Josif Staljin
 |
Neutralna tačka gledišta ovog članka je osporena. Molimo Vas da pogledate stranicu za razgovor ovog članka. |
| Radovi u tijeku! |
|---|
 Jedan vrijedni suradnik upravo radi na ovom članku! |
 |
Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno sređivanje da bi se dobio kvalitetniji članak. Sređivanje podrazumeva dodavanje interviki-veza, kategorizaciju, unutrašnje povezivanje, razlamanje teksta i slična uređivanja, kako bi se dobio karakter pravog Vikipedijinog članka. Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovaj template kada završite. |
| Josif "Staljin" Ио́сиф Виссарио́нович Джугашвили "Сталин" |
|
|---|---|
 |
|
|
|
|
| U službi 24. siječnja, 1924. – 5. ožujka, 1953. |
|
| Prethodnik | Vladimir Lenjin |
| Nasljednik | Georgij Malenkov |
|
|
|
| U službi 6. svibnja, 1941. – 5. ožujka, 1953. |
|
| Prethodnik | Georgij Malenkov |
| Nasljednik | Vjačeslav Molotov |
|
|
|
| Rođenje | 18. prosinca, 1878. Gori, Rusko Carstvo (danas Gruzija) |
| Smrt | 5. ožujka, 1953. Moskva, SSSR (danas Rusija) |
| Politička stranka | KP SSSR |
| Supruga | 1. Ekaterina Svanidze 2. Nadežda Allilujeva 3. Roza Kaganovič |
Josif Staljin (gruzijski:იოსებ სტალინი = Iosseb Stalini, ruski: Иосиф Сталин) (Gori, Gruzija, 18. prosinca 1878. - Moskva, 5. ožujka 1953.) bio je sovjetski političar koji je tokom 25 godina vladavine kao beskrupulozni, ali efikasni organizator uz milionske žrtve industrijalizirao SSSR, braneći se porazio Treći Rajh u Drugom svetskom ratu i potom izgradio tampon zonu komunističkih država između SSSRa i zapadne Evrope. Koristiće Seuteniusovu izjavu da ja August našao Rim u opeci,a ostavio ga u mramoru Deutscher je za Staljina rekao u bezbroj puta citiranoj izjavi:"Našao je Rusiju s drvenim plugovima, a ostavio ju je s atomskim oružjem" [1]
Detinjstvo[uredi - уреди]
Staljin je rođen u Gruziji u mestu Gori. Njegov otac Visarion Džugašvili bio je obućar po zanimanju. Njegova majka Ekatarina Geladze bila je kmet od rođenja. Njihovo troje ostale dece umrlo je mlado: Josif, zvani „Soso“ (na gruzijskom jeziku Josif od milošte) bio je jedinac. Visarion Ivanovič Džugašvili je takođe bio kmet ali je oslobođen i postao je obućar. Staljinov otac je bio nadprosječnoj inteligentan što je dokazano njegovi poliglotskim sposobnostima (govorio je:Gruzijski, Ruski, Armenski i Turski jezik), ali životna razočarenja i prije svega smrt djece stvorili su od njega alkoholičara još prije Staljinova rođenja. Imao je vlastitu obućarsku radnju ali je ubrzo bankrotirao zbog problema s alkoholom pa je bio prinuđen da radi u fabrici obuće u Tiflisu. Svoj vlastiti neuspjeh otac je iskaljivao maltretiranjem obitelji
Jedan od ljudi za koje je Ekatarina prala veš i čistila kuću bio je jevrejski trgovac iz Gorija, David Papismedov. Papismedov je malom Jozefu koji je pomagao majci u ovim poslovima davao novac i knjige na čitanje i pružao mu podršku što je na Staljina ostavilo veliki utisak pa su ostali doživotni prijatelji.
Školovanje[uredi - уреди]
Nakon žestoke obiteljske svađe o budućoj karijeri Staljina to jest njegovoj školi Visarion Ivanovič je izazvao tučnjavu u lokalnom kafiću i potom bio izbačen iz grada Gorija pa je otišao da živi u Tiflis. Sa osam godina protiv očeve želje Staljin je započeo svoje školovanje u crkvenoj školi u Goriju koju završava kao jedan od najboljih u svojoj generaciji bez obzira na činjenicu što je tamošnji obavezni jezik bio ruski.
Iako se kasnije trudio da prikrije svoje gruzijsko poreklo Staljin je tokom svog detinjstva bio fascinirani gruzijskim folklorom. Priče koje je čitao govorile su o gruzijskim brđanima koji su se hrabro borili za gruzijsku nezavisnost. Staljinov omiljeni junak iz ovih priča bio je legendarni brđanin po imenu Koba. Zbog toga je nagovorio sve svoje drugove iz razreda da ga zovu Koba, a ovaj nadimak će postati i njegov prvi revolucionarni nadimak. Bio je odličan đak i završio je školu kao prvi u klasi zbog čega je se četrnest godina dobio stipendiju za nastavak školovanja u Tiflisu na Teološkom seminaru, obrazovnoj instituciji ruske pravoslavne crkve koju je pohađao od 1894. godine. Izdržavao se tako što je pored male stipendije koju je dobijao takođe pevao u crkvenom horu za šta je dobijao platu. Iako je njegova majka želela da bude sveštenik (čak i nakon što je postao lider Sovjetskog Saveza) seminar je pohađao ne zato što je bio religiozno opredeljen već iz razloga što je to bila jedna od retkih mogućnosti za obrazovanje u Gruziji zato što su predstavnici vlasti bili nevoljni da dozvole formiranje gruzijskog univerziteta.
