Holivudska crna lista

Izvor: Wikipedia
Članovi Holivudske desetorice i njihove porodice demonstriraju protiv utamničenja 1950.

Holivudska crna lista (engleski: Hollywood blacklist), u širem obliklu poznatija i kao Crna lista zabavne industrije (engleski: Entertainment industry blacklist) je naziv za listu američkih scenarista, glumaca, režisera, producenata, muzičara i drugih zabavljača i umjetnika kojima je sredinom 20. vijeka bilo zapriječeno zapošljavanje zbog njihovih stvarnih ili navodnih radikalno lijevih političkih pogleda, odnosno povezanosti sa Komunističkom partijom SAD i organizacijama koje su se smatrale pro-sovjetskim, komunističkim ili subverzivnim. Dio osoba koje su se našle na listi su uistinu imale ljevičarske i komunističke poglede; dio se na listi našao jednostavno zato što je iz principa podržavao pravo svojih kolega na slobodu izražavanja te je zbog toga smatran njihovim istomišljenicima; dio su lažno optužili, odnosno "prokazali" njihovi kolege iz straha ili osobnih motiva. Iako se po trajanju i posljedicama teško može mjeriti sa nekim sličnim fenomenima u svijetu tadašnjeg vremena, zbog ogromnog uticaja na Hollywood, a kasnije i samog holivudskog uticaja na svjetsku popularnu kulturu, se danas smatra jednom od najpoznatijih čistki 20. vijeka.

Holivudska crna lista nikada nije postojala u formalnom obliku, ali se njen početak vezuje za rane makartističke progone odnosno odbijanje deset holivudskih scenarista i producenata - tzv. Holivudske desetorice - da svjedoče pred kongresnim Odborom za neameričke aktivnosti. Dan nakon tog događaja, 25. novembra 1947. je Filmsko udruženje Amerike, organizacija koja okuplja holivudske poslodavce, dala Waldorfsku izjavu kojom se obavezuje da Holivudsku desetoricu više nikada neće angažirati za svoje projekte. 22. juna 1950. je, pak, objavljen antikomunistički pamflet pod imenom Crveni kanali u kome su navedena imena 151 "crvenih fašista" zaposlenih pretežno u radio i televizijskoj industriji; najveći broj tih osoba je nedugo potom otpušten sa svojih radnih mjesta, odnosno prestao biti angažiran. Holivudska crna lista je pak, de facto prestala postojati kada je godine 1960. Dalton Trambo, jedan od članova Holivudske desetorice, javno angažiran za pisanje scenarija za filmove Spartak i Exodus.

Historijska pozadina[uredi - уреди]

Nastanak holivudske crne liste svoje korijene ima u specifičnim ekonomskim i političkim okolnostima u kojima su se našli SAD i svijet 1930-ih i 1940-ih, prije svega u dubokoj krizi koja se očitovala kroz Veliku depresiju a nakon je i drugi svjetski rat. Naglo osiromašenje širokih slojeva stanovništva koje je početkom 1930-ih uslijedilo nakon sloma njujorške burze je kod velikog dijela tadašnje američke inteligencije, uključujući vodeće književnike i umjetnike, stvorio uvjerenje kako kapitalizam nema budućnost te da se treba okrenuti novim društveno-ekonomskim modelima, uključujući socijalizam koji se tada prakticirao u SSSR-u. Jačanje fašizma u Evropi, protiv koga su se beskompromisno odredili komunisti i radikalni ljevičari je također mnoge od njih približilo komunističkoj ideologiji. Iz tih krugova se regrutirao veliki broj kadrova u tadašnjem Hollywoodu, kao i među jevrejskim i antifašistički raspoloženim izbjeglicama iz Evrope prognanim od strane nacističkog i drugih fašističkih režima.

Gledanje holivudskih filmova je, pak, istih godina postalo izuzetno popularan, a za mnoge i jedini, oblik zabave u SAD koji je nudio trosatni bijeg od sve sumornije stvarnosti; zbog toga se duboko uvriježilo mišljenje da holivudski filmovi predstavljaju izuzetno moćno sredstvo propagande i ideološke indoktrinacije širokih masa. Tome je poprilično doprinijelo masovno angažiranje pisaca i umjetnika od strane Rooseveltove administracije za populariziranje New Deala, a čemu je američka ljevica, uključujući i mnoge holivudske ličnosti dala značajan doprinos, prepoznavši u nekim elementima tog programa naznake socijalističke budučnosti.

S druge strane su svi ti procesi u desničarskom i antikomunistički dijelu javnosti postepeno stvarali dojam kako Hollywoodom upravljaju komunisti, odnosno kako američka filmska industrija predstavlja leglo "subverzivnih" i "antiameričkih" elemenata. Prva nastojanja da se ta "zavjera" raskrinka datira s kraja 1930-ih kada su antikomunistima značajan propagandni adut postao krah demokracije i Crveni teror u u španskom građanskom ratu, a nešto kasnije i pakt Molotov-Ribbentrop koji je mnoge tadašnje intelektualce okrenuo protiv SSSR-a i komunističke ideologije. To je godine 1938. potaklo Martina Diesa, demokratskog kongresnika iz Teksasa i predsjednika nedavno osnovanog HUAC-a, da počne istraživati ono što je nazvao "komunističkim uticajem" u Hollywoodu. Godine 1940. su rezultati istrage, temeljene na svjedočenju bivšeg komunista Johna L. Leecha, "procurili" u javnost te su se među ličnostima optužene za komunističke simpatije našle tada izuzteno popularne zvijezde kao Humphrey Bogart, James Cagney i Fredric March. Dies je cijeli skandal tada "smirio" organiziravši "privatnu audijenciju" sa svim osobama sa liste, te nakon nje objavio kako su ga one "osobno uvjerile" da nisu niti su ikada bili komunisti. Godinu dana kasnije je Walt Disney, nakon što je njegov studio pogođen štrajkom animatora, objavio oglas u Varietyju, optuživši za to "komunističku agitaciju". Iste je godine je kalifornijski državni senator John Tenney na čelu državnog Odbora za neameričke aktivnosti je, reagirajući na Disneyev oglas, pokrenuo istragu protiv "Crvenih u filmovima", ali je ona brzo ugašena zbog negativne reakcije javnosti. [1]

