Katarina Velika

Izvor: Wikipedia
Katarina II
Rusija Carica i samodržac svih Rusija
Vladavina 9. jul 1762 – 17. novembar 1796 (&0000000000000034.00000034 godina, &0000000000000131.000000131 dana)
Krunidba 12. septembar 1762
Prethodnik Petar III
Nasljednik Pavle I
Rusija Carica svih Rusija
Vladavina 5.1.1762. – 9.7.1762.
Suprug/a Petar III od Rusije
Potomstvo
Pavle I od Rusije
Puno ime
Sophie Friederike Auguste
Kuća
Otac Christian Augustus, knez od Anhalt-Zerbsta
Majka Johanna Elisabeth od Holstein-Gottorpa
Rođen/a 2. maj 1729. (1729-05-02)
Stettin, Pomeranika, Kraljevina Prusija, Sveto Rimsko Carstvo
Umro/la 17. novembar 1796. (dob: 67)
Sankt Peterburg, Rusija
Potpis
Religija Luteranstvo, potom pravoslavlje

Katarina Velika ili Jekaterina Velika (21.4., 17296.11., 1796), rođena kao Sofija Augusta Frederika, poznata kao Katarina Velika, vladala je kao carica Rusije od 28.6. 1762 do svoje smrti 6.11. 1796. U srodstvu sa Gustavom III od Švedske i Čarlsom III od Švedske, ona je primer prosvećenog vladara.

Detinjstvo[uredi - уреди]

Portret Katarininog oca kneza Kristijana Augusta

Sofija Augusta Frederika, po nadimku „Fighen“ (Smokvica), rođena je u nemačkom gradu Štetin. Njen otac Kristijana August je bio vojni oficir dok joj je majka bila Johana od Šlezvig-Holštajn-Gotorpa iz siromašnog ogranka plemićke obitelji, ali s velikom ličnom ambicijom. Tijekom vlastitog djetinjstva Johana je živjela na dvoru svoje rođakinje bez dece, tako da joj je venčanje za 25 godina starijeg (i siromašnog) oficira bio neugodan šok nakon čega je sve svoje lične ambicije usmerila prema deci. Prvorođene dete je na Johanino opće razočarenje bila kćerka Katarina Velika, dok je "tek" drugo dete bio sin. Tokom Katarininog detinjstva majka će ju potpuno ignorirati i prepustiti odgoju osoblja što je bilo i normalno za tadašnje plemiće, ali će svu svoju ljubav Johana posvetit svom boležljivom sinu što će kod Katarine izazvati opću ljubomoru, mržnju prema bratu.

Nakon što je Katarina navršila 10 godina majka je s njom počela posjećivati nemačke plemiće s ciljem dogovaranja njenog budućeg braka. U jednom od tih putovanja ona je srela Petra od Holsteina vladara te malene kneževine i prestolonaslednika Švedske, od čega nije izgledalo da će se na početku išta dogoditi.

Venčanje[uredi - уреди]

Portret Katarine iz doba venčanja

Do velike promene po Katarinu i njenu porodicu dolazi iako oni sami toga nisu svesni 6.12. 1741. godine u Ruskom carstvu kada državnim udarom vlast preuzima kćer Petra Velikog Elizabeta. Prvi posao nove ruske carice koja misli da ne može imati dece je biti urediti pitanje svog nasljednika tako da se ruski presto ne bi vratio u ruke potomaka Ivana V. Njen izbor je pao na jedino moguće rešenje koje postaje Petar od Holsteina, sin Elizabetine pokojne sestre. U velikoj evropskoj diplomatskoj igri koju igra cela severna evropa i traje 2 godine postiže se internacionalni dogovor po kojem Petar postaje ruski prestolonaslednik i odriče se Švedske krune, koju dobiva Katarinin ujak (Johanin brat) dok će ona sama postati Petrova žena. Razlog za izbor Katarine Velike kao supruge budućeg ruskog cara i većinu ostalih vezanih odluka biva najmanje vezan za diplomatske dogovore,a najviše za događaje iz Elizabetinog tinejdžerskog doba kada se ona trebala udati pored ostalog i iz ljubavi za drugog Katarininog ujaka koji će umreti pre venčanja. Ta nepreboljena ljubav će rezultirati emotivnom slabošću carice Elizabete prema Katarininoj obitelji rezultat ćega postaje ovo dogovoreno venčanje koje podržava pruski kralj Fridrik II. Veliki s nadom razbijanja rusko-austrijskog saveza tako da će Katarininom ocu dodeliti čin maršala i kneževinu za vladanje.