Revolucionar[uredi - уреди]
Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhitila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Da ne bismo nabrajali sva njegova uhićenja, spomenut ćemo da je između 1902. i 1913. godine Staljin uhićen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta uspio je pobjeći. Njegov zadnji izgon dogodio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.
U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju da bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine nakratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinova dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili, Lenjin je odbacio.
Komesar za nacionalnosti[uredi - уреди]
Zahvaljući svojom djelu Marksizam i nacionalno pitanje iz 1913. godine čije teze će biti prihvaćene kao službena politika komunističke partije SSSRa Staljin je nakon uspješno provedene Oktobarske revolucije od strane Lenjina postavljen na položaj komesara za nacionalnosti koji će bez obzira na broj drugih pozicija na koje biva postavljen (pored ostalog član Politbiroa) postati najvažnija za budući razvoj događaja. Iako je većina historičara hladnog rata Staljina u ovo doba smatrala podređenim Lenjinu novootvoreni dosjei stvaraju malo drugačiju sliku. Službena Lenjinova politika je uvek glasila da narodi imaju pravo na samoodređenje dok Staljin u svojim govorima već 1918. godine tvrdi da je to zaostali model i da bi nacionalni interesi trebali biti podređeni stvaranju socijalizma. Dugoročno neslaganje njih dvojice i njihovih zagovornika u partiji će rezultirati nastankom SSSR kao srednjeg rješenja između Lenjinove želje da stvori Ujedinjene Socijalističke Države Evrope i Azije i Staljinove želje za ruskom aneksijom nacionalno neruskih područja bivšeg Ruskog Carstva.
Bez obzira na ta neslaganje Staljinove organizacijske sposobnosti kao komesara za nacionalnosti su praktički od svih tadašnjih dužnosnika bila priznata pogotovo pošto bi se tadašnje upravljanje partijom i državom moglo nazvati pre svega anarhičnim. Zanimljivost tadašnjeg njegovog rada je bilo trajno odbijanje da sjedi na zasjedanjima ministarstva što će se promjenit tek nakon što uspije progurati osnivanje kolegija od 5 članova koji će donositi smjernice. Tokom godina u kojima uspješno vrši ovu dužnost Staljin će ju iskoristiti za gradnju svoje političke baze postavljanjem vjernih osoba na važnije položaje i time onemogućavanjem drugih komunističkih dužnosnika da se upliću u poslove s neRusima bez njegovog dopuštenja.
Na kraju 26.9.1922. tokom privatnog sastanka Staljin - Lenjin o kojemu nikada neće biti izdane pojedinosti Staljin će izgleda biti poražen po pitanju svog ministarstva koje će uz njegovo protivljenje ubrzo biti ukinuto 1923. godine. Našavši se u toj situaciji on počinje ulagati sve napore u stvaranje nove političke baze unutar komunističke partije gdje je 3.4. 1922. postavljen na poziciju generalnog sekretara kao jedan od malog broja spososnih političara koji su u stanju uvesti red u njenu tadašnju anarhičnu strukturu koja se nije mogla kontrolirati iz Moskve. Tokom ovog sada na početku prelaznog razdoblja Staljin će biti izložen najvećoj pretnji u svojoj političkoj historiji 1923. godine kada se otkriva zavera njegovog štićenika i bliskog političkog prijatelja Sultan Galijeva s ciljem obaranja sovjetske vlade. Među pismima otkrivenim o zavjeri se našlo i ono samog Staljina koji prijatelja obavještava neka pazi što radi, ali na kraju sve na sastanku politbiroa 1923. godine prolazi bez posljedica po njega pošto je zasjedanje pod predsjedavanjem njega i Trockog krivicu za događaj prebacilo na opasnost Velikoruske ideologije i političara koji ju žele iskoristiti za gradnju nacionalnih država.
Sam Sultan Galijev koji je do tada bio najvažniji muslimanski dužnosnik Socijalističke Rusije će biti samo otpušten kako bi se izbjegli potencijalni muslimanski nemiri dok će cela afera kod Staljina ostaviti trajno nepovjerenje, paranoju prema svima. Sultan Galijev će na kraju biti pogubljen 1940. godine kao poslednja politička, osvetnička žrtva Staljinovih čistki.
