Hristologija

Najstarija poznata ikona Hrista Pantokratora, Manastir Svete Katarine, Sinaj. Dva različita izraza lica naglašavaju Hristovu dvojnu prirodu čoveka i Boga.

Hristologija ili kristologija (od Hristos i grčke -λογία, -logia) je oblast kršćanske teologije koja se primarno bavi prirodom i ličnošću Isusa Krista, prema zapisima u kanonskim evanđeljima i pismima Novog zavjeta.

Kao takva, kristologija se bavi detaljima Isusovog života (što je činio) i njegovog nauka (što je govorio) kako bi jasnije razumjela tko je on u svojoj ličnosti, i koja je njegova uloga u spasenju. Primarne teme uključuju odnos Isusove prirode i ličnosti sa prirodom i ličnošću Boga Oca.

Tokom prvih vekova hrišćanstva vjerovanja o Isusu su pretrpjela znatne promjene, što kritički proučavaoci nazivaju hristološkim razvojem "od Isusa do Krista". Odlučujući element bila je promjena od ideje o čovjeku koji postaje Bog u ideju o Bogu koji postaje čovjek. Pravovjerna hristologija je poglavito fiksirana odlukama nikejskog sabora 325.

Razvoj

Karakteristična crta rane kristologije je njezin adopcionistički karakter. Rana zajednica je verovala u Isusa koji je rođen kao čovek, te je postao »Mesija« i »Sin Božji« aktom Božje volje. Isus iz Nazareta je Mesija obećan od proroka. On je nakon smrti božanskim oživljavanjem postavljen s desne strane Boga i uskoro će se vratiti da osnuje carstvo na Zemlji. Ova rana kristologija se nadovezuje na judaistički pojam Mesije koji je izabran od Boga da bi zaveo carstvo pravednosti i ljubavi. Ova doktrina je nazvana »adopcionistička« jer pretpostavlja akt adopcije - čovjek je uzdignut do Boga; on je usvojen od Boga. Ova najstarija doktrina o Kristu je kasnije potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.

Važna ličnost kristologije apostolskog doba jest sveti Pavle kod koga je pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje, te se Isus navodi kao Sin Božji od samog početka. Centralne teme njegove hristologije su ideja o pred-postojanju Krista i slavljenje Krista kao Kyriosa (Gospodin). Isus više nije bio čovjek uzvišen do boga, već je bio bog sišao da postane čovjek. Uvođenje kristologije Logosa u apologetskom razdoblju je transformiralo hrišćanstva u doktrinu sa grčko-filozofskim crtama, potisnulo stare eshatološke ideje i zamijenilo historijskog Isusa konceptualnim Kristom.

Na prvom saboru u Nikeji 325. službeno je utvrđena pravoverna je hristološka dogma. Božji Sin, čovjek uzdignut do Boga, postao je Bog Sin, koji je uvijek bio Bog i koji je postojao prije svega stvorenog, koji je iste prirode s Bogom, no kojeg ipak treba razlikovati od njega. Arijevo gledište da su Isus i Bog bili slične, ali ne i istovjetne prirode, je odbačeno je u korist Atanazijeve teze koja je usvojena. Nakon Apostolskog doba se u okviru kristologije raspravljalo o brojnim pitanjima, a naoko sitne, ali politički naglašene razlike u 4. vijeku su dovele do razvijanja raskola među denominacijama.

U 13. vijeku je katolički teolog Toma Akvinski pružio prvu sistematsku kristologiju koja je riješila niz dotadašnjih problema. U svojoj je kristologiji Toma Akvinski promicao savršenstvo Kristovih ljudskih atributa. Srednji vijek je također doveo do razvoja "blage slike Isusa" kao prijatelja i živog izvora ljubavi i utjehe, a ne samo slike Kyriosa.

Prema teologu Karl Rahneru, svrha moderne kristologije je formulirati kršćansko vjerovanje da je "Bog postao čovjeka i da je Bog-čovjek jedinstveni Isus Krist" i to na način da se taj koncept može konzistentno razumjeti, bez zbrke koje su izazvale ranije rasprave i mitologije. Međutim, postoje i neke kršćanske denominacije, kao Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana, koje vjeruju da su Bog i Isus doslovno različite ličnosti.

Vidi još

• Isus Hrist
• Istorijski Isus

Eksterni linkovi

U Wikimedijinom spremniku nalazi se još materijala vezanih uz temu:

Hristologija

• Encyclopaedia Britannica, Christology - full access article