Između trenutka Katarininog početka života u Rusiji (zajedno s majkom) i venčanje proći će gotovo dve godine obilježene njenom odluku da u potpunosti prihvati ovu državu kao svoju domovinu pored ostalog i stvarnim preobraćenjem na pravoslavnu veru, teškim bolestima od kojih će oboleti oboje zaručnika, ali i teškim incidentima koje će proizvesti njena majka Johana nastupajući umišljeno i nesposobno kao agent-špijun Fridrika Velikog. Rezultat tih Johaninih postupaka postaje neizmjerna mržnja ruske carice Elizabete koja na kraju ubrzava venčanje samo bi ju mogla izbaciti s područja Ruskog carstva dok istovremeno nije dopustila Katarininom ocu da dođe na venčanje koje se održava 21.8.1745.

Velika Vojvotkinja[uredi - уреди]

Portret Petra III iz doba venčanja

Svojom ženidbom za ruskog prestolonaslednika Katarina postaje ruska velika vojvotkinja, ali brak će biti sve osim sretan zbog s jedne strane činjenice da su se oboje našli pod strogom kontrolom carice, a s druge strane nemogućnosti konzumacije braka zbog Petrovog zdravstvenog problema. Iako će zdravstveni problem biti rešen malenom operacijom u devetoj godini braka što će dovesti do konzumacije braka odnosi muža i žene će biti prožeti s mnogo osjećaja, ali nikada ljubavi. Osnovni razlog za tu situaciju se našao u činjenica da je Petar kratko pre stupanja u brak bio obolio od boginja. Ovu smrtonosnu bolest on je preživio, ali su ostale ružne posledice po pitanju njegovog izgleda pa je Katarina kad ga je prvi put ugledala nakon bolesti bila užasnuta što je ubilo njihovu tinejdžersku simpatiju i stvorilo doživotnu neugodnu situaciju.

Za razliku od Petra III koji je realno kasno došao u Rusiju nakon što je u prvih 14 godina života bio indoktriniran o nemačkoj specijalnosti, višoj, boljoj kulturi i svemu drugom što on više nikada nije htio napustiti čime je i ne željeći izluđivao, provocirao Ruse bez obzira na činjenicu da je bio unuk Petra Velikog, Katarina potpuna nemica po pitanju svojih predaka u ovom razdoblju preuzima u potpunosti rusku kultura i ruske običaje što ju čini među narodom i na dvoru mnogo popularnijom osobom od muža.

Rezultat konzumacije braka i bračnog života ove dvije različite osobe postaje sin Pavle čime je napokon ispunjena želja carice Elizabete nakon čega oboje počinju de facto odvojeno živjeti s svojim mnogim ljubavnicima, pri čemu će na kraju oboje naći svoje specijalne osobe. Takva njihova situacija će potrajati sve do Elizabetine smrti.

Car Petar III[uredi - уреди]

Portret Grigorija Orlova iz doba puča
Glavni članak: Petar III., ruski car

Prirodna smrt carice Elizabete 5.1. 1762. godine je označila početak vladavine cara Petra III, kao i dizanje Katarine da položaj careve žene koji se sele u Petrogradsku Zimsku palaču, gdje nastavljaju živjeti odvojenim životima Petar s svojom ljubavnicom, a Katarina s svojim ljubavnikom Grigorijem Orlovom iz carske garde. Odmah po početku svoje vladavine Petar završava šest godina dugi rat s agresivnom Prusijom svog idola Fridrika Velikog u događaju poznatom pod imenom Branderbuško čudo. Po uvetima sklopljenog mira on je Fridriku vratio sve osvojeno od Rusije u ovom dugom krvavom ratu i još mu je poklonio ruski ekspedicioni korpus za rat protiv Habsburga što će na kraju ostaviti negativne osjećaje u ruskoj vojski. Zajedno s tim više no kontroverznim potezom došao je i onaj kojim se novi car okružio nemačkim vojnicima iz svojeg tamošnjeg kneževstva kao i odluka o reformama-modernizaciji ruske vojske koja je na kraju postala također problematična pre svega zbog odluka da se odbace ruske uniforme i pređe na rusku verziju u narodu i vojski omraženih nemačkih uniforma.

