Konstantin Simonov

Izvor: Wikipedia
Konstantin Simonov

Potpukovnik Konstanin Simonov 1943.
Osnovni podaci
Rođenje 28. novembar 1915. (1915-11-28)
Rusija Petrograd, Rusko Carstvo
Smrt 28. august 1979. (dob: 63)
Flag of the Soviet Union.svg Moskva, Sovjetski Savez
Zanimanje pukovnik, književnik
Jezik ruski
Nacionalnost Rus
Djelo
Žanrovi proza,roman
Književni pokret socijalistički realizam
Znamenita djela Čekaj me
Ruski ljudi
Dani i noći

Konstantin Simonov (28.11.1915 - 28.8.1979) je bio jedan od najutjecajnih sovjetski pisaca svih vremena. Dobitnik je Staljinove nagrade za književnost 6 puta (1942,1943,1946,1947,1949,1950) , Lenjinove nagrade 1974, heroj SSSRa (1974), ordena Belog lava (najviši Čehoslovački orden), bio je zamjenik generalnog sekretara Unije sovjetskih pisaca (1946-59 i 1967-79)

Život[uredi - уреди]

Konstantin Simonov se je rodio 28.11.1915. u Petrogradu u plemićkoj obitelji. Njegova majka je bila pripadnica dinastije Rurjiković,a otac je bio oficir u ruskoj vojsci. Po izbijanju Oktobarske revolucije Konstantinov otac je podržavao bjelogardejce tako da napušta novostvoreni SSR]] nakon čega mu se majka udaje za pukovnika Crvene armije koji je ujedno bio predavač u vojnoj školi. Školovanje za inžinjera je Simonov završio 1935. godine nakon čega počinje raditi u tvornici i gotovo istovremeno pisat svoje prve poeme koje će biti 1936. godine objavljene u časopisima Mlada garda i Oktobor što mu donosi dodatno školovanje u Književnom institutu Maksim Gorki 1938. kada piše i svoju prvu dugu poemu Crni Pavel kojom slavi gradnju kanala Baltičko more-Belo more. Sledeće godine je poslan u Mongoliju kao ratni dopisnik tokom neobjavljenog japansko-sovjetskog rata,a 1940 piše Historiju jedne ljubavi koja će se početi iste godine izvoditi u Lenjingradskom kazalištu.

Nakon napada Nemačke na Sovjetski Savez 1941. Simonov ponovno postaje ratni dopisnik,ali istovremeno dobiva rang prvo komesara, a potom i potpukovnika. Prvo slavno ratno djelo Konstantina Simonova će biti poema Čekaj me koja će postati jedna od najpopularnijih poema ikada napisanih na ruskom jeziku, a potom stiže Ruski ljudi po kojemu će se snimiti film 1943. godine i njegovo najvažnije djelo tog razdoblja ratni roman Dani i noći koji govori o obrani Staljingrada. Po završetku rata ovaj proslavljeni pisac će dobiti čin pukovnika,a biti će i postavljen na poziciju zamenika generalnog sekretara Unije sovjetskih pisaca.

Zajedno s Iljom Erenburgom on je poslan 1946 na turneju po SADu iz koje će se vratiti s novim američkim automobilom.

Bez obzira na sve književne uspjehe Konstantin Simonov će ostati trajno označen svojim ratnim iskustvom tokom kojeg je sudjelovao u velikom broj važnijih bitaka počevši od obrane Odese 1941 preko obrane Staljingrada 1942-43 pa sve do bitke za Berlin 1945. godine pa je svoj rad ograničio pre svega na ratne romane i poeme. U skladu s tim on piše nakon rata Drugovi po oružju (1952), Živi i mrtvi (1959), Četvrti (1961), Vojnici se ne rađaju (1964) i Poslednje leto (1971). Devet godina nakon piščeve smrti to jest 1988. će biti objavljeni i njegovi memoari Kroz oči moje generacije gdje kao zanimljivost piše kako je od njega tokom rata Staljin naručio djelo i onda pažljivo proučavao, davao savjete kako da bude napisano.

Iako je kao urednik bio Novij mir bio izdao priču Ne samo kruhom Konstanin Simonov će ostati književni konzervativac i zastupnik književne verzije socijalistički realizam|socijalističkog realizma]] koji će biti poražen na drugom kongresu unije sovjetskih književnika od strane frakcije vođene od Ilje Erenburga i Mihaila Šolohova. U drugoj polovici pedesetih godina dvadesetog veka Simonov će biti upleten i u kontroverzu oko djela Doktor Živago pošto će biti optužen da je on odgovoran za njegovo neobjavljivanje u Novom Miru što nije bila istina iako će on javno podržati tu odluku.

Konstantin Simonov umire 1979. godine u doba kada pokušava uz protivljenje vojske stvoriti arhiv sjećanja vojnika koji su se borili u Drugom svetskom ratu.

Vidi[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]