog mišljenja[uredi - уреди]

Kelsos kritikuje i jevrejsku religiju kao porijeklo kršćanstva u namjeri da time oslabi kršćanstvo.

Kritika mita o stvaranju[uredi - уреди]

Kelsos, ispitujući judeo-kršćansko učenje o nastanku kozmosa, zabeleženo u Knjizi postanja koja se pripisuje Mojsiju, zaključuje:

Wikicitati „Mojsije i proroci, pisci starih knjiga, nisu imali nikakvo znanje o prirodi svijeta i ljudi, i o tome su govorili glupo (VI. 50).[3]
()

Kelsos biblijske priče o stvaranju svijeta ne uzima kao znanost, već kao "priče koje pisci komedija iznose da bi ljude razveseljavali". On oštro kritikuje biblijsku priču o stvaranju čovjeka, za koju kaže da je to bajka za babe. Nasuprot judeo-hrišćanskom vjerovanju Kelsos navodi mišljenja grčkih filozofa i fizičara o postanku svijeta i razvoju čovjeka:

Wikicitati „Jevreji, stiješnjeni u jednom kutu Palestine, potpuno neobrazovani ljudi, nemaju pojma da su Hesiod i mnoštvo drugih bogom nadahnutih ljudi davno o tome govorili. Jevreji su sastavili najnevjerojatnije i najneukusnije priče, naime o čovjeku koga je bog oblikovao svojim rukama i udahnuo mu duh i o ženi koja je učinjena od čovjekovog rebra, o božjim zapovijedima, o zmiji koja im se suprotstavljala i o pobjedi zmije nad božjim zapovijedima. I tako pričaju mit kao za stare žene i na potpuno drzak način prikazuju boga da je on već na početku bio nemoćan, i da nije mogao jednog jedinog čovjeka, kojega je sam oblikovao, učiniti poslušnim (IV. 36).“
()

Za Kelsa je prazno pričanje to što Mojsije izvodi zakonodavstvo iz boga. On pobija Mojsijevo pisanje o stvaranju svijeta, navodeći mišljenje tadašnje grčke nauke da je svijet nestvoren, da su ljudi proizašli iz zemlje, da je bilo i prije raznih katastrofa, i da je potop za vrijeme Deukaliona (o čemu govori Platon u svojim Zakonima) jedan od najmlađih.[3]

Wikicitati „Još je gluplje nekoliko dana pridodati stvaranju svijeta prije nego što je bilo dana. Jer prije nego što je bilo nebo nastalo i dok još zemlja nije bila čvrsto zasnovana, niti se sunce kretalo u svojoj putanji, kako su tu mogli postojati dani?[3]
()

Božje počivanje u sedmi dan Kelsos je komentirao: »Poslije toga djela on je zaista kao loš zanatlija umoran i treba mira da bi se odmorio« (VI. 61). On u duhu platonizma kritikuje pripisivanje antropomorfnih obilježja bogu: »Nije u redu da se prvi bog umori, ili da radi rukama ili da naređuje«.

Kritika odnosa boga i svijeta[uredi - уреди]

Kelsos primjerima pokazuje kako Jevreji i kršćani uopće nemaju jasan pojam boga niti shvaćaju odnos boga prema svijetu. Oni govore o bogu koji odlazi i dolazi, koji postaje čovjek, umire, uskrsava i slično. Celsus kao platoničar odbacuje takav način mišljenja o bogu. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv mogućnosti bilo kakvog Božjeg zahvaćanja u ljudsku povijest:

Wikicitati „Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići.[1]
()

Osnovica Celzove argumentacije jest strogo naglašena Božja transcendencija.[6] Kelsos dalje obrazlaže da će svatko tko bude istraživao doći do spoznaje da »ništa nije besmrtno što potječe od materije« i da su besmrtni bog i truležna tvar odvojeni.[3] Iako su bog i zlo jedno od drugog odvojeni, u cjelini svijeta sve ima svoje skladno mjesto:

Wikicitati „Bog nema potrebe da svoje djelo uvijek iznova, popravlja. On ne postupa kao neki čovjek koji je nešto nevješto napravio da bi stanje u svijetu popravljao poplavama ili požarima.[3]
()

Dalja kritika judeo-kršćanskog shvaćanja božjeg odnosa prema svijetu zasniva se na stalnosti zla u svijetu:

Wikicitati „Umanjivanje ili uvećanje zla nije prije postojalo, niti postoji sada, niti će postojati. Jer priroda svih stvari jest i ostaje jedna te ista i nastajanje zla je uvijek isto (IV. 62).[3]
()

Ispitujući poreklo zla, Kels zastupa Platonovu teodiceju iz Teeteta prema kojoj zlo ne potječe od boga, jer bog nije stvorio ništa loše:

Wikicitati „Ako ti se nešto i čini kao loše, ne znači da je stvarno loše, jer ne znaš što je prikladno cjelini.[3]
()

Zlo, međutim, ne potiče ni od nekog drugog božanstva kojeg hebrejski nazivaju Sotona:

Wikicitati „Kršćani su na bezbožnom putu i u velikom neznanju kada bogu stvaraju protivnika, kojega zovu đavo ili hebrejski Satana. Takvo shvaćanje je samo ljudsko mnijenje i potpuno je bezbožno da bi veliki bog, htijući pokazati ljudima bilo koje dobročinstvo, imao svoga protivnika i bio nemoćan.[3]
()