Sledeća Petrova omražena reforma je postala ona po pitanju Ruske pravoslavne crkve koju je također hteo modernizirati u pre svega protestanskom, severno nemačkom stilu čime je protiv sebe okrenuo i svećenstvo. Sve u svemu tokom 186 dana svoje vladavine Petar će donesti 220 novih zakona s ciljem modernizacije zaostale Rusije, ali to je bez obzira na dobre namere bilo previše, prebrzo za tamošnje stanovništva. Na kraju će praktički svi zakoni propasti zajedno s carem bez obzira na činjenicu da su donosili dobrobit stanovništvu kao na primer zakon o ukidanju tajne policije, zabranu ubijanja kmetova kao i zabrana izvoza proizvoda kojih sama Rusija nema dovoljno.

Poslednji faktor u zaveri koja dovodi do obaranja cara Petra III postaje ambicije ljubavnika. S jedne strane careva ljubavnica Elizabeta Vorontsova je želela postati carice što bi značilo Katarinino zatvaranje u samostan dok su s druge strane Katarinin ljubavnik Grigorij Orlov i njegov braća sanjali da će on postati vladar ako obore Petra.

Prilika za puč protiv u vojski i svećenstvu omraženog, modernističkog cara se pružila kada je on napustio Petrograd s svojom nemačkom jedinicom u pripremi suludog rata protiv Danske,a Katarina je ostala u glavnom gradu. Tada je ona u dogovoru s braćom Orlov iz carske garde i drugih manje važnih zaverenika podigla bunu u kojoj je garda krenula na tadašnju carevo prebivalište. U tom 9.7.1762. trenutku Petru III koji se nikada nije niti okrunio nije pao na pamet nikakav pokušaj borbe za vlast bez obzira na prisustvo njemu slepo lojalnih nemačkih vojnika nego se samo predao, na milost i nemilost uzurpatora. Rezultat toga čine postaje njegovo ubojstvo 8 dana kasnije u režiji braće Orlov, za koje je po zapovednoj odgovornosti kriva Katarina iako ga ona nije naredila.

Za celu stvar povezanu s pučem najbolji komentar još u to vreme je dao Fridrik II. Veliki rečima:"Ovo se dogodilo kao kada roditelj kaže detetu da otiđe u sobu"

Carica Katarina II[uredi - уреди]

Eliminacija konkurenata[uredi - уреди]

Portret Ivana VI iz doba "vladavine"

Kao i nakon svakog drugog puča tako i ovdje prvi posao uzurpatora, u ovom slučaju cara je nagrađivanje zaverenika. Prvi od važnijih je bio gardist Grigorij Orlov]], otac njenog jedinog vanbračnog sina]] koji se bio u tajnosti rodio još u doba vladavine Petra III. On je kao vojna osoba postao general i grof, a slično su nagrađena i njegov braća dok je administrator Nikita Panin postao ministar vanjskih poslova. Ostali zaverenici su prošli "samo" s novčanim nagradama i grofovskim titulama. Sljedeći dio u konsolidaciji je bio povratak iz izgnanstva bivšeg ruskog ruskog ministra vanjskih poslova Alekseja Bestuževa (1742-59) i mirenje s Petrovim lojalistima kao što je bio njegov ministar i otac njegove ljubavnice Mihajlo Vorontsov.

