Prijeđi na sadržaj

Josif Staljin

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
„Staljin” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Staljin (razvrstavanje).
Josif Staljin
Ио́сиф Виссарио́нович
Джугашвили „Сталин”
იოსებ ბესარიონის ძე სტალინი
Josif Staljin
Mandat
3. 4. 1922. – 16. 10. 1952.
Prethodnik Vjačeslav Molotov
(kao Odgovorni sekretar)
Nasljednik Georgij Maljenkov (de facto)a
Mandat
6. 5. 1941. – 5. 3. 1953.
Prethodnik  Vjačeslav Molotov
Nasljednik Georgij Maljenkov
Rođenje 18. 12. 1878.
Gori, Rusija
(danas Gruzija)
Smrt 5. 3. 1953.
Moskva, SSSR
(danas Rusija)
Politička stranka KP SSSR
Supružnik 1. Jekaterina Svanidze
2. Nadežda Allilujeva
Vjera ateizam
a Nakon Staljinove smrti, Georgij Maljenkov je privremeno bio čelnik Partije jer je u tom trenutku bio njezin najviši živući dužnosnik; Staljinov službeni nasljednik, Nikita Hruščov, preuzeo je čelnu poziciju 14. 9. 1953. godine.

Josif Visarionovič Staljin (pravo prezime Džugašvili, gruzijski: იოსებ ბესარიონის ძე სტალინი, ruski: Ио́сиф Виссарио́нович Джугашвили „Сталин”) (Gori, 18. decembra 1878. – Moskva, 5. marta 1953.), sovjetski političar i državnik. S titulom generalnog sekretara komunističke partije vladao Sovjetskim Savezom oko 25 godina.

Tokom tog razdoblja ovaj beskrupulozni, ali efikasni organizator, vodeći se vlastitim konceptom stvaranja socijalizma u jednoj zemlji i provodeći industrijalizaciju i kolektivizaciju, pretvara poljoprivrednu državu u industrijsku supersilu. Ova državna transformacija se provodi zajedno s zatvaranjem milijuna ljudi u gulage, a na svom samom početku je proizvela i katastrofalnu glad poznatu pod imenom Holodomor (1932. – 1933.) od koje će preminuti oko 4,000.000 ljudi. Potom će u događaju poznatom pod imenom Velika čistka (1936. – 1939.) strijeljati veliki broj svojih bivših i potencijalnih budućih političkih protivnika i stotine hiljada drugih osoba čime de facto preuzima svu vlast u državi. Ubrzo potom 1939. godine sudjeluje u potpisivanju pakta Ribbentrop-Molotov s Trećim Rajhom čime odgađa ulazak SSSR-a u rat i istovremeno vraća državu na evropske granice iz doba Ruskog Carstva.

Nakon napada Trećeg Rajha na SSSR 1941. godine Staljin predvodi svoju državu do pobjede 1945. godine koju dočekuje na vrhuncu moći, ali istovremeno i kao iscrpljena osoba drastično pogoršanog zdravstvenog stanja. U poratnom razdoblju SSSR postaje jedna od dvije priznate supersile s komunističkim tampon državama između sebe i kapitalističkog svijeta. Tokom poratne obnove dolazi do početka Hladnog rata i izbijanja Korejskog rata kojem se on na početku nije niti protivio, a niti ga podržavao. Staljin umire 5. 3. 1953. kada izbija do tada prikrivena borba za njegovog nasljednika iz koje će kao pobjednik izlazi Nikita Hruščov koji 1956. godine osuđuje svog prethodnika. Više od 70 godina nakon smrti Staljin ostaje vrlo kontroverzna osoba. Dio Rusa uopće nema definiran stav o njemu, drugi dio ga smatra velikim menadžerom i modernizatorom što se od 2008. godine uči u ruskim školama[1] ili ako ništa drugo pobjednikom u ratu,[2] a treći i po broju najmanji dio stanovništva smatra ga masovnim ubojicom.[1]

Djetinjstvo i mladost

Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno) Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno)
Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno)

Staljin se rodio 21. 12. 1878. godine u gruzijskom gradu Gori. Njegov otac Visarion Ivanovič je bio stolar, dok mu je majka Jekatarina Geladze bila domaćica koja je povremeno obavljala kućne poslove kod bogatijih gruzijskih porodica. Uz pomoć jedne od tih porodica on će naučiti ruski jezik, a potom možda i dobiti pomoć pri upisu u školu za pravoslavne svećenike. Kako je do upisa u školu došlo u skladu s majčinim željama odnosno protiv onih Visariona Ivanoviča, on će izazvati incident u Goriju nakon čega od strane policije biva izbačen iz grada. Kako je tokom početnog školovanja primjećen potencijal Staljin dobiva stipendiju za školovanje sjemeništu u Goriju gdje će se upisati tokom jeseni 1894. u doba kada je ono već desecima godina bilo poznato kao centar okupljanja i stvaranja gruzijskih revolucionara[3].

Tokom školovanja će upoznati pisca i revolucionara Lada Kechovelija[4][n 1] kojeg će potom sam Staljin nazivati svojim učiteljem. Ubrzo će se obojica učlaniti u markističku organizaciju (Kechoveli 1897., Staljin 1898.[5]), a potom 1899. godine Staljin biva izbačen iz sjemeništa. Razlozi za izbacivanje su ostali nejasni pošto je s jedne strane sjemenište kao razlog za izbacivanje 29. 5. 1899. spomenulo nepojavljivanje na ispitima[6], dok će Staljin spominjati svoju marksističku aktivnost što nije mogla biti istina s obzirom da je istovremeno dobio potvrdu o uspješno završenoj 5. godini školovanja[7]. Postoji i verzija po kojoj je izbačen zbog nemogućnosti plaćanja školarine[8]. Bez obzira na stvarne razlog izbacivanja, iste 1899. Staljin je uz pomoć tamo stečenog znanja i vlastite sposobnosti postao lokalno poznati pjesnik zahvaljući poeziji koju je napisao 1895. godine[9], uvjereni lamarkist što kasnije dovodi do njegove podrške Trofimu Lisenku[10], te uvjereni marksist.

Revolucionar (1900. – 1917.)

Slike Staljina u policijskom dosjeu 1911. godine

Dolazak budućeg sovjetskog predsjednika Mihaila Kalinjina na Kavkaza dovodi 1900. godine do radikaliziranja tamošnjih marksista koji se organiziranjem štrajkova počinju boriti za popularnost na Kavkazu. Staljin će u tom cilju 1901. dobiti zadatak da pokrene lokalnu marksističku organizaciju u mjestu Batumi gdje godinu dana kasnije izbija veliki štrajk nakon čega on biva uhapšen i protjeran u Sibir. Dok se nalazio u Sibiru unutar ruskih marksista su nastale frakcije Lenjinovih boljševika i Martovljevih menjševika s tim da će prevlast u cjelokupnom Ruskom Carstvu imati prvi, a u Gruziji koja je ruska pokrajina ovi drugi. Staljin koji se vraća u Gruziju 1904. godine dava svoju lojalnost boljševicima čime postaje jedan od njihovih najvažnijih članova partije na tom području. Tokom 1904. godine on organizira uspješni štrajk u gradu Bakuu, a iduće godine izlazi njegovo prvo političko djelo „Kratko o neslaganju u partiji”. On istovremeno na području Gruzije koja je kao i cijelo Rusko Carstvo potreseno Prvom ruskom revolucijom vodi boljševičku paravojnu organizaciju koja se bavi napadom na policiju i pljačkama. Veliki dio tamo opljačkanog novca Staljin je slao Lenjinu što dovodi do porasta njegovog značaja u boljševičkoj frakciji i potom organizacije velike pljačke banke u Tbilisiju 1907. tokom koje je ubijeno 40 ljudi[9] i ukradeno oko 3,400.000 USD u današnjem novcu.

Lenjin će o tadašnjem Staljinu reći da je on baš čovjek kakav mu je potreban[9], a to će i dokazati pozivajući Staljina na okupljanja najvažnijih ruskih marksista 1904., 1905. i 1907. godine. Nakon službenog raspada markističke Ruske socijal-demokratske radničke partije 1912. na boljševike i menjševike i potom hapšenja velikog broja prvih, Staljin biva postavljen u centralni komitet boljševičke partije i za glavnog urednika časopisa Pravda koji se izdaje u Petrogradu. Naredne 1913. godine Staljin će na zahtjev Lenjina napisati političko djelo „Marksizam i nacionalno pitanje” koje će potencijalno biti vezano s kasnijim njegovim postavljanjem za ministra. Tokom svoje revolucionarne karijere Staljin biva više puta uhapšen od strane ruske policije i gotovo uvijek uspijeva vrlo brzo pobjeći iz Sibira natrag u Gruziju ili Petrograd. Nakon vremenski posljednjeg hapšenja 1913. on se prema svemu sudeći miri sa sudbinom i ne uspijeva ili ne želi pobjeći, tako da u Sibiru zasniva porodicu[11].

Komesar za nacionalnosti (1917. – 1923.)

U pripremi Oktobarske revolucije i njenom samom organiziranju, Staljin će odigrati manju ulogu prije svega kao urednik Pravde, časopisa boljševičke partije. Nakon uspjeha revolucije, glavne teze njegovog djela „Marksizam i nacionalno pitanje” postaju sastavni dio prvog sovjetskog ustava, a on sam biva postavljen na položaj narodnog komesara za nacionalnosti. Tokom Ruskog građanskog rata i potom onog s Poljskom, Staljin obnavlja prijateljstvo s Vorošilovom odnosno neprijateljstvo s Trockim, te u vojsci stvara tzv. grupu iz Caricina koja će ga kasnije podržavati u političkom osvajanju vlasti. Njegova politička pozicija tokom četri godine obavljanja ministarskih i vojnih dužnosti bila je populistička za današnje standarde. Kao i većina boljševika protivio se korištenju carskih oficira pri zapovjedanju vojnim trupama što je Trocki podržavao, a potom se usprotivio i upotrebi vojske protiv nezadovoljnih radnika što je Trocki zahtijevao.

U pogledu nacionalnog pitanja Staljin nije izbjegavao niti sukob s Lenjinom protivljeći se davanju samostalnosti nacijama unutar bivšeg Ruskog Carstva. Po njegovom često javno kazanom mišljenju, nacije dotadašnje ruske države su se dijelile u tri skupine. U prvoj su Poljaci i Finci koji su bili u nekoj vrsti unije s Ruskim Carstvom pa imaju pravo na nezavisnost. Članovi druge skupine su bili prije svega Ukrajinci i Bjelorusi, ali i drugi kao npr. Tatari koji su činili temelje ruske države, pa stoga nisu imali pravo na nezavisnost. Zadnju skupinu su činili centralnoazijski narodi i oni s Kavkaza koji su po njemu bili previše zaostali da bi imali vlastitu državu[12]. Iako se po pitanju ovih zadnjih našao u sukobu s Lenjinom, njegovo razmišljanje bilo je podržano od većine prije svega ruskih boljševika.

Do vrhunca tih razlika u razmišljanju između Lenjina kao vođe revolucije i Staljina kao komesara za nacionalnosti doći će 1922. tokom rasprave o budućnosti države i dvije gruzijske krize (1921. i 1922.) do kojih dolazi uz njegov blagoslov. Dok se Lenjin zalagao za stvaranje federacije Ujedinjenih Sovjetskih Republika Evrope i Azije, Staljin se zalagao za direktnu aneksiju Sovjetske Ukrajine, Sovjetske Bjelorusije i drugih u Sovjetsku Rusiju čime je ponovno zastupao popularno stajalište među ruskim boljševicima. Tokom ove rasprave doći će do stvaranja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika kao neke vrste kompromisa između Lenjinovog i Staljinovog gledišta[13]. Neupitno dokazane Staljinove organizacijske sposobnosti kao i istovremena suprotna stajališta u odnosu na Lenjinove konačno dovode do ukidanja njegovog ministarstva odnosno postavljanja Staljina na položaj generalnog sekretara komunističke partije koja je u to doba bila potpuno neorganizirana. Na tom položaju on će naslijediti svog prijatelja i saveznika Vjačeslava Molotova.

Borba za vlast (1922. – 1930.)

Ja sam bio nepoznat, bez talenta za teoretiziranje i generalno drugorazredni političar. Trocki je bio veliki govornik i javno znani Lenjinov prijatelj. Kako da ga ja porazim? Trocki je pogriješio jer je sve htio rješavati glasovanjem Centralnog komiteta. U kontrastu s tim obični članovi partije mene su podržali radi uspjeha u organizaciji partije.