Zlo potiče od prijanja uz stvari i nalazi se u smrtnim bićima. U loše stvari spadaju čuvstva (afekti) jer donose mnoge štetne posljedice. No hebrejski tekstovi takvu osobinu pripisuju bogu, što bi značilo da je i bog podložan zlu kao i svaki čovjek; a to je uistinu bezbožno.[3]

Kelsos pita kršćane kako je bog mogao stvoriti loš svet, te grdi svoje vlastito umijeće i mrzi i uništava vlastita stvorenja?[3] Kels smatra da kršćani kao stvaraoca označuju “prokletog boga”, koji je prokleo zmiju jer je prvim ljudima saopćila spoznaju o dobru i zlu. Kels zaključuje da postoji suprotnost između najvišeg boga i boga tvorca (demijurga), u kojega kršćani vjeruju kao istinskog boga.[3]

Kritika antropomorfizacije boga[uredi - уреди]

Jevrejsko-kršćansko shvaćanje Kelsos osporava i zbog antropomorfnih oznaka koje pripisuju bogu ("Usta Gospoda su to govorila, i tome slično"). Na to Kelsos piše: "Bog nema usta ni glasa", i dalje: "Bog nema ništa od onoga što mi poznajemo" (VI. 62). Kelsos kaže da bog nije čovjeka stvorio kao svoju sliku, niti nije sličan bilo kakvom obliku (VI. 63). On citira Platonovo Sedmo pismo (341 CD), gdje piše da se najviše dobro ne može iskazati rječima, već se stječe dugim vježbanjem (druženjem s njim), i iznenada se u duši upali kao od varnice svjetlo.

Kelsos navodi više mjesta iz Platona, gdje se kaže da je samo nekolicini spoznatljivo Dobro. Međutim, Platon iako uviđa tu poteškoću, ipak ne priča bajke, niti zatvara usta ako bi ga tko pitao za objašnjenje, niti zapovijeda da unaprijed treba vjerovati da je bog takav i takav, da ima sina takvih svojstava, da je sišao na zemlju i s njim razgovarao.[3]

Wikicitati „Ti vidiš da Platon, iako uvjerljivo kaže da se najviše dobro ne da riječima opisati, ipak daje razlog za tu nemogućnost kako se ne bi mislilo da ne želi ispitivanje svojih riječi. Platon se ne hvali i ne laže, niti govori da je nešto novo otkrio, niti da je došao s neba i da saopćava to novo, već kaže odakle mu to znanje«.[3]
()
Kelsos sa filozofskog stanovišta kritikuje antropomorfnu predodžbu boga u judeo-hrišćanskom mitu o stvaranju.

Kelsos prigovara kršćanima da "hoće boga vidjeti tjelesnim očima, ušima hoće čuti njegov glas i čulnim rukama hoće ga dodirnuti" (VII.34.) On napominje da tako šta već imaju na raznim proročištima, gdje se bogovi javljaju ljudima u ljudskom obliku, i to ne samo jedanput, "kao taj što je ljude prevario", već uvijek kad neko želi« (VII. 35). Kelsos smatra da kršćani, opterećeni svojim vjerovanjem, jednostavno ne mogu shvatiti bit boga. Međutim, on im ipak pokušava približiti filozofsko poimanje boga:

Wikicitati „Ako zatvorite oči za osjetilne percepcije, i ako se umom pokušate uzdići i ako napustite tijelo i otvorite oči duše, moći ćete samo tako vidjeti boga.[3]
()

On savetuje hrišćane ukoliko traže duhovnog vođu da izbjegavaju opsjenare, vrače i one koji se zaklinju na utvare, jer će inače sebe učiniti smiješnim ako na druge bogove budu hulili kao na utvare, poštujući onoga koji nije ni utvara "nego stvarni mrtvac" (VII 36). Kels zaključuje da ne obožavaju ni boga ni božanstvo (demona), nego mrtvog čoveka”. On napominje da je obožavanjem Isusa Krista razbijen monoteizam, i time je otvoren put prema kršćanskom politeizmu.[3]

Kritika antropocentrizma[uredi - уреди]

Kels judeo-hrišćanskom antropocentrizmu suprotstavlja ideju savršenstva svijeta. Dakle, nije čovjek središte stvaranja, već savršenstvo svijeta. Kelsos svojim protivnicima postavlja pitanje — zašto se ne bi moglo reći da smo mi stvoreni zbog životinja, jer ljudi životinje ne mogu loviti bez raznog pribora, a životinje ljude mogu (IV. 78.79). Još navodi da mravi i pčele žive u savršenoj organizaciji da ni tu ljudi nemaju prednost. Kelsos piše da se životinje znadu same liječiti, na primjer zmije i orlovi znadu neku vrstu ljekovitog kamenja, a orao to kamenje odnosi u gnijezdo (IV. 86). Kelsovo upoređivanje čoveka sa životinjama sledi platonističko shvatanje da su sve duše jednake, i da duša ide i u druga tijela.[3] On ovim primerima pokušava pobiti ljudsku umišljenost o izuzetnosti u svijetu:

Wikicitati „Ako bi dakle netko ozgo gledao dolje na zemlju, kakvu bi razliku našao između toga što mi radimo i onoga što rade mravi i pčele?[3]
()

Kels zaključuje da svijet nije učinjen zbog čovjeka, kao što nije učinjen ni zbog lava, ni vola, ni delfina, već je taj svijet (kosmos) kao djelo boga u svojim dijelovima potpun i savršen. U odnosu na cjelinu sve je odmjereno. Bog se brine za cjelinu i njegova providnost je nikada ne napušta. Ne postaje ništa lošije, niti to bog poslije nekog vremena sebi vraća. Bog se ne srdi zbog ljudi, kao što se ne srdi ni zbog majmuna ili miševa, niti bilo čemu prijeti, jer svaki dio ima na sebi svoje određenje (IV. 99). Prema Kelsu, cilj stvaranja nije čovjek — već svijet kao cjelina, red i savršenstvo.[3]

Kritika verovanja u izabranost[uredi - уреди]

Kelsos kritikuje jevrejsko ubeđenje da su oni izabrani narod. Prema Kelsu, Jevreji uopšte ne spadaju među stare i mudre (božanske) narode, kao na primjer Egipćani, Asirci, Indijci, Perzijanci, Haldejci i još neki. Kelsos pita zašto je božji sin došao baš Jevrejima i to u obliku samo jednog čovjeka u zabačenom kraju kao što je Palestina:

Wikicitati „Dakle, ako je bog, kao Zeus kod komediografa, probudivši se iz dugog sna, htio spasiti ljudski rod iz njegovog zla, zašto je poslao duh, o kojemu vi govorite, samo u jedan kraj? On je mogao na isti način mnoga tijela oduhoviti i poslati po čitavoj vaseljeni.[3]
()

Kelsos pobija ideju da su Jevreji izabrani božji narod, a time i kršćani koji tu tradiciju nastavljaju, tvrdeći da jevrejski zakoni nemaju prednost pred zakonima drugih naroda. Bog nije uzročnik tih zakona, pa stoga i ideja o izabranosti nema nikakvog smisla.

Wikicitati „Nije vjerojatno da oni imaju veću čast kod boga i da ih više voli nego druge; i da su samo k njima slani glasnici upravo tako kao da su oni slučajem dobili neku zemlju blaženih.[3]
()

Kelsos jevrejski i kršćanski rod upoređuje s mnoštvom šišmiša, ili s s mravima koji izlaze iz svog skloništa, ili sa žabama koje sjede u močvari ili s glistama koje se skupljaju na nekom blatnjavom mjestu i prepiru koja je od njih veći grešnik i govore: »Nama se bog najprije otkrio i navjestio. On ostavlja cijeli kozmos i nebo, niti se brine za samu zemlju, već samo nama vlada i samo nas pozdravlja preko svojih glasnika.« Kels dalje opisuje gliste koje govore: »Postoji bog i poslije njega dolazimo mi, jer kroz njega smo mi postale u svemu slične bogu i nama je sve podređeno, zemlja i voda i zrak i zvijezde, i sve je zbog nas učinjeno i sve je učinjeno da nama služi«.[3]

Nasuprot njihovoj ubeđenosti u sopstvenu izabranost, Kelsos misli da ni Jevreji ni kršćani ne mogu imati ugleda, jer je njihov zajednički korijen stalna buna (stasis). Kelsos smatra da su i jedni i drugi krivi zbog pobuna protiv zajednice. Kelsos je pisao da su Hebreji egipatskog porijekla i da su se pobunili protiv svojih, napustili Egipat i otišli u Palestinu gdje su se naselili. A onda su se kasnije neki su se Hebreji pobunili protiv judejske zajednice verujući da je Isus mesija.[3] Kelsos naovodi da su Jevreji čak i obrezanje i uzdržavanje od svinjskog mesa, po čemu se smatraju posebnim, ustvari preuzeli od Egipćana:

Wikicitati „Zbog toga jer se obrezuju oni nisu ništa svetiji nego drugi, a Egipćani i Kolhi imali su taj običaj već prije; no ni zbog toga što se uzdržavaju od svinjskog mesa, jer i taj običaj imaju Egipćani i uz to se uzdržavaju od kozjeg, ovčjeg i goveđeg mesa i od riba, a Pitagora i njegovi učenici ne jedu ni grah, niti bilo šta što je imalo život.[3]
()

Poredeći ih sa Egipćanima i pitagorejcima koji imaju dosledna ograničenja u ishrani, Kelsos pokazuje da su oni svoje običaje preuzimali od drugih ali uvek samo delimično i pogrešno.