Kako bi izbegla grešku svoga nikad okrunjenog muža Katarina Velika se odlučila što brže okruniti od strane ruskog patrijarha što će uspešno izvesti pre završetke 1762. godine. Bez obzira na uspešno osvajanje i konsolidaciju vlasti carica obavještena o glasinama da ju dio stanovnika ne smatra pravom vladaricom nego običnim uzurpatorom odlučuje se rešiti jedina dva konkurenta bez da sama bude direktno optužena. Prvi od njih je bio car Ivan VI koji je svoj ceo život proveo u zatvoru. Proceduru koja dovodi do njegove likvidacije verovatno pokreće Katarina pošto njen ministar i kolega zaverenik Nikita Panin donosi odluku da se Ivana VI kojeg još nitko nikada nije pokušao osloboditi iz zatvora ubije u slučaju takvog pokušaja. Nekoliko meseci nakon toga naređenje i u doba kada su čuvari zaduženi za likvidaciju počeli negodovati zbog čekanja dolazi do operetskog pokušaja oslobađanja Ivana VI. u kojem je jedan od dva glavna zaverenika verovatno bio agent provokator pošto nestaje na dan akcije. U operetskom napadu na zatvor 1764. godine tokom borbi nitko neće poginuti osim samog Ivana VI. Na sudskoj farsi nakon tog ubojstva i zarobljavanja zaverenika njihov preostali vođa će biti osuđen na smrt i pogubljen. Nakon njegove smrti jedinu još potencijalnu opasnost Katarini će predstavljati Elizabetine neočekivane (po caricu) vanbračne kćerke koje su eliminirane doživotnom robijom.

Poslednju pretnju po vlast carice je predstavljao njen maloletni sin Pavle pošto je ruski politički i plemićki vrh bio podeljen po pitanju da li je Katarina de facto carica ili samo regent do punoletstva sina. Ranije navedeni Panin je bio glavni predstavnik ove druge verzije. Novim političkim potezom Katarine II to pitanje će biti rešeno 1767 godine kada ona zove na okupljanje prvi parlament u istoriji Rusije zbog "službene" namere donošenja novih modernih zakona. Na kraju parlament će se sastati, njegovi članovi će dobiti od carice razne doživotne povlastice, a ona od njih dobiva titulu Velika čime de facto i de jure postaje u potpunosti vladar Ruskog Carstva,a ne regent koji se mora maknuti s vlasti u doba punoletstva sina. Po očekivanju cinika taj parlament nakon te odluke neće donesti više niti jednu drugu važnije odluku bez obzira na njegov prvobitni proklaminirani cilj donošenja novih modernih zakona.

Kasnija starija i mnogo sigurnija u sebe Katarina će pod internacionalnim pritiskom iz doživotnog zatvora 1780. pustiti intelektualno zaostalu zbog nikad pohađane ikakve edukacije braću i sestre Ivana VI pod uvetom da ostatak života provedu u Danskom kućnom pritvoru kojeg će tamošnja država garantirati.

Spoljna politika[uredi - уреди]

Prva podela Poljske[uredi - уреди]

Teritorij koji Otomansko Carstvo predaje Rusiji je crveno-zelene boje dok bivši Otomanski vazal Krimski kanat (žuto-zelene boje) postaje ruski vazal koji će biti anektiran 1783.

Kada nakon duže bolesti 5.10.1763. godine umire August III kralj Poljske-Litve i vladar Saske u realno politički anarhičnoj Poljskoj koja je izborna monarhija postavilo se pitanje novog kralja. Katarina Velika je odlučila na taj položaj postaviti svog bivšeg ljubavnika Stanislava Augusta koji će uVaršavi okruženoj s ruskom vojskom radi "održavanja reda" biti izabran za kralja. Ta krunidba kojom se na ruskom tronu nalazi jedan neoženjeni ljubavnik, a na poljskom drugi je dignula znake za uzbunu u evropi umornoj od velikog rata protiv Prusije, ali bez ikakve reakcije do koje dolazi 1768 kada Poljska postaje de facto Ruski protektorat nakon čega izbija poljska buna. Tijekom njenog gušenja ruska vojska će ganjajući poljske patriote ulaziti na Otomanski teritorij,a završni incident se kada ona masakrira stanovnike grada Balta nakon čega 6.10.1768. Otomansko Carstvo objavljuje rat Ruskom Carstvu. U ratu za Poljsku koji će trajati 4 godine Istanbul će dobiti podršku Habsburga dok Petrograd Velike Britanije i on bez obzira na velike Otomanske poraze neće završiti dok Rusija nije odustala od de facto aneksije Poljske. Nakon odluka Katarine Velike da prihvata Pruske i Habsburške uvete oko Poljske ovaj rat završava primirjem u proljeće 1772. Kako se dogovor o miru nije uspeo postići zbog pitanja Krimskog Kanata rat je ponovno počeo 1773 i Otomansko Carstvo ovog puta bez pomoći Habsburga je kapituliralo sledeće godine.