Staljin (1937.)[14]

Lenjin će doživjeti svoj prvi srčani udar nešto više od mjesec dana nakon što je Staljina postavio na položaj generalnog sekretara partije, zbog čega je on postao i de facto predsjednik Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a[15]. Osim te dvije partijske pozicije Staljin je 1922. ujedno bio i predsjednik ustavotvorne komisije, ali to ga je sve u javnosti stavljalo na tek četvrto mjesto tadašnje službene hijerarhije.

Lava Trockija tada su svi smatrali Lenjinovim nasljednikom jer je imao svoju političku bazu u vojsci kao ministar rata, a osim toga bio je istovremeno prvi zamjenik premijera (Lenjina). Nakon njega je po svojim političkim funkcijama dolazio Lev Kamenev koji je tada bio zamjenik premijera i de facto predsjednik politbiroa, a treći u tadašnjoj službenoj političkoj hijerarhiji bio je Grigorij Zinovjev, predsjednik Kominterne.

Lenjin i Staljin 1922.

Iako je Staljin službeno bio tek na četvrtom mjestu, članovi partije znali su da će se borba za vlast voditi između arogantnog Trockog i ambicioznog Staljina[16]. U doba postavljanja na položaj generalnog sekretara partija je bila u totalnoj anarhiji ili kako je to Zinovjev rekao: „Rad Partije je blokiran zbog borbe za vlast članova partije”[17]. Dotadašnji pokušaj da Moskva određuje pozicije svih članova partije Staljin je zamijenio postavljanjem podobnih osoba samo na važnije pozicije, dok je na nižim razinama dopustio da lokalna partija sama izabere svoje sekretare koji izborom dobivaju praktički diktatorske ovlasti na na toj razini pošto ih potom nije bilo moguće smijeniti.

Zbog takve svoje politike, de facto partijske diktature na svim razinama i Sultan-Galijeve afere, Staljin se cijelu 1923. brani od kritika svojih partijskih protivnika koji zahtijevaju realnu unutarstranačku demokraciju gdje članovi mogu smijeniti partijske dužnosnike i zamijeniti ih drugima. Tek kada je Lenjin umro 1924. Staljin odgovara otvoreno, napadački na napade frakcije Trockog koji želi demokraciju riječima: „Demokracija zahtjeva određeni nivo kulture od članova partije i organizacije u cijelosti, mi je danas ne možemo dopustiti”[18]. Tokom borbe za vlast 1924. dužnosnici partije su trebali izabrati između na jednoj strani vizije Trockog o unutarstranačkoj demokraciji i svjetskoj revoluciji, te na drugoj strani vizije Staljina o koji im garantira dotadašnje partijske položaje i stvaranje socijalizma u jednog državi. Vizija Trockog je bila jednostavno neprihvatljiva partijskim dužnosnicima kojima je prioritet bio očuvanje dobivenih položaja.

Lav Trocki, Staljinov najpoznatiji protivnik u borbi za vlast

Jedino što je moglo 1924. zaustaviti taj pohod na vlast bio je tzv. Lenjinov testament u kojem je on osudio sve svoje potencijalne nasljednike[16]. Po tom testamentu Staljin ima preveliku moć u svojim rukama i pitanje je da li će ju znati ispravno koristiti[16], dok je Trocki koji vodi borbu protiv centralnog komiteta možda najsposobniji čovjek, ali problem je u njegovoj aroganciji i pretjeranom bavljenju administrativnim poslom[16]. Po Lenjinovim riječima to su dva lidera između kojih će se voditi borba za vlast. U doba kada su te riječi kao i druge u kojima je detaljnije osudio Staljina postale poznate partiji Staljin je već bio pobijedio Trockog u borbi za vlast, tako da on početkom 1925. biva smijenjen s pozicije ministra rata.

Ta politička pobjeda koja dolazi uz pomoć Zinovjeva i Kameneva koji su također bili osuđeni u Lenjinovom testamentu[16] dovodi istovremeno do raspada ovog političkog saveza odnosno krajem 1925. stvaranja tzv. ujedinjene opozicije Trocki-Kamenev-Zinovjev protiv Staljina. Ovaj savez tada više nije imao nikakve šanse jer je po podacima ureda za informiranje napisanog u decembru 1926. održano više od 100 okupljanja ovog saveza samo u Moskvi, Lenjingradu i Odesi, dok je on na svim drugim mjestima praktički ignoriran. Te 1926. godine svakom realističnom sovjetskom političaru postalo je jasno da bi njegovo protivljenje onome što je Trocki još 1923. godine nazvao režimom partijskih sekretara ravno političkom samoubojstvu[19] što na kraju dovodi do nestanka stvarne opozicije Staljinu.

Posljednji samostalni visokorangirani sovjetski komunist koji je još ostao na svojoj dužnosti 1927. bio je Nikolaj Buharin kojeg u svom tzv. testamentu Lenjin naziva ljubimcem partije i osobom koju se vrlo teško može smatrati marksistom[16]. Njegova neupitna podrška među komunistima nepopularnoj Novoj ekonomskoj politici[20], protivljenje industrijalizaciji i kolektivizaciji označilo je njegov politički poraz i smjenu do koje dolazi u aprilu 1929. godine.

Nakon što je porazivši jednog po jednog svoje političke protivnike osvojio vlast u partiji, Staljin još uvijek u svojim rukama nije u pravnom smislu imao vlast u državi pošto ni premijer Aleksej Rikov niti predsjednik SSSR-a Mihail Kalinjin nisu bili pod njegovom kontrolom. Do tog posljednjeg političkog obračuna u borbi za vlast dolazi 1930. godine kada Aleksej Rikov na 19. 12. biva smijenjen s pozicije premijera i zamijenjen s Vjačeslavom Molotovom. Po završetku ove borbe Staljin će svojim poraženim protivnicima dopustiti da otiđu u izgnanstvo, ali tu ponudu će prihvatiti samo Trocki[n 2].

Prvi među jednakima (1930. – 1935.)

Holodomor

Glavni članak: Holodomor
Kažu nam druže Terehov da si odličan govornik, ali izgleda i da odlično pišeš priče. Izmisliti takvu priču o gladi u Ukrajini?! Mislio si da ćeš nas uplašiti, ali to neće uspjeti. Zar ne bi bilo bolje da napustiš poziciju sekretara i učlaniš se u udruženje sovjetskih pisaca: ti ćeš izmišljati priče, a budale će ih čitati.

Staljin (17. 6. 1932.), govor članu ukrajinske
delegacije prilikom prijave Holodomora u politbiro

Po izvršenoj smjeni premijera Staljin 1930. godine de facto postaje prvi među jednakima u sovjetskom politibirou. To jačanje njegove osobne moći dolazi istovremeno s početkom prisilne kolektivizacije koja se provodi već 1929. godine. Zadovoljstvo početnim rezultatima na području donje Volge[23] će rezultirati agresivnijim pristupom, a kada žetva 1930. ispuni sva državna očekivanja zaključak Staljina koji uvijek posebno kontrolira proizvodnju žita će biti da je taj rezultat postignut zbog kolektivizacije, a ne povoljnih vremenskih uvjeta. Upozorenja ministra poljoprivrede Jakovljeva iz 1931. da je navedeni ishod postignut iscrpljivanjem zemlje i ignoriranjem pravila plodoreda će biti ignorirana od Staljina i politbiroa[24], a praktički istovremeno će 30. 7. 1931. godine biti donesena i katastrofalna odluka da se domaće životinje prisilno stave u kolhoz[25].

Iscrpljenost poljoprivredne zemlje, nedostatak mehanizacije, masovno umiranje teglećih životinja u kolhozima (broj konja je smanjen sa 35,000.000 1. 7. 1929. na 16,000.000 1. 7. 1934.[26]) i loši vremenski uvjeti dovode do drastičnog smanjenja proizvodnje žita, a kao odgovor Staljin šalje policiju i tajnu službu da oduzimaju žito seljacima što će rezultirati masovnom glađu. Na zahtjeve ukrajinskog rukovodstva koje 17. 6. 1932. godine dolazi tražiti pomoć Staljin odgovora da je glad napad na vlast komunističke partije i da su oni za to sami krivi, ali u privatnoj poruci ministru Kaganoviću koji je pored ostalog bio zadužen za oduzimanje žita seljacima priznaje postojanje „apsurdne gladi” u Ukrajini[27].

Tokom ljeta 1932. godine, suočeni s prije svega izgladnjelim seoskim stanovništvom, donesen je drakonski zakon kojim se krađa žita osuđuje smrtnom kaznom, a kada ubrzo potom jedan čuvar ubija maloljetnog izgladnjelog lopova dolazi do svađe u politbirou. Ministar obrane Kliment Vorošilov je ubojicu osudio na 10 godina robije samo da bi nakon svađe Staljin poništio odluku i ubojicu ne samo oslobodio nego i unaprijedio[28].

Tek nakon što te brutalne mjere nisu stvorile žito kojeg nije bilo i nakon što su milijuni umrli od gladi, politbiro predvođen Staljinom napokon počinje popuštati. Prva od mjera postaje smanjenje državnih zahtjeva za žitom tako da je prvobitni državni zahtjev usmjeren prema seljacima smanjen više puta sa 25,800.000 na 19,600.000 tona žita, a potom će 1933. kada postaje prekasno za veliki broj žrtava biti dano 1,600.000 tona pomoći glađu pogođenim krajevima[24]. Iako ne postoje točne brojke pretpostavlja se da će od na ovaj način izazvane gladi umrijeti oko 3,900.000 ljudi, dok će cjelokupni demografski gubitak iznositi oko 10,000.000 ljudi[29].

Ti milijuni umrlih postaju neupitna odgovornost Staljina koji kada je postala očita katastrofa priznaje da je ministar poljoprivrede Jakovljev bio u pravu pa se na njegov prijedlog već 26. 3. 1932. poništava kolektivizacija seljačkih životinja[25], a krajem 1932. biti će vraćen u upotrebu plodored. U svom februarskom govoru 1933. Staljin događaje iz prošle godine po pitanju seoskih životinja opisuje kao nesporazum sa seljacima i najavljuje kako je državni cilj da svaki seljak ima svoju kravu[30]. Ta kao i ona „greška” o obrađivanju poljoprivrednog zemljišta će na kraju koštati 3,900.000 života, a naposljetku će u Velikoj čistki oduzeti i život ministra poljoprivrede iz jednostavnog razloga što je bio u pravu odnosno Staljin u krivu.

Industrijalizacija

Mi smo 50 ili 100 godina iza razvijenih država. Moramo to nadoknaditi kroz 10 godina ili će nas oni uništiti.

Staljin (4. 2. 1931.)[31]

Ganut sam ljubavlju naroda prema vladaru. Ništa nije bilo pripremljeno... Narod treba cara kojeg će obožavati, za kojega će živjeti i raditi.

Staljin (1935.), nakon iznenadnog posjeta Moskovskom metrou

Polovicom 1920-ih SSSR se našao na ekonomskoj prekretnici. Nova ekonomska politika koja stupa na snagu 1921. uspijeva stabilizirati sovjetsku ekonomiju, ali istovremeno dovodi do drastičnog povećanja klasnih razlika na selu i stvaranja kulaka što je bilo neprihvatljivo komunističkoj vladi. Drugi razlog tadašnjeg političkog nezadovoljstva ekonomijom su činile neispunjene stope ekonomskog rasta koje nisu bile dovoljne da se u dogledno vrijeme dostignu kapitalističke države. Politički vrh SSSR-a tada biva podijeljen po pitanju kako dalje. Buharinova skupina je htjela nastaviti s dosadašnjom politikom, GOSPLAN je želio da se ulaže u laku industriju s nadom da će jeftina ulaganja u nju podići sovjetsku ekonomiju, a skupina oko Trockog je zahtijevala ubrzanu industrijalizaciju. Nova ekonomska politika, iako omiljena od zapadnih akademika, bila je jednostavno osuđena na propast pošto je njena budućnost ovisila o političkoj odluci po pitanju toga koliko je brzo potrebno izgraditi sovjetsku industriju[32] pa je stoga njeno ukidanje dočekano sa zadovoljstvom i olakšanjem[20].