Dalja nastojanja da se napadne "crveni Hollywood" je već krajem 1941. u korijenu sasjekao ulazak u SAD u drugi svjetski rat, odnosno novostvoreno savezništvo SAD i SSSR. Hollywood je zdušno sve svoje kreativne i druge resurse stavio na raspolaganje Rooseveltovoj vladi, odnosno ratnoj propagandi. Ti su napori, između ostalog, uključivali i nastojanje da se popularizira ne samo rat nego i sudjelovanje američkih saveznika; u tu svrhu su snimljeni filmovi kao Mission to Moscow u kojima je Hollywood eksplicitno veličao SSSR i Staljina. Oni su, između ostalog, za posljedicu imale i naglo jačanje KP SAD koja je upravo za vrijeme drugog svjetskog rata imala 50.000 članova, odnosno najveći broj u svojoj historiji.

Nakon što je rat završio, nestalo je potrebe za američko-sovjetskim savezništvo, ali je dojam o Hollywoodu kao "pro-sovjetskoj" i "crvenoj" instituciji ostao, odnosno bio vješto korišten od strane desničarskih političara koji su krajem 1940-ih napetosti izazvane izbijanjem hladnog rata iskoristili za raspirivanje antikomunističke histerije poznate kao Druga crvena ugroza. Nakon kongresnih izbora 1946. godine su dotadašnje Rooseveltove demokrate u oba doma Kongresa zamijenili republikanci, a od kojih su mnogi bili neprijateljski raspoloženi prema Hollywoodu. To je, pak, ohrabrilo i mnoge od holivudskih desničara, okupljenih u Filmski savez za očuvanje američkih ideala (MPA) na čelu sa Disneyem da pokrenu propagandnu kampanju protiv "komunističkih" sadržaja u holivudskim filmovima.

Početak čistke (1947)[uredi - уреди]

HUAC je u oktobru 1947. započeo javnu istragu s ciljem da utvrdi da li "komunistički agenti i njihovi simpatizeri" nastoje perfidno ubacivati svoju propagandu u holivudske filmove. Zbog toga su neke od istaknutih holivudskih ličnosti pozvane kako bi svjedočile o tome. Pozivu su se odazvali Disney te Ronald Reagan, tadašnji predsjednik vodećeg glumačkog sindikata Screen Actors Guild (SAG). Prema njihovim tvrdnjama, kao i tvrdnjama glumca Adolphea Menjoua, komunistička prijetnja u Hollywoodu je bila stvarna. Nasuprot tome je još u septembru 1947. grupa lijevih i liberalno orijentiranih holivudskih ličnosti, kao Bogart, Lauren Bacall, John Huston i Danny Kaye, organizirala Odbor za Prvi amandman nastojeći braniti pravo svojih kolega na slobodu mišljenja i izražavanja, te je došla u Hollywood kako bi demonstrirala protiv nastojanja vlade, odnosno Kongresa da započne progon filmskih umjetnika.

HUAC je za potrebe istrage saćinio listu od 43 svjedoka, a za mnoge od njih se znalo ili pretpostavljalo da su bili članovi ili simpatizeri KP SAD (uključujući i Reagana, koji je 1940-ih preobratio u desničara). 19 osoba sa liste je izjavilo da se neće odazvati pozivu; njih 11 je svejedno pozvano. Među predviđenim pitanjima se nalazila i znamenita fraza "Da li ste sada ili ste ikada bili član komunističke partije"? Od 11-orice "neprijateljskih svjedoka" saslušanju održanom 24. oktobra 1947. se jedino odazvao njemački emigrantski književnik Bertolt Brecht. Ostalih deset su odbili svjedočiti, držeći da cijeli postupak krši njihova ustavna prava na temelju Prvog amandmana, te su umjesto svjedočenja nastojali pred odborom pročitati unaprijed pripremljene izjave kojima HUAC-ov postupak napadaju kao "neustavan". HUAC je na to reagirao optuživši ih za nepoštovanje Kongresa, a za što je bila zapriječena zatvorska kazna.

Tokom samog saslušanja, nastojeći u korijenu sasjeći bilo kakve primisli o "crvenom Hollywoodu", reagirao jedan od svjedoka - predsjednik MPAA Eric Johnston - i to tako što je objavio da "nikada ne bi zaposlio nijednog dokazanog ili priznatog komunistu jer su oni remetilačka snaga". 17. novembra je, pak, reagirao SAG odlukom prema se kojoj svi njegovi funkcionari moraju zakleti da nisu komunisti. 24. novembra je, pak, Predstavnički dom sa 346 glasa "za" i 17 "protiv" prihvatio prijedlog da se Holivudska desetorica osude na zatvorsku kaznu. Sljedećeg dana je u njujorškom hotelu Waldorf-Astoria održan sastanak funkcionara vodećih holivudskih studija nakon koje je pročitana izjava kojima se vodeći studiji obavezuju da će otpustiti, odnosno neće angažirati članove Holivudske desetorice sve dok protiv njih ne skine optužnica zbog nepoštovanja Kongresa, odnosno oni sami izjasne da nisu komunisti. Tako je, u neformalnom smislu, stvorena prva holivudska crna lista.