Osnovni dio tog internacionalnog dogovora evropskih velesila je bila prva podela Poljske potpisana 22.9.1772. po kojoj Kraljevina Prusija dobiva 36.000 km² i 600.000 protestantskih stanovnika što će biti organizirano u pokrajinu Zapadna Prusija, Habsburzi dobivaju 83,000 km² i 2,650,000 katoličkih stanovnika (šire područje Krakova, ali bez samog grada), a Rusko Carstvo 92,000 km² i 1,300,000 pravoslavnih stanovnika na području današnje južne i istočne Ukrajine. Sveukupno Poljska je izgubila 30 posto teritorija i oko trećine stanovnika

Ovaj sveukupno šest godina dugi rat de facto vođen za aneksiju Poljske i Krimskog kanata je ostavio ekonomske posljedice u Rusiji, najbolji primer čega postaje velika Pugačova buna u kojoj je pobunjenik pre svega obećavao slobodu kmetovima. Tokom dve godine pre nego što je bio poražen on uspeva osvojiti i opljačkat ruske gradove Kazan i Samaru, a poražen će biti na jesen 1774. godine tek upotrebom generalske armije pod zapovedništvom Aleksandra Suvorova.

Druga podela Poljske[uredi - уреди]

Portret bivšeg Katarininog ljubavnika i kralja Poljske Stanislava II Augusta u doba krunidbe 1764

Iako je prvi rat s Otomanskim Carstvo završio potpunom ruskom pobedom on nije ispunio sve Katarinine zahteve pa je u skladu s tim ona 1786. sklopila protuotomanski savez s Josipom II Habsburgom i potom uputila svoje zahteve u Istanbul. Odgovor na te zahteve/ultimatum je bila objava rata Otomanskog Carstva koje je i bez toga zahtevalo revanš za raniji poraz i Rusku aneksiju Krimskog kanata 1783. godine koja je protivna ranijem mirovnom sporazumu. Na opće Otomansko iznenađenje nakon njihove objave rata Rusiji, Beč je objavio rat njima 1787. godine. U ovom ratu koji završava početkom 1792. godine Otomansko Carstvo će poraziti Habsburge, ali izgubiti od Rusije koju je na svoju ruku također napala Švedska tako da mirovnim sporazumom Rusko Carstvo dobiva područje između reka Bug i Dnjestar gdje će izgraditi grad Odesu, a Otomansko Carstvo priznaje aneksiju Krimskog Kanata iz 1783. godine.

Likvidacija Poljske[uredi - уреди]

Kao što je Švedska pokušala profitirati od drugog turskog rata udarcem u leđa Rusiji (ali je na kraju i samo bila iznenađena Danskim napadom) tako se i Poljska pokušala donošenjem novog ustava osloboditi ruske dominacije 1791. godine na što će po završetku turskog rata Katarina Velika odgovorit vojnom invazijom bez objave rata 1792. godine. U kratkotrajnom ratu Poljska izdana od Prusije je bila poražena i kao vrhunac poniženja nakon rata poljski parlament pod "zaštitom" ruske vojske je kao i u prvoj podeli bio prisiljen blagoslovit novu podelu Poljske 22.1.1793. Narodno ogorčenje tom podelom će sledeće godine rezultirati Košćuškovim ustankom koji biva ugušen uz pomoć Ruske i Pruske vojske nakon čega su ostaci Poljske u trećoj podeli podjeljeni između Habsburga, Prusije i Rusije.