Nikolaj Buharin, tvorac Nove ekonomske politike i žestoki protivnik industrijalizacije

Na kraju će Staljin kao politički pobjednik u borbi za vlast nametnuti Trockijev plan ubrzane industrijalizacije s početnim idejnim projektom Jevgenija Preobraženskog koji se temeljio u prvoj fazi na prodaji poljoprivrednih dobara oduzetih seljacima za početnu industrijalizaciju. Sam daljnji ekonomski projekt ubrzane industrijalizacije će imati svoje temelje u djelu Grigorija Feldman iz 1928. po kojem dobiva naziv Feldmanov ekonomski model. Po ovom ekonomskom modelu kratkoročno žrtvovanje lake industrije to jest životnih uvjeta stanovništva na uštrb teške industrije će dugoročno gledano dovesti do stvaranja industrijaliziranog društva i poboljšanja životnih uvjeta[33].

U doba kada se prvi petogodišnji plan već nalazio u fazi realizacije, Staljin 1929. naređuje da se u njega uključi i kolektivizacija što zbog povoljnih vremenskih uvjeta 1930. prolazi bez problema, ali će potom dovesti do Holodomora i javno izraženog nezadovoljstva ranije spomenutog Preobraženskog. Iako je osnovni navedeni razlog za industrijalizaciju bila prijetnja napadom kapitalističkih država na SSSR, tokom ove po pitanju industrije uspješne petoljetke investicije u vojnu proizvodnju će činiti samo 2,6% ukupne proizvodnje u 1930. godini[34], a 1932. će narasti na 10,8%[35] ili 11%[34] zavisno od izvora podataka. Kako je osnovni cilj prvog petogodišnjeg plana bilo stvaranje industrijskih temelja on biva ostvaren pošto je proizvodnja električne energije povećana za 270%, cementa, nafte i lijevanog željeza za gotovo 100%, a čelika za gotovo 50%. Tokom drugog petogodišnjeg plana će se nastaviti taj proces ubrzane industrijalizacije kao i u trećem tokom kojeg SSSR prelazi na vojnu ekonomiju tako da više od 70% svih industrijskih investicija ulazi u vojnu industriju, kao i 32,6% državnog budžeta[36].

Bez obzira na te industrijske uspjehe, Staljinova politika ubrzane industrijalizacije se u prvoj polovici 1930-ih našla u krizi zbog poljoprivrednih problema, industrijskih nesreća i pada životnog standarda. Kako bi izbjegao potencijalne partijske kritike, Staljin kao prvi među jednakima u ovom razdoblju odbija sazivati sastanke Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a koji po partijskom statusu ima teoretsku mogućnost da ga smijeni[37]. To pitanje nezadovoljstva dijela partije ovom politikom će u drugoj polovici 1930-ih postati jedan od razloga za pokretanje velike čistke u kojoj će među ostalima nastradati i veliki broj ekonomista koji su joj se protivili.

Proizvodnja 1928. 1937. ▲ Rast
Čelik, mln. t. 4,3 17,7 412%
Ugljen, mln. t. 35,5 128 361%
Nafta, mln. t. 11,6 28,5 246%
El. energija, mlrd. kWh 5,0 36,2 724%
Papir, hilj. t. 284 832 293%
Cement, mln. t. 1,8 5,5 306%
Obojeni metali, mln. t. 3,4 13 382%
Lijevano željezo, mln. t. 3,3 14,5 439%
Automobili, hilj. kom. 0,8 200 25000%
Kožna obuća, mln. pari 58,0 183 316%
Šećer, hilj. t. 1283 2421 189%
Izvor: Centralni statistički zavod SSSR-a[38]

Po završetku Drugog svjetskog rata SSSR počinje sa svojom ubrzanom obnovom kojom bez obzira na glad koja 1947. zahvaća cijelu Evropu vraća ekonomiju na predratno stanje, a 1950. proizvodnja teške industrije je izjednačena s onom 1940. godine. Također, proizvodnja lake industrije je 8% veća[39].

Kako je Staljin izgradio ekonomski model na strogo centraliziranoj i komandnoj ekonomiji, njen ekonomski uspjeh je ovisio o sposobnosti upravljača tj. donošenju ispravnih odluka. Pogrešne ekonomske odluke njegovih nasljednika ubrzo dovodi do početka postepenog urušavanja sovjetske ekonomije i povećanja smrtnosti stanovništva. Nakon što je svojim investicijama u zdravstvo Staljin povećao životni vijek stanovnika za 22 godine u razdoblju od 1926. do 1958., smanjenje tih ulaganja od strane njegovih nasljednika dovodi 1965. do iz zapadne perspektive neobjašnjivog pada životnog vijeka sovjetskih stanovnika koji će trajati do propasti SSSR-a[40]. Slične pogrešne odluke njegovih nasljednika stvaraju situaciju da SSSR kao dotadašnji izvoznik pšenice od 1963. postaje uvoznik, a kompletnu ekonomsku situaciju SSSR-a nakon 1968. godine Mihail Gorbačov će opisati riječima: "Osim prodaje votke i viših cijena nafte sovjetska ekonomija nije rasla u zadnjih 20 godina"[41], tako da Staljinov plan o stvaranju pravog komunističkog sistema gdje stanovnici imaju radno vrijeme od 6 ili samo 5 sati[42] nikada neće biti ostvaren.

Staljinov model modernizacije putem gradnje teške industrije će tokom Hladnog rata postati interesantan primjer drugim nerazvijenim državama koje teže svom ubrzanom razvoju. Prva država koja će ga potpuno samostalno primjeniti biva Nehruova demokratska Indija 1956. godine. Indijski ekonomski model se kao i Staljinov tada temeljio na gradnji teške industrije i infrastrukture putem uvoza strojeva koji će graditi strojeve, ali za razliku od tog modela nije dopuštao smanjivanje proizvodnje lake industrije. Kako niti drugi niti treći indijski petogodišnji plan nisu ispunili očekivanja po pitanju rasta, Indija 1969. godine odustaje od ovog ekonomskog modela[43]. Za razliku od Indije komunistička Kina će do početka 1960-ih uz pomoć sovjetskih savjetnika[43] odnosno potom samostalno slijepo kopirati Staljinov tip modernizacije. Kao što su u SSSR-u polovicom 1960-ih postali jasni nedostaci ovog modela zbog malene osobne potrošnje tako je to postalo jasno u Kini tokom 1970-ih nakon čega Deng Xiaoping pokreće masovne ekonomske reforme koje će dovesti do stvaranja najbrže rastuće ekonomije u svijetu[44].

Diktator (1936. – 1941.)

Partijske čistke

Glavni članak: Velika čistka
Moje najveće zadovoljstvo je izabrati žrtvu, pripremiti detaljni plan, pokrenuti nezaustavljivu osvetu i onda otići u krevet. Za mene nema ničeg slađeg na cijelom svijetu.

Staljin[45]

Staljin i Sergej Kirov (Soči, 1934.) čije će ubojstvo postati službeni razlog za pokretanje Velike čistke

Kao odgovor na ubojstvo Sergeja Kirova (1. 12. 1934.), sovjetski centralni komitet istog dana donosi novi zakon o kaznenom postupku kako bi se država zaštitila od terorista i terorističkih grupa[46]. Osim neobičnih istraživačkih tehnika (sprečavanje spavanja, samica do 20 dana, smanjivanje količine hrane u zatvoru) koje će sigurnosne službe koristiti po javnom memorandumu iz 1947.[47] po odluci centralnog komiteta od 10. 1. 1939., od 1937. godine mučenje je bila zakonski prihvatljiva metoda dobivanja priznanja[48].

Iako su već 1935. godine bili na snazi prvi od tih zakona koji će se koristiti u Velikoj čistki, tada još ništa nije bilo definitivno odlučeno. Te odlučujuće godine vodstvo SSSR-a je moralo odlučiti između usporavanja industrijalizacije radi velikog broja nesreća prouzročenih neškolovanim radnicima (1934. godine se dogodilo 62.000 problema na željezničkim prugama) i drugih mjera. Tu tadašnju neodlučnost je najbolje prikazao Lazar Kaganovič u svom govoru kojim kritizira suce zbog malog broja osuda za prometne i industrijske nesreće, ali istovremeno ih upozorava da paze kako ne bi pokrenuli masovno kažnjavanje[49].

Na kraju teško ali ipak uspješno, Staljin će u prvoj polovici 1936. godine ostalim članovima politibiroa uspjeti nametnuti nastavak industrijalizacije i Veliku čistku, iako ta odluka ipak ne prolazi bez otpora u državnom vrhu. Nakon prvog moskovskog suđenja direktor NKVD-a Genrih Jagoda službeno zahtjeva prestanak čistke nakon čega je odmah smjenjen 26. 9. 1936. i zamjenjen Nikolajom Ježovom, a nakon drugog moskovskog suđenja u doba zasjedanja plenuma centralnog komiteta koji odlučuje o pokretanju masovne čistke kojoj se žestoko protivi Grigorij Ordžonikidze, ministar teške industrije i član politbiroa vrši samoubojstvo 18. 2. 1937. godine.

Devet dana nakon Ordžonikidzeove smrti, plenum kojim i službeno počinje masovna čistka će završiti s radom. Jedna od posljednjih točaka plenuma bilo je glasovanje o sudbini Buharina i bivšeg premijera Alekseja Rikova. Po sačuvanim podacima Nikita Hruščov je glasovao za suđenje bez smrtne kazne, Nikolaj Ježov, Semjon Buđoni i Pavel Postišev su glasovali za smrtnu kaznu, dok su Vjačeslav Molotov i Kliment Vorošilov glasovali „kako Staljin kaže” pa će optuženi na kraju biti osuđeni i pogubljeni.

Tokom cjelokupnog razdoblja Velike čistke biti će pogubljen veliki broj ranije politički poraženih Staljinovih neprijatelja što će biti bezbroj puta ponavljano u knjigama i filmovima, dok će istovremeno biti ignorirana činjenica da tadašnji politbiro djeluje zajedno tokom cijele čistke. Od devet članova politibiroa (Staljin, Andrejev, Kaganovič, Kalinjin, Kosior, Kujbišev, Molotov, Ordžonikidze i Vorošilov) koji donosi protuterorističke zakone 1. 12. 1934., samo će Kosior koji je ujedno bio prvi sekretar komunističke partije Ukrajine biti smijenjen, uhapšen i potom strijeljan.

Genrih Jagoda, ministar unutrašnjih poslova i šef NKVD-a, nakon neslaganja s provođenjem Velike čistke biva smijenjen, zatvoren i pogubljen Genrih Jagoda, ministar unutrašnjih poslova i šef NKVD-a, nakon neslaganja s provođenjem Velike čistke biva smijenjen, zatvoren i pogubljen
Genrih Jagoda, ministar unutrašnjih poslova i šef NKVD-a, nakon neslaganja s provođenjem Velike čistke biva smijenjen, zatvoren i pogubljen
Nikolaj Ježov, ministar unutrašnjih poslova SSSR-a koji će kao nasljednik Jagode provoditi Veliku čistku između 26. 9. 1936. i 25. 11. 1938.

Najvažnije političke žrtve Staljinove Velike čistke će na kraju biti bivši Lenjinov zamjenik i premijer Aleksej Rikov, oba bivša generalna sekretara kominterne Grigorij Zinovjev i Nikolaj Buharin, bivši zamjenik premijera Lev Kamenjev, bivši ukrajinski premijer Kristijan Rakovskij, dotadašnji premijer Uzbečke SSR Fajzula Hojajev, dotadašnji prvi sekretar komunističke partije Bjelorusije Vasilij Šarangovič, direktori NKVD-a Genrih Jagoda i Nikolaj Ježov, te veliki broj bivših ministara.

Osim bivših visokih političara koji će biti uhapšeni i smaknuti po lažnim optužbama, godine 1937. na red dolazi vojni vrh Crvene armije. Prvi na udaru ove čistke se našao Staljinov stari protivnik maršal Mihail Tuhačevski i njemu vjerni oficiri koji će biti osuđeni i strijeljani 11. i 12. 6. 1937. godine, nakon čega počinje puno šira čistka unutar oficirskih redova čiji finalni rezultat biva da je 36.671 oficir[50] smijenjen, uhapšen ili pogubljen[51]. Među njima će se osim Tuhačevskog naći još dva od pet sovjetskih maršala. Prvi od njih biva Aleksandar Jegorov kojeg Staljin javno osuđuje 22. 1. 1938. riječima „Mi znamo da postoji pet maršala SSSR-a i da među njima Jegorov najmanje zaslužuje svoj položaj, a ja čak niti ne spominjem Tuhačevskog...”[52] biva ubrzo smijenjen, uhapšen i kasnije strijeljani, dok maršal Vasilij Bljuher biva uhapšen nakon Bitke za Hasansko jezero (završava 11. 8. 1939.) i nakon što je već ranije njegov načelnik NKVD-a Genrih Ljuškov prebjegao u Japan s kolekcijom tajnih sovjetskih dokumenata.