Kritika verovanja u utjelovljenje[uredi - уреди]

Kelsos judeo-hrišćansko verovanje o silasku boga na zemlju smatra sramotnim:

Wikicitati „To što neki, kako kršćani tako i Jevreji, govore da je bog ili božji sin kao sudija zemaljskih stvari sišao na zemlju ili će sići, to je nešto najsramotnije i za to nije potrebno opširnije pobijanje (IV. 2).[3]
()

Kels prvo teološki osporava smislenost božjeg silaska na zemlju. On pita kakvog smisla ima takvo silaženje boga? Sigurno ne da bi upoznao prilike među ljudima, jer on već zna sve. Jedino ako zna, ali ne može popraviti božjom silom, pa je u obliku tijela nekoga poslao:

Wikicitati „Dakle, tek sada, poslije tako dugog vremena, bog se sjetio da pravedno uređuje ljudski život, a prije to nije htio (IV. 7).[3]
()

Kels dalje istu temu kritikuje s tla filozofije. Osnova njegovog izvođenja je Platonov pojam boga, prema kojem je bog dobar, i lijep, i blažen, i nalazi se u najljepšem i najboljem stanju. Ako siđe ljudima, mora se promijeniti, i to iz dobrog u loše, iz lijepog u ružno, i iz najboljeg u najgore stanje. No, smrtno je po prirodi promjenljivo, a besmrtno je po sebi uvijek jedno te isto. Kels dakle zaključuje da bog ne bi nikako mogao ići u takvu promjenu (IV. 14).

Wikicitati „Ili se bog stvarno mijenja u smrtno tijelo, kao što oni misle, ali to je kao što je rečeno nemoguće; ili se on sam ne mijenja, a djeluje tako da gledaoci vjeruju da se promijenio i time ih zavodi i laže. No, prevara i laž su loše stvari.[3]
()

Kelsos napominje da spor Jevreja i kršćana ne treba uzeti ozbiljno, jer i jedni i drugi veruju u pojavljivanje božjeg duha među ljudima:

Wikicitati „Međusobnu svađu između Jevreja i kršćana ne treba ozbiljno uzeti, jer obje strane vjeruju da je božji duh najavio da će doći spasitelj ljudskom rodu, samo što nisu u tome jedinstveni da li je najavljeni došao ili nije (III 1).“
()

Kels ovde veoma precizno uočava suštinu spora između judaizma i kršćanstva.[3]

Kritika verovanja u uskrsnuće[uredi - уреди]

Kelsos kritikuje i hrišćansko eshatološko vjerovanje u konačni sud i uskrsnuće tijela:

Kelsos smatra da je hrišćansko vjerovanje u doslovno uskrsnuće tijela nastalo usled pogrešnog tumačenja filozofskog učenja o seljenju duša.
Wikicitati „Glupo je također njihovo vjerovanje da će bog poput kuhara, kad je već jednom zapalio vatru, spaliti sav ostali ljudski rod, a da će samo oni dalje živjeti, i to ne samo oni koji su živi, već i oni koji su davno umrli, oni će se opet vratiti iz zemlje u istom svom tijelu kao prije.[3]
()

Kels zaključuje da je to nada prikladna za crve, jer ljudska duša neće čeznuti za propalim tijelom. On ovu judeo-hrišćansku dogmu smatra potpuno neprirodnom i protivnom razumu, jer koje se tijelo, kada je potpuno razoreno, može povratiti u prvobitno stanje iz kojega je proizašlo? Kelsos prenosi da oni, budući ne mogu ništa odgovoriti, uzmiču govoreći da je bogu sve moguće. No Kels ih podseća da bog ne može činiti ono što je ružno i neće činiti ono što je protuprirodno.

Wikicitati „Tijelo puno nečega što nije lijepo spomenuti proglasiti vječnim protiv uma niti bog hoće niti može.[3]
()

Prema platonističkom poimanju, bog je logos svega postojećeg i ne može ništa činiti što bi protivrječilo logosu, odnosno njemu samome.[3] Za dušu je pripremio vječni život, a "lešine treba baciti prije nego smeće" (Heraklit). Kelsos sam motiv verovanja u uskrsnuće tela smatra pogrešnim:

Wikicitati „Nije li to veoma glupo da vi čeznete za tijelom i da se nadate da će to tijelo opet uskrsnuti kao da za nas nema ničega boljeg i vrednijeg od tog tijela?[3]
()

Kelsos primećuje da shvaćanje besmrtnosti duše nije novo, ali da je kršćansko vjerovanje o uskrsnuću nastalo pogrešnim tumačenjem filozofskog učenja o seljenju duša.[3]

Kritika kulta proroka[uredi - уреди]

Kelsos piše da kršćani traže utočište u starozavjetnim proroštvima o svemu onome što se s Isusom dogodilo rečima: »tako se moralo dogoditi«, a kao dokaz nakon što se dogodi navode da je već davno bilo prorečeno (VII. 2). U daljnjim prigovorima on opisuje način rada hebrejskih proroka u Fenikiji i Palestini.

Wikicitati „Mnogi ljudi bez ikakvog imena i ugleda dolaze iz potpuno slučajnih razloga u hramove i izvan njih, a neki i prosjačeći. Oni idu po gradovima i ratnim položajima i pokazuju se kao da mogu proricati; a svaki od njih običava ovako govoriti: Ja sam bog ili božji sin ili božji duh. Ja sam došao jer će uskoro svijet propasti, i vi ljudi ćete isto propast zbog svojih nepravednih djela. Ali ja vas hoću spasiti, i vi ćete vidjeti da ću ja opet doći s nebeskom silom. Sretan je tko me sada poštuje, a na sve drugo, i na sve gradove i zemlje bacit ću vječnu vatru. A ljudi koji ne znaju za te kazne, koje pred vama stoje, uzalud će se kajati i uzdisati, a one koji mi vjeruju, njih ću vječno čuvati.[3]
()

Kelsos dodaje da nakon što njihov prorok to prijeteći izgovori, tome doda niz "nerazumljivih, glupih i potpuno nejasnih riječi", čiji smisao ne može shvatiti nitko pametan, jer one ništa ne govore, već daju svakoj budali i varalici mogućnost da ih tumači po volji (VII. 9).