Unutrašnja politika[uredi - уреди]

Državna organizacija[uredi - уреди]

Portret Katarine Velike iz 1794. godine

Na početku svoje vladavine Katarina je formalno krenula u provođenje opšte političke reforme, rukovodeći se idejama prosvetiteljstva, ali će od većine njih ubrzo odustati. Sprovedena je reforma carskog senata i sekularizacija crkvenih dobara (1764) to jest vraćen je crkveni zakon iz doba Petra Velikog i formalno je pripremljena promena općih državnih zakona, ali ona neće nikada biti provedena. Zakonodavna komisija to jest prvi ruski parlament u kojem su bili zastupljeni svi slojevi društva, osim zavisnog seljaštva je "trebao" donesti nove zakone, ali on neće donesti niti jednu odluku osim njenog proglašavanja Velikom čime je ispunio uvete rada i kasnije bio od nje raspušten.

Katarina je reorganizovala rusku provincijalnu administraciju, dajući vladi veću kontrolu nad seoskim područjima usled seoskih buna. Ovaj proces je završen 1775. Reforma je oformila provincije i distrikte koji su bili lakši za upravljanje od strane vlade pošto je po novom zakona svaki od distrikta imao između 300 i 400 hiljada stanovnika. 1785 Katarina je izdala proglas kojim je dozvoljeno narodu da koristi presto kao zakonsko telo, oslobađa gospodstvo od državne službe i poreza, gospodske titule čini naslednim, i daje gospodstvu punu kontrolu nad njihovim kmetovi]]ma i zemljom. Jedna od najvažnijih odluka Katarinine vladavina postaje davanje podkraljevskih ovlasti Potemkinu s zadatkom da razvije današnja pre svega istočna područja Ukrajine što će biti uspešno izvršeno pored ostalog i gradnjom Sevastopolja.

Katarina je je nastavila da provodi utecaj zapada na Rusiju. Ipak, za raliku od Petra Velikog, obuzdala je silu i usredotočila se na provođenje individualnih akcija. Njene reforme su stigle i dalje nakon što je neuspešni ustanak Jemeljana Pugačeva potresao Istočnu Rusiju. Kao rezultat, Katarina je ostvarila nekoliko drastičnih reformi unutar ruskog društva. Prvo od tih reforma je bilo uspostavljanje Slobodnog ekonomskog društva, 1765 da bi se ohrabrila modernizacija poljoprivrede i industrije,a druga se sastojala u ohrabrivanju je stranih investicija namenjenih nerazvijenim područjima.

Umetnost i kultura[uredi - уреди]

Katarina je pripadala eri prosvetiteljstva i smatrala je sebe prosvećenim absolutističkim vladarom. Postala je poznata kao zaštitnik umetnosti, književnosti i obrazovanja, ali u tadašnjim umjetničkim krugovima i kao pisac zbog svojih libreta, basni i komedija koje je napisala. Dopisivala se i proučavala radove Voltera, Didroa i d'Alembera koji su kasnije potvrdili njenu reputaciju u svojim radovima. Pre svega financijskim darovima bila je stanju da dovede brojne tadašnje evropske stručnjake u poset Rusiji kao što su na primer bili Leonhard Euler, Peter Simon Pallas i Anders Johan Lexell, ali su je i neki od njih odbili na kulturan ili manje kulturan način.

Važan dio te Katarinine ljubavi prema evropskoj kulturi je bilo skupljanje tadašnjih evropskih vrednosnih objekata pa je tokom svoje vladavine skupila veliku kolekciju koja postaje temelj za današnje umjetnine u Ermitažu. Sveukupno njeni ambasadori i kulturni predstavnici će kupiti po evropi 4.000 slika u koje spadaju i one od Rembrandta, Rubensa, 38.000 raznih knjiga, 16.000 raznih novčića i mnogo, mnogo drugog. Te njene kupovine umjetnina će u na primer Engleskoj 1779. godine izazvati nacionalnu histeriju zbog gubitka tamošnjeg "nacionalnog blaga".