Borba za vlast (1924-30)[uredi - уреди]
Prvi među jednakima (1930-35)[uredi - уреди]
Holodomor[uredi - уреди]
Po izvršenoj smjeni premijera Staljin 1930. godine de facto postaje prvi među jednakima u sovjetskom politibirou. To jačanje njegove osobne moći dolazi istovremeno s početkom prisilne kolektivizacije koja se provodi već 1929. godine. Zadovoljstvo početnim rezultatima na području donje Volge [2] će rezultirati agresivnijim pristupom,a kada žetva 1930. ispuni sva državna očekivanja zaključak Staljina koji uvek posebno kontrolira proizvodnju žita će biti da je taj rezultat postignut zbog kolektivizacije, a ne povoljnih vremenskih uvjeta. Upozorenja ministra poljoprivrede Jakovljeva iz 1931. godine da je taj rezultat postignut iscrpljivanjem zemlje i ignoriranjem pravila plodoreda će biti ignorirana od Staljina i politbiroa [3],a praktički istovremeno će 30.7.1931. godine biti donesena i katastrofalna odluka da se domaće životinje prisilno stave u kolhoz [4]. Iscrpljenost poljoprivredne zemlje, nedostatak mehanizacije, masovno umiranje teglećih životinja u kolhozima (broj konja je smanjen s 35 miliona 1.7.1929. na 16 milona 1.7.1934. [5]) i loši vremenski uvjeti dovode do drastičnog smanjenja proizvodnje žita,a kao odgovor Staljin šalje policiju i tajnu službu da oduzimaju žito seljacima što će rezultirati masovnom glađu. Na zahtjeve ukrajinskog rukovodstva koje 17.6.1932. godine dolazi tražiti pomoć Staljin odgovora da je glad napad na vlast komunističke partije i da su oni za to sami krivi, ali u privatnoj poruci ministru Kaganoviću koji je pored ostalog bio zadužen za oduzimanje žita seljacima priznaje postojanje "apsurdne gladi" u Ukrajini [6].
Tokom ljeta 1932. godine suočeni s izgladnjelim pre svega seoskim stanovništvom donesen je zakon kojim se krađa žita osuđuje smrtnom kaznom,a kada ubrzo potom jedan čuvar ubija maloljetnog izgladnjelog lopova dolazi do svađe u politbirou. Ministar obrane Kliment Vorošilov je ubojicu osudio na 10 godina robije samo da bi nakon svađe Staljin poništio odluku i ubojicu ne samo oslobodio nego i unaprijedio. [7].
Tek nakon što te brutalne mjere nisu stvorile žito kojega nije bilo i nakon što su milioni umrli od gladi politbiro predvođen Staljin počinje napokon popuštati. Prva od mjera postaje smanjenje državnih zahtjeva za žitom tako da je prvobitni državni zahtjev usmjeren prema seljacima smanjen više puta s 25.8 na 19.6 miliona tona žita,a potom će 1933. godine kada postaje prekasno za veliki broj žrtava biti dano glađu pogođenim krajevima 1.6 miliona tona pomoći [8]. Iako ne postoje točne brojke pretpostavlja se da će od na ovaj način izazvane gladi umreti oko 3.9 miliona ljudi dok će celokupni demografski gubitak iznositi oko 10 miliona ljudi[9].
Ti milioni umrlih postaje neupitna odgovornost Staljina koji kada je postala očita katastrofa priznaje da je ministar poljoprivreda Jakovljev bio u pravu pa se na njegov predlog već 26.3.1932. poništava kolektivizacija seljačkih životinja [10],a krajem 1932. godine će biti vraćen u upotrebu plodored. U svom februarskom govoru 1933. godine Staljin događaje iz prošle godine po pitanju seoskih životinja opisuje kao nesporazum s seljacima i najavljuje kako je državni cilj da svaki seljak ima svoju kravu [11]. Ta kao i ona "greška" o obrađivanju poljoprivrednog zemljišta će na kraju koštati 3.9 miliona života, a na kraju će u velikoj čistki oduzeti i život ministra poljoprivrede iz jednostavno razloga što je bio u pravu, a "veliki" Staljin u krivu.
Staljinovi pomoćnici[uredi - уреди]
Diktator (1936-41)[uredi - уреди]
Partijske čistke[uredi - уреди]
 |
 |
| Nikolaj Ježov, šef NKVDa hoda s Staljinom na gornjoj slici iz tridesetih godina dvadesetog veka. Pošto je Ježov uhapšen (1939), osuđen i streljan 1940. godine, on je "izbrisan" s svih službenih slika od strane sovjetskih cenzora.[12] |
Staljinov razlog za ciljane čistke u tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja 1934. godine. Tijekom tadašnjeg glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u atentatu 1. prosinca 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih" elemenata. Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), ali ona je tamo ostala. Najveći je broj žrtvi na kraju izazvala tajna služba uredbama da se u svakoj općini mora naći i uhititi točno određeni broj "narodnih izdajnika". Većina tako privedenih ljudi bila je potpuno nevina za zločine zbog kojih su osuđeni. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava u ove kratke 3 godine bio jedan milijuna. Bez obzira na ovaj masovni broj smaknutih ljudi, dugotrajnu najveću štetu donijelo je likvidiranje rukovodećih vojnih kadrova (Tuhačevski, Bliher i dr.) što prouzročuje katastrofalne posljedice u vrijeme početka rata.