Nastavak čistke (1948 - 1950)[uredi - уреди]

Glavni članak: Crveni kanali

Početkom 1948. su članovi Holivudske desetorice i formalno osuđeni na jednogodišnje zatvorske kazne zbog nepoštivanja Kongresa. Nakon niza neuspjelih žalbi, njihovi su advokati cijeli slučaj dostavili Vrhovnom sudu. U žalbi je bio priložen i amicus curiae koji je potpisalo 204 holivudskih ličnosti. Međutim, Vrhovni sud je odbio razmatrati žalbe, a Desetorica su godine 1950. poslana na izdržavanje kazne. U septembru 1950. je Edward Dmyrtryk, jedan od članova Desetorice, odlučio da će ipak priznati da je bio komunist te da će surađivati sa HUAC-om. Nakon toga je pušten iz zatvora, te je sljedeće godine svjedočio i prokazao svoje partijske drugove. Holivudski studiji su nakon toga odmah angažirali, te je tako postao i prva osoba koja je izbrisana sa crne liste.

Njegovi dotadašnji pobornici su, međutim, sami dobili nove probleme, jer su potpisi na amicusu curiae poslužili za stvaranje novih, odnosno proširenje neslužbene crne liste. Tu su se prvenstveno istakle desničarski i antikomunistički nastrojene nevladine organizacije i grupe za pritisak. Među njih je tako spadala Američka legija, koja je okupljala desničarski orijentirane ratne veterane; ona je godine 1949. objavila popis od 128 imena vodećih holivudskih ličnosti optuženih da su komunisti; mnoga od tih imena su prestala biti angažirana od studija, a među kojima je najpoznatije znamenita dramatičarka i scenaristica Lillian Hellman.

Jednu takvu grupu je predstavljala i American Business Consultants Inc., osnovanu 1947. a za koju se tvrdilo da je vode "bivši agenti FBI". Ona je objavljivala tjedni bilten pod imenom Counterattack, a podaci i tvrdnje koje su se nalazile u njemu su mnogim historičarima kasnije poslužili za špekulacije da je u pitanju bila najobičnija prikrivena filijala FBI, odnosno desničarski raspoloženih članova HUAC-a čije su inače povjerljive informacije "curile" preko stranica biltena. Od svih tih biltena je najpoznatiji onaj objavljen 22. juna 1950. koji je postao poznat po članku pod imenom Red Channels (Crveni kanali). On je sadržavao imena 151 osoba za koje se tvrdilo da su komunisti i komunistički simpatizeri; te su ličnosti uglavnom bile zaposlene u radio i televizijskoj industriji, dotada manje pogođenim čistkama nego Hollywood. Pamflet je tamo izazvao sličan efekt kao HUAC-ova saslušanja u Hollywoodu - mreža CBS je iste godine ustanovila praksu prema kojoj je svaki zaposlenik bio dužan položiti zakletvu odanosti SAD.

Intenziviranje čistke (1951 - 1956)[uredi - уреди]

Na kongresnim izborima 1950. su demokrati smijenili republikance, i sljedeće godine zajedno sa Kongresom preuzeli i nadzor nad HUAC-om. Međutim, progoni ljevičara ne samo da nisu prekinuti, nego su se intenzivirali zbog sve veće eskalacije hladnog rata vezanog uz komunističko preuzimanje Kine i korejski rat. HUAC je iste godine ponovno pokrenuo saslušanja, odnosno istragu holivudskih komunista i njihovih simpatizera.

Većina pozvanih svjedoka je u novoj, daleko neprijateljskijoj atmosferi, pokazala manje volje za otporom. Svjedoci koji su odbili svjedočiti su, u nastojanju da izbjegnu zatvorske kazne zbog nepoštivanja Kongresa, pozivali na Peti amandman koji je priječio svjedočenje protiv samog sebe; iako članstvo u KP SAD tada nije bilo ilegalno niti samo po sebi predstavljalo krivično djelo, time su u mnogo čemu potvrdili navode onih koji su ih smatrali subverzivnim kriminalcima. Većina nekooperativnih svjedoka se odmah našla na "crnoj listi"; s druge strane se na tim saslušanjima stvarala i tzv. "siva lista" (graylist), sastavljena od osoba koje nisu pozvane na svjedočenje, ali koje se tek spominjalo kao moguće komuniste i njihove simpatizere. Osobe sa "sive liste" su ponekad imale nešto drukčiju sudbinu od osoba sa "crne liste", te su umjesto otpuštanja degradirani i premješteni na mjesta sa kojima ne bi toliko skrivali pažnju javnosti; kao primjer se često navodi tzv. Poverty Row, odnosno odjeli filmskih studija specijalizirani za niskobudžetne filmove.

Među svjedocima koji su pristali surađivati sa HUAC-om je, pak, bilo malo onih koji su to koristili kao priliku da protestiraju protiv cijelog postupka. Larry Parks, koji je priznao da je komunist i prokazao svoje kolege, izjavio je da to čini protiv svoje volje, te je odmah nakon toga završio na crnoj listi. Lionel Stander, naveden u njegovom svjedočenju, je jedan od rijetkih koji je u svjedočenju direktno napao HUAC i optuživši ga za lov na vještice. Ostali glumci i holivudski profesionalci su, međutim, pokazali mnogo više volje da prokazuju svoje kolege; tu su se posebno istakli scenarist Bud Schulberg i režiser Elia Kazan.