Tadašnji premijer Vjačeslav Molotov, koji će ujedno potpisati na desetke hiljada smrtnih kazni u razdoblju od 1936. do 1939. godine, pred kraj života će čistku vojnih oficira opravdavati riječima: „1937. godina je bila potrebna... Malo je vjerojatno da su oni bili špijuni, ali su održavali kontakte sa stranim službama. Osnovna stvar je bila da se njima u trenutku odluke nije moglo vjerovati. Staljin je po mom mišljenju bio u pravu. Neka se nevine glave kotrljaju, ali onda u doba rata neće biti neodlučnosti. Da, greške su se događale, ali recimo Konstantin Rokosovski i Kiril Meretskov su bili oslobođeni”[53].

Zajedno s čistkom bivših i tadašnjih visokorangiranih političkih i vojnih dužnosnika, tadašnji partijski vrh je poslao svojim regionalnim organizacijama zadatak da pohapse kao narodne neprijatelje točno određeni broj osoba. Tog zadatka će se regionalne organizacije prihvatiti s oduševljenjem i zahtjevati direktno od Staljina i direktora NKVD da se kvote za hapšenje povećaju zbog velikog broja „neprijatelja”. Konkretan primjer takvog zahtjeva je onaj kojim Irkutsk 25. 8. 1938. godine zahtijeva da im se poveća kvota kako bi uhapsili dodatnih 5000 ljudi[n 3]. Te entuzijastički provodene čistke na lokalnom nivou će 1938. proizvesti dovoljnu zabrinutost u Moskvi da se zajedničkim dekretom centralnog komiteta komunističke partije SSSR i sovjetske vlade 17. 11. 1938. naredi zaustavljanje Velike čistke što će pored ostalog dovesti do oslobađanja između 150.000 i 200.000 zatvorenika tokom 1939. i 1940. godine[54].

Godina Zatvorenici
u gulagu
1934. 510 307
1935. 965 742
1936. 1 296 494
1937. 1 196 369
1938. 1 881 570
1939. 1 672 438
1940. 1 659 992
1941. 1 929 729
1942. 1 777 043
1943. 1 484 182
1944. 1 179 819
1945. 1 460 677
1946. 1 703 095
1947. 1 721 543
1948. 2 199 535
1949. 2 356 685
1950. 2 561 351
1951. 2 528 146
1952. 2 504 514
1953. 2 468 524
Napomena: Zajedno
su prikazani politički
i obični zatvorenici

Po pitanju konkretnog broja žrtava Velike čistke među službenim sovjetskim dokumentima postoje samo malene razlike. Hruščovljeva komisija pod predsjedanjem Pjotra Pospelova će 9. 2. 1956. godine izaći sa zaključkom kako je 1937. i 1938. osuđeno 1,548.366 ljudi radi protusovjetske djelatnosti, s tim da je njih 681.692 osuđeno na smrt. Sa zaključcima ove komisije će se složiti historičar Viktor Zemskov, ali on navodi kako se i nakon službenog završetka Velike čistke dalje provode hapšenja ljudi zbog protusovjetske djelatnosti pa kao primjer pokazuje da će između 1941. i 1946. po toj optužbi biti uhapšeno 599.909 ljudi od čega će njih 45.045 biti pogubljeno[55]. S druge strane, navedene brojeve o uhapšenima i pogubljenima doživotno je osporavao Roman Rudenko koji je 1953. osudio Lavrentija Beriju na smrt i potom vršio dužnost glavnog tužitelja SSSR-a. On se nije slagao s tim brojevima s obzirom da je po podacima tužiteljstva u cjelokupnom razdoblju od 1921. do 1. 2. 1954. zbog protusovjetske djelatnosti osuđeno 3,777.380 ljudi, od čega njih 642.980 na smrt[56]. Međutim, njegove brojeve će kasnije uspješno osporiti akademska zajednica. Bez obzira na točan broj žrtava i motive pokretanja čistke, oko njenog finalnog rezultata se svi slažu – Staljin je zahvaljujući njoj postao apsolutni vladar SSSR-a tako da će još nacistička delegacija 1939. tokom potpisivanja Pakta Ribbentrop-Molotov evidentirati da se samo Molotov odnosi prema Staljinu kao sebi ravnom, dok svi ostali kao podređeni prema nadređenom.

Broj ubijenih

Glavni članak: Gulag
Prisilni rad na izgradnji Bjelomorsko-baltičkog kanala 1932.

Prije propasti Sovjetskog Saveza odnosno u doba Hladnog rata, zapadni historičari su broj osoba umrlih nasilnom smrću tokom vladavine Staljina procjenjivali između 3,000.000 i 60,000.000[57], ali prava istina će biti otkrivena otvaranjem sovjetskih državnih arhiva tokom 1990-ih odnosno početkom 21. vijeka. Po službenim sovjetskim podacima, između 1921. kada još uvijek vlada Lenjin i 1953. godine kada umire Staljin, biti će izvršena smrtna kazna nad 799.455 osoba[58], njih dodatnih 1,700.000 će preminuti u gulazima, a još 390.000 kulaka će umrijeti tokom nasilnih preseljenja. U skladu s tim se po službenim sovjetskim podacima procjenjuje da je ubijeno oko 3,000.000 ljudi[n 4]. Osim tih presuda koje je država službeno registrirala tokom Drugog svjetskog rata, SSSR će počiniti ono što se danas smatra ratnim zločinima koji nisu ušli u službenu evidenciju. Na Zapadu je najpoznatiji od tih zločina Katinjski masakr u kojemu je bilo pogubljeno oko 22.000 poljskih zarobljenika, a sličnu sudbinu doživjelo je i 158.000 sovjetskih vojnika koji su strijeljani tokom rata zbog dezerterstva[60]. Na taj službeno potvrđen broj žrtava zapadni historičari kao npr. Simon Sebag Montefiore i Robert Gellately dodaju osobe koje su u istražnom zatvoru umrli tokom ispitivanja i mučenja pa stoga nisu u evidenciji osuđenih[61].

Nakon što su historičarima postali dostupni sovjetski arhivi, procjena broja ubijenih tokom Staljinove vladavine je tako smanjena na onu između 4,000.000 i 10,000.000[62] u što nisu uračunate žrtve Holodomora. Neki historičari među Staljinove žrtve računaju i onih između 6,000.000 i 8,000.000 umrlih od gladi tokom Holodomora na cijelom području SSSR-a, iako je to u akademskoj zajednici kontroverzno pitanje pošto ne postoji slaganje da li je tu bilo riječi o namjerno izazvanoj smrtonosnoj gladi[63] ili neočekivanoj posljedici kolektivizacije[64]. Ako se broju ubijenih po raznim presudama i umrlih u gulagu dodaju oni umrli u Holodomoru onda se dolazi do minimalnog broja od 10,000.000 smrtno nastradalih osoba tokom Staljinove vladavine[65], dok mnogi historičari kao realan ili minimalan broj navode 20,000.000 žrtava[66]. Robert Conquest, bivši britanski propagandni agent i na Zapadu uvaženi historičar koji je napisao proslavljene knjige o Velikoj čistki i Holodomoru, tokom godina svoje će procjene Staljinovih žrtava smanjivati s početnih 30,000.000 na 20,000.000, te na kraju minimalno 15,000.000[67].

Generalisimus

Glavni članci: Istočni front (Drugi svjetski rat) i Pakt Ribbentrop-Molotov
Velika Britanija je usmjerila Treći Rajh na SSSR. Vrlo dobro, ali zašto SSSR ne bi za promjenu usmjerio Treći Rajh na Veliku Britaniju?

Staljin (10. 3. 1939.), govor na 18. kongresu
komunističke partije Sovjetskog Saveza

Susret Staljina i Ribbentropa 1939. tokom potpisivanja Sovjetsko-njemačkog pakta o nenapadanju

Dolaskom Hitlera na vlast praktički odmah dolazi do zahlađenja u odnosima Njemačke i SSSR-a zabrinutog nacističkom agresivnošću i ideološkim programom izloženim u knjizi Mein Kampf. Nakon što Francuska i Velika Britanija odbijaju zajedno sa SSSR-om braniti Čehoslovačku 1938. godine i potpisuju Münchenski sporazum, ona će na proljeće 1939. biti okupirana od Trećeg Rajha. Staljin u isto vrijeme drži govor u kojemu prvi put spominje mogućnost dogovora s Trećim Rajhom kako bi se izbjegao potencijalni međusobni rat. Taj govor drži u doba kada je ideja o ratu Trećeg Rajha i SSSR-a do obostranog uništenja bila popularna među elitom u zapadnim državama[68][69], tako da npr. budući američki predsjednik Harry Truman 24. 6. 1941. kaže kako u ratu između Nijemaca i Sovjeta treba pomagati stranu koja gubi kako bi se dovelo od njihovog obostranog uništenja[70].

Potpisivanje Sovjetsko-japanskog pakta o nenapadanju 1941.
Staljin, Roosevelt i Churchill na Teheranskoj konferenciji 1943.

Predratna Staljinova politika se temeljila na dva stajališta koja se bez obzira na sve promjene neće mijenjati. Prvi od njih je bio odugovlačenje ulaska u rat do 1943. kada će po završetku trećeg petogodišnjeg plana SSSR imati dovoljno snage za rat s Trećim Rajhom[71], a drugi se ticao širenja sigurnosne zone oko Sovjetskog Saveza pokušajem stvaranja obrambenog saveza s Francuskom, Velikom Britanijom, Poljskom i Rumunijom[72]. Kako zapadne sile odbijaju prijedlog SSSR-a za obranu Čehoslovačke 1938., a potom i Poljske godinu kasnije[72], SSSR potpisuje Pakt Ribbentrop-Molotov s Trećim Rajhom kojim ostaje izvan ratnih zbivanja s nadom da će rat Trećeg Rajha i anglo-francuskog saveza što duže trajati. Značaj ovog pakta žestoko kritiziranog na zapadu[69] osim podjele Rumunije, Estonije, Letonije, Litvanije, Finske i Poljske (koja je ranije bila agresor na Čehoslovačku) na interesne sfere čime se SSSR vraća na evropske granice iz doba Ruskog Carstva predstavlja i promašaj anglo-američkih pokušaja da izazovu rat Trećeg Rajha i SSSR-a[69].

Prvih dana nakon napada Trećeg Rajha 22. 6. 1941. Staljin u dogovoru s članovima vlade potpisuje na desetke dekreta kojima se pored ostalog osnivaju glavni štab s miješanim vojnim i političkim osobama, savjet za evakuaciju ljudi i materijala iz ratne zone, kao i ured za ratnu propagandu[73]. Do stvarne vojne krize dolazi 28. 6. 1941. kada Nijemci osvajaju Minsk, a sovjetska vojna komanda gubi potpunu kontrolu nad jedinicama na liniji fronte[74] nakon čega se Staljin povlači i odbija kontakte s ostalim sovjetskim liderima. Dva dana kasnije on prima delegaciju politbiroa i vraća se na dužnost nakon što je od njih de facto ponovno izabran da vodi državu[75].

Reakcija Crvene armije u prvim danima rata je bila provođenje u djelo na zahtjev ministra obrane unapred pripremljenog vojnog plana za obranu domovine čiju su osnovu činili protunapadi i izbacivanje napadača s državnog teritorija[76] iako za to nije bilo niti logističkih niti organizacijskih mogućnosti, između ostalog i zbog Staljinovih čistki (1936. – 1939.) u kojima je 36.671 oficir[50] smijenjen, uhapšen ili pogubljen[51]. Tokom rata Staljin koji je po historičaru G. Robertsu[77] i maršalu Žukovu[78] slušao savjete svojih oficira na proljeće 1942. će savete glavnog štaba odbiti i podržati prijedlog frontovskog zapovjednika maršala Timošenka s katastrofalnim posljedicama u Drugoj bitki za Harkov. Crvena armija će u njoj od 12. do 28. 5. 1942. imati oko 277.000 ubijenih ili zarobljenih vojnika, a biti će uništeno i 1250 tenkova[79]. Dugo nakon ove katastrofe Staljin i tamošnji politički komesar Hruščov će svatko u svojoj verziji događaja optuživati onog drugog za poraz, dok su za to u stvarnosti bili odgovorni oboje zajedno s maršalom Timošenkom[80].