Industrijalizacija[uredi - уреди]
Iz današnje, ali i tadašnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno da dok stanovnici masovno umiru od gladi država izvozi hranu, ali to je bila slika SSSRa 1932 i 1933. godine. Razlog za tu apsurdnu situaciju se našao u odluci vladi da izvozi poljoprivredne proizvode kako bi dobila financijska sredstva za ubrzanu gradnju industrije to jest kupovinu tvorničkih strojeva. Ljudska cijena te ubrzane industrijalizacije će postati očita tokom popisa stanovništva 1937. godine kad, čuvši rezultat, sada kao absolutni gospodar Staljin izražava realni užas, poništav taj popis i naređuje vršenje novog popisa koji će prikazati povoljniji rezultat za državu.
Njegov govor na početku te u krvi preskupe prve petoljetke krajem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pokazao se potpuno istinit 1941. godine. On je glasi: "U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti."
| Proizvedeno dobro | 1928 g. | 1932 g. | 1937 g. |
|---|---|---|---|
| Liveno gvožđe, mln. т. | 3,3 | 6,2 (188 %) | 14,5 (439 %) |
| Čelik, mln. т. | 4,3 | 5,9 (137 %) | 17,7 (412 %) |
| Obojeni metali, mln. т. | 3,4 | 4,4 (129 %) | 13 (382 %) |
| Ugalj, mln. t. | 35,5 | 64,4 (181 %) | 128 (361 %) |
| Nafta, mln. t. | 11,6 | 21,4 (184 %) | 28,5 (246 %) |
| Električna energija, mlrd KWS | 5,0 | 13,5 (270 %) | 36,2 (724 %) |
| Papir, hilj. т. | 284 | 471 (166 %) | 832 (293 %) |
| Cement, mln. t. | 1,8 | 3,5 (194 %) | 5,5 (306 %) |
| Šećer, hilj. т. | 1283 | 828 (65 %) | 2421 (189 %) |
| Automobili, hilj. kom. | 0,8 | 23,9 (2987,5 %) | 200 (25000 %) |
| kožna obuća, mln. pari | 58,0 | 86,9 (150 %) | 183 (316 %) |
Na kraju ovo u krvi preskupog procesa država koja je 1922. godine posjedovala samo 13 posto industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije, 1941. je druga svetska industrijska sila [14] bez čega bi SSSR bio izgubio Drugi svjetski rat.
Generalisimus[uredi - уреди]
Dolaskom Hitlera na vlast Sovjetski Savez je praktički odmah raskinuo savez s Nemačkom i počeo raditi na pokušaju stvaranja antihitlerovske vojne koalicije. Poslednji Staljinov pokušaj u tom smjeru je bilo sklapanje vojnog saveza s Velikom Britanijom, Francuskom, Poljskom i Rumunjskom po kojemu bi nakon Hitlerov napad na bilo koju državu došlo do automatske objave rata od svih država potpisnica [15]. Nakon što je taj predlog bio odbijen Staljin u govoru na proljeće 1939. objašnjava svoj pogled na buduće događaje u svijetu:
| “ | Japan će napasti Kinu, Treći Rajh i Italija SSSR,a kada ste države postanu iscrpljene ratom zapadne sile će doći na scenu i navodno u ime mira nametnuti svoje uvjete. [16] | ” |
Danas mnogi zapadni historičari[traži se izvor] to Staljinovo gledište osuđuju kao paranoično i nerealno, ali tada je ta teorija rata Trećeg Rajha i SSSR do obostranog uništenja bila popularna u zapadnim državama [17] [18] [19] [20] tako da na primer budući američki predsednik Harry Truman 24.6.1941 kaže
| “ | Ako vidimo da Treći Rajh pobjeđuje SSSR tada trebamo pomoći SSSR-u, ali ako SSSR pobjeđuje Treći Rajh tada trebamo pomoći Trećem Rajhu na taj način da ih se što više međusobno pobije [21] | ” |
Predratna Staljinova politika se temeljila na dva stajališta koja se bez obzira na sve promene promjeniti. Prvi od njih je bio odugovlačenje ulaska u rat do 1943. kada će SSSR imati dovoljno snage za rat s Trećim Rajhom [22],a drugi se ticao širenja sigurnosne zone oko Sovjetskog Saveza pokušajem stvaranja obrambenog saveza s Francuskom, Velikom Britanijom, Poljskom i Rumunjskom. Kada to nije uspjelo SSSR sklapa nakon godina odbijanja[traži se izvor] potpisuje Pakt Ribbentrop-Molotov s Trećim Rajhom kojim ostaje izvan ratnih zbivanja s ubrzo razočaranom nadom da će rat Trećeg Rajha i anglo-francuskog saveza što duže trajati. Značaj ovog pakt demoniziranog na zapadu [23] osim podele Poljske, Rumunije, Estonije, Letonije, Litvanije i Finske na Sovjetsku i Njemačke sferu utjecaja predstavlja i promašaj anglo-američkih pokušaja da izazovu rat Trećeg Rajha i SSSR-a. [24]
Prvih dana nakon napada Trećeg Rajha 22.6.1941. Staljin u dogovoru s članovima vlade potpisuje na desetke dekreta kojima se pored ostalog osnivaju glavni štab s mješanim vojnim i političkim osobama, savjet za evakuaciju ljudi i matirjala iz ratne zone kao i ured za ratnu propagandu. [25]. Do njegove i depresivne krize vojnih zapovjednika[26][traži se izvor] dolazi 28.6.1941. kada postaje jasno da su Nemci osvojili Minsk nakon čega se Staljin povlači i odbija kontakte s ostalim sovjetskim liderima. Dva dana posle on prima delegaciju politbiroa i vraća se na dužnost nakon što je de facto ponovno izabran da vodi državu [27].