Kels zaključuje da ako proroci navješćuju da će veliki bog raditi poslove sluge, biti bolestan ili umrijeti, tada bog nužno mora biti mrtav ili sluga ili bolestan. Dakle, ne treba verovati u sve što kažu, makar i unapred kazali, već treba razmotriti da li je takvo djelo lijepo, dobro i boga dostojno. Ne treba vjerovati u ono što je ružno i loše, makar su svi ljudi tako šta prorekli u nekom mahnitom stanju.[3]

Kritika hrišćanstva[uredi - уреди]

Glavni članak: Kritika hrišćanstva

Racionalna kritika[uredi - уреди]

Kelsova kritika kršćanstva u metodološkom pogledu predstavlja suprotstavljanje grčke filozofije hebrejsko-kršćanskom vjerovanju. U duhu platonovskog shvaćanja, on kaže da ako filozof vjeruje da postoji bog, duša i zagrobni život, onda će to nastojati da dokaže i kritički istraži.[3]

Kelsos primerima iz grčke mitologije pokazuje da je potrebno kritički misliti, te da nitko ne smatra Aborisa Hiperborenjanina bogom, jer ga je strijela nosila kroz zrak (III. 31), niti izvesnog Klazomenjanina, čija je duša često napuštala tijelo i posjećivala različita mjesta, niti Kleomedesa od Astypalaia, koji je bio zatvoren u neki sanduk, ali je pomoću nekog božanskog učinka odatle izišao (III. 33).

Kelsos navode o Isusovom uskrsnuću, poredi sa primerom da mnogi ljudi, i Grci i barbari, takođe vjeruju da su vidjeli Asklepija.

Kelsos smatra da čitava mistička simbolika drveta života i uskrsnuća s drveta potiče otud što je njihov učitelj bio razapet na krst i što je bio stolar. On piše da bi čitavo hrišćansko vjerovanje izgledalo drugačije da je Isus, na primjer, bio gurnut s obronka ili bačen u provaliju ili ugušen užetom ili da je po zanimanju bio obućar ili klesar ili da je radio sa željezom. Tada bi se govorilo o obronku života na nebesima, o provaliji uskrnuća, o užetu besmrtnosti, o blagoslovenom kamenu, o željezu ljubavi, ili o svetoj koži. Kelsos kritičku analizu hrišćanskog verovanja zaključuje pitanjem: "Zar se ne bi koja stara žena stidjela da te priče priča djetetu kod uspavljivanja?" (VI. 34)

Komparativna analiza[uredi - уреди]

Kelsos brojnim primjerima pokazuje da kršćanstvo nije novo vjerovanje i da su kršćani mnoge elemente svog sadržaja, pod raznim imenima, preuzeli iz ranijih mitologija, mijenjajući ih i pogrešno tumačeći. Kelsos posebno upoređuje kršćanske kultove s egipatskima koje oni preziru. Poput Egipćana, i hrišćani počivšeg smrtnika obožavaju kao boga i misle da pri tom pobožno postupaju (III. 41). Isusovo telo Kelsos uspoređuje sa zlatom, srebrom i kamenom, napominjući da je ono prolaznije nego te stvari (III. 42).

Wikicitati „Kršćani ismijavaju molitelje Zeusa, koji pokazuju njegov grob na Kritu i bez obzira na to poštuju mrtvog čovjeka.[3]
()

Kelsos navodi mnoge paralele između biblijskog predanja i grčke mitologije. Priču o o gradnji babilonske kule i zbrci u jezicima, koju je Mojsije zapisao, Kelsos smatra falsifikatom priče o Alojeovim sinovima (IV. 21). Kelsos u priči o razaranju gradova Sodome i Gomore vidi sličnost s mitom o Faetonu (usp. I. 19). Čuveni biblijski mit o potopu Kelsos smatra falsifikatom priče o Deukalionu:

Wikicitati „Zatim pričaju o potopu i o nekoj neobičnoj barci, u kojoj je sve bilo, i o golubu i o gavranu kao glasnicima, time što su falsificirali i olako shvatili priču o Deukalionu.[3]
()

Kels smatra da su hrišćani i učenje o uzdizanju duše u kraljevstvo božje preuzeli iz drugih religijskih tradicija. Kelsos navodi da kršćani vjeruju u uzdizanje duše kroz sedam neba i obrazlaže da se to učenje već nalazi u tekstovima Platona i perzijskom kultu Mitre. Učenje o božjem duhu je, s druge strane, posuđeno iz stoičke filozofije.[3] Zbog naglašenog motiva božje kazne, Kelsos uspoređuje kršćanstvo s bahanatskim misterijama, gdje se prvo pokazuju pojave i utvare.[3]

Kels navodi da je i osnovna misao hrišćanske etike, o neopiranju zlu, davno prije njih izrečena od Sokrata i zabeležena od Platona:

Wikicitati „Ni na koji način ne treba činiti nepravdu. Iako nam je netko nepravdu učinio, ne smije se odgovoriti nepravdom, kao što misli mnoštvo, jer se uopće ne smije nepravda činiti. Loše koje smo pretrpjeli, lošim osvetiti pravedno je, kako kaže mnoštvo. Nikako. Jer ljudima činiti loše ne razlikuje se uopće od činjenja nepravde. Dakle, ne smije se nekome ni nepravdom odgovoriti niti loše učiniti, pa makar od njega pretrpjeli još tolika zla.[3]
(Sokrat u Platonovom dijalogu Kriton)

Prema Kelsu je i kršćanski stav prema bogatima također preuzet od Platona, tako što je Isus parafrazirao Platonovu misao: »Nemoguće je da veoma dobar čovjek bude istovremeno i veoma bogat« (Zakoni V. 12; 743 A). Čak i hrišćansko odbacivanje idola Kels izvodi iz Heraklitovog kritičkog shvaćanja da se bogovi pravljeni rukama ne mogu prihvatiti kao umna bića: »I tu se mole božjim likovima kao kad bi se tko htio razgovarati s kućama, jer ništa ne znaju o bivstvu bogova i heroja (fragment 5).«[3]

Kelsos svoju analizu zaključuje konstatacijom da su kršćani krivo spajali razna stara učenja, i da se njihovo učenje razlikuje od preuzetih izvora "jedino svojim glupim nerazumijevanjem".[3]

Kritika alegorijske metode[uredi - уреди]

Kelsos je pretpostavljao da će se kršćanski apologeti u odbrani svojih vjerovanja poslužiti alegorijskom metodom.

Wikicitati „Pametniji među Jevrejima i kršćanima daju tim stvarima alegorijsko tumačenje.[3]
()

Mežutim, Kelsos tu metodu ne prihvaća, obrazlažući zašto se apologeti moraju baš tom metodom služiti:

Wikicitati „Oni se zaklanjaju alegorijskom metodom zbog sramote koja se nalazi u tim pričama.[3]
()

Kelsos piše da je alegorijska metoda gluplja nego same priče, jer s nevjerojatnom glupošću spaja stvari koje se uopće ne mogu spojiti.

Kritika hrišćana[uredi - уреди]

Kritika neobrazovanosti[uredi - уреди]

Kelsos piše da je hrišćanska zajednica često ispoljavala svoje protivljenje obrazovanju i da njoj ne pristupaju razumni i obrazovani ljudi, jer se ta svojstva kod kršćana smatraju lošim, što njega kao filozofa posebno pogađa:

Wikicitati „Šta ima lošeg u tome da je čovjek obrazovan i da se trudi oko najboljih učenja, i da je razuman? Da li je to smetnja za spoznaju boga? Nije li to prednost i ne dolazi li se tako prije do istine (III. 44).?[3]
()

Kelsos prenosi da hrišćani vjeruju da je mudrost svijeta zlo, a glupost je dobra (I Kor. 1,18 i d.), i obećavaju utjehu neučenima, neumnima i neobrazovanima. On primećuje da time što takve proglašavaju miljenicima svog boga, oni uspijevaju da privuku proste ljude, robove, žene i djecu (III. 44). Kelsos opisuje auditorij kojem se hršćani obraćaju:

Wikicitati „Mi vidimo da svi oni, koji na trgovima galame i traže darove, ne pristupaju grupi razumnih ljudi da pokažu svoje vještine. No gdje vide mlade, grupe robova i glupake, tu se tiskaju i pokazuju se lijepim (III. 50).[3]
()

Obraćanje neobrazovanima Kelsos smatra bitnom strategijom hrišćanstva. On primećuje da hrišćansko načelo "ne ispituj, već vjeruj", čini ljude lakim plenom za razne varalice. Kelsos opisuje da hrišani idu po privatnim kućama obraćajući se samo onima koje mogu lako zavesti (III. 55). On smatra da hrišćani izbjegavaju obrazovane stoga što su njihove religijske predstave prikladne samo glupima. Kelsos opisuje ranohrišćansku religijsku praksu "nepriličnog ponižavanja", odnosno klanjanja na javnim mestima:

Wikicitati „Ponizni se na nedostojan i nepriličan način ponižava, u prašini kleči na koljenima, nagnut naprijed, odjeven odjećom nesretnika i pokriven debelom prašinom (VI. 15).[3]
()

Kelsos smatra da je kršćanska poniznost očigledno nerazumijevanje Platonove filozofije, koja glasi da boga večno prati pravda, i ko želi biti sretan, drži se nje i prati je "ponizno i smjerno".[3] Kelsos preporučuje kršćanima da za vođe uzmu mudrace i filozofe.