Vremenski posljednja kontroverzna Staljinova odluka je bila ona da se opozove plan napada na Berlin s ciljom da grad bude zauzet 16. 2. 1945. Tu kontroverznu odluku donesenu u doba Jaltske konferencije Staljin ne donosi sam nego dogovoru s podijeljenim glavnim štabom tako da će nju javno kritizirati maršali Konjev i Rokosovski, dok će ju podržavati Žukov[81].

Tokom Drugog svjetskog rata na istočnom frontu, bez obzira na organičenu uključenost u konkretne vojne operacije, Staljin se našao u svom elementu. Dokumenti iz ruskih arhiva dokazuju da je on bio vrhovni organizator sovjetskih ratnih napora koji nadgleda vojnu strategiju, ratnu proizvodnju, propagandu i praktički sve drugo[82] od veličine bajoneta pa do naslova u časopisu Pravda i tamošnjih autora tekstova[83]. Njegovo rukovođenje ekonomijom i ratom će biti hvaljeno već prvo od samog Hitlera[84], a potom od Žukova nakon Staljinove smrti[85], zatim Averella Harrimana kao specijalnog savjetnika američkog predsjednika Roosvelta[85], te mnogih drugih zapadnih lidera tog doba koji su bili šokirani otkrićem svih detalja kojima se Staljin bavio tokom upravljanja ratom[85]. Rezultat takvih njegovih ratnih napora bivaju radni dani bez odmora koji traju po 14 i 15 sati što dovodi do drastičnog pogoršavanja zdravstvenog stanja Staljina koji tada ima 66 godina.

Zadnje godine

Glavni članci: Hladni rat i Rezolucija Informbiroa
Veza koja nas je spajala više ne postoji i mi moramo naći novi temelj za naše bliske odnose u budućnosti. To neće uvijek biti lako, ali Isus je rekao traži pa ćeš i naći.

Staljin (sep. 1945.), govor delegaciji američkog senata[86]

Kraj rata Staljin dočekuje kao zdravstveno slomljena osoba koja po riječima kćerke Svjetlane oko dana njemačke kapitulacije preživljava prvi lagani srčani udar. Potpuno svjestan svog zdravstvenog stanja on napušta dotadašnji direktni sistem upravljanja državom i prelazi na onaj gdje daje državne smjernice i presuđuje u raspravama, dok sve ostalo potpada pod direktnu kontrolu drugih članova politbiroa i ministara.

Prvo od pitanja koje se pojavilo još u ratu biva što učiniti stanovništvom teritorija koje je bilo pod nacističkom kontrolom. Tokom 1944. godine Staljin će prihvatiti radikalni prijedlog Berije o masivnim preseljenjima stanovništva baziranim na etničkom modelu što dovodi do preseljenja Tatara, Grka, Kurda i drugih iz perifernih područja SSSR-a u njegovu unutrašnjost[87].

Attlee, Truman i Staljin na Potsdamskoj konferenciji 1945.

Drugo unutrašnjopolitičko pitanje biva ono poratne rekonstrukcije koje će istovremeno biti vezano s vanjskom politikom. Staljinov osnovni početni cilj biva dobivanje pomoći za obnovu u ratu porušenih dijelova SSSR-a od strane SAD-a, miran suživot dvije supersile i stvaranje prijateljskih kapitalističkih ili komunističkih režima u susjedstvu[88]. Te 1945. i naredne 1946. godine Čehoslovačka[89] i Mađarska[90], koje se u skladu s dogovorom na Jalti nalaze u sovjetskoj zoni utjecaja, imaju više manje slobodne izbore na kojima komunisti nisu uspjeli osvojiti vlast. Međutim, sve se mijenja nakon Churchilovog govora o željeznoj zavjesi i početku Hladnog rata kada sve države Istočne Evrope dobivaju jednopartijske sisteme.

Vjačeslav Molotov, vjerni Staljinov prijatelj još od 1912.

Dok se tako suprotno Staljinovim željama i očekivanjima počela kretati internacionalna situacija, u Kremlju je počela smrtonosna borba za vlast koja će trajati duže od sedam godina. Manje od mjesec dana nakon sastanka s američkom delegacijom početkom oktobra 1945. Staljin doživljava teži srčani udar nakon kojeg Molotov preuzima vlast, a u zapadnim državama u medijima izlaze vijesti o njegovoj smrti[91].

Nakon djelomičnog oporavka Staljin se vraća na vlast čime počinje Molotovljev spori pad s najviših dužnosti i uspon Ždanova što biva potvrđeno u februaru 1946. kada on preuzima kontrolu partije. Ždanovljeva smrt zbog ljekarske greške 1948. godine koja postaje jedna od izvora kasnije ljekarske afere dovodi do početka nove borbe za nasljednika Staljina. Na početku najbolje pozicije u toj borbi zauzimaju Georgij Maljenkov u partiji i tehnokrat Nikolaj Voznesneskij kao budući premijer[92] protiv koga će se urotiti Berija i ranije spomenuti Maljenkov, što dovodi do njegovog hapšenja i pogubljenja. Sljedeći planirani nasljednik za mjesto premijera postaje također tehnokrat Vjačeslav Mališev koji biva postavljen na mjesto Staljinova zamjenika u vladi, ali bez podrške partije on neće 1953. godine biti u stanju preuzeti vlast, a prije kraja te godine biti će na smrt ozračen tokom testiranja hidrogenske bombe[92]. Tokom svog ovog vremena Molotov ostaje na položaju prvog zamjenika predsjednika vlade iako gubi položaj ministra vanjskih poslova. Postaje potpuno ignoriran u partiji, a žena mu biva uhapšena.

Osim političke borbe za vlast posljednje Staljinove godine obilježavaju takozvana ždanovščina u sklopu koje se naređuje umjetnicima da stvaraju djela skladu s zahtjevima partije. Poznatiji tadašnji sovjetski umjetnici koji su se našli pod kritikom ždanovščine bivaju pored ostalog pisci Ana Akhmatova i Mihail Zoščenko, kompozitori Dmitrij Šostakovič, Sergej Prokofjev i Aram Hačaturjan, tj. sva tri tadašnja kompozitorska velikana[93] jer navodno njihova djela glorificiraju buržujski način razmišljanja i individualizam. Rezultat ove državne politike koja će trajati do 1954. godine biva nanošenje katastrofalne štete sovjetskoj kulturi poratnog razdoblja. Na naučnom području državna politika postaje rusifikacija raznih naučnih otkrića s kraja 19. i početka 20. vijeka. Po tada izdanim sovjetskim medijima prvi avion nisu izgradila braća Wright nego Aleksandar Možajkij, elektičnu energiju su otkrili Pavel Jabločkov i Aleksandar Lodigin, a radio je izumio Aleksandar Popov.

Mao Cedung i Staljin u Moskvi 1949.

Svoje posljednje godine života Staljin provodi zabrinut za budućnost komunističkog sistema kakvog je izgradio što je 1950. na svoj direktni način rekao na sastanku politibiroa riječima „Kada ja otiđem kapitalisti će Vas utopiti kao slijepe mačiće”[94].

Josip Broz Tito, jugoslavenski lider čije odbijanje Staljinovih direktiva dovodi do raskida odnosa između Jugoslavije i SSSR-a

Njegov potpuno nepotreban sukob s Titom kojeg je sam stvorio 1948. kratko kasnije postaje argument za ideju stvaranja neutralnih država od Jadrana do Baltika koje bi se nalazile između NATO-a i Varšavskog pakta kao garanti mira ili preciznije prva linija obrane komunističkih država. Taj prijedlog čiji završni pokušaj u Evropi čini takozvana Staljinova nota iz 1952. biva odbačen od strane zapadnih demokracija kao što je 1947. godine bio propao i pokušaj dogovora s Čang Kaj-Šekom[95] nakon čega je Staljin dao podršku Mao Cedungu za osvajanje vlasti.

Kako se Staljinu zdravlje pogoršavalo, njegovi su odmori trajali sve duže i duže pa preostali članovi politbiroa počinju od 1950. djelovati kao kolektivno predsjedništvo. Nakon povratka s odmora dugog šest mjeseci Staljin se vraća u Moskvu koju više nikada neće napustiti od 22. 12. 1951. godine. Na proljeće sljedeće godine, tokom redovnog zdravstveno pregleda, kremljski doktor Vinogradov šokiran zdravstvenim stanjem pacijenta postavlja dijagnozu hipertenzije i ateroskleroze s povremenim poremećajima moždanih funkcija. U skladu s dijagnozom Vinogradov proglašava Staljina nesposobnim za vršenje državnih dužnosti, nakon čega će on šest mjeseci kasnije biti uhapšen, a Staljinov medicinski dosje uništen.

Završni čin Staljinove vladavine postaje 19. kongres komunističke partije (5. 10. 1952.) na kojem njegov izvještaj čitaju Maljenkov i Hruščov dok Staljin u svom govoru direktno kritizira Molotova i Mikojana, a indirektno i Maljenkova[96]. Tokom kongresa on odustaje od mjesta generalnog sekretara, a osniva prošireni prezidijum komunističke partije od 36 članova gdje su njegove stare kolege (Molotov, Maljenkov, Mikojan, Kaganovič...) u manjini. Njegova odluka o smjeni stare generacije nije bila potez ludosti nego racionalna odluka o uništenju očekivanih nasljednika ili kako je to Berija komentirao: „Nitko od nas neće biti Staljinov nasljednik, on želi nekog iz mlađe generacije”.

Glavni cilj ljekarske afere na kojoj Staljin radi posljednjih mjeseci prvo bivaju prije svega jevrejski doktori, a potom početkom 1953. godine sovjetski mediji počinju javno kritizirati sigurnosnu službu tj. Beriju pa SAD donosi zaključak da je on vrlo vjerojatni cilj nove čistke[97]. Još 1952. godine Berijin prijatelj Sergej Štemenko biva smijenjen s položaja šefa glavnog štaba Crvene armije, a sljedeće godine biva pripremljen njegov nalog za hapšenje. Sličnu sudbinu doživljavaju njegova ljubavnica i saveznici u Gruziji koji bivaju uhapšeni u tzv. mingrelijanskoj aferi koja je pokrenuta još 1951. godine[98].

Smrt i nasljednici

Glavni članak: Destaljinizacija
Znam da će nakon moje smrti gomila smeća biti bačena na moj grob, ali vjetar historije će to prije ili kasnije odnijeti bez ikakve milosti.

Staljin Molotovu 1943.[99]

Staljin je 1. 3. 1953. doživio katastrofalni moždani udar u 18:30 po svjedočanstvu njegovih čuvara. Sljedećih nekoliko sati, iako u Staljinovoj sobi nije bilo pokreta na što su ukazivali ugrađeni senzori[100], čuvari neće reagirati. Do promjene dolazi oko 22:00 kada ulaze u sobu i otkrivaju onesposobljenog Staljina, obavještavaju svog zapovjednika, Beriju, Maljenkova i Hruščova. Iako će doktori tek sljedećeg dana u 07:00 pregledati pacijenta i zaključiti da je riječ o moždanom udaru sa smrtonosnim posljedicama, već ranije počinje dogovaranje oko podjele vlasti.

Nikolaj Bulganin, Hruščovljev saveznik 1953. koji će mu 4 god. kasnije otkazati podršku Nikolaj Bulganin, Hruščovljev saveznik 1953. koji će mu 4 god. kasnije otkazati podršku
Nikolaj Bulganin, Hruščovljev saveznik 1953. koji će mu 4 god. kasnije otkazati podršku
Nikita Hruščov stupa na vlast 1953., osuđuje Staljina i pokreće destaljinizaciju

U tom prvom dogovoru politički blokovi koje čine Nikita Hruščov (najstariji aktivni član politbiroa) i Nikolaj Bulganin (zamjenik premijera), zapovjednik Staljinove garde Semjon Ignjatev[101] (koji je i ministar državne sigurnosti) i Mihail Suslov (ideolog), Georgij Maljenkov (predstavnik partije) i Lavrentij Berija (šef NKVD-a), postižu dogovor po kojemu Berijina frakcija dobiva unutrašnju sigurnost i položaj premijera (Maljenkov), Hruščovljeva dobiva ministarstvo obrane, dok Suslovljeva zadržava ideologiju. Već toga dana po naređenju Mihaila Suslova dolazi da zabrane izlaženja tekstova koji govore o tzv. ljekarskoj aferi čime se de facto završava ta u to doba pripremana nova čistka[102].