Reakcija Crvene armije na početku rata je bila provođenje u djelo na predlog ministra obrane unapred pripremljenog vojnog plana za obranu domovine čiju osnovu su činili protunapadi i izbacivanje napadača s državnog teritorija [28] iako za to nije imala niti logističke niti organizacijske mogućnosti pored ostalog i zbog Staljinovih čistki (1936-39) u kojima je 36.671 oficir [29] smjenjen, uhapšen ili pogubljen[30]. Tokom rata Staljin koji je po historičaru Geoffreyu Robertsu [31] i maršalu Žukovu [32] slušao savjete svojih oficira na proljeće 1942. će te savete odbiti i podržat predlog frontovskog zapovednika maršala Timošenka s katastrofalnim posledicama u Drugoj bitki za Harkov. Crvena armija će u toj bitki koja traje od 12. do 28.5.1942. imati oko 277.000 ubijenih, zarobljenih ili ubijenih vojnika,a biti će uništeno i 1.250 uništenih tenkova [33]. Dugo nakon ove katastrofe Staljin i tamošnji politički komesar Hruščov će svatko u svojoj verziji događaja optuživati onog drugog za poraz dok su za to u stvarnosti oboje zajedno s maršalom Timošenkom odgovorni. [34].
Vremenski poslednja kontroverzna Staljinova odluka je bila odluka da se prvo da dopuštenje za napad na Berlin s ciljom da ga se zauzme 16.2.1945.,a potom da se odustane od tog napada. Tu kontroverznu odluku donesenu tokom Jaltske konferencije Staljin ne donosi sam nego dogovoru s podijeljenim glavnim štabom tako da će nju jedni javno kritizirati maršali Konjev i Rokosovski, dok će je drugi na čelu s Žukov javno podržavati. [35]
Tokom drugog svetskog rata na istočnom frontu bez obzira na organičenu uključenost u vojne operacije Staljin se našao u svom elementu. Dokumenti iz ruskih arhiva dokazuju da je on bio vrhovni organizator sovjetski ratnih napora koji nadgleda vojnu strategiju, ratnu proizvodnju, propagandu i praktički sve drugo [36] od veličine bajoneta pa do naslova u pravdi i tamošnjih autora tekstova [37].
Tokom rata Staljin neće štiti baš nikoga tako da kada ga ministar obrane pita da li će mu najstariji sin biti poslan na front on bijesni i potom pazi da ne bi slučajno neki oficir zaštitio njegove sinove od rata [38]. Na kraju u skladu s tim naređenjem njegovi sinovi artiljerci Jakov i Artijom (usvojeni) završavaju na fronti s rezultatom da prvi umire u nemačkom logoru,a drugi opkoljen od nemaca dva meseca vodi partizanski rat [39].
Zadnje godine[uredi - уреди]
Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu, izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije). To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Iznenadne smrti nasljednika Ždanova, predsednika udruženja sovjerskih pisaca Šečerbakova, bugarskog premijera Dimitrova i na kraju Horlogin Čojlbasana takozvanog mongolskog Staljina u razdoblju 1945. - 1952. godina su pokrenule paranoju ostarjelog Staljina koji pokreće takozvanu doktorsku zavjeru. Među tada uhapšenima je bio i general Nikolaj Vlasik koji je zapovjedao Staljinovom gardom od 1932. do 15.12.1952. godine kada je uhapšen. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine tridesetih godina 20. stoljeća, ali Staljinova iznenadna smrt 80 dana nakon smjene Vlasika to jest 5.3. 1953. je spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Nikita Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.