Kritika odbacivanja idola[uredi - уреди]

Kelsos piše da hrišćani ne uspostavljaju oltare i božje slike, već imaju nevidljivu i tajanstvenu zajednicu. On piše:

Wikicitati „Njihove oči ne mogu da podnesu hramove, oltare i božje slike. Znam da i Perzijanci imaju ove običaje i da smatraju da je nepravedno praviti božje slike, oltare i hramove, a one koji to čine smatraju glupim.[3]
()

Kelsos pretpostavlja da oni to čine iz razloga što ne vjeruju da su bogovi nalik ljudima, napominjući da onda pobijaju sami sebe a da to i ne primjećuju. Jer i oni kažu da je bog učinio čovjeka po svojoj vlastitoj slici i da mu je po obliku jednak.[3]

Wikicitati „Oni preziru božje slike. Čine li oni to zbog toga što obrađen kamen, drvo, rudača ili zlato nije bog, onda im je ta mudrost smiješna. Jer tko misli, osim potpuno djetinjastih ljudi, da to jesu bogovi, a ne posvetni darovi i slike bogova?[3]
()

Cels kaže da ako su te slike ništa, onda nema razloga da ne učestvuju u zajedničkim svečanostima. A ako ima nekih božanstava (demona), očito je da i oni pripadaju Bogu, pa se i u njih mora vjerovati, i prinositi im žrtve prema običajima. Kels vjeruje da Bog ne može biti povrijeđen kultom drugim božanstvima, jer on je svima zajednički, dobar, bez potreba i bez zavisti. Razna božanstva su sluge najvišeg boga i besmisleno je verovati da postoji suprotnost između njih, jer bi to značilo podeliti božje kraljevstvo, kao da tamo stoji jedna partija protiv druge. Očito je da ako netko poštuje sunce ili boginju Atenu, tada slavi i velikog boga. Jer poštivanje boga, koji sve drži, postaje time potpunije. Oni koji su mu posebno posvećeni nemaju razloga da ne učestvuju u javnim svečanostima (IV. 2). Međutim, ukoliko hrišćani neće da prinose životinjske žrtve, onda neka budu dosledni:

Wikicitati „Ako kršćani neće da učestvuju u prinošenju životinja, tada bi se morali uzdržavati od uživanja svih životinja, kao što je činio Pitagora (V. 41).[3]
()

Kelsos takođe prigovara kršćanima da se ponašaju drsko prema slikama bogova drugih naroda: »Vidi, prilazim kipu Zeusa ili Apolona ili bilo kojeg drugog boga i vrijeđam i tučem ga, i on mi se uopće ne sveti«. On međutim podseća da je i njihovo demon Isus Hrist bio bespomoćno vezan i razapet.[3]

Opasnost za državu[uredi - уреди]

Kels tvrdi da kult cara treba poštovati jer doprinosi održanju reda.

Wikicitati „Ako ti se zapovjedi da se među ljudima zaklinješ caru, tada to nije ništa strašno. Jer njemu je dato da vlada zemljom, i što u životu primaš, primaš od njega.[3]
()

Kelsos se poziva na drevno shvatanje "neka jedan čovek bude gospodar" (Homer) i kaže da kada bi svi radili kao hrišćani, nestalo bi vladavine zakona i tada ništa ne bi sprečavalo da upravljanje zemljom dođe u ruke najbezakonitijih barbara (VIII. 68). Kelsu nije jasno šta je toliko strašno u odavanju počasti vladarima ovog svijeta, jer ni oni nisu dobili svoje zemaljsko dostojanstvo bez snage božanstva. Ali kršćani rade upravo obratno. Umjesto da nastoje da im kraljevi i vladari budu milostivi, oni ih ljute i izazivaju.[3]

Kelsos smatra da su hrišćani obavezni da se bore za cara i da ga pomažu. To se ne odnosi samo za slučaj rata, već i za vrijeme mira kršćani su dužni da pomažu i štite državu. U svojim gradovima treba preduzimati upravne dužnosti ako se radi o održanju zakona i pobožnosti (VIII. 75). Međutim, kršćani stvaraju tajna udruženja u suprotnosti prema postojećim zakonima, te Kelsos ocenjuje da oni predstavljaju opasnost za Rimsku državu. Primanje kršćanstva ne bi donijelo nikakve prednosti Rimljanima, već bi imalo samo negativne posljedice. Kels predviđa da kada bi hrišćani ubedili vladara da primi hrišanstvo, oni se tu ne bi zaustavili već i i njegove naslednike i sve druge hteli da preobrate u svoje učenje, dok ne bi sve pokorili:

Wikicitati „Naime, ako bi vladar primio kršćanstvo i ako bi ga tako ti pokorio, ti bi i njegove nasljednike htio pridobiti za svoje učenje. Kada bi i njih pokorio, to bi tada učinio i s drugima i tada opet s drugima, i to sve dotle dok ne bi svi bili pokoreni koji povjeruju tvojim riječima.[3]
()

Kelsos zaključuje da mudra vlast može predvidjeti takvu svoju sudbinu "i stoga vas treba uništiti prije nego što sama propadne" (VIII. 71).

Harnack je tumačio Celzov spis kao suštinski politički spis, koji iz ljubavi prema domovini poziva kršćane da se ne izdvajaju iz općeg poretka, nego da se uklope u društvo i pomognu da car može održati carstvo s njegovim dobrima.[7] Celzo je u društvenom i političkom smislu konzervativac, on kršćanstvu prvenstveno prigovara njegovu novost, njegov raskid s tradicijom i društvenu subverzivnost.[1]

Origenova kritika Kelsa[uredi - уреди]

Glavni članak: Kontra Kelsos

Origen je kao odgovor na Kelsov Istinski logos napisao veoma opsežno delo Protiv Kelsa, u nastoji da pobije sve stavke njegove kritike.