Staljin će od posljedica tog moždanog udara umrijeti 5. 3. 1953. godine, a u toku sljedećih mjeseci savez Bulganina i Hruščova nadjačava uz pomoć vojske onaj Maljenkova i Berije tako da prvi postaje premijer SSSR-a odnosno drugi generalni sekretar komunističke partije. U svom govoru održanom 25. 2. 1956. godine Nikita Hruščov počinje proces destaljinizacije osudom Staljina prije svega zbog kulta ličnosti i Velike čistke. Ovaj govor je važniji iz legitimističkih nego nekih drugih gledišta pošto se njegove optužbe ne slažu s činjenicama[103][104].

Navedena Hruščovljeva osuda Staljina dovodi do zahlađenja odnosa s Kinom[105] i do pokušaja njegove neuspješne smjene 1957. godine od strane Maljenkova i Molotova. Tokom tog pokušaja biti će pored ostalog održana i žestoka verbalna rasprava o pojedinačnoj odgovornosti članova Staljinovog rukovodstva po pitanju Holodomora i Velike čistke što je jedini znani slučaj njihovog suočavanja s tim zločinima. Nikita Hruščov nije bio monumentalna ličnost nego običan, čak malo priprost čovjek koji je dobro došao za opuštanje atmosfere u SSSR-u nakon Staljinove vladavine, ali čije prijetnje ratom drugim državama ili neobične ekonomske odluke poput sađenja kukuruza u polarnom krugu nisu dobro sjele drugim članovima partije, a njemu samom su dale nadimak Ivan-Budalica na prijestolju[106]. Već 1960. i 1961. godine Hruščov biva prisiljen prihvatiti smjenu sedam članova politbiroa, a tri godine kasnije će i on sam biti smijenjen.

Mihail Suslov, odabrani ideološki nasljednik Staljina kojeg još 1947. u doba Ždanovljeva života CIA u evidenciji navodi kao najvažnijeg sovjetskog političara bez članstva u politbirou[107], drži govor kojim 1964. osuđuje Nikitu Hruščova što dovodi do njegove smijene, a 1969. godine će izvršiti i djelomičnu rehabilitaciju Staljina u SSSR-u koja ostaje na snazi gotovo do prestanka postojanja države. Politička pobjeda Suslova u neku ruku je predstavljala i pobjedu Staljina pošto vlast u državi preuzimaju on, Brežnjev i Aleksej Kosigin tj. osobe koje su 5. 3. 1953. godine od strane Hruščova, Maljenkova i Beriju bile izbačene iz politbiroa.

Staljinizam ili marksizam

Glavni članak: Staljinizam
Karl Marx, osnivač marksizma

Tokom svoje vladavine počevši još 1920-ih, Staljin stvara ideologiju staljinizma koja govori o stvaranju socijalističkog društva u jednoj državi dok se istovremeno službeno pridržava ideologije marksizma i lenjinizma koje pozivaju na svjetsku revoluciju. Zbog te osnovne razlike akademici su podijeljeni u dvije škole zavisno od pitanja je li staljinizam drastično različit od marksizma ili je njegov prirodni nasljednik. Wolfgang Leonhard kao zagovornik prve skupine smatra da su ideje stvaranja socijalizma u jednoj država i miran suživot s kapitalističkim državama dokaz velike šizme staljinizma i marksizma[108]. Takvu interpretaciju podržava i Robert C. Tucker koji kaže da je staljinistička ideja socijalizma u jednoj državi temeljno različita od marksističke ideje svjetske revolucije[109]. Po završetku Hladnog rata njima će se pridružiti i Terry Martin, ali on kao razlog navodi odbijanje marksističke teorije da su nacije moderne tvorevine što biva zamijenjeno postavljanjem ruskog naroda u centar i prijateljstvom među narodima[110].

Na suprotnoj strani u ovoj akademskoj raspravi nalazi se Evan Mawdsley sa stavom da su osnovne ideje Marxa, Lenjina i Staljina identične: antikapitalizam, radništvo, okrutna klasna borba i da se teorija socijalizma u jednoj državi ne razlikuje od kasnog lenjinizma[111]. Erik van Ree će cijelu situaciju po pitanju staljinizma pokušat objasniti činjenicom da se Staljin od početka nalazio u ideološkoj klopci jer se morao službeno predstavljati kao ideološki nasljednik marksizma i lenjinizma. To je značilo da se ne može pozivati na njemačke nacionalne boljševike koji su mu bili inspiracija jer ih je Lenjin osudio, a niti na jakobinski revolucionarni nacionalizam jer je Karl Marx proglasio nacije modernim tvorevinama. U ideološkom smislu Staljin se mogao pozivati na Friedricha Engelsa pošto se ideja socijalizma u jednoj državi djelomično poklapa s njegovim djelom o historijskim i nehistorijskim narodima, ali ono je bilo zabranjeno u SSSR-u jer su u njemu osuđeni Slaveni i Rusi. Rezultat svega toga postaje činjenica da Staljin nikada nije govorio ili zapisivao izvore iz kojih dolazi njegova ideja socijalizma u jednoj državi koja čini osnovnu razliku između staljinizma i marksizma[112].

Pjesnik i čitatelj

Ako želiš poznavati ljude oko sebe otkrij što čitaju.

Staljin[113]

Ilija Čavčadze, gruz. knez koji 1895. izdaje Staljinovu poeziju Ilija Čavčadze, gruz. knez koji 1895. izdaje Staljinovu poeziju
Ilija Čavčadze, gruz. knez koji 1895. izdaje Staljinovu poeziju
Staljin i književnik Maksim Gorki kraj Moskovskog Kremlja 1931.

Tokom svojih tinejdžerskih godina Staljin se osim školovanjem, čitanjem djela Goethea i Shakespearea bavio i pisanjem poezije[114]. Već sa 17 godina imati će smjelosti pristupiti knezu Iliji Čavčadzeu, pokretaču gruzijske kulturne i nacionalne obnove koji će kasnije biti kanoniziran, kako bi mu uručio na pregled svoju poeziju. Čavčadze će biti oduševljen tom poezijom i samim Staljinom kojeg naziva „mladim čovjekom s vatrenim očima” pa objavljuje njegovu poeziju koja će ući u gruzijsku tradiciju[9]. Iako će se Staljin tokom revolucionarne i vladajuće karijere odreći svoje poezije, ona se učila u gruzijskim školama do 1970-ih samo ne pod njegovim autorskim imenom već kao poezija nepoznatog pjesnika[9].

Kao punoljetna osoba koja je odustala od poezije Staljin se vratio svojoj prvoj ljubavi tj. čitanju knjiga. U njegovoj osobnoj kolekciji će se na kraju naći 20.000 knjiga kojima se redovito služio[113]. Pošto je bio čitao gotovo sve, od knjige Isusov život pa do djela Oscara Wildea i Hemingwayja[113], to ga je učinilo najnačitanijim liderom Rusije od Katarine Velike do Vladimira Putina[113]. Po riječima Molotova[113], Staljin je posebno dobro znao antiku i mitologiju, a sve ostale osobe iz ovog doba kažu[113] da je u razgovorima s sugovornicima citirao gotovo sve od Biblije do Dobrog vojnika Švejka. Gruzijski filozof Šalva Nutsubidze s kojim je često raspravljao će dugo nakon početka destaljinizacije izjaviti[113] da su njegovi komentari o djelima bili uvijek precizni i dobri[113]. Svojim gostima Staljin je znao čitati prije svega gruzijski ep Vitez u panterovoj koži i Posljednjeg Mohikanca[113].

Bez obzira na sve preferirao je pisce 19. vijeka u odnosu na one 20. tako da su po njegovom mišljenju Puškin i Čajkovski uvijek bili bolji[113] od Šoštakovića i Ahmatove. Neobičan izuzetak od tog mišljenja je bio Dostojevski kojeg istovremeno obožava i zabranjuje jer „kvari” mlade[113]. Od suvremenih sovjetskih pisaca Staljin je razumio da su Mandeljštam, Pasternak i Bulgakov umjetnički geniji[115], ali to neće spriječiti da prvi od njih na kraju umre na putu prema gulagu zbog kritiziranja Staljina. S druge strane, kada su potonjeg napali zbog „antikomunističkog djela” Bjeg naredio je da prestanu sve kritike[115], a slično je učinio kada u teatru biva izfučkano djelo Petar Veliki Aleskeja Tosltoja 1934. godine. U konkretnom slučaju on će javno pokazati svu svoju moć rekavši da je djelo dobro, ali da glavni lik nije dovoljno herojski prikazan nakon čega fućkanje odmah prestaje. Bez obzira na svoje lične ukuse ili možda baš zbog njih, Staljin će u umjetničkim djelima svoga doba preferirati realizam, pa u skladu s tim nameće državnu politiku socijalističkog realizma[116].

Porodica

Bio je loš sin, otac i muž. Posvetio je cijeli svoj život politici i borbi a ne obitelji, tako da su udaljeni ljudi rodbinski nepovezani s njim uvijek bili važniji od njegove porodice.

kćerka Svjetlana o Staljinu[117]

U doba Staljinovog stupanja na političke dužnosti 1918. godine, njegov otac je već godinama bio mrtav, a njegova majka koja je do tada gotovo cijeli život služila bogataše sada dobiva dvije sluškinje da se brinu o njoj. Iako će Staljin 1921. narediti komunističkoj partiji Gruzije da se brine o njegovoj majci, on će je samo jednom posjetiti i to 1936. godine. Tokom 16 godina vremena (1922. – 1937.) svojoj majci je napisao samo 18 sačuvanih pisama. Za svako od tih kratkih pisama Staljin će potrošiti sate i sate pišući ih tako da je po svjedočanstvu usvojenog sina Artima on jednom frustrirano rekao: „Kakav sam ja Gruzijac kada mi za napisati pismo majci na gruzijskom jeziku trebaju dva sata. Ja moram dobro razmisli prije svake napisane riječi!”[118]. Dok je Staljinova žena bila živa ona je redovno kontaktirala njegovu majku, ali nakon njene smrti ta veza se prekinula. Brigu o Staljinovoj majci će na kraju preuzeti Lavrentij Berija koji će se njome poslužiti kao odskočnom daskom za političku karijeru.

Ekaterina (1885. – 1907.), Staljinova prva žena Ekaterina (1885. – 1907.), Staljinova prva žena
Ekaterina (1885. – 1907.),
Staljinova prva žena
Nadežda (1901. – 1932.),
Staljinova druga žena

Staljinov najstariji sin Jakov se rodio 1907., ali kako mu je majka umrla krajem iste godine dok se Staljin bavio revolucionarnim aktivnostima, odrastati će u porodici ujaka tako da tek 1921. godine upoznaje oca i počinje kod njega živjeti. Tokom pohađanja univerziteta devetnaestogodišnji Jakov će se zaljubiti i zaručiti protivno očevim željama što nakon žestoke rasprave dovodi do Jakovljevog pokušaja samoubojstva i Staljinovog dizanja ruku od uplitanja u život sina[119]. Nakon izbijanja rata otac će urediti da mu sinovi obavezno završe na frontu[120] gdje već 1941. godine biva zarobljen od Nijemaca i korišten pored ostalog putem fotomontaža kao njihovo propagandno oružje protiv SSSR-a. U skladu s tadašnjim zakonom, Staljin naređuje da njegova žena bude uhapšena[121], a na slobodu će biti puštena tek na proljeće 1943. kada je osudila Jakovljevu „izdaju”[122]. Nakon što će Staljin odbiti da u zamjenu za sina pusti feldmaršala Paulusa, Jakov će biti pogubljen.

