Sin Božji

Izvor: Wikipedia
Rimski car Avgust (vladao u Isusovo vreme) je sebe proglasio Sinom Božjim.

Sin Božji je izraz koji je u različita vremena imao različita značenja. Izrazi "sin božji" i "sinovi božji" se nalaze u hebrejskoj Bibliji.[1][2] U Isusovo vreme su rimski carevi upotrebljavali izraz "sin Božji" kao titulu. Isus je svoje učenike nazivao sinovima Božjim, odnosno "decom Božijom".[3]

U hrišćanskom kontekstu se danas pod izrazom "Sin Božji" misli isključivo na Isusa Hrista, za kojeg mnogi hrišćani veruju da je Bog Sin.

Upotreba[uredi - уреди]

Rimski carevi[uredi - уреди]

Kroz istoriju, razni carevi su sebi dodeljivali titule poput "božji sin", "sin boga" ili "sin neba".[4] U Isusovo vreme, Božji sin (latinski: Divi filius) je bila često korištena titula rimskog cara Oktavijana Avgusta (vladao od 27. pne. - 14. n.e.), usvojenog sina Julija Cezara.[5] Tiberije, koji je vladao u Isusovo vreme (car od 14-37) je nazivan sin božanskog Augusta.[6] Kasnije je titulu sin božji koristio i Domicijan.[5]

Isus iz Nazareta[uredi - уреди]

Proučavaoci smatraju da upotreba izraza “sin Božji” u jevanđeljima odgovara tipičnoj hebrejskoj predstavi pobožnog hasidejca iz Galileje.[7][8] Verski učitelj Isus iz Nazareta na više mesta sebe i svoje učenike naziva sinovima Božjim. On naziva sinovima Božjim onim koji vrše Božju volju. U čuvenoj Besedi na gori, Isus je sinovima Božjim nazvao sve mirotvorce:

Isus iz Nazareta je sebe i svoje učenike nazivao sinovima Božjim.
Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati.[9]

U istoj besedi on naziva sinovima Božjim sve one koji su poput svog nebeskog Oca:

A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje dažd pravednima i nepravednima.[10]

Isus u više navrata savetuje svoje slušaoce da budu savršeni "kao što je savršen vaš Otac nebeski".[11] Jevrejski sveštenici su često optuživali Isusa za bogohuljenje zbog toga što je sebe nazivao sinom Božjim, na šta je on odgovarao:

Kako vi govorite onome koga Otac posveti i posla na svijet: huliš, zato što rekoh: ja sam Sin Božiji?[12]

Neposredno pred pogubljenje, izveden je pred sud sanhedrina gde su ga verski vođi ponovo optuživali zbog korišćenja tog naziva za sebe. Nakon što su ga upitali da prizna: "Ti li si, dakle, Sin Božiji?" Isus im je odgovorio: "Vi kažete da sam ja."[13]

Neki naučnici dokazuju da izrazom "božji sin" (ili "božje dete") Isus nije označavao bukvalan porod, već pre na posebnu bliskost s Bogom.[14]

Hrišćanstvo[uredi - уреди]

Neki od ranih hrišćana su sebe nazivali »decom Oca.« Apokrifni spis, Trodelni traktat, suprotstavlja »decu Oca«, koji se udružuju kao jednaki uživajući uzajamnu ljubav i pomažući se, potomstvu demijurga (što je naziv za predstavnike crkvene jerarhije), koji su ispunjeni »žudnjom za vlašću i svaki zamišlja da je iznad drugih«.[15]

U hrišćanstvu se, vaoma rano, određenje Isusa kao sina božjeg uzima doslovno. Prema starijem verovanju ranokršćanske zajednice, kasnije nazvanom adopcionističkim, Isus je rođen kao čovek te je, nakon uzašća, uzvišen do Sina Božjeg, koji sedi sa desne strane Boga kao kraljevski vladar svijeta.[16]

Kod Pavla je pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje, te se Isus navodi kao Sin Božji od samog početka.[16]

Kasnije hrićanske dogme izraz božji sin uzimaju doslovno, formulišući učenje o Isusu kao Bogu Sinu. Obzirom da se izraz "Bog Sin" (grčki: Ο Θεός Υιός ho Theos Uios) ne može naći u Novom zavetu, netrinitarni hrišćani odbacuju taj termin.

Nemački filozof Fridrih Niče zaključuje da su Isusovi sledbenici ukinuli onu jevanđeljsku ravnopravnost svakog da bude božje dete, koju je Isus podučavao, preterano uzvisivši Isusa i odvojivši ga od sebe.[17]

Izvori[uredi - уреди]

  1. The second book of the Bible: Exodus by Benno Jacob 1992 ISBN 0-88125-028-7 page 105
  2. Catholic Encyclopedia: Son of God
  3. Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla
  4. Introduction to the Science of Religion by Friedrich Muller 2004 ISBN 1-4179-7401-X page 136
  5. 5.0 5.1 Matthew and empire by Warren Carter 2001 ISBN 1-56338-342-X page 69
  6. Early Christian literature by Helen Rhee 2005 ISBN 0-415-35488-9 pages 159-161
  7. Vermes, Geza Jesus the Jew, Fortress Press, New York 1981. p.209
  8. Paolo Flores d'Arcais, MicroMega 3/2007, p.43
  9. Jevanđelje po Mateju 5:9
  10. Jevanđelje po Mateju 5:44-45.
  11. Jevanđelje po Mateju 5:48.
  12. Jevanđelje po Jovanu 10:36.
  13. Jevanđelje po Luki 22:70.
  14. Sanders, E. P. The historical figure of Jesus. Penguin, 1993. Chapter 15, Jesus' view of his role in God's plan.
  15. Trodelni traktat, 79.20—32, u: NHL 69.
  16. 16.0 16.1 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  17. Friedrich Nietzsche – Antikrist

Vidi još[uredi - уреди]