Čistka je svoj vrhunac doživjela oko 1952. godine, kada se više nije odnosila samo na uklanjanje "problematičnih" ličnosti iz Hollywooda, nego je sadržavala i svojevrsni damnatio memoriae od strane holivudskih studija. Tome je pripomogao i scenaristički sindikat Screen Writers Guild - koga su dvije decenije ranije bili osnovala tri buduća člana Holivudske desetorice - donijevši odluku kojom se studijima dozvoljava da "sa ekrana obrišu" imena svih osoba na crnoj listi. To je značilo da oni mogu koristiti njihove originalne scenarije, ali bez navođenja imena autora. U istom periodu su se antikomunističkoj hajci službenih i poluslužbenih organizacija priključili i tabloidni novinari poput Waltera Winchella, Hedde Hopper, Victora Riesela, Jacka O'Briana i Georgea Sokolskog koji su u svojim člancima i radio-emisijama objavljivali glasine, sugestije i insinuacije o "crvenim" sklonostima vodećih holivudskih ličnosti.

Holivudske ličnosti su na antikomunističku histeriju reagirali na različite načine. "Prokazane" ili osobe navedene na "crnim" ili "sivim listama" su najčešće nastojale da se smjesta "operu" od svih optužbi tako što su javno napadali SSSR i/li komunizam, odnosno nudili suradnju i vlastite talente desničarskim i konzervativnim organizacijama. U Hollywoodu se tada intenzivno počeo snimati veliki broj filmova eksplicitno desničarske, antikomunističke i antisovjetske orijentacije. Dio prokazanih se, pak, nastojao optužbe sa sebe nastojao skretati "prokazivanjem" svojih kolega, te eksplicitnom ili implicitnom suradnjom sa HUAC-ovim progoniteljima; u nekim slučajevima je došlo i do raspada pojedinih porodica, a kao takav slučaj se navodi scenarist Richard Collins koji se razveo od glumice Dorothy Comingmore.

Holivudske ličnosti koje su zadržale svoj nonkonformizam su, pogotovo nakon neuspjeha nezavisno financiranog i distribuiranog ljevičarskog filma Salt of the Earth, došle do zaključka kako im jedinu alternativu predstavlja egzil iz Hollywooda. Neki režiseri, kao Jules Dassin i Joseph Losey, su filmove nastavili snimati u Evropi, ali su i tamo neko vrijeme imali problema sa angažmanom svojih američkih kolega za svoje projekte; veliki dio "prokazanih" glumaca je, pak, karijeru nastavio u Meksiku, obično snimajući niskobudžetne filmove koji nisu izazivali pažnju. Scenaristi sa "crne liste" su je, pogotovo kada su uživali raniju blagonaklonost ili zahvalnost šefova studija, mogli nastaviti karijeru i u samim SAD, iako pišući pod pseudonimima ili kao svojevrsni pisci iz sjene.

Smirivanje čistke (1956 - 1960)[uredi - уреди]

McCarthyjeva kampanja "čišćenja" Amerike od "subverzivnih komunista" je doživjela svoj vrhunac 1954. godine, ali se iste godine tada protiv nje počela masovno okretati javnost, zabrinuta da je stvarna opasnost po američku demokraciju preuveličana i zloupotrijebljena kao izgovor za njeno potkopavanje. Trebalo je, međutim, proći neko vrijeme prije nego što će se taj stav odraziti i u Hollywoodu, odnosno dovesti do postepenog ukidanja "crne liste". Anti-makartističko raspoloženje Hollywooda se odražavalo prije svega kroz prilično implicitne reference na makartističke progone u pojedinim holivudskim filmovima iz tog perioda, među kojima se ističe vestern Johnny Guitar iz 1954. godine. Njih su, međutim, daleko češće pronalazili kritičari nego tadašnja javnost. Na dokovima New Yorka, mnogo poznatiji film snimljen iste godine, je, pak od strane samog autora Kazana objašnjen kao odobravanje makartističkih progona i same holivudske crne liste, odnosno odluke da se imenuju komunisti tokom istrage.

Za razbijanje crne liste su prije svega zaslužne sudske parnice koje su pokrenule neke od žrtava "crne liste". Godine 1954. je glumac John Ireland uspio ishoditi sudsku nagodbu sa reklamnom agencijom Young & Rubicam zbog čijeg pritiska je bio ostao bez televizijskog angažmana. Tri godine kasnije je John Henry Faulk, radio-scenarist poznat po ljevičarskim pogledima i sindikalnoj aktivnosti, pokrenuo tužbu protiv agencije AWARE koja ga je optužila kao komunista i tako stavila na "crnu listu". Iako je postupak završen Faulkovom pobjedom tek 1962. godine, imao je značajan uticaj na rušenje liste.

Iste je godine došlo do rušenja "crne liste" na američkoj televiziji. Alfred Hitchcock je tako "proskribiranog" Normana Llyoda angažirao kao pridruženog producenta svoje serije Alfred Hitchcock Presents. Sljedeće je godine popularna glumica i pjevačica Betty Hutton inzistirala te uspjela studio nagovoriti da kao kompozitora svoje serije The Betty Hutton Show angažira kompozitora Jerryja Fieldinga, čije se ime bilo nalazilo na listi.

Konačni slom "holivduske crne liste" je predstavljala objava režisera Otta Premingera koji je 27. januara 1960. objavio kako će Dalton Trambo, jedan od članova "Holivudske desetorice", biti angažiran kao scenarist filma The Exodus. Ta je odluka ohrabrila Kirka Douglasa, glavnu zvijezdu i producenta historijskog spektakla Spartacus da također angažira Tramba kao scenmarista. Angažman tako "problematične" osobe, koja se nikada nije eksplicitno odrekla svojih ljevičarskih pogleda niti zažalila zbog prkošenja HUAC-u, je dalje provođenje "crne liste" u drugim, odnosno manje razvikanim ili "blažim" slučajevima, učinila besmislenom. Pojedina imena koja su se našla na "crnoj listi" će, doduše, svoje prve holivudske angžmane dobijati tek nekoliko godina kasnije, odnosno sredinom 1960-ih, a neki od prognanih umjetnika će se u Hollywood vratiti tek 1970-ih.