Staljinova druga žena biti će Gruzijka Nadežda Alilujeva koja je bila 23 godine mlađa od njega. Tokom 13 godina braka par će imati dvoje djece, ali Nadeždina psihička nestabilnost koju neki dijagnoziraju kao bipolarni afektivni poremećaj odnosno drugi kao kliničku depresiju[123] dovesti će 1932. do tragedije kada ona nakon svađe sa Staljinom na partijskom okupljanju vrši samoubojstvo. Po Svjetlaninom svjedočenju napisanom 35 godina kasnije, Nadežda je ostavila oproštajnu poruku u kojem je dala svoju podršku Buharinu u borbi za vlast protiv muža. U prvo vrijeme Staljina slomljenog tugom zbog ženine smrti će čuvati da ne izvrši samoubojstvo, ali vremenom će ta tuga biti pretvorena u bijes i zlobu usmjerenu prema protivnicima[124].

Staljinova majka Ekaterina 1892. Staljinova majka Ekaterina 1892.
Staljinova majka Ekaterina 1892.
Staljin s kćerkom Svjetlanom 1935.

Tokom braka Nadežde i Staljina biti će rođeno dvoje djece. Prvi od njih je bio sin Vasilij koji će kasnije tokom suđenja o svom djetinjstvu reći: „U ranom djetinjstvu sam ostao bez majke, a kako otac nije imao vremena da se brine za mene odgojen sam od strane njegovih tjelohranitelja koji nisu bili moralni ljudi... Rano sam počeo piti i pušiti”[125]. Po Staljinovom historičaru Montefioru, Vasilij je postao playboy i alkoholičar koji će kratko učestvovati u ratu. Nakon što u zračnoj borbi sruši nekoliko aviona on biva povučen s fronta kako bi snimao filmove. Bez obzira na to Staljin će ga promovirati do čina general-potpukovnika, a kratko prije smrti će ga poslati i na neuspješno odvikavanje od alkohola nakon što je bio prouzročio nesreću u pijanom stanju. Vasilijeva sudbina biva finalno određena kada je manje od 60 dana nakon očeve smrti uhapšen (28. 4. 1953.[125]) i potom osuđen na osam godina robije.

Najmlađe Staljinovo dijete je bila kćer Svjetlana koja postaje očeva mezimica. Nakon majčine smrti odrasti će pod pažnjom dadilje i tjelohranitelja. Tokom cjelokupnog djetinjstva ona će uživati status malene carice[123] što će kasnije dovesti do stvaranja nestabilne ličnosti. Kada joj nije dopušteno da se uda za sina od Lavretnija Berije[123] ona će početi nagovarati oca protiv njega[126]. Tokom kasnijeg života prvo će pobjeći na Zapad i osuditi sovjetski režim, zatim se 1984. godine vratila u SSSR i osudila američki režim[123], a potom ponovno prebjegla u SAD.

Posljednje Staljinovo službeno dijete bio je usvojeni sin Artim koji će o svom djetinjstvu u Kremlju uvijek lijepo pričati. Za razliku od Vasilija on će vlastitim zaslugama postati više puta ranjavani heroj SSSR i godinama nakon Staljinove smrti će biti postavljen za zapovjednika zračne obrane Dnjepropetrovska gdje se gradilo sovjetsko nuklearno oružje[127]. Osim njih Staljin će imati i vanbračnog sina tokom svog života u sibirskom izgnanstvu[11] kojeg nakon 1917. godine nikada neće sresti.


Povezano

Napomene

  1. ↑ Ime na ruskom: Ладо Кецховели; ime na gruzijskom: ლადო კეცხოველი.
  2. ↑ Kamenev će nakon smjene krajem 1926. godine biti poslan u Italiju kao ambasador[21], a Buharin će nakon što prizna „svoje pogreške” biti 1935. poslan u Zapadnu Evropu[22].
  3. ↑ Zahtjev partijskog rukovodstva Irkustska Staljinu i Ježovu 25. 8. 1938. godine.
  4. ↑ Popis političkih presuda je sljedeći: 4,060.306 osuđenih od toga 799.455 na smrtnu kaznu, 2,634.397 na zatvorsku kaznu i/ili gulag, 413.512 na preseljavanje, 215.942 na nešto drugo. Popis običnih kriminalnih presuda iznosi 14,269.753 i one su bile podijeljene na 34.228 smrtnih kazni, 2,066.637 zatvorskih kazni u trajanju maksimalno od 1 godine, 4,362.973 presuda na kazne od 2 do 5 godina zatvora, 1,611.293 kazni zatvora između 6 i 10 godina, te 286.795 kazni zatvora visine iznad 10 godina. Ostale presude nisu završile zatvorskim kaznama[59].

Izvori

Bilješke

  1. ↑ 1,0 1,1 Ruvinsky (15.6.2012.)
  2. ↑ RT (22.5.2013.)
  3. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 29.-32.
  4. ↑ Montefiore (2008.), str. 117-118.
  5. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 35.
  6. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 36.
  7. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 37.
  8. ↑ Montefiore (2007.), str. 61.
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 Montefiore (19.5.2007.)
  10. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 183.
  11. ↑ 11,0 11,1 BBC (27.3.2001.)
  12. ↑ Uljanov (1931.), str. 624.
  13. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 53.
  14. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 78.
  15. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 250.
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 Bukharin; Smirnov (1988.), str. 440.-443.
  17. ↑ Zinovjev (2.4.1922.)
  18. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 75.
  19. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 76.
  20. ↑ 20,0 20,1 Perišić (5.12.2013.)
  21. ↑ Russiapedia: L. Kamenev (2024.)
  22. ↑ Russiapedia: N. Bukharin (2024.)
  23. ↑ Conquest (1986.), str. 85.-116.
  24. ↑ 24,0 24,1 Davies; Harris (2005.), str. 132.
  25. ↑ 25,0 25,1 Davies; Harris (2005.), str. 136.
  26. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 124.
  27. ↑ Montefiore (2004.), str. 84.
  28. ↑ Montefiore (2004.), str. 91.
  29. ↑ LB (14.1.2010.)
  30. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 137.
  31. ↑ Stalin (1976.), str. 530.
  32. ↑ Davies (1998.), str. 37.
  33. ↑ Nafziger (2006.), str. 68.-69.
  34. ↑ 34,0 34,1 Boobbyer (2000.), str. 62.
  35. ↑ Harrison; Davies (1997.), str. 369.
  36. ↑ Dunn (1995.), str. 20.
  37. ↑ Boobbyer (2000.), str. 80.
  38. ↑ CSU (1968.)
  39. ↑ Vidi:
    • Davies (1998.), str. 64. i 66.
    • Allen (2003.), str. 189.
  40. ↑ Shkolnikov; Meslé (1996.)
  41. ↑ Roberts (29.10.2002.), str. 259.-260.
  42. ↑ Stalin (1972.), str. 71.
  43. ↑ 43,0 43,1 Nafziger (2006.), str. 69.-70.
  44. ↑ Nafziger (2006.), str. 72.
  45. ↑ Mirsky (9.5.2007.)
  46. ↑ Boobbyer (2000.), str. 65.
  47. ↑ Boobbyer (2000.), str. 57.
  48. ↑ Boobbyer (2000.), str. 66.
  49. ↑ Rosenberg; Siegelbaum (1993.), str. 232.
  50. ↑ 50,0 50,1 Beevor (1998.), str. 23.
  51. ↑ 51,0 51,1 Glantz (11.10.2001.), str. 22.
  52. ↑ Pečenkin (16.1.2004.)
  53. ↑ Boobbyer (2000.), str. 75.-76.
  54. ↑ RIA (24.11.2010.)
  55. ↑ Zemskov (1995.)
  56. ↑ Krasnov (2005.)
  57. ↑ Vidi:
    • White (2011.)
    • Solženjicin (1974.)
  58. ↑ Milne (12.9.2002.)
  59. ↑ Wheatcroft (1999.), str. 338.
  60. ↑ Nagorski (5.4.2006.)
  61. ↑ Gellately (2007.), str. 256.
  62. ↑ Vidi:
    • Getty; Rittersporn; Zemskov (1993.)
    • Wheatcroft (1996.), str. 1321.-1322.
    • Wheatcroft (1990.), str. 355.-366.
  63. ↑ Ellman (2005.), str. 823.-824.
  64. ↑ Vidi:
    • Davies; Wheatcroft (2004.)
    • Andreev; Darskiĭ; Kharʹkova (1993.)
  65. ↑ Rosefielde (1997.), str. 321.-322.
  66. ↑ Vidi:
    • Jakovlev (2002.), str. 234.
    • Montefiore (2004.), str. 649.
    • Brent (2008.), str. 3.
  67. ↑ Conquest (2008.), Uvod
  68. ↑ Vidi:
    • Berry (2003.)
    • BBC: Appeasement (2024.)
  69. ↑ 69,0 69,1 69,2 Jones (2003.)
  70. ↑ Times (2.7.1951.)
  71. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 147.
  72. ↑ 72,0 72,1 Davies; Harris (2005.), str. 146.
  73. ↑ Roberts (2006.), str. 90.
  74. ↑ Montefiore (2004.), str. 375.
  75. ↑ Montefiore (2004.), str. 377.
  76. ↑ Glantz (11.10.2001.), str. 21.
  77. ↑ Roberts (2006.), str. 159.-162.
  78. ↑ Zhukov (1973.), str. 90.
  79. ↑ Glantz (1998.), str. 218.
  80. ↑ Glantz (11.10.2001.), str. 42.
  81. ↑ Glantz (11.10.2001.), str. 91.
  82. ↑ Pechatnov (2008.), str. 180.
  83. ↑ Montefiore (2004.), str. 367.
  84. ↑ Cameron; Stevens (2000.), str. 587.
  85. ↑ 85,0 85,1 85,2 Roberts (2006.), str. 1.-15.
  86. ↑ US Department of State (1945.), str. 882.-883.
  87. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 150.
  88. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 153.
  89. ↑ Holy (1996.), str. 18.
  90. ↑ Andorka (1999.), str. 8.
  91. ↑ Vidi:
    • Victoria Advocate (6.3.1953.), str. 5.
    • Advertiser (25.10.1945.)
  92. ↑ 92,0 92,1 Z. i R. Medvedev (2003.), str. 46.
  93. ↑ Haskins (11.8.2008.)
  94. ↑ Vidi:
    • Swedin (2010.), str. 79.
    • New Statesman (1993.), str. 17.
    • Rosefielde; Quinn Mills (2007.), str. 329.
  95. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 155.
  96. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 41.

    I can so clearly remember Malenkov's face when the shouting began in the hall. It was the face of a man who had just managed to evade an immediate and tangible threat to his life...

    – Konstantin Simonov
  97. ↑ Klejn (2007.)
  98. ↑ Montefiore (2004.), str. 632.-640.
  99. ↑ Chuev; Molotov (1993.), str. 140.
  100. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 10.
  101. ↑ Montefiore (2004.), str. 640.
  102. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 21.
  103. ↑ Vidi:
    • Getty (1985.), str. 217.
    • Thurston (1996.), str. 22. i 118.
    • Holmstroma (26.6.2012.), str. 119.
  104. ↑ Roberts (2006.), str. 3.-4.
  105. ↑ People's Daily (14.7.1964.)
  106. ↑ Šenkman (23. 11. 2013.)
  107. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 53.-54.
  108. ↑ Leonhard (1974.), str. 99.-125.
  109. ↑ Tucker (1974.), str. 118., 156., 174.-175. i 245.-248.
  110. ↑ Martin (2001.), str. 442.
  111. ↑ Mawdsley (1998.), str. 5.-10.
  112. ↑ Davies; Harris (2005.), str. 179.
  113. ↑ 113,00 113,01 113,02 113,03 113,04 113,05 113,06 113,07 113,08 113,09 113,10 Montefiore (2004.), str. 86.
  114. ↑ Lundberg (18.3.2012.)
  115. ↑ 115,0 115,1 Montefiore (2004.), str. 87.
  116. ↑ Montefiore (2004.), str. 85.-87.
  117. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 297.
  118. ↑ Z. i R. Medvedev (2003.), str. 299.-300.
  119. ↑ Hrono: Jakov J. Dž. (2024.)
  120. ↑ Montefiore (2004.), str. 372.
  121. ↑ Paterson (17.2.2013.)
  122. ↑ Hrono: Judif I. M. (2024.)
  123. ↑ 123,0 123,1 123,2 123,3 Daily Telegraph (29. 11. 2011.)
  124. ↑ Allilueva (1967.)
  125. ↑ 125,0 125,1 Zenkovič (29.9.2011.), str. 4.
  126. ↑ Higgins (6.7.1994.)
  127. ↑ Hearst (24.1.2008.)