Veliki čitatelj[uredi - уреди]
Još tokom vladavine dugovječnih šefova države u javnost su izlazile priče o njihovim hobijima. Tako na primjer znamo da je jugoslovenski predsjednik Tito volio u slobodno vrijeme gledati filmove i da je skupio njihovu veliku kolekciju. S druge strane Staljin je također gledao filmove, ali je prije svega uživao u čitanju knjiga tako da je znao pročitati pod 500 stranica dnevno,[40] a u njegovoj kolekciji se našlo sveukupno 20.000 knjiga koje je pročitao.[41] Čitao je gotovo sve od knjige Isusov život pa do djela Oscara Wildea i Hemingwaya [42] što ga je učinilo najnačitanijim liderom Rusije od Katarine Velike pa do Vladimira Putina [43]. Po rječima Molotova [44] Staljin je posebno dobro znao antiku i mitologiju,a sve ostale osobe iz ovog doba kažu [45] da je u razgovorima s sugovornicima citirao gotovo sve od Biblije pa do Dobrog vojnika Švejka. Gruzijski filozof Šalva Nutsubidze s kojim je često raspravljao će dugo nakon početka destaljinizacije izjaviti [46] da su njegovi komentari o djelima bili uvijek precizni i dobri.[47] Svojim gostima Staljin je znao čitati prije svega gruzijski ep Vitez u panterovoj koži i Poslednjeg Mohikanca. [48] Bez obzira na sve preferirao je pisce 19 veka u odnosu na one 20 tako da su po njegovom mišljenju Puškin i Čajkovski uvek bili bolji [49] od Šoštakovića i Ahmatove. Neobičan izuzetak od tog mišljenja je bio Dostojevski kojeg istovremeno obožava i zabranjuje jer "kvari" mlade. [50] Od savremenih sovjetskih pisaca Staljin je razumeo da su Mandeljštam,[51] Pasternak [52] i Bulgakov umjetnički geniji [53], ali to neće sprečiti da prvi od njih na kraju umre na putu prema gulagu zbog kritiziranja Staljina. S druge strane kada su ovo poslednjeg od navedenih napali zbog "antikomunističkog djela" Bjeg naredio je da prestanu sve kritike [54], a slično je učinio kada u kazalištu biva izfučkano djelo Petar Veliki Aleskeja Tosltoja 1934. godine. U konkretnom slučaju on će javno pokazati svu svoju moć rekavši da je djelo dobro, ali da glavni lik nije dovoljno herojski prikazan nakon čega fućkanje odmah prestaje. Bez obzira na sve neupitno najpopularniji Staljinov sovjetski autor dvadesetih i tridesetih godina je bio satiričar Mihail Zoščenko. [55] Uživao je u njegovom ismijavanju sovjetske birokracije, [56] a s djecom se šalio rječima:"Evo ovde je drug Zoščenko promjenio kraj priče sjetivši se tajne policije".[57] Bez obzira na svoje lične ukuse ili možda baš zbog njih Staljin će u umjetničkim djelima svoga doba preferirati realizam, pa u skladu s tim nameće državnu politiku socijalističkog realizma. [58]
Nasljednici[uredi - уреди]
Neočekivana Staljinova smrt bacila je vrh komunističke partije rasulo jer je njegov određeni nasljednik Andrej Ždanov čiji sin će oženiti Staljinovu kćer umro još 1948. godine. U borbi za vlast učinilo se na prvi pogled da je pobjedu ostvario Georgij Maljenkov koji 1953. godine ima podršku KGB-a, ali već dvije godine kasnije on gubi svoj položaj u korist Nikite Hruščova koji ga smjenjuje, uz pomoć protustaljinističkih snaga.
Glavna osoba tijekom desetogodišnje borbe za nasljedstvo Staljina koja potom usljeđuje postaje Mihail Suslov. Moć koju posjeduje 1953. godine na svojoj poziciji šefa propagande on koristi za kadrovske promjene na svim razinama. Budući da nije posjedovao ambicije za izravno vladanje državom, on prvo pomaže Nikiti Hruščovu da stupi na vlast, samo da bi 1964. postao pokretač njegova smjenjivanja i postavljanja na čelo države Leonida Brežnjeva na čelo države. Do svoje smrti 1982. godine Suslov je glavni, nedodirljivi ideolog komunističke partije Sovjetskog Saveza što ga čini Staljinovim nasljednikom. Jurij Andropov i Mihail Gorbačov, koji su bili njegovi ljudi, postaju vođe Sovjetskog Saveza nekoliko godina nakon Suslove smrti.
Brak i porodica[uredi - уреди]
Staljinova prva žena bila je Ekatarina Svanidze koja je umrla posle samo tri godine braka 1907. godine. Na njenoj sahrani Staljin je izjavio da su sa njom nestala i sva topla ljudska osećanja prema drugim ljudima jer je samo ona umela da zaleči njegovo srce. Sa njom je imao jednog sina Jakova Džugašvilija sa kojim se nije najbolje slagao. Jakov je služio u Crvenoj armiji 1941. i bio je zarobljen od strane Nemaca nakon čega postaje moćno propagandno oružje. Prvo Nemci 1941. bacaju letke kojima pozivaju vojnike Crvene Armije da se predaju, jer ako je to učinio sin od Staljina tada mogu i oni, a nakon bitke kod Staljingrada Nemci su ponudili da ga razmene feldmaršala von Paulusa (zarobljen 31.1. 1943.) na što Staljin odgovara „i ja bi mjenjao vojnika za feldmaršala“ što će biti korišteno u sovjetskoj propagandi. Nakon takvog odbijanja Jakov je izvršio samoubistvo ili bio ubijen od Nemaca 14.4. 1943. zavisno od različitih izvora i svedoka tako da se ni do dan danas ne zna pravi uzrok njegove smrti.
