Menjševici

Izvor: Wikipedia
Menjševici
Lideri Menjševika u Stockholmu; Pavel Akselrod, Julij Martov i Aleksandar Martinov
Lideri Menjševika u Stockholmu; Pavel Akselrod, Julij Martov i Aleksandar Martinov
Država  Rusko Carstvo

Menjševici (ruski: меньшевик = u manjini, manjina) je naziv za članove desnog krila Ruske socijal-demokratske radničke partije, koji su bili oponenti lijevom radikalnom krilu - boljševicima Vladimira Iljiča Lenjina. Oni su se vremenom organizirali u vlastitu partiju, [1]i postali veliki neprijatelji.

Historija razdora[uredi - уреди]

Do njihovog raskola došlo je na Drugom kongresu Ruske socijal-demokratske radničke partije održanom u Briselu (jul) i Londonu (august) 1903. [1] Načelno su obje frakcije bile za uništenje kapitalizma i svrgavanje carskog režima, ali menjševici, predvođeni Julijem Martovom, preferirali su veliku, labavo organiziranu demokratsku partiju, čiji bi se članovi mogli u mnogim pitanjima i razilaziti, ali se ipak slagati oko bitnog. [2]Nešto nalik na zapadnoevropske socijaldemokratske partije. Oni su bili spremni surađivati s ruskim liberalima, a imali su skrupula o upotrebi revolucionarnog terora. (zato su ih zvali meki).

S druge strane boljševici predvođeni Lenjinom, bili su tvrdolinijaški revolucionari koji se oko metoda koji ih bi dovele do cilja nisu puno ustručavali, pa su ih zvali tvrdi. [2] Lenjin je s druge strane shvaćao da nema vremena za demokraciju, a nije imao ni povjerenja u mase. [2] Zato je želio je stvoriti malu čvrsto organiziranu i vrlo discipliniranu partiju s članovima koju za nju žive i rade 24 sata, i slijede partijsku liniju u svakoj pojedinosti. On je pronicljivo shvatio da će u takvo članstvo, carskoj policiji biti puno teže ubaciti svoje ljude. To se kasnije pokazalo potpuno točnim, jer je jedan član organizacijskog odbora kongresa, bio agent ruske tajne policije. [2]

Kad su pristaše Lenjina izborili privremenu većinu u Centralnom komitetu, i u uredništvu partijskih novina Iskra, sebe su nazvali boljševici (većina), a Martova i njegove pristaše menjševicima.

Nakon londonskog kongresa narasle su tenzije između tih dviju frakcija. Osim neslaganja oko lenjinovog inzistiranja na diktatorskog ulozi visoko centralizirane partije, menjševici su tvrdili da proletarijat ne može (a niti ne treba) dominirati buržoaskom revolucijom, dakle, za razliku od boljševika, oni su bili voljni surađivati sa liberalnom buržoazijom na uspostavi liberalnog, kapitalističkog režima, za koji su držali da je potreban kao međustanica prema socijalističkom društvu.

Karakteristike[uredi - уреди]

Menjševici su aktivno sudjelovali i imali važne uloge u Revoluciji 1905, naročito u radu u petrogradskog sovjeta. I oni su kao i boljševici, sudjelovali u radu parlamenta (Dume), patološki vjerujući da će njihov uspjeh biti korak prema stvaranju demokratske vlasti. Ruska socijal-demokratska radnička partija definitivno se raspala - 1912. kad je Lenjin povukao svoje pristaše iz nje, a menjševici su se međusobno posvadili oko stavova o Prvom svjetskom ratu. [1]

Iako su imali vodeće uloge u radu prvih sovjeta i privremene vlade, formirane nakon Februarske revolucije (1917.), i formalno osnovali vlastitu partiju u augustu - Rusku social demokratsku radničku partiju, Menjševici nisu bili dovoljno jedinstveni da zadrže dominantnu poziciju u političkim zbivanjima nakon 1917. Nakon boljševičke Oktobarske revolucije, su se pokušali organizirati kao legalna opozicija, ali su do kraja 1922. potpuno potisnuti, nakon tog su brojni menjševici otišli u egzil. [1]

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 "Menshevik" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/375264/Menshevik. pristupljeno 2. 10. 2013. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 "The Bolshevik-Menshevik Split" (engleski). History Today. http://www.historytoday.com/richard-cavendish/bolshevik-menshevik-split. pristupljeno 2. 10. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]