Bibliografija

Monografije
  • (en) Allen, Robert Carson (2003.). Farm to Factory: A Reinterpretation of the Soviet Industrial Revolution, Princeton Economic History of the Western World. Princeton, New Jersey; Oxford: Princeton University Press, ISBN 9780691006963, OCLC 51020332.
  • (ru) Allilueva, Svetlana (1967.). Dvadcat' pisem k drugu. New York: Harper & Row, OCLC 2805954.
  • (en) Andorka, Rudolf (1999.). A Society Transformed: Hungary in Time-space Perspective. Budapest: Central European University Press, ISBN 9789639116498, OCLC 41086724.
  • (ru) Andreev, Evgeniĭ Mikhaĭlovich (1993.). u: Darskiĭ, Leonid Evseevich; Kharʹkova, Tatʹi︠a︡na Leonidovna: Naselenie Sovetskogo Soi︠u︡za: 1922-1991. Moskva: Nauka, ISBN 9785020134799, OCLC 29588348.
  • (en) Beevor, Antony (1998.). Stalingrad. New York: Viking Press, ISBN 9780670870950, OCLC 38930619.
  • (en) Boobbyer, Philip (2000.). The Stalin Era, Routledge sources in history. London; New York: Routledge, ISBN 9780415182973, OCLC 43903629.
  • (en) Brent, Jonathan (2008.). Inside the Stalin Archives: Discovering the New Russia (PDF), New York; London: Atlas; Turnaround, ISBN 9780977743339, OCLC 227016357.
  • (ru) Bukharin, Nikolaj; Smirnov, Georgij Lukič (1988.). Lenin V.I. Izbrannye proizvedenii︠a︡ v 4 tomakh, 2. izdanje IV, Moskva: Institut marksizma-leninizma; Izdvo politicheskoĭ literatury, ISBN 9785250006347, OCLC 702696609.
  • (en) Cameron, Norman (2000.). u: Stevens, R. H.; Trevor-Roper, H. R.: Hitler's Table Talk, 1941-1944: His Private Conversations, 3. izdanje, New York City: Enigma Books, ISBN 9781929631056, OCLC 44848323.
  • (en) Caute, David (2009.). Politics and the Novel During the Cold War. New Brunswick, New Jersey: Transaction Publishers, ISBN 9781412811613, OCLC 629804606.
  • (en) Chuev, Feliks Ivanovich; Molotov, Vyacheslav Mikhaylovich (1993.). u: Resis, Albert: Molotov Remembers: Inside Kremlin Politics, Conversations with Felix Chuev. Chicago: University of Michigan; Ivan R. Dee, ISBN 9781566630276, OCLC 28148163.
  • (en) Conquest, Robert (1986.). The Harvest of Sorrow: Soviet Collectivization and the Terror-famine. New York: Oxford University Press, ISBN 9780195040548, OCLC 13270411.
  • (en) Conquest, Robert [1968.] (2008.). The Great Terror: A Reassessment, 40th Anniversary ed., Oxford; New York: Oxford University Press, ISBN 9780195316995, OCLC 187417785.
  • (ru) CSU (1968.). SSSR v cifrah v 1967 godu: kratkij statističeskij sbornik. Moskva: Centralʹnoe statističeskoe upravlenie SSSR, OCLC 758314901.
  • (en) Davies, Robert William (1998.). Soviet Economic Development from Lenin to Khrushchev. Cambridge; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521622608, OCLC 37300721.
  • (en) Davies, Robert William; Wheatcroft, Stephen G. (2004.). The Years of Hunger: Soviet Agriculture, 1931-1933. New York; Basingstoke: Palgrave Macmillan, ISBN 9780333311073, OCLC 52251306.
  • (en) Davies, Sarah; Harris, James R. (2005.). Stalin: A New History. Cambridge, UK; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521851046, OCLC 60320249.
  • (en) Defty, Andrew (2004.). Britain, America and Anti-Communist Propaganda 1945–53: The Information Research Department, Studies in intelligence series. London; New York: Routledge, ISBN 9780714654430, OCLC 54960114.
  • (en) Dunn, Walter Scott (1995.). The Soviet Economy and the Red Army, 1930-1945. Westport, Connecticut: Praeger; Greenwood Publishing Group, ISBN 9780275948931, OCLC 32090263.
  • (en) Gellately, Robert (2007.). Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe. New York: Alfred A. Knopf, ISBN 9781400040056, OCLC 82287392.
  • (en) Getty, John Archibald (1985.). Origins of the Great Purges: The Soviet Communist Party Reconsidered, 1933-1938. Cambridge; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521259217, OCLC 10878460.
  • (en) Glantz, David M. (1998.). Kharkov 1942: Anatomy of a Military Disaster. Rockville Centre, New York: Sarpedon, ISBN 9781885119544, OCLC 39696614.
  • (en) Glantz, David M. (11. 10. 2001.). The Soviet-German War 1941-1945: Myths and Realities: A Survey Essay. Clemson, South Carolina: Clemson University.
  • (en) Guilhot, Nicolas (2005.). The Democracy Makers: Human Rights and International Order. New York: Columbia University Press, ISBN 9780231131247, OCLC 56922440.
  • (en) Holy, Ladislav (1996.). The Little Czech and the Great Czech Nation: National Identity and the Post-Communist Social Transformation of Society, Cambridge studies in social and cultural anthropology CIII. Cambridge; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521554695, OCLC 33949160.
  • (en) Jakovlev, Aleksandr Nikolaevič (2002.). u: Austin, Anthony; Hollander, Paul: A Century of Violence in Soviet Russia. New Haven, Connecticut: Yale University Press, ISBN 9780300087604, OCLC 186582780.
  • (en) Juraga, Dubravka; Booker, M. Keith (2002.). Socialist Cultures East and West: A Post-Cold War Reassessment. Westport, Connecticut: Praeger, ISBN 9780275974909, OCLC 48620228.
  • (ru) Krasnov, P. (2005.). Mif o massovyh repressijah.
  • (en) Leonhard, Wolfgang (1974.). Three Faces of Marxism: The Political Concepts of Soviet Ideology, Maoism, and Humanist Marxism. New York: Holt, Rinehart & Winston, ISBN 9780030886201, OCLC 491163608.
  • (en) Martin, Terry (2001.). The Affirmative Action Empire: Nations and Nationalism in the Soviet Union, 1923-1939, Wilder House series in politics, history, and culture. Ithaca; London: Cornell University Press, ISBN 9780801438134, OCLC 47075297.
  • (en) Mawdsley, Evan (1998.). The Stalin Years: The Soviet Union, 1929-1953. Manchester: Manchester University Press, ISBN 9780719045998, OCLC 60197220.
  • (en) Medvedev, Zhores Aleksandrovich; Medvedev, Roy Aleksandrovich (2003.). u: Dahrendorf, Ellen: The Unknown Stalin. London: I. B. Tauris, ISBN 9781860647680, OCLC 61175381.
  • (en) Montefiore, Simon Sebag (2004.). Stalin: The Court of the Red Tsar. New York: Alfred A. Knopf, ISBN 9781400042302, OCLC 53926883.
  • (en) Montefiore, Simon Sebag (2007.). Young Stalin. New York: Alfred A. Knopf, ISBN 9781400044658, OCLC 148857728.
    • (fr) Montefiore, Simon Sebag (2008). Le Jeune Staline. Pariz: Calmann-Lévy, ISBN 9782253128298. (izdanje na francuskom)
  • (en) Nafziger, E. Wayne [1984.] (2006.). Economic Development, 4. izdanje, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 9780521829663, OCLC 845946661.
  • (en) Reisch, George A. (2005.). How the Cold War Transformed Philosophy of Science: To the Icy Slopes of Logic. Cambridge; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521546898, OCLC 55886401.
  • (en) Roberts, Geoffrey (2006.). Stalin's Wars: From World War to Cold War, 1939-1953. New Haven, Connecticut; London: Yale University Press, ISBN 9780300112047, OCLC 70673207.
  • (en) Rosefielde, Steven; Quinn Mills, Daniel (2007.). Masters of Illusion: American Leadership in the Media Age. Cambridge; New York: Cambridge University Press, ISBN 9780521857444, OCLC 64098445.
  • (en) Rosenberg, William G.; Siegelbaum, Lewis H. (1993.). Social Dimensions of Soviet Industrialization, Indiana-Michigan series in Russian and East European studies. Bloomington: Indiana University Press, ISBN 9780253349934, OCLC 25965905.
  • (en) Shkolnikov, Vladimir M.; Meslé, France (1996.). "The Russian Epidemiological Crisis as Mirrored by Mortality Trends", u: DaVanzo, Julie; Farnsworth, Gwendolyn: Russia's Demographic Crisis. Santa Monica, California: RAND, str. 113.-162., ISBN 9780833024466, OCLC 35452952.
  • (en) Siegel, Achim (1998.). The Totalitarian Paradigm After the End of Communism: Towards a Theoretical Reassessment, Poznań studies in the philosophy of the sciences and the humanisties LXV. Amsterdam; Atlanta, Georgia: Rodopi, ISBN 9789042005525, OCLC 40267222.
  • (en) Solženjicin, Aleksandar Isaevič (1974.). u: Whitney, Thomas Porter: The Gulag Archipelago, 1918-1956: An Experiment in Literary Investigation. New York: Harper & Row, ISBN 9780060139148, OCLC 802879.
  • (en) Stalin, Joseph Vissarionovich (1972.). Economic Problems of Socialism in the U.S.S.R.. Peking: Foreign Languages Press, OCLC 1030035.
  • (en) Stalin, Joseph Vissarionovich (1976.). "The Tasks of Economic Executives", Problems of Leninism. Peking: Foreign Languages Press, OCLC 3106310.
  • (en) Swedin, Eric Gottfrid (2010.). When Angels Wept: A What-If History of the Cuban Missile Crisis. Washington, D.C.: Potomac Books, ISBN 9781597975179, OCLC 861823117.
  • (en) Thurston, Robert W. (1996.). Life and Terror in Stalin's Russia, 1934-1941. New Haven: Yale University Press, ISBN 9780300064018, OCLC 33132601.
  • (en) Tucker, Robert Charles (1974.). Stalin As Revolutionary, 1879-1929: A Study in History and Personality. London: Chatto & Windus, ISBN 9780701120542, OCLC 16250284.
  • (ru) Uljanov, Vladimir Iljič (1931.). Sochineniia, 3. izdanje, Moskva: Gos. sotsial'no-ekonomicheskoe, OCLC 822638443.
  • (en) United States Department of State [1945.] (1968.). "Union of Soviet Socialist Republics", u: Franklin, William M.: Foreign relations of the United States: diplomatic papers, 1945. Europe, FRUS: diplomatic papers V. Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office, 809.-1173., OCLC 716192123.
  • (en) Zhukov, Georgii Konstantinovich (1973.). The Memoirs of Marshal Zhukov, 2. izdanje, New York: Delacorte Press, ISBN 9780224619240, OCLC 301464274.
Periodika
Mediji i eseji

Eksterni linkovi

Ostali projekti
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Josif Staljin
U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Josif Staljin
Političke funkcije
Prethodi:
Nitko 		Narodni komesar za nacionalnosti RSFSR
1917. – 1923. 		Slijedi:
Nitko
Prethodi:
Vjačeslav Molotov 		Predsjednik Skupštine ministara SSSR-a
(Komesar narodne skupštine do 1946.)
1941. – 1953. 		Slijedi:
Georgij Maljenkov
Prethodi:
Semjon Timošenko 		Ministar obrane SSSR-a
(Narodni komesar do 1946.)
1941. – 1947. 		Slijedi:
Nikolaj Bulganin
Prethodi:
Nitko 		Predsjednik Državnog komiteta obrane
1941. – 1945. 		Slijedi:
Nitko
Stranačke/partijske dužnosti
Prethodi:
Nitko 		Generalni sekretar SSSR-a
1922. – 1953. 		Slijedi:
Nikita Hruščov
Vojne službe
Prethodi:
Nitko 		Generalissimo SSSR-a
1945. – 1953. 		Slijedi:
Nitko
Počasne titule
Prethodi:
Adolf Hitler 		Osoba godine časopisa Time
1939. 		Slijedi:
Winston Churchill
Prethodi:
Franklin D. Roosevelt 		Osoba godine časopisa Time
1942. 		Slijedi:
George Marshall
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Josif_Staljin&oldid=41865823