Joseph McCarthy

Izvor: Wikipedia
Joseph McCarthy
Joseph McCarthy

Na dužnosti
3. januar 1947 – 2. maj 1957
Prethodnik: Robert M. La Follette, Jr.
Nasljednik: William Proxmire

Rođen/a 14. novembar 1908. (1908-11-14)
Grand Chute, Wisconsin
Umro/la 2. maj 1957. (dob: 48)
Bethesda
Počivalište Appleton, Wisconsin
Ime po rođenju Joseph Raymond McCarthy
Državljanstvo američko
Politička stranka Republikanska stranka (1944–1957)
Ostale političke
afilijacije
Demokratska stranka (c. 1936–1944)
Suprug/a Jean Kerr McCarthy
Djeca Tierney Elizabeth McCarthy
Alma mater Marquette University
Profesija advokat, sudac, političar
Religija rimokatoličanstvo
Potpis Joseph McCarthy's signature
Vojna služba
Nadimak/ci "Tail-Gunner Joe"
Država SAD
Rod/služba Marici
Godine službe 1942–1945
Čin Kapetan
Bitke/ratovi drugi svjetski rat
Nagrade/odlikovanja Distinguished Flying Cross

Joseph Raymond "Joe" McCarthy (14. novembar 1908 - 2. maj 1957) bio je američki republikanski političar koji je od 1947. do 1957. kao federalni senator zastupao državu Wisconsin. Najpoznatiji je po tome što je na početku hladnog rata, odnosno tzv. Druge crvene panike optuživao niz istaknutih pojedinaca da su prikriveni komunisti, a cijeli niz institucija, uključujući najviše državne organe, da vrve sovjetskim agentima; njegove aktivnosti, često kritizirane kao moderni "lov na vještice", su dale podlogu za izraz makartizam. Godine 1954. je McCarthy javno osramoćen kada se ispostavilo da ni za jednu od svojih optužbi nema dokaza; nakon toga je službeno ukoren od svojih senatskih kolega, a da bi poslije smrti bio percipiran kao jedna od najnegativnijih ličnosti u historiji SAD u 20. vijeku.

Biografija[uredi - уреди]

Joseph McCarthy se rodio na farmi kraj gradića Grand Chute, kao peto od sedmoro djece Timothyja McCarthyja, lokalnog famera irsko-njemačkog porijekla, i Bridget Tierney, imigrantice iz Irske. Kada je imao 14 godina, bio je prisiljen ispisati se iz srednje škole kako bi ocu pomogao na farmi. U nju se ponovno upisao sa 20 godina, te diplomirao za godinu dana. Nakon toga je, radeći niz poslova kako bi financirao studij, od 1930. do 1935. studirao prvo strojarstvo, potom i pravo, koje je diplomirao na Univerzitetu Marquette. Godine 1935. je položio pravosudni ispit te se počeo baviti advokaturom.

Godine 1936. je počeo političku karijeru kao član Demokratske stranke, bez uspjeha se kandidiravši za okružnog tužioca. Godine 1939. je imao više uspjeha kada je izabran za suca u 10. sudačkom okrugu Wisconsina. Tamo se istakao brzinom rješavanja predmeta.

Nakon što su SAD ušle u drugi svjetski rat, McCarthy je napustio sudačku službu kako bi se dobrovoljno prijavio u američke marince, te nakon obuke kao poručnik poslan u eskadrilu obrušavajućih bombardera u Bougainvilleu, gdje je služio kao obavještajni oficir. Iako je kasnije otkriveno kako je u svrhu izborne kampanje "uljepšao" svoj ratni put, zabilježeno je da je 12 puta letio u borbenim akcijama, stekavši nadimak "Joe mitraljezac" (Tail-Gunner Joe).

McCarthy je još za vrijeme rata napustio Demokratsku i prešao u Republikansku stranku, držeći kako bi preko nje lakše bio izabran u Senat. Dok je još bio u aktivnoj službi, godine 1944. se kandidirao, ali je na republikanskim predizborima poražen od Alexandera Wileya. Godine 1945. je, nekoliko mjeseci prije završetka rata, izašao iz marinaca te se u potpunosti posvetio sljedećoj kampanji za Senat 1946. Na njoj mu je stranački suparnik bio dugogodišnji senator Robert M. La Follette, Jr.; njega je na republikanskim predizborima porazio vješto koristeći svoju ratnu službu i lažnog ga optužujući kao ratnog profitera; pri tome mu je, između ostalog, podršku pružio i sindikat UE, kojim su tada dominirali komunisti. Nakon toga je glatko porazio demokratskog protivkandidata Howarda J. McMurraya.

Prve tri godine mandata McCarthy nije bio naročito zapažen u javnosti; među pratiocima washingtonskih zbivanja je uživao reputaciju umjerenjaka, a washigtonskim salonima bio popularan zbog svoje elokventnosti i šarma. Sve se to, međutim, promijenilo kada je 9. februara 1950. održao govor klubu Republikanskih žena u gradu Wheeling u državi Zapadna Virginia, gdje je ustvrdio da posjeduje popis od nekoliko desetaka članova Komunističke partije SAD "koji još uvijek rade kao službenici u State Departmentu. Takve optužbe, za koje McCarthy nikada nije dao čvrste dokaze, su izazvale veliku pažnju, ali i reakciju tadašnje demokratske većine u Senatu, koja je to shvatila kao stranački motiviran napad na administraciju predsjednika Trumana. Pod vodstvom senatora Millarda Tydingsa je u februaru 1950. organiziran odbor koji je proveo javno saslušanje sa ciljem da se utvrdi istinitost McCarthyjevih navoda. Zaključak, donesen glasovima na stranačkoj liniji, je bio protiv McCarthyja, ali ih je McCarthy vješto iskoristio da okrene javnost na svoju stranu. Iste godine je svoju popularnost iskoristio kako bi svojim republikanskim kolegama pomogao da vrate većinu u Senatu, a sam Tydings je poražen na izborima.