Posljedice[uredi - уреди]

S obzirom na neformalni karakter "crnih listi" kao i o tome da se taj fenomen današnjim historičarima poznat prije svega po subjektivnim svjedočanstvima i naknadnim, često ideološki "obojanim", svjedočanstvima prilično je teško utvrditi njene razmjere i krajnje posljedice.

Za mnoge od čistkom pogođenih umjetnika je stavljanje na "crnu listu" predstavljalo težak udarac prije svega u ekonomskom, a potom i u osobnom smislu, s obzirom da su njihove odluke da odlaze ili ne odlaze u egzil, odnosno sudjeluju ili ne sudjeluju u "lovu na vještice" izazivali velike probleme te dovodili do kraja prijateljstava, ljubavnih veza i brakova. Neki od HUAC-ovih "prijateljskih svjedoka", poput glumca Sterlinga Haydena kasnije tvrdili da osjećaju duboku grižnju savjesti zbog izdaje prijatelja, a pojedini historičari spominju slučajeve osoba sa "crne liste" koje su izvršili samoubistvo ili umrli od posljedica alkoholizma tumačenog kao posljedica tadašnjih trauma. Za mnoge od osoba sa "crne liste", osim ako nije bila riječ o uistinu talentiranim i etabliranim imenima, stavljanje na nju je predstavljalo de facto kraj holivudske karijere; kada je došlo do svojevrsne rehabilitacije 1960-ih, one su obično bile prestare ili nedovoljno važne da bi istisnula nova imena koja su se u međuvremenu nametnula studijima.

Iako je Hollywood čak i u periodu najvećih makartističkih progona nastavio snimati društveno kritične filmove - pri čemu se kao primjer znameniti navodi znameniti vestern Točno u podne iz 1951. godine, čiji je scenarist Carl Foreman za vrijeme produkcije i sam pozvan pred HUAC - veliki dio historičara smatra da je upravo u tom periodu američkom filmskom industrijom zavladao konformizam, odnosno nesklonost "talasanju", eskperimentiranju i novim idejama, a što će posebno do izražaja doći 1960-ih prije dolaska nove generacije, makartističkim progonima neizloženih filmaša tzv. Novog Hollywooda. Među holivudskim glumcima i vodećim ličnostima je "crna lista", pak, značajano obeshrabrila bilo kakav politički angažman lijeve orijentacije; malo tko se nakon kraja 1940-ih i početka 1950-ih usudio postati članom KP SAD ili iznositi simpatije za komunizam. To se odrazilo i na inicijative koje nisu morale imati komunistički karakter; u tom je periodu bilo primjetno da tada rastući i popularni društveni pokreti kao pokret za građanska prava crnaca ili za zabranu testiranja nuklearnog oružja nemaju skoro nikakvu podršku od strane holivudskih ličnosti.

Takva se situacija promijenila tek u sljedećim decenijama, odnosno nakon burnih društvenih promjena krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Sam Hollywood se, za razliku od drugih slučajevima, u svojim ostvarenjima nije previše osvrtao na taj period svoje historije; dijelom zato što bi se implicitno priznalo da su njegovi predstavnici slijedili tada već u američkoj javnosti kranje diskreditiranu ideologiju komunizma, odnosno da su sudjelovali u čistkama prokazujući svoje kolege i prijatelje. Umjesto toga se najviše nastojalo prikazati Hollywood kao kolektivnu žrtvu političke represije, odnosno jednog od glavnih neprijatelja konzervativnih, mračnjačkih i reakcionarnih snaga u SAD. Taj je stav s vremenom evoluirao u danas duboko uvriježeno mišljenje kako Hollywood predstavlja "savjest" Amerike, odnosno da njegovi predstavnici imaju dužnost promicati sve što se smatra "progresivnim"; percepcija o ljevičarskom, odnosno radikalno lijevom Hollywoodu čija politička shvaćanja bitno odudaraju od ostatka Amerike je danas isto onoliko izražena kao 1930-ih i 1940-ih kada je dala podlogu za makartističke čistke. S druge strane, desničarski ili za Republikansku stranku oprtedijeljeni glumci, scenaristi i producenti danas često znaju tvrditi kako su prisiljeni kriti svoje političke poglede u strahu da ne izgube angžmane u korist svojih liberalnih i ljevičarskih kolega, pa se, pogotovo u posljednjih nekoliko decenija, počelo govoriti o novoj "holivudskoj crnoj listi", iako drukčijeg ideološkog predznaka.

Crna lista[uredi - уреди]

Holivudska desetorica u novembru 1947. čeka ispred ureda federalnih šerifa da joj uzmu otiske prstiju nakon što je optužena za nepoštovanje Kongresa. Dolje (slijeva nadesno): Herbert Biberman, davokati Martin Popper i Robert W. Kenny, Albert Maltz, Lester Cole. Sredina: Dalton Trumbo, John Howard Lawson, Alvah Bessie, Samuel Ornitz. Gore: Ring Lardner Jr., Edward Dmytryk, Adrian Scott.