Školstvo[uredi - уреди]

Rusko Carstvo se bavilo stvaranjem svog školskog sistema još od doba carice Elizabete, ali zamišljene reforme po tom pitanju nikada nisu provedene. Tokom početnog razdoblja svoje vladavine Katarina Velika je naredila proučavanje školskih sistema zapadno i centralno evropskih država,a njen prvi pokušaj reforme će postati otvaranja Moskovskog sirotišta gdje su se napuštena deca trebala educirati u skladu s željama države. Taj prvi pokus će ispasti veliki neuspeh zbog velike smrtnosti ti dece ili preciznije zbog nedovoljnog državnog financiranja što je stvorilo vrlo loše životne uvete u sirotištu.

Druga faza njenog školskog programa se bavila osnivanjem vojnog školskog instituta i škole za kćerke ruskih plemića. Reforma je s obzirom na ograničene kapacitete tih institucija bila gotovo nevažna tako da se za pravu reformu morao dočekati 5.8.1786. i Ruski zakon o osnivanju školskog sistema. Po njemu nastaju u svom ruskim provincijama osnovne i srednje škole otvorene i besplatne za sve osim kmetova. Sveukupno u ovom školskom sistemu s 549 škola tokom zadnje godine caričinog vladanja školovati će se samo 62 hiljade učenika što će predstavljati vrlo mali broj djece školskog doba.

Na kraju ocena Katarininog školskog sistema je postala dvojaka. S jedne strane ona je bila osnivač ruskog školskog sistema, ali s druge strane taj sistem je bio financiran s nedovoljnim financijskim sredstvima tako da je bio žestoko kritiziran u 19 veku.

Financijska reforma[uredi - уреди]

25 Papirnatih rublja iz 1769. godine

Jedna od bezbroj reformi koju je pokušao izvesti Petar III u kratkom vremenu svoje vladavine je bila ona financijska s ciljem stvaranja papirnatog novca u skladu s čim je bio potpisao carsku uredbu 25.5.1762. Nakon što ga je Katarina bila oborila s vlasti ta uredba je bila ukinuta, ali 1768 nakon što postaje i njoj očita potreba za papirnatim novcem ona izdaje svoju uredbu po kojoj počinje štampanje papirnatog novca koje će se koristi u odnosu 1:1 prema srebrnom rublju koji se počeo proizvoditi još u doba Petra Velikog. Na kraju ovaj Katarinin financijski eksperiment će potrajati do 1849. godine iako će se već nakon nešto više od deset godina nakon njegov početka naći u problemima. Jednostavno želja vlade Katarine Velike i onih nakon nje za što većim prihodima je rezultirala štampanje novca bez realnog pokrića u ekonomiji tako da već u osamdesetim godinama 18 veka dolazi do prve devalvacije ovog novca. Iako se za tu situaciju najčešće optužuju ratovi ne smije se ignorirati niti činjenice da je potrošnja carskog dvora tokom vladavine Katarine Velike porasla s 10 % na 13 % sveukupnog ruskog BDPa

Smrt[uredi - уреди]

Katarina Velika je ujutro 16.9. 1796. oko 09:20 dok se pripremala za svoj radni dan doživjela moždani udar. Dvorski doktor je samo mogao postaviti tu dijagnozu i konstantirati da se pacijent neće oporaviti što će biti potvrđeno sledećeg dana kada Katarina Velika umire.

Zbog nikada skrivene Katarinine mržnje prema svom sinu koji bez obzira na od nje stvorenu crnu legendu da je Pavle kopile izgledom postao slika i prilika muža kojeg je ona ubila njena smrt je otvorila pitanje nasleđivanja. Osnovni dio dvorskih spletki tada postaje činjenica da je Pavle živio u poluzatvorskom sistemu, uvek pod sumnjom da će pokušat preuzet vlast koju mu je majka uzurpirala i želja Katarine Velike da ju nasljedi unuk Aleksandar. Na kraju zbog protivljenja Aleksandar da ospori očevo pravo na vlast novi car postaje Pavle kojeg će na kraju ipak Aleksandar oboriti, ali to će se dogoditi četri godine kasnije.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Knjige[uredi - уреди]

Prethodnik: Katarina II. Velika (1762. - 1796.) Nasljednik:
Petar III. (1762.) Pavle (1796.-1801.)