Origen Kelsosa predstavlja kao jednog od epikurejaca, kojima je pripisivao sve najgore osobine, navodeći da one ne veruje u večnost duše, kao što veruju platonisti. Origen takođe prebacuje deo Kelsove kritike na razne ranohrišćanske sledbe, kao što su markioniti.

Origen odbacuje Kelsovo doslovno čitanje Svetog pisma, objašnjavajući da se stvaranje »po božjoj slici« odnosi na unutrašnjeg čovjeka, sposobnog da bude prema slici stvoritelja (Kol. 3,10). Jer koji se vladaju po duhu Božjemu, oni su sinovi Božji.[8]

Najveći značaj Origenove kritike je u tome što nam je Kelsov tekst danas uopšte poznat.

Značaj Kelsove kritike[uredi - уреди]

Kelsov rad je to bio prva temeljna kritika hrišanstva. Njegova kritika kršćanstva sadrži mnoge i dalje aktuelne prigovore. Karl Löwith kaže da se u kritici kršćanstva već 1800 godina ponavlja ono, što je u biti rekao Kelsos. Na primjer, Nietzscheova kritika kršćanstva umnogome je ponavljanje Kelsa.[3] Kelsos je metodološki uspio naći sve slabe strane novog vjerovanja. Pomoću komparativne metode dolazi do mnogih analogija, dokazujući da se sadržaji hrišanskog učenja ne mogu smatrati kao objavljena istina:

Wikicitati „Svojom komparativnom metodom Kelsos je razbio iluzije o kršćanstvu kao objavljenoj religiji i o Kristu kao božjem sinu, kojega je rodila djevica Marija posredstvom Svetoga duha.[3]

Kelsos nastupa sa pozicija platonovske sinteze filozofije i mitologije, odnosno logosa i mita u njihovom međusobnom prožimanju. On sa pozicija grčke filozofije i mitologije kritikuje judeo-hrišćansku religiju:

Wikicitati „To je bio susret dva svijeta, dvaju suprotnih ideja, koje možemo označiti kao razliku između Atene i Jeruzalema, između Akademije i Crkve, mišljenja i vjerovanja.[3]

Grčki filozofi su smatrali da ako se govori o bogu i kosmosu, onda se ne bi smjelo ići ispod postignutog nivoa. Sa filozofskog stanovišta, svaki ozbiljan razgovor o bogu a priori isključuje mitove judeo-kršćanstva. Bog u antropomorfnim oblicima već davno nije ozbiljna tema filozofije, te ako kršćanstvo ne može izdržati filozofsku kritiku, znači da sadržaj vjerovanja nije došao do nivoa filozofije. Razgovor o bogu, duši, smrti, životu poslije smrti, anđelu, raju, paklu, demonu, duhu i slično može biti uspješan ako se kreće na nivou mišljenja. Kršćanstvo nije išlo na taj odnos, već se zahtijevalo vjerovanje u ono što se o tome kaže.[3]

Wikicitati „Kelsova kritika kršćanstva je posljednja obrana izvornog platonizma. Po djelovanju kao filozof i kritičar Kelsos se može usporediti s Boetijem, koji je nazvan posljednjim Rimljaninom. Kelsos je u tom smislu bio posljednji Atenjanin. Iako je Platonova Akademija trajala do 529. godine, iako je i Plotinov učenik Porfirije pisao protiv kršćanstva (što je izgubljeno), ipak je Kelsos svojim djelom teorijski doveo u pitanje cijelu kršćansku ideju.[3]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  2. H.Chadwick, Origen:Contra Celsum, CUP 1965. p xxviii
  3. 3.00 3.01 3.02 3.03 3.04 3.05 3.06 3.07 3.08 3.09 3.10 3.11 3.12 3.13 3.14 3.15 3.16 3.17 3.18 3.19 3.20 3.21 3.22 3.23 3.24 3.25 3.26 3.27 3.28 3.29 3.30 3.31 3.32 3.33 3.34 3.35 3.36 3.37 3.38 3.39 3.40 3.41 3.42 3.43 3.44 3.45 3.46 3.47 3.48 3.49 3.50 3.51 3.52 3.53 3.54 3.55 3.56 3.57 3.58 3.59 3.60 3.61 3.62 3.63 3.64 3.65 Branko Bošnjak, Grčka filozofska kritika Biblije (Kelsos contra apologeticos)
  4. Chadwick, H., Origen:Contra Celsum, CUP (1965), p. xxviii-xxix
  5. Robert E. Van Voorst, Jesus outside the New Testament, Wm. B. Eerdmans Publishing, 2000. pp 64-65
  6. F. UEBERWEG — K. PRAECHTER, Grundriss der Geschichte der Philosophie des Altertums, Berlin 1920, str. 562
  7. Adolf Harnack, Die Mission und Ausbreitung des Christentums in den ersten drei Jahrhunderten, Leipzig 1902, str. 351—352
  8. Origen, Kontra Kelsos

Vidi još[uredi - уреди]


Izabrani članak Članak Kelsos je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.