Holivudska desetorica i ostale osobe sa crne liste 1947. godine[uredi - уреди]

Holivudska desetorica[uredi - уреди]

Ostali[uredi - уреди]

Ličnosti stavljene na crnu listu između januara 1948. i juna 1950.[uredi - уреди]

(zvjezdica iza imena označava osobu također navedenu u Crvenim kanalima)

Lista Crvenih kanala[uredi - уреди]

(v., Schrecker [2002], p. 244; Barnouw [1990], pp. 122–24)

Ostale ličnosti na crnoj listi iza juna 1950.[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Ceplair and Englund (2003), pp. 157–58.
  2. Herman (1997), p. 356; Dick (1989), p. 7.
  3. Gordon (1999), p. 16.
  4. Ceplair and Englund (2003), p. 403; Goldstein (1999).
  5. Ceplair and Englund (2003), p. 401.
  6. Everitt (2007), p. 53.
  7. Navasky (1980), p. 88.
  8. 8.0 8.1 Ward and Butler (2008), pp. 178–79.
  9. Newman (1989), p. 140.
  10. Horne (2006), pp. 204–5, 224; Goudsouzian (2004), p. 88.
  11. Gill (2000), pp. 50–52.
  12. Nelson and Hendricks (1990), p. 53.
  13. Cogley (1956), pp. 25–28.
  14. Buhle and Wagner (2003b), p. 188.
  15. 15.0 15.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 28.
  16. Buhle and Wagner (2003b), p. 253.
  17. Buhle and Wagner (2003b), p. 159.
  18. Buhle and Wagner (2003b), p. 146.
  19. Faulk (1963), p. 7.
  20. Katz (1994), p. 106.
  21. Buhle and Wagner (2003b), p. 50.
  22. Buhle and Wagner (2003b), p. 123.
  23. Buhle and Wagner (2003b), p. 21.
  24. Buhle and Wagner (2003a), p. 42.
  25. Denning (1998), p. 374; Buhle and Wagner (2003a), p. 108.
  26. 26.0 26.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 31.
  27. 27.0 27.1 27.2 27.3 Buhle and Wagner (2003b), p. 49.
  28. Buhle and Wagner (2003b), p. 83.
  29. Schwartz, J. (1999); Buhle and Wagner (2003a), p. 50.
  30. Buhle and Wagner (2003b), p. 2.
  31. Barzman (2004), p. 449.
  32. 32.0 32.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 22.
  33. Buhle and Wagner (2003a), p. 128.
  34. 34.0 34.1 34.2 Buhle and Wagner (2003b), p. 6.
  35. 35.0 35.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 17.
  36. Buhle and Wagner (2003a), p. 22.
  37. Buhle and Wagner (2003b), p. 129.
  38. Katz (1994), p. 241.
  39. Navasky (1980), p. 283.
  40. Buhle and Wagner (2003a), p. 73.
  41. Faulk (1963), pp. 7–8.
  42. Denning (1998), p. 374; Buhle and Wagner (2003b), p. 20.
  43. Buhle and Wagner (2003a), p. 77.
  44. Buhle and Wagner (2003b), p. 151.
  45. Times (2008).
  46. Lumenick 2007a.
  47. 47.0 47.1 Cohen (2004), p. 178.
  48. Buhle and Wagner (2003a), p. 105.
  49. Ramón (1997), p. 44.
  50. 50.0 50.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 5.
  51. 51.0 51.1 51.2 Buhle and Wagner (2003a), p. 250.
  52. 52.0 52.1 52.2 Buhle and Wagner (2003a), p. 83.
  53. Cohen (2004), pp. 178–81.
  54. 54.0 54.1 Navasky (1980), p. 282.
  55. 55.0 55.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 7.
  56. Barzman (2004), p. 89.
  57. Buhle and Wagner (2003a), p. 137.
  58. Buhle and Wagner (2003b), p. 14.
  59. Buhle and Wagner (2003a), p. 48.
  60. Faulk (1963), pp. 6–7.
  61. Burlingame 2000), p. 74.
  62. Buhle and Wagner (2003a), p. xi.
  63. Buhle and Wagner (2003b), p. 251.
  64. Buhle and Wagner (2003b), p. 105.
  65. Buhle and Wagner (2003a), p. 139.
  66. Buhle and Wagner (2003b), p. 16.
  67. Dick (1982), p. 80.
  68. Buhle and Wagner (2003b), p. 96.
  69. Buhle and Wagner (2003a), p. 31.
  70. 70.0 70.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 13.
  71. Buhle and Wagner (2003b), p. 95.
  72. 72.0 72.1 72.2 Buhle and Wagner (2003b), p. 37.
  73. Buhle and Wagner (2003b), p. 164.
  74. 74.0 74.1 Cohen (2004), pp. 172–76.
  75. 75.0 75.1 75.2 Buhle and Wagner (2003b), p. 15.
  76. Cohen (2004), pp. 178, 181–83.
  77. 77.0 77.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 18.
  78. 78.0 78.1 Buhle and Wagner (2003a), p. 86.
  79. Buhle and Wagner (2003a), p. viii.
  80. Doherty (2003), p. 236.
  81. 81.0 81.1 Buhle and Wagner (2003a), p. 80.
  82. Buhle and Wagner (2003a), p. 134.
  83. (Zecker 2007), p. 106.
  84. Graulich i Tatum (2003), p. 115.
  85. Buhle and Wagner (2003b), p. 194.
  86. Buhle and Wagner (2003b), p. 106.
  87. Herman (1997), p. 356.
  88. Korvin (1997).
  89. Buhle and Wagner (2003b), p. 39.
  90. Buhle and Wagner (2003b), p. 24.
  91. Buhle and Wagner (2003a), p. 150.
  92. Buhle and Wagner (2003b), p. 53.
  93. Schwartz (1999).
  94. 94.0 94.1 Buhle and Wagner (2003a), p. 130.
  95. Denning (1998), p. 374; Lumenick (2007b).
  96. Buhle and Wagner (2003a), p. 110.
  97. Buhle and Wagner (2003a), p. 20.
  98. Cohen (2004), pp. 172–73178.
  99. Buhle and Wagner (2003b), p. 142.
  100. Cohen (2004), pp. 178–79, 186.
  101. Buhle and Wagner (2003b), p. 8.
  102. Schwartz (1999.
  103. Buhle and Wagner (2003b), p. 110.
  104. Buhle and Wagner (2003b), p. 78.
  105. Buhle and Wagner (2003a), p. 26.
  106. Buhle and Wagner (2003a), p. 157.
  107. Navasky (1980), pp. 371–73.
  108. 108.0 108.1 108.2 Buhle and Wagner (2003a), p. 45.
  109. Buhle and Wagner (2003b), p. 10.
  110. 110.0 110.1 Ceplair and Englund (2003), p. 388.
  111. 111.0 111.1 Buhle and Wagner (2003b), p. 11.
  112. Buhle and Wagner (2003a), p. 247.
  113. Buhle and Wagner (2003b), p. 163.
  114. Buhle and Wagner (2003a), p. 253.
  115. Buhle and Wagner (2003b), p. 1.
  116. Buhle and Wagner (2003a), p. 18.
  117. Buhle and Wagner (2003a), p. 88.
  118. Buhle and Wagner (2003a), p. 142.
  119. Buhle and Wagner (2003b), p. 55.
  120. Buhle and Wagner (2003a), p. 208.
  121. Buhle and Wagner (2003b), p. 101.
  122. Buhle and Wagner (2003b), p. 218.
  123. Schwartz, J. (1999).
  124. Buhle and Wagner (2003a), p. 63.
  125. Buhle and Wagner (2003a), p. 36.
  126. Buhle and Wagner (2003a), p. 91.
  127. Buhle and Wagner (2003a), p. 175.
  128. Buhle and Wagner (2003b), p. 47.
  129. Buhle and Wagner (2003b), p. 141.
  130. Buhle and Wagner (2003b), p. 90.
  131. Navasky (1980), pp. 93–94.
  132. Buhle and Wagner (2003b), p. 9.
  133. Buhle and Wagner (2003b), p. 209.
  134. Buhle and Wagner (2003b), p. 66.
  135. Buhle and Wagner (2003a), p. 111.
  136. Buhle and Wagner (2003a), p. vii.
  137. Buhle and Wagner (2003a), p. 248.