Staljinova druga žena Nadežda Alilujeva umrla je 1932. god.; izvršila je samoubistvo pucajući u sebe nakon jedne žučne rasprave sa Staljinom. Prema tvrdnji njene ćerke Nadežda je napisala oproštajnu poruku čiji sadržaj je bio delom politički, a delom lične prirode. Prema zvaničnoj verziji umrla je od bolesti ali mnogi i danas veruju da ju je Staljin ubio. Po nekim izvorima Staljin je na njenoj sahrani izjavio: „Umrla je kao neprijatelj“. Sa njom je imao dvoje dece; sina Vasilija i ćerku Svetlanu. Vasilij je bio vazduhoplovac i uz očevu pomoć vrlo brzo je napredovao u službi tijekom njegovog života. U trenutku očeve smrti navodno je bio optužio Beriju i tadašnje glavne partijske vođe za ubojstvo pa je ubrzo uhapšen i osuđen na robiju s koje će biti pušten 1960. godine. Umro je 1962. god. navodno od posledica alkoholizma. Staljin je jedino bio blizak sa ćerkom Svetlanom ali je i ona kada je porasla emigrirala iz Sovjetskog Saveza 1967. god.
Zadnje Staljinove dete je bio Konstantin Kuzakov koji se rodio 1911. godine. Njegova majka je bila Maria Kuzakova, Staljinova ljubavnica tijekom njegovog izgnanstva u Sibiru. Tijekom svoje vladavine Staljin je s jedne strane pomagao Konstantinu tako da je on dobivao visoke partijske dužnosti, ali nikada toliko visoke da bi upao u oči. Na kraju on je bio jedino Staljinove dijete koje je imalo više manje normalan život.
Nakon napuštanja rodne grude Staljin je vrlo rijetko posjećivao majku koja je nastavila živjeti u Gruziji gdje će i umrijeti 1937. god. Iako ju je rijetko posjećivao Staljin se pobrinuo da ima ugodan život što je postala briga Berije koji ju je smjestio u dvorac carskih podkraljeva Kavkaza, a ona sama je tamo koristila, to jest živjela u samo jednoj sobi. Tijekom razgovora s bolesnom majkom kojemu je prisustvovao i njen doktor Staljin ju je pitao:"Zašto si me tako tukla ?", a ona je odgovorila "Zato si tako dobro ispao". Jedan mnogo poznatiji, slavniji razgovor s majkom je bio kada ga je ona pitala "Josife tko si ti sada ?", na što je on odgovorio:"Sjećaš se cara ? E ja sam nešto kao car !", na što je ona rekla "Bilo bi bolje da si postao svećenik". Ti razgovori i prije svega majčina skromnost su bili korišteni u svrhu promocije lica i djela Staljina. Kada su doktori javili da će mu majka u bliskoj budućnosti umreti, Staljin ju je posjetio, ali kasnije nakon smrti nije došao na sprovod.
Pripisane izjave[uredi - уреди]
Tokom Staljinova života i nakon njegove smrti u zapadnoevropskim državama i SAD se bilo pripisivalo nekoliko komentara koje on nikada nije rekao ili koje nisu nikada bile potvrđena. Dio tih navodnih komentara su:
- Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona - statistika - što u stvarnosti nije rekao Staljin nego poznati pisac i pacifist Erih Marija Remark.
- Pošaljimo u pakao ove proklete Ruse - po američkom izvoru Staljinova navodno redovna zdravica s ministar međunarodne trgovine Armencem Anastasom Mikojanom [59]
Rusija o Staljinu u 21 veku[uredi - уреди]
Raspad SSSRa, privatizacijska pljačka i opće osiromašivanje stanovništva su rezultirali početkom 21 veka povratkom popularnosti Staljina među stanovništvom Ruske federacije. Po rezultatima namještene ankete provedene 2008. godine on je tek nakon javnog zahtjeva organizatora da se ne glasa za Staljina u doba kada je vodio na listi [60] proglašen trećim najpopularnijim Rusom svih vremena i ujedno najpopularnijim liderom SSSR [61] iako je društvo po pitanju njegove uloge ostalo duboko podjeljeno. Staljin je u ovom dobu postao simbol brutalne, ali rodoljubne i nekorumpirane vlasti koja je istrijebila kriminalce [62] i modernizirala državu. U skladu s državnim smjernicama o školstvu u Rusiji od 2008. godine Staljin će u povjesnim školskim knjigama biti prikazan kao uspješni upravitelj koji je modernizirao državu. Bilježnica iz serije slavnih Rusa s slikom Staljina je ubrzo nakon izdavanja 2012. godine rasprodana, dok su protivnici njegovog lika i djela napali samo ideju njenog izdavanja.[63]
| Prethodnik: | Vođa Sovjetskog Saveza 1924 - 1953 | Nasljednik: |
| Vladimir Lenjin | Georgij Malenkov |
| Prethodnik: | Premijer Sovjetskog Saveza 1941 - 1953 | Nasljednik: |
| Vjačeslav Molotov | Georgij Malenkov |
|
|||||||
V. također[uredi - уреди]
Izvori[uredi - уреди]
- ↑ Britannica 1956 str.303
- ↑ Pravda 29.12.1929.