McCarthy je pri tome kao svoju omiljenu metu držao upravo Trumanovu administraciju, koju je optuživao da je "premekana" prema Sovjetima, zaslužna za "gubitak Kine" 1949. godine, kao i američke poraze u korejskom ratu. Sa druge strane je relativno brzo izgradio čvrsto političko savezništvo sa porodicom Kennedy, čije je pripadnike - braću Johna i Roberta - podržavao usprkos tome što su bili kandidati Demokratske stranke. U svemu tome je značajnu ulogu igrala i snažna podrška Katoličke crkve.

McCarthy je vrhunac moći i uticaja imao 1952. godine. Tada je Dwight Eisenhower kao republikanski predsjednički kandidat, usprkos toga što se privatno gnušao McCarthyjeve demagogije i smatrao ga opasnim ekstremistom, prihvatio njegovu podršku. Nakon izbora, međutim, Eisenhower nije razloga da održi taj savez, te je diskretno pružao podršku javnoj kampanji protiv McCarthyja koja je dolazila iz lijevog i liberalnog dijela američke javnosti. Iste godine je, pak i sam McCarthy počeo napadati Eisenhowera na isti način na koji je napadao Trumana, optužujući ga za "mekoću" prema Sovjetima i da tolerira "komuniste" u svojoj administraciji.

McCarthy je u Senatu kojim je od 1953. godine ponovno bila republikanska većina, preuzeo relativno nevažni Stalni pododbor Senata SAD za istrage, ali je njegove ovlasti "kreativno" tumačio kako bi otpočeo javna saslušanja s ciljem da se raskrinkaju komunisti u nizu federalnih institucija kao Glas Amerike. U tome su mu pomagali Robert F. Kennedy i mladi advokat po imenu Roy Cohn. Kada je, međutim, na red došla Vojska SAD, a kao komunisti i "izdajnici" bili prokazivani odlikovani ratni heroji, protiv McCarthyja su se počeli okretati i njegovi dotadašnji pristaše, pa i vodeći antikomunisti, smatrajući da McCarthyjeve metode samo idu na ruku komunističkoj propagandi.

U proljeće 1954. su započela znamenita saslušanja na kojima su se trebale dokazati McCarthyjeve optužbe protiv Vojske. Ona su kulminirala 9. juna kada je Joseph N. Welch, pravni zastupnik Vojske, osramotio McCarthyja pred TV-kamerama. To je bio signal da se u Senatu organizira glasanje na kome je McCarthy 2. decembra 1954. službeno ukoren zbog svojih neprihvatljivih postupaka.

McCarthy je, prema navodima svjedoka, nakon toga počeo fizički propadati. Umro je 2. maja 1957. u mornaričkoj bolnici Bethesda, pri čemu se kao službeni razlog navodi hepatitis; većina biografa drži da je tome pridonio i alkoholizam. Iza sebe je ostavio suprugu Jean i posvojenu kćer Tierney.

Ispražnjeno mjesto u Senatu je osvojio demokrat William Proxmire.

Reputacija i reference u popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Iako je početkom 1950-ih uživao veliku popularnost i uticaj, tada je isto tako bio predmetom žestokih kritika. Sam izraz "makartizam" je prvi iskoristio ljevičarski karikaturist Herbert Block koji je 29. marta 1950. ismijavao McCarthyja u Washington Postu. Sam McCarthy je, pak, prihvatio taj izraz opisavši ga kao "amerikanstvo sa povučenim rukavima" i iskoristivši ga kao naslov knjige McCarthyism: The Fight For America. Danas je, međutim, makartizam stekao uglavnom negativne konotacije, ali i daleko šire značenje, odnosno pod njime se podrazumijevaju svi progoni, denunciranja i represivne mjere protiv američkih ljevičara 1940-ih i 1950-ih, uključujući i one s kojima, poput HUAC-ovih saslušanja i Hollywoodske crne liste, McCarthy nije imao neposredne veze.

Još 1950-ih je McCarthy postao predmetom ismijavanja u popularnim pjesmama, kao i kanadskoj radio-drami The Investigator, čiji je lik temeljen upravo na McCarthyju. Možda najpoznatija referenca na McCarthyja u popularnoj kulturi je roman The Manchurian Candidate Richarda Condona u kojoj lik pijanog, demagoškog antikomunističkog senatora Johna Iselina više nego jasno temeljen upravo na McCarthyju.

1977. je McCarthy postao predmetom biografskog TV-filma Tail Gunner Joe, gdje je njegov lik tumačio Peter Boyle. Kao lik se također pojavljuje i u TV-filmu Citizen Cohn iz 1992. gdje ga je tumačio Joe Don Baker.

U filmu Good Night and Good Luck iz 2005. godine se pojavljuje u obliku autentičnih dokumentarnih i filmskih snimaka.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]