Izvori i literatura[uredi - уреди]

  • Anderson, John (2007). "Old Hollywood", Village Voice, November 20 (available online).
  • Andrew, Geoff (2005). "On the Waterfront", in Time Out Film Guide, 14th ed., ed. John Pym. London: Time Out. ISBN 1-904978-48-7
  • Barnouw, Erik (1990 [1975]). Tube of Plenty: The Evolution of American Television. New York and Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-506483-6
  • Barzman, Norma (2004). The Red And The Blacklist: The Intimate Memoir of a Hollywood Expatriate. New York: Thunder's Mouth/Nation Books. ISBN 1-56025-617-6
  • Belton, John (1994). American Cinema/American Culture [excerpt] in Ross (2002), pp. 193–212.
  • Bogart, Humphrey (1948). "I'm No Communist", Photoplay, March (available online).
  • Bosworth, Patricia (1997). Anything Your Little Heart Desires: An American Family Story. New York: Simon and Schuster. ISBN 0-684-80809-9
  • Buhle, Paul, and David Wagner (2003a). Hide in Plain Sight: The Hollywood Blacklistees in Film and Television, 1950-2002. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 1-4039-6144-1
  • Buhle, Paul, and David Wagner (2003b). Blacklisted: The Film Lover's Guide to the Hollywood Blacklist. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 1-4039-6145-X
  • Burlingame, Jon (2000). Sound and Vision: 60 Years of Motion Picture Soundtracks. New York: Billboard/Watson-Guptill. ISBN 0-8230-8427-2
  • Ceplair, Larry, and Steven Englund (2003). The Inquisition in Hollywood: Politics in the Film Community, 1930-1960. Urbana and Chicago: University of Illinois Press. ISBN 0-252-07141-7
  • Chapman, James (2003). Cinemas of the World: Film and Society from 1895 to the Present. London: Reaktion. ISBN 1-86189-162-8
  • Charity, Tom (2005). "Storm Center", in Time Out Film Guide, 14th ed., ed. John Pym. London: Time Out. ISBN 1-904978-48-7
  • Christensen, Terry and Peter J. Haas (2005). Projecting Politics: Political Messages in American Films. Armonk, N.Y., and London: M.E. Sharpe. ISBN 0-7656-1444-8
  • Cogley, John (1956). "Report on Blacklisting." Collected in Blacklisting: An Original Anthology (1971), Merle Miller and John Cogley. New York: Arno Press/New York Times. ISBN 0-405-03579-9
  • Cohen, Karl F. (2004 [1997]). Forbidden Animation: Censored Cartoons and Blacklisted Animators in America. Jefferson, N.C.: McFarland. ISBN 0-7864-0395-0
  • Cook, Fred J. (1971). The Nightmare Decade: The Life and Times of Senator Joe McCarthy. New York: Random House. ISBN 0-394-46270-X
  • Denning, Michael (1998). The Cultural Front: The Laboring of American Culture in the Twentieth Century. London and New York: Verso. ISBN 1-85984-170-8
  • Dick, Bernard F. (1982). Hellman in Hollywood. East Brunswick, N.J., London, and Toronto: Associated University Presses. ISBN 0-8386-3140-1
  • Dick, Bernard F. (1989). Radical Innocence: A Critical Study of the Hollywood Ten. Lexington: University Press of Kentucky. ISBN 0-8131-1660-0
  • Doherty, Thomas (2003). Cold War, Cool Medium: Television, McCarthyism, and American Culture. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-12952-1
  • Everitt, David (2007). A Shadow of Red: Communism and the Blacklist in Radio and Television. Chicago: Ivan R. Dee. ISBN 1-56663-575-6
  • Faulk, John Henry (1963). Fear on Trial. Austin: University of Texas Press. ISBN 0-292-72442-X
  • Fried, Albert (1997). McCarthyism, The Great American Red Scare: A Documentary History. New York and Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-509701-7
  • Gevinson, Alan (ed.) (1997). American Film Institute Catalog—Within Our Gates: Ethnicity in American Feature Films, 1911-1960. Berkeley, Los Angeles, and London: University of California Press. ISBN 0-520-20964-8
  • Gill, Glenda Eloise (2000). No Surrender! No Retreat!: African-American Pioneer Performers of 20th Century American Theater. New York: Palgrave. ISBN 0-312-21757-9
  • Goldstein, Patrick (1999). "Many Refuse to Clap as Kazan Receives Oscar", Los Angeles Times, March 22 (available online).
  • Gordon, Bernard (1999). Hollywood Exile, Or How I Learned to Love the Blacklist. Austin: University of Texas Press. ISBN 0-292-72827-1
  • Goudsouzian, Aram (2004). Sidney Poitier: Man, Actor, Icon. Chapel Hill and London: University of North Carolina Press. ISBN 0-8078-2843-2
