Ruska socijal-demokratska radnička partija

Izvor: Wikipedia
Ruska socijal-demokratska radnička partija
Российская социал-демократическая рабочая партия
Partijski manifest
Lider Julij Martov
Vladimir Iljič Lenjin
sekretar
Osnovana 14. mart 1898.
Naslednik RSDRP(b)
Država  Rusko Carstvo
Zvanične novine Iskra
Ideologija socijalizam,
Socijaldemokracija.
Politička pozicija umjerena ljevica

Ruska socijal-demokratska radnička partija (ruski: Российская социал-демократическая рабочая партия - akronim: РСДРП), bila je historijska predhodnica Komunističke partije Sovjetskog Saveza[1].

RSDRP je bila tipična partija svog vremena, nastala na idejama Karl Marxa, još uvijek u traženju najboljih metoda za ostvarivanje svog cilja - socijalizma. Ona se držala stava da bi Rusija mogla doći do socijalizma jedino razvojem buržoaskog društva i industrijskog proleterijata, oštro se suprostavljajući tada raširenim populističkim idejama da bi Rusija mogla preskočitu kapitalizam, oslanjajući se na seljaštvo, jer je većina Rusa tad živjela u seljačkim komunama zvanima - mir. [1]

Historija[uredi - уреди]

Osnivački kongres partije održan je u ilegali u Minsku 1898. [1]Osnivači su bili Boris Ejdelman i Natan Vigdorčik u ime kijevske grupe okupljene oko časopisa Radničke novine (Рабочая газета), Pavel Tučapski, predstavnik kijevske grupe Radnički savez; Stepan Radčenko, predstavnik petrogradske grupe Borbeni savez, Viktor Vanovski u ime moskovskog Radničkog saveza, Kazimir Petrusevič u ime radnika Ekaterinoslav, te Aron Kremer, Abram Mutnik i Šmuel Kac. Većina osnivača je vrlo brzo pohapšena, pa je Drugi kongres partije iz sigurnosnih razloga održan u Briselu (jul) i Londonu (august) 1903. [1]

Na tom kongresu na kojem se okupilo 57 delegata[2], došlo je do raskola partije na dvije frakcije; menjševike i boljševike. [1]Oni su se razišli oko koncepcije rukovođenja partijom ali i oko profila partije i članstva. Načelno su obje frakcije bile za rušenje kapitalizma i svrgavanje carskog režima, ali menjševici, predvođeni Julijem Martovom, preferirali su masovnu, labavo organiziranu demokratsku partiju, čiji bi se članovi mogli u mnogim pitanjima i razilaziti, ali se ipak slagati oko bitnog. [2]Nešto nalik na zapadnoevropske socijaldemokratske partije. Oni su bili spremni surađivati s ruskim liberalima, a imali su skrupula o upotrebi revolucionarnog terora. (zato su ih zvali meki).

S druge strane boljševici predvođeni Lenjinom, bili su radikalniji i borbeniji, oni su htjeli da se partija oblikuje kao avangarda radničke klase, iz malog rukovodećeg nukleusa, od ljudi koji za partiju žive i rade 24 sata, discipliniranih profesionalnih revolucionara[1], koji bespogovorno provode partijske naloge, i ne prezaju od ničeg što bi ih dovelo do cilja, zato su ih zvali tvrdi. [2] Lenjin je shvaćao da se u vremenu revolucionarnih previranja - nema puno vremena za demokraciju, a nije imao ni povjerenja u mase. [2]Jedan od razloga njegovog preferiranja - malog partijskog aparata, bili su i sigurnosni razlozi. Tajnoj policiji bilo je puno teže ubaciti svoje ljude u uski krug provjerenih članova, nego u masovna tijela kakva su uobičajeno imale partije tog vremena. To se kasnije pokazalo potpuno točnim, jer je jedan član organizacijskog odbora kongresa, bio agent ruske tajne policije. [2]

Georgij Plehanov jedan od utemeljitelja ruskog marksizma zauzeo je neutralnu srednju poziciju, pa je ta partijska linija ostala dominatna do samog kraja rada te partije. [1]

Članovi Socijal-demokratske radničke partije imali su presudne uloge u neuspjeloj Revoluciji iz 1905, naročito u radu u petrogradskog sovjeta u kom je njihov član Lav Trocki bio predsjednik. [1]

Do definitivnog razlaza između menjševika i boljševika došlo je za turbulentnih vremena Februarske revolucije - 1917. [1] Menjševici su osnovali vlastitu partiju u augustu - Rusku socijal-demokratsku radničku partiju (menješevika), a boljševici svoju Rusku socijal-demokratsku radničku partiju (boljševika). [1]

Boljševici su istisnuli svoje rivale menjševike sa ruske političke scene, nakon građanskog rata [1]iza kog su brojni menjševici otišli u egzil.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]