- ↑ James Harris: Stalin new history str.132
- ↑ James Harris: Stalin new history str.136
- ↑ James Harris: Stalin new history str.124
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.84
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.91
- ↑ James Harris: Stalin new history str.132
- ↑ "Наливайченко назвал количество жертв голодомора в Украине" (Russian). LB.ua. 14 January 2010. http://lb.ua/news/2010/01/14/19793_Nalivaychenko_nazval_kolichestvo_zh.html. pristupljeno na 21 July 2012.
- ↑ James Harris: Stalin new history str.136
- ↑ James Harris: Stalin new history str.137
- ↑ "Newseum: The Commissar Vanishes". http://www.newseum.org/berlinwall/commissar_vanishes/vanishes.htm. pristupljeno na 19 July 2008.
- ↑ Šablon:Книга См. также материалы по индустриализации СССР на сайте публичной библиотеки Вадима Ершова [1]
- ↑ Лельчук В. Индустриализация
- ↑ James Harris: Stalin new history str.146
- ↑ Robert Gellately:Stalin's Curse str.46
- ↑ Appeasement Fails and Poland & France Fall
- ↑ A Bigger Danger Than The Germans
- ↑ An evaluation of the reasons for the British policy of appeasement, 1936-1938
- ↑ Stalin, appeasement, and the Second World War
- ↑ National Affairs: Anniversary Remembrance
- ↑ James Harris: Stalin new history str.147
- ↑ Stalin, appeasement, and the Second World War
- ↑ Stalin, appeasement, and the Second World War
- ↑ Geoffrey Roberts-Stalin's Wars:From World War to Cold War 1939-1953 str. 90
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.375 citat:Žukov je počeo plakati kao žena i pobjegao iz ureda. Molotov je krenuo za njim
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.377
- ↑ David M. Glantz:The Soviet-German war-Myth and realities str.21
- ↑ Antony Beevor:Staljingrad str. 23
- ↑ David M. Glantz:The Soviet-German war-Myth and realities str.22
- ↑ Geoffrey Roberts:Stalin’s Wars, str. 159-62
- ↑ Marshal G.K. Zhukov, Memoirs, Moscow str.90
- ↑ David M. Glantz: Kharkov 1942: Anatomy of a Military Disaster str.218
- ↑ David M. Glantz:The Soviet-German war-Myth and realities str.42
- ↑ David M. Glantz:The Soviet-German war-Myth and realities str.91
- ↑ Stalin’s Wars: From World War to Cold War, 1939–1953 (review)
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.367
- ↑ Simon Sebag Montefiore:"Stalin: The Court of the Red Tsar" str.372
- ↑ Major General Artyom Sergeyev
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 86
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 87
- ↑ Montefiore:Stalin: The Court of the Red (2004) str. 85-87
- ↑ Mikoyan:Soviet Union's Shrewd Trader
- ↑ Stalin's new status in Russia
- ↑ Stalin comes third in Russian vote
- ↑ Stalin sees a surge in popularity
- ↑ Notebook's positive portrayal of dictator Stalin sparks row
Bibliografija[uredi - уреди]
- James Harris - Stalin new history
- David M. Glantz - The Soviet-German war-Myth and realities
- Simon Sebag Montefiore - Stalin: The Court of the Red Tsar
Eksterni linkovi[uredi - уреди]
- Vatikanova tvrdnja: Staljina je opsjeo vrag (engleski)
- Sovetika.ru - sajt o sovjetskoj eri (ruski)
- "Luda Martens: Drukčiji pogled na Staljina (engleski)
- "Anna Louise Strong: Staljinova era (engleski)
- O Staljinovoj smrti "Tajni dokumenti otkrivaju da je Staljin otrovan" - studija časopisa Pravda (ruski)
- Getty, J. Arch, Gabor T. Rittersporn, Viktor N. Zemskov: "Žrtve sovjetskog sustava kazni u predratnim godinama" (engleski)
- Lav Trocki: Izdana revolucija (engleski) (engleski)
- Smrtna kazna u Staljinovo vrijeme - procjenjivanje (engleski)
- Pregled dvaju razdoblja gladi (engleski)
- Modern History Sourcebook: Staljinov odgovor Churchillu 1946. (engleski)
- Modern History Sourcebook: Nikita Hruščov: Tajni govor - o kultu ličnosti, 1956. (engleski)
- Paul R. Gregory: Politička ekonomija staljinizma - dokazi iz sovjetskih tajnih arhiva (engleski)
- John Dewey: Utisci Sovjetske Rusije (engleski)
- Staljin i kult ličnosti (engleski)
- Staljinistovo pobijanje Hruščovljeva Tajnog govora, 1956. (engleski)
- Spartacus Educational: Staljinova biografija (engleski)
- Grover Furr: Staljin i borba za demokratsku reformu - prvi dio i drugi dio (engleski)
- Stalinka: digitalna staljinska knjižnica. (engleski)
- Demografdske katastrofe 20. stoljeća, poglavlje iz Višenevskijevog djela "Demografska modernizacija Rusije od 1900. do 2000." (ruski)
- Staljinova bibliografija (engleski)
- Njemačke fotografije s istočne fronte iz Drugog svjetskog rata (ruski)
- RJ Rummel: Koliko je ljudi Staljin ubio? (engleski)