  • Graulich, Melody, and Stephen Tatum (2003). Reading The Virginian in the New West. Lincoln: University of Nebraska Press. ISBN 0-8032-7104-2
  • Herman, Jan (1997 [1995]). A Talent for Trouble: The Life of Hollywood's Most Acclaimed Director, William Wyler. Cambridge, Mass.: Da Capo. ISBN 0-306-80798-X
  • Horne, Gerald (2006). The Final Victim of the Blacklist: John Howard Lawson, Dean of the Hollywood Ten. Berkeley, Los Angeles, and London: University of California Press. ISBN 0-520-24860-0
  • Jablonski, Edward (1998 [1988]). Gershwin. Cambridge, Mass.: Da Capo. ISBN 0-306-80847-1
  • Johnpoll, Bernard K. (1994). A Documentary History of the Communist Party of the United States, vol. 3. Westport, Conn.: Greenwood. ISBN 0-313-28506-3
  • Katz, Ephraim (1994). The Film Encyclopedia, 2d ed. New York: HarperPerennial. ISBN 0-06-273089-4
  • Korvin, Charles (1997). "Actors Suffered, Too" [letter to the editor], New York Times, May 4 (available online).
  • Lasky, Betty (1989). RKO: The Biggest Little Major of Them All. Santa Monica, California: Roundtable. ISBN 0-915677-41-5
  • Lumenick, Lou (2007a). "Father's Footsteps", New York Post, February 22 (available online).
  • Lumenick, Lou (2007b). "Ask the Old Pro", New York Post, November 23 (available online).
  • Murphy, Brenda (2003). Congressional Theatre: Dramatizing McCarthyism on Stage, Film, and Television. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-89166-3
  • Navasky, Victor S. (1980). Naming Names. New York: Viking. ISBN 0-670-50393-2
  • Nelson, Cary, and Jefferson Hendricks (1990). Edwin Rolfe: A Biographical Essay and Guide to the Rolfe Archive at the University of Illinois at Urbana-Champaign. Urbana: University of Illinois Press. ISBN 0-252-01794-3
  • Newman, Robert P. (1989). The Cold War Romance of Lillian Hellman and John Melby. Chapel Hill and London: University of North Carolina Press. ISBN 0-8078-1815-1
  • O'Neill, William L. (1990 [1982]). A Better World: Stalinism and the American Intellectuals. New Brunswick, N.J.: Transaction. ISBN 0-88738-631-8
  • Parish, James Robert (2004). The Hollywood Book of Scandals: The Shocking, Often Disgraceful Deeds and Affairs of More than 100 American Movie and TV Idols. New York et al.: McGraw-Hill. ISBN 0-07-142189-0
  • Ramón, David (1997). Dolores del Río. México: Clío. ISBN 968-6932-35-6
  • Red Channels: The Report of Communist Influence in Radio and Television (1950). New York: Counterattack.
  • Ross, Stephen J. (ed.) (2002). Movies and American Society. Malden, Mass., and Oxford: Blackwell. ISBN 0-631-21960-9
  • Schrecker, Ellen (2002). The Age of McCarthyism: A Brief History with Documents. New York: Palgrave. ISBN 0-312-29425-5
  • Schwartz, Jerry (1999). "Some Actors Outraged by Kazan Honor", Associated Press, March 13 (available online).
  • Scott, William Berryman, and Peter M. Rutkoff (1999). New York Modern: The Arts and the City. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-5998-0
  • Smith, Jeff (1999). "'A Good Business Proposition': Dalton Trumbo, Spartacus, and the End of the Blacklist", in Controlling Hollywood: Censorship/Regulation in the Studio Era, ed. Matthew Bernstein. New Brunswick, N.J.: Rutgers University Press. ISBN 0-8135-2707-4
  • Stone, Geoffrey R. (2004). Perilous Times: Free Speech in Wartime from the Sedition Act of 1798 to the War on Terrorism. New York: W. W. Norton. ISBN 0-393-05880-8
  • "Oliver Crawford: Hollywood Writer", Times (London), October 8, 2008 (available online).
  • Wakeman, John, ed. (1987). World Film Directors—Volume One: 1890–1945. New York: H. W. Wilson. ISBN 0-8242-0757-2
  • Ward, Jerry Washington, and Robert Butler (2008). The Richard Wright Encyclopedia. Westport, Conn.: Greenwood. ISBN 0-313-31239-7
  • Weigand, Kate (2002). Red Feminism: American Communism and the Making of Women's Liberation. Baltimore and London: Johns Hopkins University Press. ISBN 0-8018-6489-5
  • Weinraub, Bernard (2000). "Blacklisted Screenwriters Get Credits", New York Times, August 5.
  • Zecker, Robert (2007). Metropolis: The American City in Popular Culture. Westport, Conn.: Greenwood. ISBN 0-275-99712-X

Eksterni linkovi[uredi - уреди]


Izabrani članak Članak Holivudska crna lista je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.